Tag: sistem

RIJEČ I SISTEM ODGOVORNOSTI

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA – VI

Među mjerilima vrijednosti veoma važnu poziciju ima način komuniciranja i ophođenja sa drugim ljudima. To se posebno odnosi na ljude koji duže odgovorne pozicije u nekom sistemu ili organizaciji. Od toga koliko je osoba na poziciji svjesna tog fenomena, zavisi kako i koliko će njegova riječ imati odjeka u široj javnosti i biti prihvaćena, uvažena ili, pak, odbačena kao ništavna i neistinita.

Odgovorne osobe vrlo često nisu svjesne ove zakonitosti, pa olahko izgovaraju prejake riječi koje, zbog njihovog utjecaja u društvu, imaju značajne reprekusije na javno mnijenje. Nesvjesni te činjenice, vrlo lahko ulaze u zamku kontradiktornosti pokušavajući sanirati posljedice prethodno izrečene tvrdnje ili konstatacije, naročito ako su bez prethodnog utvrđivanja činjenica i kulturološkog, civilizacijskog i vremenskog konteksta iskazali stav koji može biti različito tumačen, ili je, pak, sam po sebi netačan. Zato sebi nikada ne bi smjeli dozvoliti da iskažu misao koja sadrži stav po nekom važnom pitanju, ukoliko prethodno ne sagledaju sve činjenice, okolnosti i potencijalne posljedice takve tvrdnje ne samo po njih same već i sistem koji reprezentuju.

Tačnost

Osnovna mjera vrijednosti iskazanog stava jeste tačnost. S obzirom na složenost okolnosti predstavljanja i vođenja određenog sistema, ljudskih slabosti i težnji da napakoste drugima, odogovorna osoba za svaku informaciju koja do nje dođe mora utvrditi njenu istinitost. Najveći broj problema u međuljudskim odnosima upravo nastaje na bazi lažnih i iskrivljenih informacija kojima ljudi markiraju jedni druge. Društva koja se upuste u takav odnos, neminovno su osuđena na kržljanje i propadanje. To rađa mržnju koja, ukoliko se na vrijeme ne liječi, prijeti da preraste u neispravljivo zlo. Iz tih razloga, osobito osoba koja je prema stvarnom ili položajnom uticaju respektirana u društvu ili, pak, ima moći kreiranja javnog mnijenja i odlučivanja, posebno mora voditi računa da svaku informaciju koja do nje dođe, prije nego li je proširi, sprovede kroz sistem destiliranja i pročišćenja, to jest da istu propusti kroz mehanizme vrjednovanja utvrđujući joj izvor, ukoliko je moguće, i prateći je cijelim tokom nizvodno sve do ušća. Ako to uspije, vidjet će kako narasta poput izvorske vode koja se ulijeva u potok, iz potoka u rječicu, iz rječice u rijeku i iz rijeke u more. Ona sebe treba percipirati kao propust ili ventil koji propušta vodu u to more, koje predstavlja njegovu zonu odgovornosti, odnosno zajednicu čije interese zastupa, i za čiju je čistotu odgovoran. Ukoliko vidi da je neka voda od izvora ili, pak, negdje u toku svog narastanja, postala toksična, ne smije je prepustiti k sebi, niti dopustiti da se ulije u more, jer će kao takva otrovati sve što je vrijedno spomena. Sa druge strane, ukoliko ustvrdi da je ta voda cijelom svojom putanjom čista, propustivši je da se ulije u more – postići će veliki uspjeh i doprinijeti zdravoj egzistencijalnoj opstojnosti svoje zajednice.

