Tag: Novi Pazar

PROFESOR

Posted on by jahja fehratović

AKADEMIK MUFTIJA MUAMER ZUKORLIĆ – VIŠEDIMENZIONALNA LIČNOST NA RAZMEĐU CIVILIZACIJA, VREMENA I PROSTORA III

Autor je davno spoznao da u životu susrećete tri vrste ljudi, od koji su dvije kategorije onih do kojih vam je stalo, sa kojima se zbližite, dijelite dobro i zlo, vežete se nekako uz njih i vjerujete da su i oni skopčani sa vama. Međutim, vremenom vam većina takvih ostave ili ožiljke ili plemenite pečate na život. I da, treća vrsta su oni koji vas uopće ne dotiču, imate korektnu, površnu komunikaciju, kolegijalan odnos, a ne i do te mjere produbljene odnose da biste se jedni u druge mogli pretjerano razočarati ili pozitivno iznenaditi.

Postoje ljudi koji jednostavno ostave pečat u vašem životu. Nisu to samo roditelji, bliski rođaci, familija, bude tu još mnogih drugih sa kojima vas sudbina poveže. Svakako da su najbliži tome oni koje vam nametnu kao autoritete kroz period odrastanja. u prvom redu učitelji, nastavnici, profesori, mentori. Međutim, i njih u toku školovanja biva dosta, i ne ostave baš svi jednak utjecaj, pogotovu koji ne blijedi već godinama postaje jači i upečatljiviji. Tako je bilo i u Medresi, mnogo novih profesora, nekih divnih ljudi, nekih malo manje, ali autoriteta – svega nekoliko.

Među đacima silina različitih karaktera, stislo se sa svih strana u tih petnaestak parova koji dijele drvene jednoobodne klupe. Golobradi mladići koji će za svega deceniju-dvije izrasti u ozbiljne ljude, otvorili receptore za hvatanje znanja, spoznaju života i polahko brode ka okeanima nauke. Da si tada pitao nekog šta li će izrasti od grupe junoša, vjerujem da ne bi mogao ni snivati da će tu nastajati nova elita bošnjačkoga naroda, hafize Kur’ana Časnog, odabranih zbirki hadisa, muftije, alimi, univerzitetski profesori, vjeroučitelji, biznismeni, uglednici i predvodnici naroda raštrkanog diljem dunjaluka.

Autor se dobro sjeća prozivki i predstavljanja prvog i jedinog časa Fikha kod profesora muftije Zukorlića, jer je već sljedeći nastavu iz tog predmeta preuzeo direktor Dudić. Sramežljivo se javljaju jedan po jedan, govore ime i prezime, grad i mjesto iz koga dolaze… Bio je to Sandžak u malom, nekako probrano đaka od Bijelog Polja, Rožaja, Priboja, Sjenice, Tutina, Novog Pazara pa sve do Prizrena, Gore i Župe. U toj generaciji nije, ali u onim prethodnim i docnijim bilo je i Plavljana, Gusinjana, Petnjičana, Beranaca, Prijepoljaca, Varošana, pa i Barana, Pećlija, Vitomirčana, Beograđana, Borana, Novosađana, Subotičaka, Šapčana – ma s vas cijelog dunjaluka. I danas svi ti ljudi predstavljaju, vjerksu, kulturnu, naučnu, obrazovnu i nacionalnu elitu bošnjačkog i muslimanskih naroda Balkana. Sve to izrodila je Medresa koje u tom periodu nije ni bilo kao pojavne zgrade, već svega par učionica, ali se o njoj sanjalo, sijalo sjeme koje eto danas, decenijama poslije, daje plodove.

I nisu se sanjale samo zidine već mnogo više od togavi na koje će se sva ta zdanja naslanjati, koji će ih nositi i iznova i iznova dograđivati. Da, ti stubovi su ustvari ljudi, kadrovi koje je trebalo proizvesti od tih prepadnutih mladića i djevojaka, nesvejsnih sebe, svojih talenata i potencijala, dometa i onoga u šta će izrasti. Sve je to u njima trebalo probuditi, naći žicu koja će da ih priključi na neki dio spojeva strujnog kola i pustiti da energija protiče kroz njih. Da, za takvo što potreban je majstor, maher, mentor – autoritet kome će vjerovati i kome će se prepustiti da ih vodi putevima osvojenja korisnih znanja, vještina i umijeća, za koga će biti sigurni da ih neće strmoglaviti u neki bezdan, ili prepustiti da ih nemirni valovi odnesu ka morskim strujama i slome o hridine, stijenje i grebene.

A imalo je takvih među profesorima Medrese koji su te mlade, nevine i naivne duše usmjeravali sigurnim gazovima. Neki su među živima i autor ih, da ne bi ova priča otišla u nekom drugom pravcu, neće spominjati. Ali, obavezan je, osjeća potrebu da posvjedoči o onome koji je, zapravo, predvodio sve te procese, koje budan sanjao i vjerovao u te gneracije, krčio puteve, čuvao strahove i gradio, gradio, gradio objekte, institucije i na koncu ljude. Svom Profesoru, rahmetli akadmeiku muftiji Muameru Zukorliću.

I evo, dok sada piše, u susret godišnjici njegove smrti, nakon mnogo godina, mnogo zajedničkih projekata, nikada tog insana nije drukčije oslovio nego „Profesore“ i uvijek uz perisiranje, bez obzira na status njihove lične relacije. Niti je mogao niti je htio drukčije. Za njega je, uz sve ostalo, muftija Zukorlić, bio i ostao „Profesor“ u najtoplijem i najširem značenju te riječi. Nekoliko puta su o tome čak i razgovarali, i obojici im je godilo da na razini podizanja opće svijesti i kulture svog naroda, njegovanjem takvih postupaka utječu i na ljude iz svog okruženja.

A, o tome o kakvom se Profesoru radilo u tom periodu kada je Medresa bila jedina naša obrazovna institucija, auor će iznijeti nekoliko sjećanja.

***

Autor prvih udžbenika i skripti za učenike Medrese

U to vrijeme, uslijed ratnih dešavanja, Medresa Gazi Isa-beg kuburila je sa udžbenicima za skoro sve nastavne predmete. Uz svega nekoliko temeljnih udžbenika koje su i sami koristili dok su pohađali medrese, , profesori su uglavnom diktirali lekcije koje bi učenici zapisivali i, u vremenu korepeticije učili na pamet. Doduše, nisu samo profesori vjerksih predmeta diktirali, već i svjetovnih, neki što se nastavni plan i program razlikovao od programa svjetovnih škola, a neki da bi tako ispunili vrijeme trajanja časa. Prvi i dugo jedini udžbenici i skripte čiji su autori naši kadrovi, bili su iz predmeta Fikh za III i IV razred koje je napisao rahmetli muftija akademik Muamer Zukorlić. Čak, i kada je, nesebično taj predmet prepustio mlađim kadrovima, planovi i programi, skripte i udžbenici koje je pripremio, ostali su osnova za taj predmet. Pokušavajući da razgonetne kako danas, dvije ipo decenije, učenici Medrese pohađaju nastavu iz ovog predmeta, autor je zatražio pomoć od dr. Rešada Plojovića, kome je tada Muftija prepustio katedre fikha i tefsira kao prvom velikom azharskom pojačanju našoj Medresi i Islamskoj zajednici. Saznanje da se i danas nastava iz ovog predmeta u Medresi pohađa po Muftijinom planu i programu i nešto dopunjenjoj verziji njegovih udžebenika, ispunilo ga je posebnom radošću.

Autoritet znanja

Iako nije među privilegiranima da kod Profesora pohađa nastavu iz Fikha, autor je, ipak, dvije godine istinski bio njegov učenik. Medresa je u tom periodu bila jedina škola u kojoj su se, pored maternjeg bosanskoga, izučavala još tri strana jezika: arpaki, turski i engleski sva četiri razreda i velikim fondom časova.  S obzirom da je arapski jezik temeljni jezik islamskih znanosti, te da je većina svršenika Medrese posrredstvom Mešihata studie nastavljala u zemljama Arapskog svijeta, muftija Zukorlić je, pored predmeta Arapski jezik, za učenike viših razreda kreirao i predmet Konverzacija arapskoga jezika. To je u cijelosti bio njegov projekt iz želje da što kvalitetnije ovladamo ovim za nas buduće alime najvažnijim jezikom.

Nastavu je izvodio na savim neobičan način, interakcijom. Htjeli – ne htjeli morali ste propričati arapskim, bar donekle. Bili su to svojevrsni tečajevi na neočekivane teme, na koje uopće nismo navikli. Pisali smo, razgovarali o svadnevnom životu, ali i o književnosti, umjetnosti, filozfiji, kulturi. I to sve na arapskom, doduše ne baš svi, i ne baš jednako. Bilo je učenika koji su briljirali iz arapskog, a bilo je i onih koji su gledali kako da se nekako provuču, da zarade makar dvojku iz tog golemog predmeta. Da priznam, i autoru je iz tog predmeta Dvojka bila velika kao kuća.

