PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA – VII

Većina problema čovječanstva, naročito malehnih zajednica, počiva na pogrešnom poimanju događaja iz dalje i biže prošlosti.

Prilikom formiranja Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti – BANU, svjedočio sam jednom veoma neobičnom i, u tom trenutku, za mene surovom momentu. Prije nego li je održana promotivna tribina na Internacionalnome univerzitetu u Novome Pazari, u prostoriji koja se danas baš zbog tog znamenitog događaja koji se zbio u njoj i naziva Akademija, održana je Osnivačka skupština BANU, kojoj sam imao prilike, u svojstvu posmatrača, kao šef protokola, prisustvovati.

Po prvi puta se u jednoj relativno malehnoj prostoriji okupilo toliko umnih Bošnjaka koji su, opet, na neki svoj način bili institucije svak za sebe ponaosob, ali i tako klasificirani prema nekim njima znanim pravilima. U toku diskusije jedan od pozvanih na Osnivačku skupštinu umiješao se među govornike sa željom da nešto kaže. Tu njegovu nedovršenu rečenicu presjekao je rahmetli akademik Muhamed Filipović, govoreći mu: “Šuti.” Na što je ovaj opet pokušao: “Ali, ja mislim…” Filipović će još odsječnije: “Šuti.” Ovaj će opet: “Ali, ja imam pravo da mislim.” Filipović treći put autoritativno: “Ti ne znaš da misliš, zato i ne treba da iznosiš svoje mišljenje.” Nakon čega je isti odustao od daljeg pokušaja ubacivanja u diskusiju.

U tom trenutku je to djelovalo jako surovo i pomalo sam osuđivao akademika Filipovića, tvrdeći da, ipak, u jednom takvom društvu i takvom ambijentu nije umjesno na taj način nekog prekinuti dok pokušava iznijeti vlastiti stav po određenom pitanje ma koliko njihov privatni odnos bio dobar i postojavale relacije koje mu daju toliku slobodu. Međutim, iz današnje perspektive tvrdim da je akademik Filipović bio potpuno u pravu, jer kod važnih pitanja i prilikom ozbiljnih razgovora ne mogu baš donijeti velike koristi oni koji površno misle, nemaju duboku percepciju stvarnosti niti promišljaju o budućnosti već na osnovu subjektivnih osjećaja, stereotipa, nabrijanih emocija, trenutačnih koristi i vlastitih interesnih zona pokušavaju lično viđenje nametnuti drugima. Ovo je posebno opasno kada se radi o stvarima od općeg i javnog interesa i kada površna ocjena može nanijeti strašno veliku štetu.

Često razmišljam, šta li bi rahmetli akademik Filipović kazao kada bi mogao vidjeti ko sve i na koji način danas svoje lične sujete, stereotipe, površne i jednoobrazne analize servira kao javno mišljenje, posebno pokušavajući to predstaviti kao mišljenje i stav pokreta, zajednice, naroda ili, pak, političkog subjekta čiji je simpatizer ili aktivista, odnosno neka vrsta sitnijeg funkcionera, posebno ako bi ovo uradio u manifkhani koja se Facebookom zove. Koliko bi se samo njegov glas daleko čuo i da li bi ga iko i htio čuti. Ovim, naravno, odajem priznanje i onom uvaženom profesoru koji je ispoštovao akademikov autoritet na spomenutom skupu i zastao na treće upozorenje.

Ne znam kako bi on reagirao i koliko bi se njegov glas daleko čuo, ili koliko bi se uopće stav bilo kog autoriteta od znanja i jasnoće u ovo doba destrukcije poštivao danas. Ono u šta sam posve siguran jeste da ne bi ostao imun na izazove, kao što nikada ni nije, bez obzira na cijene koje je plaćao, već bi, sukladno svom logičkom promišljanju, pokušao promatrati problem na način na koji se jedino zdravorazumski i može rješavati. I to ne samo on veći svi autoriteti u pogledu misli, intelekta i težine iskazanog.