Preciznost

Nije dovoljno da neko raspolaže tačnom informacijom da bi je odmah distribuirao u javni prostor. Različiti nivoi ljudi imaju različite razine percepcije i dobijenu informaciju sagledavaju iz svog ugla poimanja, u najširem luku gledajući koliko ta informacija može servisirati njihove ciljeve. Zato se vrlo često dogodi da oni loših namjera manipuliraju određenim iskazanim stavom, uzimajući dio njega, trgajući iz konteksta, izvlačeći sekvence koje odgovaraju njihovom stanju i htijenju, i proizvodeći sasvim suprotne dojmove u javnosti. Ovo je naročito rasprostranjeno među medijima kada žele napakostiti nekoj javnoj ličnosti, političaru, lideru neke zajednice ili pokreta. Ne moraju, čak, primarno ni biti zlonamjerni prema toj ličnosti ili sistemu koga predstavlja, dovoljno je da teže senzaciji, povećanju čitanosti, slušanosti ili gledanosti pa da nanesu veliku štetu pojedincu ili kolektivitetu koji je u fokusu njihovog interesiranja. S toga je jako važno već prihvaćenu informaciju koja je prošla kroz filtere istinitosti i na osnovu koje je formiran stav o određenom pitanju sročiti precizno, bez ostavljanja mogućnosti bilo kome da može zloupotrijebiti ili upotrijebiti njenu cjelinu ili segment u percipiranju i prenošenju onoga što je autor htio iskazati. To znači da se svaka misao mora prvo izbrusiti u glavi, dobro osmisliti i tek onda ispoljiti kako se ne bi ostavilo prostora za bilo koju manipulaciju. Naš narod je to tako lijepo i jednostavno kazao u gnomnskom iskazu: „Ispeci pa reci!“, jer je jednom izrečena ili napisana misao trajno razapeta strijela kojoj nema povratka.

Kontekstualnost

Pripadnik elite jednog naroda ili zajednice, mora posjedovati široku naobrazbu, koja će mu omogućiti da, prije nego li istinitu i preciznu misao izrekne, pripremi kontekst koji će odgovarati njenoj suštini. To znači da efekt neke važne poruke koja se saopćava i koja je suštinski važna zavisi od toga da li je izrečena u pravo vrijeme, na pravom mjestu i odgovarajućem ambijentu.

Recimo, ne možete u trenutku dok je cijela nacija okrenuta finalnoj utakmici u kojoj se bori nacionalni tim, govoriti o izumirujućoj vrsti ptica na vašem prostoru i upućivati apel da se ista zaštiti. Neće imati ko da vas čuje, jer su tog trenutka svi fokusirani na neizvjesnost rezultata i potencijalno osvajanje mundijala od strane državne reprezentacije. Ili, u trenutku kada se neko mjesto bori sa elementarnom nepogodom, uslijed požara ili poplava, govoriti o alarmantnoj situaciji po pitanju nataliteta u tom mjestu. Ili, pak, dok bukti rat svuda oko vas, vi akutelizirate najnoviju akademsku raspravu na temu da li je planeta zemlja okrugla ili pločasta. Koliko god bila važna, plemenita, revolucionarna, znantveno inspirativna i zanimljiva takva vaša ideja postaje besmislena, ćorak, promašaj – jer u tom trenutku nije u fokusu i prioritetima ljudi.

S druge strane, kada su u prilici da reprezentujete i branite interese svoje zajednice među neistomišljenicima, pored čvrstine stava, odgovorne osobe moraju procjenivati i način na koji će iskazati svoj i stav onih koje predstavljaju a koji je suprotan stavu onih s kojima razgovaraju i dogovaraju. Tada imaju dva puta, da jure jeftine populističke poene kod svojih navijača i ne urad suštinski ništa za one koji su ga deligirali na tu poziciju brutalnim saspisanjem u lice onoga što smatraju ispravnim ili, pak, da na primjeren način, dostojanstveno, odlučno i čvrsto, u pravom trenutku i na pravnom mjestu problematiziraju spornu materiju i nađu sagovornika s kojim će doći do suštinskih rješenja. Dakle, biraju da budu dopadljivi svojim simpatizerima, da iskažu populističku emociju koja nema za cilj rješavanje problema ili da idu manje popularnim ali putem koji će ih dovesti do učinkovitih rješenja za probleme njihove zajednice. Karijeristi obično biraju prvi put, jer je za ostvarenje njihovih ciljeva lakši i neobavezujući. Međutim, to dugoročno može proizvesti velike i često trajne štetne posljedice po zajednicu koju predstavljaju. Oni koji se vode suštinom, rade sasvim suprotno, iako svjesni žrtve koju zbog toga personalno mogu podnijeti. Zato su njihovi iskazi u tim prilikama kazani u javnom diskurzu izuzetno promišljeni, istiniti i precizni, obznanjeni biranim i reprezentativnim jezikom, adekvatnom bojom i jačinom glasa, bez potrebe da se nadgornjavaju ili nadvikuju sa sagovornicima, jer su svjesni da je snaga argumenta koji iznose nepobjediva baš zato što je iznijet istinito, tačno i odmjereno, onako kako prostor i vrijeme događanja nalažu.