 Međutim, imalo je nešto važnije od tih ocjena: prilika da Profesora pitate o svim onim meselama koje vam ostali predavači nisu znali pojasniti, ili su ostajali nedorečeni, odnosno dilemama koje ste imali. I to iz svih oblasti islamskih i svjetovnih nauka. A kao i svi učenici, svašta su pitali, nekada iz želje da zaista nešto nauče, a nekada tek da nešto pitaju kako bi vrijeme do kraja časa isteklo i Profesor se ne bi dosjetio da nekoga od njih pita za ocjenu. Čak, je i on to provalio, i često se posljednjih petnaestak minuta prije zvona znao našaliti riječima: „Pitajte da ne budete pitani!“

Koliko god pitanja bila bezazlena ili, pak, komplicirina, odgovori su bili jasni, precizni, direktni i nekako se urezivali u pamćenje. Sve ono što bi vas danima zbunjivalo i drugi nisu umjeli da vam pojasne, pa vas dodatno zbune – Profesor je znao u rečenici ili dvije da rabistri, da nakon toga ne ostane ni trunka sumnje niti mogućnosti za drugačijim shvaćanjem. E, to su ona prava znanja koja su činila suštinu bića svakog svršenika Medrese.

Pravednost

Ima li ijednog učenika da nije osjetio nepravdu, bilo da je to njegov subjektivni osjećaj bilo da mu je zaista nepravda učinjena namjerno ili nenamjerno od strane nekog manje senzibilnog profesora?  Mladi ljudi često i ne razumiju propise koji im se nameću, u prirodi im je da se bune i bore za svoja učenička prava bez obzira jesu li u pravu ili ne. Tako je bilo i u Medresi, ponekad se učeniku učini nepravednim što ga baš tog dana kada nije spreman neki profesor prozove da odgovara, a što onog drugog preskače jer mu je neki rod, komšija, zemljak ili samo draži; nekada da je zakinut za nešto drugo, ali uvijek, i uvijek je imalo na nešto i nekoga da se žali.

I žalili bi se, najviše razredniku na časovima odjeljenske zajednice profesoru Tešrifu Šačiću, a on bi u svojoj mudrosti gasio te vatre, smirivao i ublaživao nemire. Autor se sjeća jedne česte sentence kojom bi počinjao odgovor na ukazivanje skoro svake „nepravde“ od strane profesora ili uprave škole: „Koga je molit, nije ga ljutit – vodu što piješ nemoj mutit.“ Ne bi učenicima bilo baš pravo, ali bi je uvijek smijehom ispratili, ali i dalje im ne bi bilo pravo.

Autoru se čini da nije bilo profesora na kog neko od učenika nije imao pritužbu za pravednost pri ocjenjivanju, osim za Profesora. Čak, i oni koji bi dobili jedinicu kod njega, prihvatali su bez srdžbe i ljutnje, jer su znali da su pravedno ocijenjeni. I to je tako bilo – ko je znao za pet, bez obzira da li je spadao u grupu discipliniranih ili ne, dobijao je pet, a ko je znanjem zasluživao jedinicu, makar i bio najomiljeniji, najdiscipliraniji, pa čak rod ili rođeni brat, dobio bi jedinicu.

O takvom jednom događaju su i kolale priče po Medresi, a mnogo godina docnije na autorov upit Profesor mu je i sam ispričao, pa neka se ne ljuti njegov brat, koji je danas ugledni alim, što će je ovdje zabilježiti kao svjedočanstvo jedne nesvakidašnje istine i pravičnosti. Događaj se zbio nekoliko generacija prije autorovog prijema u Medresu, koju je pohađao i Profesorov mlađi brat. E, baš tog svog brata, koji se nije najbolje snašao pri odgovaranju ostavio je u avgustovski popravni rok. Vjerovatno misleći da će mu makar tada popustiti, nije se baš najbolje spremio. I kako je Profesor pripovijedao, vratišvi se kući, majka ga je pitala:

  • Položi li, sine?
  • Jok, obori me tvoj sin!
  • Nije, nego moj sin nije učio – odgovori mudra majka.

Da, rođenog brata nije htio bez znanja propustiti, a onda je nastavničko vijeće mimo njegove volje popravilo ocjenu i, hvala Bogu, takva lekcija nije ostala samo na njegovom mlađem bratu kojeg je lišila iluzija, pomogla mu da shvati ozbiljno nauku i završi ne samo Medresu već i fakultet islamskih znanosti u dalekom svijetu, te danas postane jedan od uglednih alima i misionara u bošnjačkoj dijaspori.

Da, ne bi neko pogrešno razumio, i sam autor, kako je naglasio, nije baš briljirao na Profesorovom predmetu, i da nije bilo jedne situacije o kojoj će docnije govoriti, vjerovatno bi prošao slično.

U tome je bila veličina Profesora Muftije Zukorlića, da Vas svojom pravičnošću uvjeri da ste sami sebi dali ocjenu koju zaslužujete.

***

Pored načelnih stavki koje je autor istakao o karakteru Profesora, koje mogu posvjedočiti još i stotine drugih medresanata, ovaj dio teksta ne bi bio potpun bez još nekoliko ličnih segmenata koji se tiču njihovog odnosa. Istom metodom, izvlačeći ih iz fragmenata sjećanja, autor je odlučio da ih ovdje epizodno poreda kako bi što više ukrotio ovaj tekst koji se već odviše rasplijenio i ozbiljno prijeti da ga zakuje narednih mjeseci za tastaturom u pokušajima da ispriča sve ono što svjedoči i što osjeća prema ovom insanu, jer mu se čini da tako iznova živi uz njega, kao da je opet tu da posavjetuje, razmijene ideje, pokrenu neke projekte ili jednostavno razgovaraju o nauci, društvenim događanjima ili, pak, životnim kušnjama i izazovima.

SOFTA

Prvih mjeseci školovanja, kada su se donekle svikli na medresantski život, autor je od profesora maternjeg jezika, kao već „afirmirani pjesnik“ s nekoliko strofa objavljenih u lokalnim listovima, dobio poziv da prisustvuje Inicijativnom odboru za formiranje redakcije lista učenika Softa. Koliko je samo to bilo golemo, učenički list!

Negdje sa ikindije, umjesto na čas geografije, autor se, skupa sa odabranim učenicima starijih razreda, penjao na sprat gdje se nalazila zbornica u kojoj se trebao održati sastanak. Na tom spratu Uprave, bilo su tek direktorova i sekretareva kancelarija i dvije sale za sastanke, od kojih se veća zvala Zbornica.

Dok su sjedili za velikim stolom, prvi puta uvaženi i ravni đacima starijih generacija, autor je pomalo rastao, postojao važan. Očekivao je da će im se pridružiti urednik Glasa islama, prof. Fehim Kajević, i možda još direktor i neko od profesora kod kojih već ima nastavu, i radovao se prilici da bude u njihovom društvu, u glavi razvijajući „velike“ ideje kojim će zablistati na predstojećem sastanku i steći autoritet među starijim kolegama.

I taman dok su se stariji učenici poluglasno natjecali u intelektulanim superiornostima, jedni drugima dokazujući da poznaju posao za koji su delegirani bolje od drugih, da su pravi pravcati maheri u novinarstvu, kolumnama i izradi intervjua – na vrata se pojavi cijela elita Mešihata Islamske zajednice, njih deseterica, na čelu sa muftijom Zukorlićem.

U Sali nasta mrtva tišina, koja potraja sve dok Muftija ne nazva selam i poče da im se obraća sa tolikim poštovanjem i uvažavanjem kakvo nisu do tada doživjeli. Pričao je sa njima kao sa sebi ravnim. Govorio je o važnosti osnivanja časopisa, misiji koju jedno glasilo učenika vjerske škole može imati za širenje islama. A onda, kao da se tim poslom bavi cijeloga života, detaljno o načinu formiranja redakcije i časopisa. Autor se sjeća termina „Ogledalo časopisa“, potrebe formiranja rubrika – haman cijele koncepcije i kostura časopisa. To znanje i iskustvo sa kojim je govorio proisteklo je iz formiranja časopisa Glas islama i pozicije glavnog urednika koju je prvu godinu od osnivanja ovog lista obnašao. Predložio je i da se Softa registrira kao podlistak Glasa islama. A onda je sve pozvao da daju ideje i sugestije kako da izgleda fizionomija časopisa, posebno naglašavajući da to treba da bude naš, đački časopis.

Zamisli, da mi damo pred Muftijom ideje!? Mi, učenici! Ne pred nekim drugim profesorom, već baš pred njim! Autor se ne sjeća da se iko javio. Razumijevši to, Profesor se osmjehnu, pozva svoju delegaciju da ih ostave sa Fehimom i omoguće da rade na časopisu.

I eto, autor je tada i naredne četiri godine bio ponosni član „Softe“, u njoj objavljivao prve ozbiljnije radove, i nikada ali baš nikada, ni on niti neko drugi, nije doživio cenzuru, iako se radilo o đačkom glasilu vjerske škole u kome su učenici, pored vjerskih, pisali o običnim temama, objavljivali poeziju, prozu, iskazivali prve nemire, možda ostavljali i po neku šifru svoje zaljubljenosti.

PROMJENA IMENA

Ove detalje malo ko zna, i vjerovatno će izazvati čuđenje savremenih čitalaca.

Rođen u poznom komunističkom periodu, cvjetanja bratstva i jedinstva, autora niko nije pitao kako će ime da mu daju.

Kada je malo odrastao, rekli su mu da je jedna komšinica poslije njegovog rođenja došla i izrazila želju da mu daju jedno ime koje nije iz muslimanske tradije, u tom dobu popularno, takozvano, međunarodno ime. Ovo da je bilo međunarodno nije bila istina, a tvrdnja da je popularno jest. U Novom Pazaru i drugim sandžačkim gradovima bilo je tih godina mnogo dječaka koji su obilježeni tim i drugim “međunarodnim“ imenima.