A problem bilo koje vrste iz društvene sfere rješiv je jedino ukoliko mu se priđe posve objektivno, zdravorazumski, realno, bez emocija, bez raskoraka između optimalnog i realnog, bez pokušaja samoobmane i bez toga da prema sebi, odnosno prema svojoj ulozi, bilo individualnoj bilo kolektivnoj, budemo pristrasni. To znači da se problem društvene prirode mora rješavati na hirurški precizan način, istovjetno  kao u medicini, kao kada vas ljekar suoči sa vašim najvećim strahovima, i saspe vam u lice da imate bolest tog i tog karaktera na toj i toj razini razvitka.

Ljekar se, kao što znamo, u procesu obrade i uspostave dijagnoze, na početku ne bavi posljedicama već uzrocima pojave određene bolesti. Iz tog razloga sprovodi temeljite i studiozne analize kako bi bio posve siguran da je riječ o određenoj bolesti, a još napredniji i referentni stručnjaci, pored preciznog utvrđivanja određene bolesti, teže utvrditi uzroke koji su doveli do oboljenja i koji pospješuju razvitak bolesti. Tek kada utvrde suštinu i dođu do uzroka, onda daju konkretnu dijagnoze sa obavezujućim tretmanima i terapijama liječenja. I tu oni svoju profesionalnu i ljudsku obavezu završavaju. Na pacijentu je da iskoristi njihov rad, znanje, isksustvo i trud, to jest da poštuje protokol o liječenju i na taj način pomogne prije svega sebi.

Međutim, u poremećenom sistemu vrijednosti, sve se radi naopačke. Umjesto da se traga za uzrocima bolesti, razmišlja se jedino o posljedicama tih uzroka. I još gore ne razmišlja se o tome kako su te posljedice katastrofalne za narod, zajednicu, sistem, orgnizaciju već se traže načini da se one opravdaju. To je isto kao kada ljekar da pacijentu ozbiljnu terapiju i zabrani mu određene navike ophođenja ili konzumiranja koje su dovele do oboljenja i koje pospješuju razvitak bolesti a on, umjesto da se strogo pridržava propisane terapije i otklanja loše navike, nastavlja po starom i, dok bolest napreduje, kuka nad sudbinom, ogovara i nipodaštava ljekare kako ništa ne znaju, kako su nesposobni, kako su nestručni, kako su korumpirani, kako su bezobrazni  etc. etc. Nije problem do njega, već do ljekara, do vremena, do ljudi koji ga okružuju, do Božije odredbe, estagfirullah, do svega i svačega i svakoga drugog osim njega samoga. Dok on tako leleče nad svijetom, bolest ga sve više uzima i slabi organizam, vodeći ga na put ka totalnoj destrukciji i samouništenju.

Sa druge strane, pametan pacijent koji zna što je dovelo do njegovog oboljenja, vrlo je odgovoran prema sebi i drugima i poštuje sve ono što mu je savjetovao ljekar. Iako je njegovo stanje u trenutku dijagnosticiranja bolesti bilo tri puta gore od onoga koji je neodgovoran i bezobrazan prema sebi, ipak uspjeva ili da se skroz izliječi ili makar da zaustavi napredovanje bolest. U jednom momentu, onaj koji je bio samoobmanut sa lakšim simptomima postaje mnogo teži pa vrlo često i neizlječiv slučaj, dok ovaj samodgovorni nastavlja disciplinom voditi kvalitetan život.

Ovako je i među ljudima. I zato danas sve više poštivam stav akademika Muhameda Filipovića koji je znao naizgled surovo zaustaviti onoga koji je krenuo loše, površno ili stupidno misliti o javnim interesima, pogotovu htijući to svoje nedoraslo mišljenje postaviti za opći stav jednog  sistema vrijednosti. I zato takve treba u korijenu zaustaviti, upozoriti, pokazati im na to da svojim neiskrenim, površnim, emotivno nabrijanim mišljenjima štete, štete sebi, štete ljudima oko sebe, štete zajednici, štete narodu, štete kako god okreneš – a onaj ko nanosi štetu naziva se štetočina.

Isto tako, ne treba se ni nervirati ukoliko takvi ne žele da čuju, kao što se i ljekar ne nervira ukoliko pacijent ne želi poslušati njegove upute, savjete, terapije i protokol liječenja bolesti. Njegovo je da mu iste ponudi, a do pacijenta je da prihvati ili odbije.

Na svakom od nas je da se samopronađemo kojoj od ovih dviju kategorija pripadamo.

prof. dr. Jahja fFehratović