Univerzalnost

Predstavnik jedne zajednice mora težiti elitizmu, naročito biti svjestan da je on istodobno odraz onih koji su ga deligirali i izabrali da ih po određenom pitanju i u za to specijaliziranim institucijima zastupa. Elitizam ne podrazumijeva samo stil odijevanja i manire iskazane u društvenim događajnostima, već primarno ono što osoba kaže ili zapiše, što kao takvo izađe iz njega. Koliko samo velkih ljudi znamo iz prošlosti, uglavnom prema njihovim knjigama, mislima ili, pak, društveno korisnim djelima a za koje uopće nemamo ili imamo vrlo malo podataka kako su se i na koji način odijevali ili kakve su manire imali u ophođenju. Naravno da je i taj segment itekako važan, ali je mnogo važnije postići elitizam u iskazu.

Mnogi vrlo često pod time podrazumijevaju govor ili pisanu riječ silovanu stručnim izrazima, stranom terminologijom i složenim teškim rečenicama u koje mogu prodrijeti uski intelektualni krugovi, što dovodi do hermetičke zatvorenosti njihovog govora ili teksta. Time se, u stvari, samo stiče dojam o intelektualnoj nedozrelosti ili, pak, nekom drugom kompleksu neostvarenosti. Ustvari, suština je sasvim drukčija: najostvareniji pripadnici elite, svjesni svog utemeljenja u oblasti ekpertize, nastoje što jednostavnijim jezikom prenijeti stječana znanja, iskustva i promišljanja koja su rezultat višegodišnjih sinteza. Tom jednostavnošću iskaza postižu dimenziju univerzalnosti i općeprihvaćenosti kod najširih društvenih slojeva, što je i konačni cilj njihovog djelovanja i misije.

Dakle, pored toga što iskaz mora biti tačan, precizan, primjeren kontekstu u kom se objelodanjuje podjednako je bitno i da bude izrečen na što jednostavniji način jer se time dostiže nivo univerzalnosti i općeprihvaćenosti, a to podrazumijeva i da bude podjedanko primjenjiv kako na maternjem govornom području njegovog autora tako i da u prijevodu na druge jezike i transportiranju u druge kulture zadrži snagu argumenta, ljepotu misli i puninu mudrosti.

Doziranje

Konačno, po našem sudu, posljednja velika karakteristika govora odgovornih pojedinaca koji svojim položajem i autoritetom mogu utjecati na kreiranja javnog mnijenja, a isto tako podjednako važna jeste potpuna svijest o tome kada neku informaciju do koje smo došli ili stav koji želimo iskazati treba plasirati u javni prostor. Nekada količina istine koja se razastre pred zajednicu, može dovesti do procesa koje se teško mogu kontrolirati i proizvesti kontraproduktivna dejstva. Zato je od izuzetne važnosti da moćna osoba ima interakciju sa vlastitom zajednicom, da osjeća svaki damar njihovog bića i kvalitetno procjenje kada i koliko će im saopćiti od informacija koje posjeduje.