Odrastajući, autor je u knjizi odabranih muslimanskih imena uzaludno pokušavao da pronađe svoje ime. Imena njegove braće, pa i drugara – sva su bila u toj knjizi. Ali, njegovog nije bilo. Odrastajući u okrilju džamijskih harema i mekteba, to bi ga s vremena na vrijeme kopkalo, ali kao maloljetan nije mogao Bog zna šta učiniti.

E, onda je došla Medresa. U trećem razredu, na časovima Konverzacije, Profesor bi često kada bi prozvao autora da nešto odgovori, kazao: „Znaš li da se kao ti zvao jedan od poznatijih papa. Bio je izrazito markantna ličnost.“

Nije Profesor govorio da mu ime ne valja, da nije muslimansko, izrazito katoličko, već da se kao on, zvao jedan od poglavara rimokatoličke crkve. I to je govorio na tako prirodan način, bez pogrde, bez bilo kakvih pežorativnih namjera, da je u autoru ubacio crv sumnje koji je vremenom toliko narastao da je donio čvrstu odluku da se jednom za svagda oslobodi tog imena.

To nimalo nije lahko i jednostavno. Cijelog života se zoveš, i svi te tako zovu, i znaju – e sad trebaš svima jasno i glasno kazati: „Od danas nisam taj i taj, već ovaj i ovaj!“ Međutim, toliko su bile upečatljive Profesorove riječi, da je autor donio čvrstu odluku da to uradi.

Tih dana, na časovima Kiraeta učili su jednu suru gdje se spominjao jedna od Božijih poslanika – rekao je sebi: „Ovo ću!“

Na proljeće, baš danom svog rođena, sa navršenih osamnaest godina, odlučio je da sprovede svoju namjeru. Sa koliko su ga čuđenja samo gledali u odjelu SUP-a kada je pitao kako da to učini, čini mu se da im do tada niko nije došao sa sličnim zahtjevom. A onda je trebalo preko mjesec dana, i pribavljanja više od trideset dokumenata da bi se u stvarnosti i dogodilo, da mu u dokumentima umjesto onog „međunarodnog“ bude upisano ovo današnje ime.

Navikavanje okruženja na taj novitet, također nie bilo jednostavno. Ali, vremenom, pokrenulo je jedan novi trend – mnogi nosioci „međunarodnih imena“ odlučili su se na isti korak.

Godinama kasnije, autor je ovaj događaj spomenuo Profesoru i priznao da mu je bio sebeb da promijeni ime. Njemu je to bilo drago, i vrlo često bi i drugima, kada bi ih upoznaovao sa autorom, prepričavao taj događaj.

„OVO JE ŠTO SI PJESNIK, ALI NE GOVORI NIKOM“

Autor nije bio učenik generacije, ali je spadao među bolje đake. Doduše, više u društvenim naukama, jer se za rana odlučio da poslije Medrese upiše studije književnosti. Baš zato se negdje od trećeg razreda ohladio od nekih predmeta, posebno matematike i arapskog jezika.

Nesreća sa matematikom bila je što je još u osnovnoj školi znao da će upisati Medresu, a tada nije bilo matematike kao predmeta u njoj. Baš u njegovoj generaciji se uvodi, i to iz jednog posve plemenitog razloga.

Dešavanja devedesetih godina, nanijela su mnogo muke sandžačkim Bošnjacima. Na desetine hiljada ih je prebijeno, a oni koji su bili društveno aktivni, izdani od strane političara, ostavljeni su na milost i nemilost Miloševićevog režima. Jedan od najvećih tragičara tog doba bio je i rahmetli profesor Hajriz Kolašinac, koji je, nakon bjekstva i izdaje političkog rukovodstva, od strane Miloševićevog režima označen za „vojnog stratega“, uhapšen sa još dosta partijskih drugova i podvrgnut teškim mučenjima u kraljevačkom zatvoru.

Nakon izlaska na slobodu, od prof. Kolašinca su se svi iz nekog straha ograđivali, a vrijeme nije bilo nimalo lahko. Jedini koji mu je tada pomogao bio je muftija Zukorlić koji ga je pozvao da predaje u Medresi i tom prilikom u plan i program uvrstio Matematiku i Informatriku, te mu, radi što značajnije norme, dodijelio i predmet Odbrana i zaštita.

Profesor Kolašinac je bio divan čovjek, ali sa velikim traumama od svega onog što je prošao. Autor na žalost, nije uspio da nešto značajnije prodre u matematičke oblasti, već je vrijeme na časovima koristio da što više razgovara sa profesorom o društvenim temama, pa ponekad i o onom što je prošao, iako to ne bi izašlo na dobro.

Arapski jezik je bio druga priča. Prožimao se kroz sve vjerske predmete, pa je opet moralo koliko-toliko da se uđe u njegovu suštinu. Međutim, desilo se u drugom polugođu četvrtog razreda, da poslije, kako je autor mislio, zagarantirane trice, iz Konverzacije zalijepi jedinicu. I to k’o vrata! Svega nekoliko nedjelja prije mature!

S obzirom na ostale ocjene, računao je na odličan uspjeh, koji bi imao i sa dvojkom iz Konverzacije, koi bi ga oslobodio polaganja diplomskog ispita iz većine predmeta. Ali, ta jedinica… Da još bude crnje, bilo je puno učenika koji su trebali dobiti drugu ocjenu, pa da on dođe na red za odgovaranje. Čas po čas, hefta po hefta, svelo se to na još posljednji susret i zadnju mogućnost da se izvuče.

Te srijede, Profesora nigdje na vidiku. Čas je uveliko tekao i, dok su, ostale kolege, raspravljale o odijelima i kravatama za maturanstku akademiju, autor je snevoljeno čekao da se na platou Mešihata pojavi Profesor.

Skoro da je i izgubio svu nadu, odavno je već odzvonilo, donekle i pomiren sa sudbinom, spuštene glave kao noj, tužan i nesretan, džorio je na ulaznim vratima Medrese, kad ga Profesor pozva: „Pjesnik, nisam zaboravio. Trči u zbornicu i donesi dnevnik.“

Nekako je u dva-tri koraka preletio stepenice, od razrednog uzeo dnevnik, i strčao do Profesora. A on, zaključujući ocjenu, reče: „Ovo je što si pjesnik. Ali, ne govori nikom.“

I NA KRAJU, FAKULTET

Rekoh da se autor, na čuđenje mnogih koji su ga već vidjeli negdje u Arapskom svijetu, još ranije odlučio studirati književnost i jezik. Ne bi bila istina kada bi kazao da je i to na nagovor Profesora, ali jest i on, po malo, doprinio da prevagne književnost u odnosu na islamske nauke.

Na jednom od onih dijelova časa „Pitajte da ne bude pitani“, neko od učenika je upitao Profesora šta im predlaže, gdje da nastave studije. Govorio je o važnosti nastavka školovanja, mogućnostima, potencijalnim profilima. Autor nije siguran, i to je propustio priliku pitati dok je mogao da li je namjenski tako kazao ili ne, ali je po prvi puta govorio i o važnosti svjetovnih nauka, naglašavajući „Da bi nam (Islamskoj zajednici) trebalo i par profesora književnosti i novinara“. 

To je dodatno prelomilo autora koji je bio na klackalici da li da se te jeseni otisne u nepoznati arpaki svijet ili Sarajevo. U stvari, vjerovatno se već bio odlučio za Sarajevo, ali mu je, ipak, srce bilo mirnije.

Nakon položenog maturskog ispita i preuzimanja diplome, a prije nego li se prvi puta otisnuo ka šeher Sarajevu, još jednom se posavjetovao sa Profesorom. Bilo je to u ljetnjoj bašči „IHO kluba“, u atrijumu zgrade „Vakuf“, gdje je Profesor u svom kružoku često divanio i gdje bi se okupljali svi željni znanja i mudrosti.

Prišao mu je i rekao da želi da upiše studij književnosti u Sarajevu, te da moli za savjet. Profesor ne samo da je odobrio i ohrabrio ga u toj odluci, već je i dao nalog sekretaru Samiru Škrijelju da u njegovo ime pripremi preporuku za upis na fakultet.

I tako je i bilo. Naoružan diplomom „Gazi Isa-beg“ Medrese i preporukom predsjednika Mešihata, muftije sandžačkog Muamera Zukorlića, na samom početku XXI stoljeća otisnuo se u novi svijet, drukčiji od svega onog što je do tada vidio.

MEDRESA

Posted on by jahja fehratović

AKADEMIK MUFTIJA MUAMER ZUKORLIĆ – VIŠEDIMENZIONALNA LIČNOST NA RAZMEĐU CIVILIZACIJA, VREMENA I PROSTORA II

Medresa, eh Medresa…

Tog perioda života se autor sjeća sa najvećom toplinom, jer je to vrijeme izrastanja, kada se pogled razmagljuje i oči krupnjaju, a korak postaje čvršći i veći. Kada ideš sokakom, kao da ne tičeš zemlju, preskačeš bare i juriš nekud naprijed. A gdje? E pa sad, trebalo bi da osvajaš nove horizonte. Od djeteta postaješ dečkić, od dečkića momak i na pragu si da izrasteš u čovjeka. Zato valjda i toliki lomovi u svršenicima osmoljetke, koji i nisu do kraja svjesni odluka koje donose, pa im često porodica i prijatelji pomažu, ili odmažu, da donesu sudbonosne odluke. Imaš osjećaj kao da si glina i da bi svi da te izvajaju u onaj oblik koji im je blizak ili potreban. Jedni bi da postaneš ljekar, drugi inžinjer, treći pravnik, četvrti ekonomist, peti… kako je kome šta blisko i šta mu fali: zdravlje, životni prostor, pravda, novac… ili, pak, šta je trend i pomodarstvo. Slabo ko tangira afinitete, talente i želje samog tog „materijala“ koji postaje nalik glinenom golubu, stoji na na nekoj pristojnoj udaljenosti kao meta i čeka čije će zrno iz vazdušne puške da ga obori, da mu zapečati sudbinu. Pa, ako se zgodi da ga strijelja baš u srce i ono što mu je i samom milo, blago njemu. A ako tome što cilja drhte ruke ili je slabovid pa promaši cijelu metu, ili makar okrzne i vjetrovim fijkom obori tog nesretnog goluba, osta njemu muka: niti je kadar da se odupre i stane na noge niti sposoban da tako napola strčeći hoda kroz cijeli život.

Mnogo prije nego je autor završio osnovnu školu, znao je da će njegova dalja sudbina biti Medresa „Gazi Isa-beg“, i nije bilo te sile koja bi i da je htjela mogla da ga prelomi drukčije. Kao dijete mekteba, čeznuo je za tom školom, koju nije baš bilo lahko upisati. Primalo se jedno odjeljenje, a kandidata sa svih prostora Sandžaka, Srbije, Crne Gore, Kosova, Makedonije, mnogo djece važnih roditelja, mnogo autoriteta koji su imali svoje kandidate… Za kratko vrijeme postojanja, svega nekoliko godina, izrasla je u najeltiniju srednju školu u regionu, zahvaljujući prije ostalog dvojici neimara naše savremenosti: predsjedniku Mešihata Islamske zajednice Sandžaka muftiji Muameru Zukorliću i njegovom iskrenom prijatelju i saborcu direktoru prof. Mevludu Dudiću koji su, pored podizanja infrastrukture i izgradnje prvih zgrada Muške mederese u haremu Altun alem džamije i Ženske u haremu Bor džamije, mnogo napora ulagali u školovanje kadrova. Skoro svi svršenici Medrese su posredstvom Mešihata slati na prestižne islamske univerzitete u Egiptu, Libanu, Siriji, Turskoj, Jemenu, Maleziji, Kuvajtu i drugim zemljama islamskog svijeta, i otuda se vraćali puni znanja i želje da doprinesu duhovnoj obnovi svog naroda.

Postati softa, učenik medrese, i sanjati o odlasku u neku od tih dalekih zemalja u vremenu embarga, izoliranosti, zatvorenosti, terorizacije, straha, neimaštine i sveopćih pokušaja za migracijama bilo gdje izvan balkanskog grotla – postao je san mnogih momčića koji su odrastali u grču neizvjesnosti, zebnje, bijede i snalaženja. Prilika da ne samo postanete čovjek, već i mnogo više od toga.

Iz tog perioda, autor se sjeća nekoliko fragmenata, koji su prilično obilježili njegov život.

Prijemni ispit

Tog vrućeg junskog dana u Haremu Altun-alem džamije kao da se sjatio cijeli dunjaluk. More čovječuljaka, roditelja, rodbine, efendija došlo od svukuda i čeka.

Vidiš kako podrhtavaju, a prave se da im nije ništa dok čulje uši da budu pozvani pred komisijom. A komisija strašna. Bog ti dao, muftija Zukorlić, direktor Dudić i još nekoliko profesora.

Kako ko izađe, svi strče do njega i pitaju: „Kako bi? Šta bi? Šta pitaju? Kako pitaju? Šta traže?“ Milijardu nekakvih teškoih pitalica, a onja veselik pokušava da dođe do zraka. Najčešće ni sam ne zna kako je bilo, umro na nogama, spucala ga trema, nit je s ovog niti sa onog svijeta. Odgovara kratko i nepovezano. Nešto smrdljači i jedva čeka da mu se put otvori da može da sjedne negdje na džamoijskom trijemu. A ostali očiju punih suza, na ivici da vrisnu, prate mu leđa, već napola razoružani i spremni da polože olovke i traže neki drugi selamet.

Penjući se uz stepenice ka drugome spratu gdje ga ta strašna komisija zasijeda, autoru se krate noge. Kako koji stepenik preskoči, sve mu neki tegovi sputavaju korake. Najzad staje pred vrata, kuca i nekako naziva selam.

„Bujrum, momčino!“ – poziva ga direktor Dudić.

Bože Milosni, kako li to samo preživio. Nekako u behutu. Ne znam da li su ga uopće pitali šta od onog što je uobičajeno, jedino čega se autor sjeća jeste jedna po malo nemila situacija zbog koje mu se umalo svijet srušio, vjerovao je da će biti oboren.

Neko od članova komsije pitao je u kom mektebu išao, i kada je autor kazao, nije mu se svidjelo. Nešto je imao portiv tog efendije, šta li već. I nije više bilo važno ni što je autor tri puta sklopio hatmu, i što je pucao od želje d aupiše školu za koju se od kada zna za sebe spremao. Sve se nekako sručilo u trenu. Činilo mu se da to komisiju nije zanimalo.

Nastalo komeškanje među članovima komisije. Nekoliko trenutaka niko nije obraćao pažnju na snevoljenog kandidata koji je haman bio na ivici suza, već su članovi komisije međusobom razmjenjivali neke riječi koje do njega nisu ni dopirale.

Taman kad se pomirio sa sudbinom, i borio se da ne popuste očni mišići koje je grčevito stezao kako se niz obraze ne bi spustile brazde, na njega obrati pažnju predsjednik te strašne komisije, muftija Zukorlić. Osmjehnu mu se toplo i, okrenuvši se ostalima koje kao da zaledi pogledom reče: „Ne brini, bit će to dobro.“

Poslije nekoliko dana, mnogo pribraniji, svjestan da za njega niko nije mogao urgirati, a znajući da za druge jeste, i jedini adut koji je imao srušio se time što neko iz te strašne komisije ima antagonizam prema njegovom mektebskom efendiji, nije vjerovao da će biti uopće iznad crte. Prvo je tražio svoje ime od pozadi, krenuvši od devedeset i nekog broja na niže. Spuštao se na osamdeset, pa sedamdeset, šezdeset, pedeset, četrdeset, trideset… Tu je staja crta. Primalo se trideset učenika. Sada je već znao da je među sretnicima, ali nije baš vjerovao da će svoje ime pročitati tek u vrhu liste. Postale su mu jasne one Muftijine riječi. Da, zaista je sve ispalo dobro. Postao je ponosni SOFTA, učenik najprestižnije škole ne samo u svom gradu već i mnogo, mnogo šire.

I da, u ušima mu odzvanjaju one veažne riječi rahmetli akademika muftije Muamera Zukorlića upućene generaciji maturanata Medrese „Gazi Isa-beg“ 2021. na posljednjoj akademiji na kojoj je fizički prisutvao: „Život je preskup i prekratak da biste radili jeftine stvari. I da biste ga živjeli jeftino. I da biste živjeli da živite. I da biste jeli da radite i radili da jedete. I spavali da radite i jedete… Zato vam ne treba ni škola, ne treba vam ni knjiga, ne treba vam ni trud. To rade životinje bez jednog razreda škole. Naša, vaša misija je više od toga. I ako ste počešćeni da primite knjigu Kitab, Kur’an… u desnu ruku i da imate sunnet Poslanika, s.a.v.s., u drugu ruku – pa kako da ne uspijete!!“

AKADEMIK MUFTIJA MUAMER ZUKORLIĆ – VIŠEDIMENZIONALNA LIČNOST NA RAZMEĐU CIVILIZACIJA, VREMENA I PROSTORA (I)

Posted on by jahja fehratović

Zalazimo u posljednji mjesec najteže godine koja je zadesila bošnjački narod u XXI stoljeću, godine u kojoj je preselio njabolji među nama, naš, moj akademik muftija Muamer Zukorlić.
Dugo se kupilo, i večeras poče polahko da izlazi iz utrobe… Ne radi velikih riječi, ne radi bilo kakvih političkih i drugih poena, već iz ljudske potrebe i obaveze, iz unutarnjeg poriva, naslage svega onoga što smo prošli, na čemu smo radili, o čemu smo sanjali… Sve se to sklupčalo i sada, u završnici rada na jednom velikom zajedničkom projektu kome smo se skupa radovali posljednjih dana njegovog života, daleko od dnevne politike, svjetala i pozornica, počinje da se, samo od sebe, pretvara u riječi i izranja sjećanje, sjećanja, svjedočenje, svjedočenja… o onome ko je, šta je, kakav je bio taj čovjek, iz posve lične perspektive, ličnog poriva i doživljaja. Pa eto, otuda i potreba da, zbog svih sramnih i sramotnih riječi, objeda, potvora, niskih udaraca, pokušaja zloupotreba prethodnih jedanaest mjeseci, to svoje lično, po malo i intimno, podijelim sa vama, dragi prijatelji, ne radi sebe, ne treba mi to, svoje ime i prezime gradio sam i gradim ličnim radom i djelima, već radi sjećanja na jednog istinskog velikana, pouka i poruka svima nama. Bit će ovo jedno donekle i teško objelodanjivanje, ali iskonsko i istinito, zato unaprijed molim da se svako ko ne želi ne osvrće na njega, a posebno suzdrži primitivnih komentara, pogotovu uvreda na lik i djelo čovjeka koga sam volio i volim, i koji mi je bio mnogo više od prijatelja.