Da bismo pojasnili ovaj postupak, poslužit ćemo se primjerom kada neko voljen iz porodice preseli na bolji svijet. Saopćavanje te informacije svima kojih se tiče izuzetno je težak proces. Ako se saopćava roditeljima da im je dijete preselilo na Bolji svijet nenadno, mora se voditi računa o tome kakvog su općeg zdravstvenog stanja. Ukoliko su, s obzirom da je riječ o starijim osobama, opterećeni nekom bolešću, valja pripremiti terapiju i, po potrebi ljekarsku ekipu, da se od količine boli i stresa saznanjem da je njihovo dijete umrlo ne dogodi dupla nesreća, da tu stresnu situaciju prebrode na najmanje bolan način. Zapravo je tako i sa informacijama ili stavovima od izuzetne ili prijelomne važnosti za zajednicu – da ista ne bi proizvela neželjena dejstva, mora se prethodno pripremiti teren, dozirati u onoj količini koliko je zajednica spremna da je apsorbira.

*** NOTA

Intencija ovog teksta nije da se bilo kome dijele lekcije. On je rezultat individualnih promišljanja i nagomilanog iskustva. Svaka od navedenih tvrdnji i iskazanih stavova su autorove postavke koje mogu i ne moraju biti prihvaćeni niti do kraja i jedino ispravni. Isto tako, autor je svjestan da punktiranim segmentima nisu iscrpljene sve dimenzije odgovornog odnosa spram izrečene misli, te ostavlja mogućnost da se na isti nadovežu svi oni koji promišljaju u sličnom smjeru. Ukoliko bi isprovocirao takvu korisnu raspravu, onda bi on i imao svoju svrhu i postigao najznačajniji uspjeh.

U Novom Pazaru, 6. 8. 2022. godine

dr. Jahja Fehratović

©jahjafehratovic.com

CRVENE LINIJE

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA – V

Postojanje i trajanje jednog kolektiviteta (skupine, zajednice, naroda) uvjetovano je postojanjem dogovora o zajedničkim vrijednostima koje cjelina tog kolektiviteta baštini kao osnovicu egzistencije. Jednostavnije kazano, moraju se izgraditi postulati u odnosu na koje taj kolektivitet uopće postoji.

Kada je u pitanju narod, to znači da njegovi pripadnici moraju baštiniti istu kulturu, tradiciju, porijeklo i, u najvećem broju slučajeva, vjersko opredjeljenje, mada u savremenim građanskim društvima ova kategorija može biti raširena na pripadnosti različitim religijama.

Drugim riječima, ukoliko jedan narod uspije da očuva temeljne vrijednosti svog postojanja, ima šansu da traje, pa makar se to odnosilo i na ovo vrijeme globalnih pojednostavljenja i tendencija brisanja tradicionalnih vrijednosti i drugih simbola prepoznatljivosti jednog etniciteta u odnosu na masu čovječanstva.

Historija je puna primjera izumiranja različitih društvenih sistema, civilizacija i sljedstveno tome naroda koji su ih izgrađivali. Znači, da bi jedan narod uspio da se očuva, pored svijesti o svojim temeljnim karakteristikama, mora imati i sisteme koji će mu omogućiti da očuva, unaprijedi i modelira, u skladu sa zahtjevima vremena i prostora, vlastiti identitet i kolektivitet.

Sretni narodi su uspjeli da to postignu mirnim putem i blagovremeno zaštite kroz postojanje vlastite države i mehanizama koje ona pruža. Nesretni, ali samosvjesni i uporni narodi su kroz razne izazove i militantne poduhvate, vrlo često na štetu drugih, izgrađivali mehanizme samozaštite i proširenja, kako u teritorijalnom tako i svakom drugom obliku. Najnesretniji narodi su bivali žrtve vlastitog nemara, nesvijesti i nedržavotvornosti, te služili kao plijen onima kojima je falila jedna ili više kategorija da bi izgradili sami sebe. Povijest Balkana je najbolji primjer smjene ovih kategorija narodnog i državotvornog odnosa.