Akademik muftija Mumaer Zukorlić, pored svega ostalog što se o njemu ima kazati, predstavlja i jednu nesvakidašnju višedimenzionalnu ličnost čije je djelovanje obilježilo živote mnogih generacija , i čiji će lik i djelo postati inspiracija onima koji tek dolaze. Oni među nama koji su imali privilegiju da ga izbliza upoznaju, sa njim sarađuju, rastu, grade, sanjaju, zidaju i promiču civilizacijske, naučne, obrazovne, kulturne, nacionalne i političke vrijednosti u obavezi su da stječena znanja, iskustva i vještine prenesu i ostave u naslijeđe svima onima koji žude da svoj život ustreme prema načelima pravednosti i pravičnosti, postignu harmoniju u duhovnom i materijalnom, koji čeznu za puninom života i tragaju za smislovima i vrijednostima koje nadilaze ovozemnu ispraznost i ništavilo. Ovaj rad predstavlja tek skicu jednog drukčijeg pristupa liku i djelu ovog velikana našeg doba i skromni doprinos nastajanju literature o njegovom vizionarskom strategijskom kreiranju temelja jednog naroda na putu sveopćeg uzdizanja kroz prizmu njegovog učenika, saradnika, kolege, saborca i, nadasve, prijatelja, te stoga ni ne može biti do kraja oslobođen ličnih zapažanja i imati krajnju objektivnost i naučnu suzdržanost, ali će autor ipak nastojati, koliko god to bude moguće, zadržati takav pristup.

I. UPOZNAVANJE I PRVI SUSRETI

Prvi susret autora ovog teksta sa akademikom muftijom Muamerom Zukorlićem, koliko god to bivalo apsurdno, bio je još u ranom djetinjstvu, u višim razredima osnovne škole, kroz prisustvovanja hutbama u Altun alem džamiji petkom i predavanjima u Arap džamiji četvrtkom u ranim devedestim godinama dvadesetog vijeka. Dakle, u onom vremenu uspostave Mešihata Islamske zajednice, oformljivanja „Gazi Isa-beg“ medrese, odnosno buđenja islama i preporoda koji je svojim dolaskom u Novi Pazar donio rahmetli muftija Muamer Zukorlić. U tom periodu, kao uzoran mekteblija, autor je redovito prisustvovao vazovima i predavanjima koje je držao muftija Zukorlić, iako većinu onoga što je govorio nije ni razumijevao. Ali, energija, krcate džamije, prijemčiv interaktivan stil sa slušaocima, harizma, dosjetke i nadasve duhovnost kojom je zračio predavač – plijenila ga je, kao i većinu sugrađana koji su se tiskali jedni drugima u leđa kako bi prisustvali tim nesvakidašnjim predavanjima. Bila je to svojevrsna na našim prostorima neviđena vjersko-obrazovno-odgojna katedra koja je u predinternetskom dobu predstavljala revoluciju za širi sandžački prostor.
U tom periodu, dva su događaja ostavila dubok pečat na autora. Prvi se dogodio pred Arap džamijom poslije jednog od tih postakšamskih predavanja četvrtkom. S obzirom da je bio jako malehan, tek peti ili šesti razred osnovne škole, nije se uspijevao lahko nositi sa masom koja bi, po završetku predavanja, nahrupila na džamijska vrata, hitajući da tih preostalih pola sahata pred jaciju negdje u kahvečajnici popije kafu ili čaj i prodiskutuje o onome čemu je prisustvovala, najčešće prepričavajući neke od dosjetki koje je Muftija u toku vaza iznosio. Ne uspijevajući da se izbori sa masom, među posljednjima je izašao iz džamije i prilično nevješto vezivao pertle na patikama. U tom trenutku je, haman zadnji, iz džamije izišao lično Muftija, i sam krenuvši da veže pertle na cipelama u skoro jednom potezu. I odmah zatim, skoro ponizno, sa puno topline i osmjehom, nazvao je selam i pružio ruku djetetu od nekih jedanaest godina sa toliko uvažavanja i poštovanja kao da pred njim stoji neki ne njemu ravan nego mnogo značajniji i veći autoritet. To je u trenutku zaledilo dječaka, ali i u njemu usadilo ljubav koja više nikada, pa i trenucima usplahirenosti, nije mogla da zgasne.
Drugi događaj zbio se možda godinu, godinu ipo docnije kada je taj dječak bio pri kraju osmogodišnjeg školovanja, u poznu jesen. Kako je živio u prigradskom naselju iz koga se u centar grada dolazilo ili pješačeći nekih pola sahata ili gradskim prijevozom koji je tih teških restriktivnih godina nailazio mnogo rjeđe nego mu je red vožnje predviđao na sahat vremena; išlo se na lutriju: dođete na stajlište nekih desetak minuta prije voznog reda i čekate, nekada pet-deset minuta, a nekada i dva sahata, jer zna okasnit, zna poranit, a zna i uopće ne doći. Stajao je taj dječačić na stajalištu skoro sahat vremena i brojao rijetka auta koja su prolazila magistralom, jer goriva skoro i da nije bilo; ono do koga se dolazilo nabavljalo se kod dilera u plastičnim flašama ili balonima, kupovalo na litru, tako da su samo oni privilegirani, čak i među onima koji su imali automobile, mogli redovito voziti. Iz naselja se skoro niko koga je poznavao nije pojavljivao. Međutim, u jednom trenutku se, izlazeći iz krivine, pred njim zaustavio bijeli „Golf 2“, otvorio se prozor – i sa pozicije vozača začuo se prodoran glas „Selam alejk dečki, treba li prijevoz?“ Pred njim se ukazala ličnost muftije sandžačkog Muamera Zukorlića. Ni dan-danas autor ne zna šta je i kako je odgovorio – da li je nazvao selam, da li je nešto promrmljao, kako se uopće snašao… jedino se sjeća da je ušao u automobil na poziciju suvozača i shrvan tremom i milinom sve vrijeme te vožnje od desetak minuta nije uspio progovoriti ni riječ. Sjeća se samo da je Muftija govorio da se vraća iz Orlja, da nedjeljom obavezno ide s djecom kod roditelja, da ga je vidio na stajalištu i, prepoznavši ga iz džamije, stao da poveze. Autor ne zna ni da li se na kraju uspio zahvaliti, ali dobro se sjeća da je bio zaboravio kuda se uputio i odmah se sa platoa tadašnje zgrade Vakuf, u čijem je gornjem nivou bila smještena Medresa i kabinet Mešihata, dokle ga je Muftija dovezao, okrenuo i od uzbuđenja i miline brzim korakom vratio kući.
(prvi dio)

 ©jahjafehratovic.com

ČARŠIJSKA KALDRMA I SELJAČKA PAMET

Posted on by jahja fehratović

Glas islama 240, 20. mart 2013., str. 3

Pazar od Potoka do Karahodžića mosta kao Sarajevo od Ilidže do Kozje ćuprije

iše od etnoloških razlika zabrinjava činjenica da i danas u našem društvu postoji vidljiva crta između građana i seljaka, „ćaršijskih“ i „nećaršijskih“ ljudi, koja se iznova hrani palanačkim primitivizmom, vještački iskonstruisanim podjelama i suštinskim nedostatkom poimanja misije humanizma, pa ako hoćemo do kraja iskreno, islamskog stava da se ljudi dijele isključivo prema bogobojaznosti i čuvenog Poslanikovog a.s. govora na Arefatu da nema razlike između Arapa i nearapa, bogatih i siromašnih, crnih i bijelih, ovih ili onih…

Jedan od češćih prigovora uspješnim bošnjačkim ljudima u bilo kojoj branši, ako je dijete sa kaldrme, jeste da je lukav, prevrtljiv, mehak, elastičan i spreman na sve i svašta kako bi ostvario ličnu korist. A ako je sa sela – seljak, onda vele: bahat je, nekulturan, sirov, drzak, bez manira i prefinjenosti. Ako je Pazarac vele da je kvaran, ako je Tutinac zaostao je, ako je Sjeničak neotesan je, ako je Prijepoljac kažu da je flegmen, ako je Pribojac da je previše Bosanac, ako je Bjelopoljac da je prestravljen, ako je Pljevljak da je zaboravan, ako je Beranac da je premnogo ćamilovski Bihorac, ako je iz Plava i Gusinja da je albaniziran, ako je Rožajac da je kvaran. I tako u krug, a da ne govorimo o pripadnicima manjih etnosa o kojima bi se mogle navesti desetine raznih stereotipa, ili većih plemena iz kojih se uvijek našla po neka šuša da od nje krene ružan glas. I onda „ćaršijski ćovek“ i seljak. Dok su nekada te neobavezne odrednice služile za bezazleni humor i razvijanje muhabeta, danas se sve češće koriste radi uvrede, podjele ili grupisanja na osnovu istih, tako da smo prije neku godinu doživjeli da u Novom Pazaru, pored udruženja ribara, lovaca, golubara, šatkara i drugih …ara, s izloga jednog lokala na potezu od Vrha čaršije ka naselju Potok pročitamo naziv organizacije: Udruženje starih Pazaraca Novoga Pazara. Malo je apsurdno šta to udruženje predstavlja. Znali smo i viđali, recimo u Sarajevu, zavičajno Uruženje građana BiH porijeklom iz Sandžaka pri kojem su kasnije oformljivani klubovi svih gradova ponaosob; ili u Turskoj sandžačke, bosanske i bošnjačke derneke; odnosno po zapadno-evropskoj dijaspori bošnjačke, bosanske i sandžačke džemate i klubove, ali nikada nismo vidjeli da u jednom gradu postoji udruženje starih građana tog grada. To bi isto bilo kao da u Sarajevu postoji Udruženje starih Sarajlija, u Beogradu Beograđana, u Zagrebu Zagrepčana, u Parizu Parižana…

Iz ovog proizlazi da postoje staropazarci i novopazarci. Staropazarci bi bili članovi porodica koje u ovom gradu žive generacijama, a novopazarci pridošlice usljed seoskih, okružnih, državnih i regionalnih migracija. Neki ozbiljan etnolog bi o tome mogao napraviti pozamašnu studiju, koja je zaista nužna, obzirom da o ovoj problematici imamo samo radove rahmetli dr. Ejupa Mušovića, koji su dobrano podložni strogoj znanstvenoj kritici i reviziji. Međutim, više od etnoloških razlika zabrinjava činjenica da i danas u našem društvu postoji vidljiva crta između građana i seljaka, „ćaršijskih“ i „nećaršijskih“ ljudi, koja se iznova hrani palanačkim primitivizmom, vještački iskonstruisanim podjelama i suštinskim nedostatkom poimanja misije humanizma, pa ako hoćemo do kraja iskreno, islamskog stava da se ljudi dijele isključivo prema bogobojaznosti i čuvenog Poslanikovog a.s. govora na Arefatu da nema razlike između Arapa i nearapa, bogatih i siromašnih, crnih i bijelih, ovih ili onih… A čaršija to ne podnosi niti oprašta, savijena oko pupčane vrpce svog sokaka odbija svaku pojavu koja joj remeti višestoljetni red ispijanja kahve, pufkanja skupoga duhana, mašćenja zuba ćevapima i crnim lukom i odmjeravanja ove i one ženske pojave koja pokušava da se provuče između njihovih bijesnih kola što su zahvatila polovinu ulice i cijeli trotoar. I smeta joj, mršti se na svakog pregaoca koji ne troši dane u dumanskom ćejfu, kahvenisanju i fitnedžijskom minderlučenju, već koristi pamet da učini hajra sebi, porodici i zajednici. Kada tako neko zdravorazumski vispren poremeti njihov džabahljebaroški red, počnu ga prozivati, nadijevati mu svakakve pogrde: te seljačka fukara, te golofusković, te repa bez korijena i stotine grđih i lošijih objeda na njega bace.

U tome, kao po pravilu, prednjače oni koji baš i nemaju neko čaršijsko porijeklo, a svim silama se upinju da druge ubijede da jesu čaršijski ljudi, te preko noći umekšaju jezik i nekako zaborave brate i ono „č“ i „dž“ i meću „lj“ gdje im ga nikad mati nije izgovarala i svašta nešto čine kako bi ih ta čaršija uzela pod svoje. No, zaboravljaju da je ova pazarska čaršija sva došljačka, da sve sabereš nećeš naći, osim u porodičnim legendama, familije da je više od šest koljena stasavala u ovom kraju. To je zbog toga što se Novi Pazar nalazio na bedemu Osmanlijskog carstva i cvjetao trgovinom, ali je stalnim puškaranjima i ratovima, te docnijom propašću i čestim migracijama sva nekadašnja starosjedilačka elita ili ubijena ili otišla u muhadžirluk, a stanovništvo se nadomješćivalo iz okolnih gradova, južnog Sandžaka, stare Crne Gore, Hercegovine i Kosova. Iz tih razloga ovaj grad teško izgrađuje prefinjenu urbanu elitu kao što su, recimo, imala Pljevlja, već uvijek neki surogat skupljen s kolca i konopca na prijelazu između ruralnog i urbanog koji je izvještačio i ono malo dostojanstva duha koje je ovo vijekovima naseljeno mjesto trebalo gajiti bar iz pijeteta prema svom osnivaču silnom Gazi Isa-begu Ishakoviću. Zato tu uštavljenu pamet pomjeri iz mjesta svaka svježa krv usmjerena ka sveopćem progresu zajednice, najviše zbog straha da im ne obatali interesdžijski, niskošićardžijski i lažnopatriotski način života.

I tako je vijekovima. Ako ne možemo preciznije znati za prošla vremena, ono bar za dvadeseti i dvadeset prvi vijek imamo na stotine potvrda takvog stava čaršije spram ljudi koji su svojim progresivnim i reformatorskim djelovanjem unijeli promjene u našu sredinu. Recimo, pred ratove devedesetih godina reformu ovog društva pokušao je napraviti mladi i perspektivni islamolog rahmetli Faruk-ef. Demić. Oni koji se sjećaju tih vremena, sjetit će se svih smicalica koje su natjerale tog velikana da napusti službu u Arap džamiji u Novom Pazaru i pređe na mjesto za profesora Gazi Husrev-begove medrese, tadašnje najrespektabilnije islamske škole u bivšoj Jugoslaviji. Međutim, ona klica koju je on posijao pronikla je kasnije i, zahvaljujući predanosti iskrenih vjernika, donijela mnogo dobra muslimanima ne samo Novog Pazara i Sandžaka, već i cijelog Balkana, pa čak i ne samo muslimanima i Bošnjacima, već i svim ostalim Balkancima.

I sada, u ovom kovitlacu izmiješanosti, nazovi „ćaršijski“ i oni koji se upinju da budu „ćaršijski“ provode dane u besparici i dokonluku, ispijajući jednu kahvu dnevno, kaskanišu svakom ko svojom pameću i vještinom ne zna da se dovije radi ličnog interesa nego radi za opće dobro i bori se da stane u kraj lopovluku, kriminalu i kriminalcima svih boja, bez obzira na cijenu i lične posljedice čvrstog slijeđenja duhovno-moralnih i nacionalnih principa, kao i ideoloških postulata koji jedino mogu obezbijediti ambijent za normalan život zajednice, pa čak i tih čaršijskih gulanfera što ne vide dalje od Potoka do Karahodžića mosta. Taj scenarij rastakanja bošnjačkog duha Novoga Pazara sve nešto liči na onaj još uvijek aktuelni sarajevski truhlež koji pod Bosnom podrazumijeva samo potez od Ilidže do Kozje ćuprije. Čim prije shvatimo da dolazi iz iste kuhinje iz koje i vicevi o Muju i Fati, Hasu i Husu, Sandžakliji i Pazarcu, prekinemo tu stupidnu pojavu u našim bošnjačkim sredinama i uzmemo se u jedan saf, to ćemo imati manje ruševina za restauriranje kada jednom sami od sebe ili pod najezdom tuđina dođemo pameti.

Zato, nama trebaju i čaršijska kaldrma i seljačka pamet, ali pročišćeni od hlabavih i labilnih karaktera, kriminalnih i kriminogenih elemenata, lišeni ličnih sujeta i interesa, opredijeljeni za rad i neminovne žrtve na putu općeg dobra i sticanja Božjeg zadovoljstva i milosti.

SANDŽAK U VREMENU

Posted on by jahja fehratović

 Glas islama 271, strana 3, Rubrika: Naše viđenje, decembar 2015.

JEDAN POGLED NA SANDŽAČKO PITANJE

Ne može biti Sandžaka kao moderne evropske regije dok glas slobodnog bošnjačkog čovjeka ne bude toliko skup da ga niko nikada ne može kupiti ni novcem ni nekom drugom uslugom. Sandžački čovjek mora biti hrabar i slobodan da bira prema vlastitom rasuđivanju i ubjeđenju najbolju ponudu koju ima.

SANDŽAK U PROŠLOSTI

Od početka bilježenja povijesti Balkana, prostor Sandžaka predstavljao je jedinstvenu geografsku, teritorijalnu i historijsku cjelinu, koju su naseljavali oni narodi čije prisustvo je dominantno na cijelom prostoru Balkana (Pelazgi, Baski, Heleni, Goti, Rimljani) sve do pojave prvih autohtonih stanovnika ovog prostora, ilirskog plemena Pirusta, čija se teritorija prostirala između Drine, Lima i Tare, a predstavljali su jedno od pedesetak ilirskih plemena predaka Dobrih Bošnjana, miješajući se sa glasinačkim Autarijatima, podrinjskim Dindarima, zetskim Dokleatima i sjevernoalbanskim ilirskim plemenima.

Masa slavenskih plemena je i u Sandžaku, kao uostalom i cijelom Ilirku, ponijela brojčanu prevagu, ali su utjecaji ilirskog naroda ostali u koncentratu sandžačko-bošnjačkog naroda, koji u vjerskom smislu iz paganstva prelazi na arijanizam, monoteističku verziju kršćanstva, sve dok dinastija Nemanjića po nalogu i odobrenju Ugara nije zaposjela ovaj prostor kako bi napravila tampon zonu između katoličanstva i ortodoksnog kršćanstva.

Nemanjići bivaju nekoliko puta poraženi od istočnog Rima, nakon čega prelaze na stranu ortodoksne kršćanske prakse, po čijem nalogu, naročito Andronika I Komnenika, sprovode opsežne akcije protiv domicilnih arijanaca Dobrih Bošnjana te pridošlih bogumila i katarena. Nakon neuspjeha na Deževskom saboru da prijetnjama privole narod da se prevjeri, jer su – kako piše Stanoje Stojanović – većina plemstva i puka bili heretici, poduzimaju stravične metode istrebljenja sa svim elementima genocida nad pripadnicima zajednice bosanskih hristjana, Dobrih Bošnjana.