Bošnjaci, kao središnji i autohtoni narod Balkana i jedan od svega dvaju evropskih naroda muslimanske pripadnosti, nažalost, najčešće su u prethodnim stoljećima bivali u kategoriji najnesretnijih naroda jer su još u Srednjem vijeku, gubitkom svog kraljevstva, izgubili vlastite mehanizme i sisteme zaštite, te postali plijen drugih koji su iz njihove raskošnosti nadopunjali osobne nedostatke. U ovakvim kulturno-historijskim procesima priznanje originalnosti neke posebnosti u odnosu na sve druge zavisi od toga da li ste unikatni, što znači jedinstveni. Ovo je jedan od ključnih uzroka pokušaja eliminiranja bošnjačke kulture, tradicije, duhovnosti, pa na koncu i uopće fizičkog postojanja u prethodnih nekoliko stoljeća.

Nisu Bošnjaci jedini narod koji je bivao i dalje jeste izložen takvim izazovima. Jedina je razlika što su drugi narodi ovo, zahvaljujući samosvijesti, na vrijeme prepoznavali i izgrađivali mehanizme odbrane i očuvanja vlastitog identiteta. To prije ostalog podrazumijeva ljestvicu tolerancije u odnosu na prohtjeve, zahtjeve i težnje drugih spram njih. Na toj ljestvici ključnu ulogu imaju crvene linije koje su obavezujuće za svakog pripadnika tog naroda, bez obzira kojom prirodom posla se bavi ili kakvu vrstu političkog opredjeljenja zagovara. Osnova je da oni koje taj narod ovlasti da u ime njega vodi kolektivne poslove budu svjesni postojanja tih linija i da se nikada u korelaciji sa drugima čak ni ne primiču istima, a kamoli da ih pređu.

U slučaju bošnjačkog naroda, nažalost, još uvijek nisu do kraja izgrađene te ljestvice niti određene sve crvene linije, jer prosto se malo ili skoro nimalo nije o ovome govorilo na najznačajnijim forumima, plenumima, saborima i drugim oblicima kolektivnog unutarbošnjačkog organiziranja. Kod drugih naroda crvene linije su mnogo ranije uspostavljene, te definirano ko ima pravo da ih u ime naroda uspostavlja. To su elite: duhovna, naučno-kulturna i politička. Drugim riječima, vjerska elita kroz instituciju vjerske zajednice, naučno-kulturna kroz najznačajnije akademske i kulturne institucije i politička kroz izabrane predstavnike naroda sa stvarnim legitimitetom koji su nosioci zakonodavne i izvršne vlasti.

S obzirom da Bošnjaci nemaju vlastite nacionalne države, imaju matičnu državu Bosnu i Hercegovinu, koja je građanskog uređenja, njima su preostale prve dvije kategorije elita koje su obavezne i privilegirane da definiraju i uspostave limite ispod kojih ne bi smio nijedan pripadnik bošnjačkog naroda ići u korelacijama sa drugim narodima, naročito po pitanjima nacionalnog identiteta.

Neke od crvenih linija su naslijeđene prethodnim iskustvima i kušnjama kroz koje je bošnjački narod prolazio, te su kao takve usađene u njegovu kolektivnu svijest i najčešće se, po prirodi svog postojanja, nametnule za vrijednosti koje se nikada i ni po koju cijenu ne smiju pogaziti, niti se njima smije trgovati ili ih upotrebljavati u partikularne svrhe i za lične interese. U prvom redu, očuvanje cjelovitosti matične države Bosne i Hercegovine i Sandžaka kao domovinskog prostora življenja Bošnjaka, vjere islama, maternjeg bosanskog jezika, posebnosti bošnjačke kulture i tradicije. Također, očuvanje jedinstvene Islamske zajednice kao stožera i jedinog u kontinuitetu preživjelog stuba bošnjačkog naroda.