Apsurdnost tog čina biva još veća ukoliko uzmemo u obzir rodbinske veze Dobrih Bošnjana i Nemanjića, odnosno činjenicu da je kći prvog poznatog bosanskoga bana Borića, Ana Borić, majka Save Nemanjića koji zajedno sa svojim ocem Stevanom – o čemu vrlo eksplicitno govori Novak Kilibarda – predvodi pogrom nad narodom i istovjernicima svoje majke, djeda i daidža.

Strahosila i pokušaji nasilnog prevjeravanja nisu dali željene rezultate, a u mnogome su doprinijeli slabljenju te na koncu i iščeznuću nemanjićke države koja pred osmanska osvajanja ulazi u sastav slavnog Bosanskog kraljevstva, a narod Sandžaka se iznova spaja sa svojim sunarodnicma u jedinstvenu teritorijalno-administrativnu cjelinu.

Takav odnos će uvažavati i Osmanlije koji će Novopazarski Sandžak u najvećem historijskom rasponu petovjekovne uprave Balkanom u cjelini smatrati jedinicom Bosanskoga vilajeta.

U XIX vijeku, uslijed neodlučne spoljne politike i preobimnih unutarnjih reformi koje su ozbiljno poljuljale državni aparat, Osmansko carstvo gubi na snazi i počinje iscrpljujuću trgovinu sa velikim silama predajući uz borbu ili sporazume dio po dio krajnjih teritorija, što će izazvati veliku pobunu Bošnjaka i borbu za autonomiju Bosanskog vilajeta na čelu sa Husein-kapetanom Gradaščevićem.

Sjedinjena bosanska i sandžačka vojska, ohrabrena uspjesima Mustafa-paše Škodre iz Skadarskog Sandžaka, 1831. godine odnijela je veliku pobjedu nad Osmanlijama na Kosovu, ali je zahvaljujući kolaborantima iz redova bošnjačkog plemstva ustanak 1833. godine ugašen. Svi ugledniji učesnici su, po sultanovom fermanu, pogubljeni. U Bosni je sultanov egzekutor bio Omer-paša Latas, a u Sandžaku – po pisanju dr. Ejupa Mušovića – Ejup-paša Ferhatagić, od čijih zlodjela je najgnusnije porobljavanje više stotina uglednika i njihovo pogubljenje u sjeničkoj tvrđavi 1836. godine.

Uslijed takvih događaja, dio po dio teritorija je otiman od Bosanskog vilajeta i Novopazarskog Sandžaka, Nikšićke i Kolašinske kapetanije te gradovi naslonjeni na Bosnu i Sandžak poput Užica, odnosno južne Srbije, odakle su se muhadžeri slijevali na ovu preostalu teritoriju. Zanimljiva je, recimo, bilješka Britanki, Mekenzijeve i Irbijeve, 1850. godine sa putovanja po turskim slavenskim zemljama u Evropi, da ih je na međi Arnautluka i Novopazarskog Sandžaka, na kapiji kod Zvečana, sačekala delegacija osmanskih oficira i uglednika Bošnjaka, a za vodiča i poslužitelja im je dodijeljen jedan Bošnjak muhadžer iz Leskovca. Talasi muhadžera krenuli su masovnije nakon Berlinskog kongresa 1878. godine i nisu se zaustavili do dana današnjeg.

Na Berlinskom kongresu Novopazarski Sandžak, kao specifikum Balkana, izdvojen je iz cjeline Bosanskog vilajeta i ostavljen kao posljednja nada osmanlijske nostalgije da će se nekada vratiti na ove prostore. Iako je u realnosti to bilo drukčije, austrougarske formacije bile su raspoređene u više gradova. Projektiran je program infrastrukturnog uvezivanja Sandžaka sa ostatkom monarhije, od kojih je najčuveniji projekt sandžačke željeznice. Pripremano je dubinsko i sveobuhvatno prisjedinjenje Sandžaka krunskoj zemlji Bosni i Austrougarskoj monarhiji.

Nakon Balkanskih ratova Sandžak je izdijeljen između kraljevina Srbije i Crne Gore, a netom po Prvom svjetskom ratu Kraljevine SHS i Jugoslavije, od kada počinje politika negacije, nipodaštavanja, osporavanja, pritisaka, nagovora za odseljavanjem, pa sve do pogroma i etičkog čišćenja, kao u Šahovićima u Donjem Kolašinu 1926. godine.

Bošnjaci u Sandžaku su u periodu međuraća proživljavali ono što je Bosna proživjela od 1878. do početka XX vijeka – procese polarizacije na one koji su propagirali odseljavanje i one koji su bili protiv, na one koji su ostali oportunisti spram novih životnih okolnosti i one koji su se polahko prilagođavali datostima, na one koji su se tvrdokorno držali tradicije i svog nacionalnoga identiteta i na one koji su djelomice odustajali od nacionalnog imena, pristajući da budu svedeni na vjerski element, predstavljajući se Srbima muhamedanske ili muslimanske vjere. U takvom polivalentnom višedimenzionalnom svijetu realnosti, za običnoga čovjeka ophrvanog nesigurnostima materijalne i duhovne egzistencije, nisu puno mogle učiniti ni političke partije Jugoslovenska muslimanska organizacija i Džemijet, koje su okupljale muslimane i Bošnjake, naročito ne za omladinu koja je stremila da iznova izgradi elitu naroda.

Bilo je više takvih skupina mladih ljudi, ali nijedna nije ostvarila toliki utjecaj ne samo na sandžačke prilike, već cjelokupno jugoslavensko društvo, kao što je to grupa učenika Velike medrese kralja Aleksandra u Skoplju. Iz ove ustanove, koja je osnovana kako bi se u njoj od muslimanske sirotinje školovali vjerski službenici, podanici režima, izišlo je ukupno 68 revolucionara od kojih su neki bili najviše rangirani u cjelokupnom Narodnooslobodilačkom pokretu i samoj Komunističkoj partiji Jugoslavije. Zapravo su oni, predvođeni Rifatom Burdžovićem Tršom, Junusom Međedovićem, Muhamedom Abdagićem, Hakijom Zejnelagićem, Muhamedom Pećancem, Mulom Musićem, Bećom Bašićem i drugima, najzaslužniji što je u Pljevljima prije ravno sedamdeset dvije godine formirano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka. Njihova ideja za shvatanjem Sandžaka kao prostora susretanja kultura, civilizacije i naroda, nesebično davanje i žrtva na tom putu te pronalaženje istomišljenika iz redova drugih naroda na čelu sa Sretenom Vukosavljevićem, Veljkom Vlahovićem, Volođom i drugima, dovelo je do ujedinjenja naroda Sandžaka – Bošnjaka, Srba, Crnogoraca, Albanaca i drugih te njihove konačne pobjede protiv fašističkih pokreta okupatora i četničkih formacija koje su, nažalost, uspjele izvršiti genocid nad Bošnjacima Limske doline i Istočne Bosne.

Poslije oslobođenja potvrdilo se pravilo koje će plastično opisati Danilo Kiš u „Grobnici za Borisa Davidoviča“ o revoluciji kao krmači koja jede vlastiti okot. Iskonski revolucionari, nosioci ideje jednakopravnosti naroda, ili su stradali u ratu ili primorani da prihvate politiku novog hegemonizma i nepravde spram pojedinih jugoslavenskih naroda, najčešće Bošnjaka i Albanaca. Odnosno, da se ne slože s tim i snose posljedice svojih odluka. U slijedu takvog odnosa, ukinut je ZAVNO Sandžaka, iznova su prekrojene granice, određene općine su ostale bez dijela teritorija, sprovedena je istraga protiv navodnih saradnika okupatora s ciljem daljeg desetkovanja bošnjačke i muslimanske elite Novopazarskog Sandžaka, naročito u Sjevernom Sandžaku.

I dalje su ispotiha sprovođeni procesi migracija, čak pospješeni međudržavnim ugovorima kakav je Džentlmenski sporazum iz 1954. godine između Jugoslavije i Turske. Bošnjacima nije priznato narodne ime, nije im priznat jezik, vjeroispovijedanje je stigmatizirano i proglašeno retrogradnim. Muslimanka je natjerana da izađe iz svoje zaštitne membrane Zakonom o zaru i feredži. Oduzeta je sva imovina iz posjeda uglednika i vakufa. Htjela se izgraditi radnička masa i nekakav hibridni jugoslovenski narod za koji su Bošnjaci služili kao pokusni materijal, jer su već unaprijed pripremljeni za to – obezglavljeni, obezvrijeđeni, obespravljeni, odobošareni, bez ekonomske moći i bilo kakve druge snage da se odupru surovim komunističkim metodama obnove zemlje i izgradnje socijalizma.

SANDŽAK DANAS

Poglavlje sandžačke današnjice počinje devedesetih godina, u bunilu nacionalnog i vjerskog buđenja naroda Jugoslavije i rađanja nacionalizma. Narod je devedesetih godina osjetio pukotinu u komunističkom sistemu. Iz te pukotine rodila se nada. Javila se opća potreba za organiziranjem i povraćajem iz jedne bezoblične mase u nacionalne, vjerske i kulturološke okvire postojanja koji proizilaze iz višehiljadite tradicije. Međutim, granica između zdravog ozdravljenja nacije i nacional-fašima vrlo brzo je prevaziđena, što je dovelo do svih ratova i užasa na prostoru Balkana u posljednjoj deceniji XX vijeka.

Bošnjaci Sandžaka sa ponosom mogu reći da su tada apsolutnom većinom pripadali pokretu predsjednika rahmetli Alije Izetbegovića, kome su vjerovali, koga su voljeli, u koga su polagali nade i očekivanja. Međutim, na regionalnom i lokalnom nivou desilo se nekoliko nus-pojava unutar tog projekta, od kojih je najznačajnija u samom tadašnjem regionalnom lideru o kome je još 1991. godine, kod tek prvog obraćanja na novopazarskom gradskom stadionu akademik Filipović javno izrekao sud: „Prisustvovali smo rađanju nacionalnog diktatora.“

I nije se prevario, jer se ovaj upravo tako diktatorski ponašao, dovodeći narod nebuloznim izjavama i potezima do ivice opstanka, a onda se mirno sa porodicom povukao u hladovinu istanbulskih i ankarskih vila i dvoraca, ostavljajući narod na milost i nemilost raznim vukovima i drugim ostrvljenim zvijerima. Narod je ostao iznova ojađen, obezglavljen, prebijen, rasijan i raseljen. Jedinstvo i snaga pokreta su uništeni, rascjepkani i rastrgani, što će dovesti do rađanja novih političkih ideja i daljeg usložnjavanja statusa Sandžaka i njegovih građana, koji su od devedesetih godina svi izreda postali zatočenici politikanata i hoštaplera, što je naravno odgovaralo malo većim i najvećim globalnim igračima da nauštrb ovog prostora i naroda koji na njemu žive rješavaju druga važna pitanja regiona, što će dovesti do uspostavljanja granica država Srbije i Crne Gore po sredini sandžačke teritorije.

Rješavanje sandžačkog pitanja bit će marginalizirano i svodit će se tek na isprazne floskule i jadikovke koje smo mogli čuti od pojedinih lokalnih političara koji su se s pijedestala nacionalnih vođa sveli na obnašatelje pozicije gradonačelnika općina. Radi ilustracije tog jadnog stanja, navest ću svjedočenje bivšeg visokog funkcionera te političke partije i rukovodioca općine Sjenica do polovine prve decenije XXI vijeka, koji je pokušao tom predsjedniku općine i partije skrenuti pažnju na korupciju, haos i beznađe koje vlada među funkcionerima partije i lokalnih uprava pod njihovom vlašću, našta mu je ovaj odgovorio: „Sjenica me više ne interesuje, kapital je u Novom Pazaru.“ Dakle, cijela nacionalna politika svodila se na lokalni kapital i ucjene, prijetnje prodaje vlastitog naroda i nacionalnog interesa. To je, uz pokušaj preotimanja i puča u Islamskoj zajednici kao presudan okidač, dovelo do prijeloma u cjelokupnom sandžačkom društvu.

Suštinski, zahvaljujući gorčini i gnjevu naroda zbog pokušaja oduzimanja jedine preostale autohtone i slobodarske institucije Islamske zajednice od strane Ugljanina i Vlade Srbije na čelu sa tadašnjim premijerom Koštunicom, mi smo u Sandžaku prvi put dobili neku vrstu višestranačja, ili bolje kazano dvostranačja, izbora između manjeg ili više lošeg. Iako je i jedno i drugo loše u vlastitim prefiksima ima odrednicu „Sandžak“, skoro do kraja prve decenije XXI vijeka, obzirom da je sa Bošnjacima Sandžaka uveliko počela igra mrkve i štapa, bezvrijednih ministarskih fotelja radi skrivanja stvarnih problema pod tepih, pitanje Sandžaka i rješavanje njegovog statusa ostajalo je po strani i dodatno obesmišljavano izjavama onih koji su devedestih godina zagovarali državu Sandžak da to nikada nisu rekli, da se Sandžak nikada neće i ne smije odvojiti od svoje cjeline…, pitanje Sandžaka ostalo je pokopano duboko u katerima izranjavanih bošnjačkih duša.

Manje zlo, ili kako se bar tada mislilo, preuzelo je inicijativu na lokalu, sve agresivnije ističući neokomunističku idolatriju i dimenziju, ogrezavajući u najcrnje tamnine mraka i podzemlja. Narod je iznova postao talac dviju loših politika, jedne oscilantne nacional-profiterske i druge otvoreno neokomunističko-krimogene.

Godine 2010. počinje nova era u povijesti Sandžaka, Bošnjaka i usudit ćemo se kazati Balkana. Javlja se pokret bošnjačkog buđenja na čelu sa muftijom Zukorlićem koji iznova aktuelizira sva suštinska pitanja tražeći partnere među drugim narodima kako bi se ista temeljno i trajno riješila na zadovoljstvo svih građana Sandžaka, Srbije i Balkana. Sandžak iznova postaje skupa riječ. Transparentno i argumentirano govori se o obespravljenosti Bošnjaka, dvostrukim aršinima državnog aparata i svim drugim aspektima slobode, dostojanstva i temeljitosti Bošnjaka kao autohtonog domicilnog naroda na prostoru Sandžaka i Bosne.

Snaga te ideje se prelila i na Južni Sandžak, odnosno Crnu Goru, gdje se, poslije skoro prešutne zabrane, iznova zavihorio sandžački i bošnjački bajrak i otvorila realna mogućnost rješavanja statusa Sandžaka kao prekogranične moderne evropske regije bez ponovnog prekrajanja granica, bez provociranja ratova i sukoba, na principu dogovora i opće koristi za sve stanovnike Sandžaka, ali i država Srbije i Crne Gore koje bi time, pored unutarnjih, imale i važne međunarodne, prije ostalih, ekonomske benefite.

Mjera stvari se vraća na pravične tasove. Naravno, vjetrovi koji puhaju sa svih strana povremeno pomjere tas malo ulijevo ili u desno, tražeći od nas da budemo budni i bdijemo nad tom vagom do konačnog razrješenja statusa Sandžaka, ali i bošnjačkog pitanja općenito.

SANDŽAK U BUDUĆNOSTI

Cilje ove kratke retrospketive iz dalje i bliže prošlosti bio je da osvježimo određene informacije i saznanja koja su važna za poimanje i projekciju Sandžaka u budućnosti. Da bismo uspjeli izgraditi takvu budućnost za našu djecu i naredna pokoljenja, ova generacija mora biti spremna da se do kraja podredi radu i podnosi lične, materijalne, duševne, individualne i kolektivne žrtve na putu ka ozdravljenju nacije.

Da bismo izgradili moderan Sandžak kao prekograničnu regiju, moramo prije ostalog raditi na svijesti našeg naroda, oslobađati je straha od raznih devijacija koje nakaradni sistemi uporno pokušavaju postaviti za standarde.

Ne može biti Sandžaka kao moderne evropske regije sve dok se korupcija, kriminal i ostale pošasti ne svedu na najmanju moguću mjeru. A to se neće ostvariti sve dok je naš narod talac politikantstva i strančarenja koje mladom čovjeku, akademski obrazovanom, daju mogućnost zapošljavanja isključivo ukoliko je pripadnik vladajuće partije, a uz to još i mogućnosti da dodatnim hiljadama eura plati za radno mjesto.

Ne može biti Sandžaka kao moderne prekogranične regije sve dok nam lokalne vlasti zavise od uređenja elementarnih uvjeta života – kanalizacija, asfalta, javnih površina i ostalog – što je tekovina XIX i XX vijeka.

Ne može biti Sandžak kao moderna regija sve dok narod Tutina trpi dvadeset godina da nema pijaću gradsku vodu, dok narod Tutina trpi da tri-četiri mjeseca u jeku ljetne sezone bude zatrpan smećem i ne podigne slobodarski glas zbog toga; ako ne zbog sebe, ono bar zbog stoke koja je u tim okolnostima crkavala ili opasnosti u kojoj su bila njihova djeca.

Ne može biti Sandžaka kao moderne regije sve dok ono najvrjednije što naš narod ima – a to je moć glasa i glasanja – bude podložno bezvrijednoj tržišnoj cijeni od 10 eura ili 1000 dinara.

Kada uspijemo osloboditi većinu naroda straha da slobodno digne glas protiv korupcije i kriminala, narkodilera i prostitucije, bit ćemo na putu izgradnje Sandžaka kao moderne evropske regije.

Kada uspijemo osloboditi građane da zahtijevaju svoja prava i traže da im lokalne vlasti urade kanalizacije, asfalt i druge elementarne usluge, ne zbog izbora i glasova, već zato što se to izgrađuje njihovim novcima koje decenijama izdvajaju kroz razne poreze i dažbine.

Ne može biti Sandžaka kao moderne evropske regije dok glas slobodnog bošnjačkog čovjeka ne bude toliko skup da ga niko nikada ne može kupiti ni novcem ni nekom drugom uslugom. Sandžački čovjek mora biti hrabar i slobodan da bira prema vlastitom rasuđivanju i ubjeđenju najbolju ponudi koju ima.

Na nama je da se borimo za ostvarenja ovih vrijednosti, koje su preduvjet Sandžaka kao moderne prekogranične regije, koje su općenito uvjet opstanka ne samo Bošnjaka već svih naroda na prostoru Sandžaka. U protivnom, izgubit ćemo se sa historijske scene. A jesmo li spremni da budemo generacija koja je to dopustila? Vjerujem da nismo, da među nama još uvijek ima dovoljno onih koji će spremno stati pred narod i ohrabriti ga, uliti mu snagu da se izbori sa vlastitim strahovima i utvarama. To u prvom redu mogu iznijeti mladi ljudi spremni da uspostave sistem vrijednosti, da se izbore za budućnost Sandžaka i svojih potomaka. A period pred nama je jedan od takvih ispita, zato učinimo svi sve da ova grupa i ovaj narod prođu pozitivno na tom ispitu.