Pored ovih linija, kontinuirano izgrađivanje kolektivne svijesti o genocidu, ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti na osnovu svih presuda Haškoga tribunala za ono što je počinjeno u Srebrenici i svim drugim dijelovima životnog prostora Bošnjaka, kao i ustrajavanje na procesuiranju svih preostalih slučajeva koji još uvijek nisu okončani.

Ovo je važno pitanje ne zbog današnjih generacija, koje su direktni ili indirektni svjedoci svega što se dešavalo devedesetih godina, već kao zalog budućim generacijama koje će tek na osnovu sjećanja moći da izgrade sliku o stravičnosti dešavanja i dehumanizaciji balkanskog prostora s kraja dvadesetog vijeka, kako ne bi sebi dozvolili da iznova prolaze kroz slična ili, ne daj Bože, gora iskušenja. Da bi se izgradila takva vrijednost, pored žrtava genocida i zločina, bile su potrebne dodatne žrtve preživjelih tih strahoba koji su u nemogućim uslovima dobili bitku za pravo na sjećanje i pamćenje i koje kao vrijednosti posebno moramo čuvati, brinuti se o njima i slaviti ih kao heroje našeg doba. Naročito takvu empatiju i senzibilnost moramo imati prema Majkama Srebrenice koje su najzaslužnije za sve ono što je Srebrenica postala danas u svijetu i čija se uloga i mišljenja moraju uvažavati prilikom donošenja bilo kakvog stava o Srebrenici i Bosni i Hercegovini.

dr. jahja fehratović

Glas islama broj 322 (jul 2022), rubrika: Naše viđenje

SVIJEST I SAMOSVIJEST

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA

Opstanak jednog naroda ovisi od svijesti o samobitnosti i samoopstojnosti. Ta svijest se izgrađuje sistemski kroz institucije, nikako stihijski ili samozatajnim pregalaštvom posvećenih pojedinaca spremnih da opći i javni interes stave iznad pojedinačnog.

Ni jedan narod nije postao narodom prije nego li je uspostavio institucije koje se sistematično, prema njemu prilagodljivom i prihvatljivom metodičkom modelu, bave odgojem i izgradnjom svijesti u nekoliko pravaca: općeobrazovnom, vjerskom, kulturnom, nacionalnom i političkom. Iz ovih sastavnica izranjaju i plahte slagalice koja se modernom terminologijom naziva identitet.

Da bi se izgradio narodni iliti nacionlani identitet, neophodan je kontinuitet u odgoju generacija koje će se obrazovati spram u širem kontekstu utvrđenog obrasca u formalnim kolektivnim obrazovnim institucijama ili, pak, prema specijaliziranim individualnim tutorskim nadzorom stručnjaka koji se u zapadnom svijetu nazivaju mentorima, a u istočnom šejhovima; dok bi se oba termina na našem jeziku mogla razumjeti prema značenju pojma vodič, usmjeritelj, provoditelj.

Neovisno koji je od ova dva obrasca u pitanju, opet moraju biti usklađeni prema određenim unaprijed uspostavljenim kriterijima s ciljem stjecanja znanja i iskustava o određenim pojavnim i duhovnim stvarima.

Od najveće je važnosti za izgradnju i opstanak jednog naroda uspostava tih vrijednosnih kriterija koji moraju biti utvrđeni prema historijsko-kulturnim uvjetovanostima, tradiciji, običajima, načinu življenja, htijenjima i uzvišenim ciljevima prema kojima jedna zajednica mora težiti. Od toga ko i na koji način, sa kavim interesima i namjerama, kreira kriterije i liste prioriteta, zavisi i smjer u kome će neka skupina oblikovati svoj identitet.

Najsretnije su one zajednice koje među svojim članovima imaju dovoljno izraslih mislećih pojedinaca spremnih da sudjeluju u ovim procesima i tako same utvrde takve kriterije skladno naprijed pobrojanim elementima, jer će na taj način uspostaviti sisteme isključivo u interesu svog kolektiviteta. Takve zajednice vrlo brzo evoluiraju iz plemenskog, preko vjerskog, do nacionalnog pa čak i narodnog stadija i rade na vlastitom jedinstvu i državotvornoj svijesti koja na vrh ljestvice općih interesa promiče najskuplje vrijednosti koje se nikada ne mogu niti smiju pogaziti. Drugim riječima, uspostavlja limite, crvene linije koje ni jedan njihov predstavnik ne smije preći, posebno ukoliko je od kolektiviteta ovlašćen da zastupa njihove zajedničke općenarodne interese.

Na ovim mjerilima se i gradiraju društva unutar ljudske zajednice. Ona sa punom sviješću koja uspiju da uspostave samovjesne sisteme i naprave ih dovoljno snažnim da budu jači od bilo kog pojedinca i njegovog partikularnog interesa, dobijaju priliku da relativno brzo uđu u red sređenih i naprednih društava, neovisno o tome da li pojedinac koga su ovlastili da ih zastupa i predvodi samovoljno ili ograničen sistemskim mehanizmima promiče njihove opće interese unaprijed dogovorenom i iscrtanom mapom puta, sukladno etapi u kojoj se to društvo nalazi na ljestivici svoje uspješnosti.

Međutim, društva koja nemaju takve svijesti bivaju izložena dvjema opasnostima od kojih obje mogu biti fatalne po njih. Prva je da, u nedostatku svojih mislilaca, voljno ili nevoljno, prepuste drugima da im kreiraju vrijednosti na temelju kojih će izgrađivati vlastito društvo. To dovodi do toga da će „uvezeni, unamljeni,  nametnunuti“ tutori ili eksperimentirati njihovim sudbinama ili uspostaviti mjerila vrijednosti njihovog sistema prema vlastitim interesima (odnosno interesima njihovih nalagodavaca koji su ih poslali na taj „plemeniti“ zadatak) ili, pak, napraviti sistem koji će to društvo učiniti egzistencijalno zavisnim od drugog, odnosno postatiti farma čiji će resurse i proizvode koristiti drugi, to jest onaj ko je odaslao svoje kadrove u „milosrdnu misiju“ spasenja takvog društva.

Druga opasnost je da na čelu takvog društva koje još nije izgradilo vlastite samosvjesne i samoodržive sisteme dođu pojedinci koji bilo neznanjem, neiskustvom, neumješnošću bilo pokvarenošću povedu takvu zajednicu krivim putem, nedozvoljavajući joj da evoluira iz oblika mase ka narodu i naciji, jer takvo nesređeno stanje, ili bolje rečeno polusređeno stanje, odgovara njihovoj pohlepi za moći, vladanjem, posejdovanjem resursa, uspostavom vlastite imperije na uštrb kvaliteta i prava zajednice koju predvode. Najčešći mehanizmi vladanja tom neevoluiranom masom jesu populizam, manipulacija osjećajima, kreiranje ambijenta straha i neizvjesnosti, egzistencijalne nesigurnosti pojedinaca – što sve dovodi do stvaranja robovskom sistema kojim upravlja moćni pojedinac spreman da, radi vlastitih interesa, sprovodi destruktivne poteze po svoju zajednicu ili, u najgorem slučaju, trguje njome.

I jedno i drugo u konačnici dovodi do propasti te zajednice, gubitka slobode kao najuzvišenije vrijednosti, i nestanka sastavnica vjerskog, kuturnog, nacionalnog i narodnog identiteta bilo prihvatanjem vrijednosti dominantnijeg društva koje je učvrstilo svoj sistem na principima samosvijesti ili, pak, razbijanjem na amorfnu masu koja, prepuštena sama sebi, luta i polahko iščezava sa pozornice poznatih ljudskih zajednica, smještajući se među koricama historije bez šanse da preživi, pogotovu ne da učestvuje u kreiranju budućnosti.

jahja fehratović,

Novi Pazar 30. 6. 2020.

 ©jahjafehratovic.com