Tag: muamer zukorlić

SARAJEVO

Posted on by jahja fehratović

AKADEMIK MUFTIJA MUAMER ZUKORLIĆ – VIŠEDIMENZIONALNA LIČNOST NA RAZMEĐU CIVILIZACIJA, VREMENA I PROSTORA IV

Otisnuti se u svijet sam samcat, makar on bio i tri stotine kilometara daleko, pa čak iako je to glavni grad matične države o kome se mnogo maštalo, snivalo, žudjelo nije nimalo lahko i jednostavno.

Sreća pa je autor maturalnu ekskurziju iskoristio da prvi puta pređe još uvijek rovitu granicu. Sjeća se da je na prijelazu kod Priboja bilo nekog zadržavanja. Ljutiti policajci nisu bili voljni propustiti autobus vanrednog reda vožnje ni pod koju cijenu. Više od sahata su držali u neizvjesnosti putnike od kojih se većina prvi put sprema oko da doživi svoju Bosnu.

Onda je izišao razrednik Šačić. Kako je uspio ubjediti carinike da propuste autobus, to samo on zna. Maturanti su kasnije zbijali šale da mu je vjerovatno nešto „puhn’o“.

Dalji se put protezao uzvodno uz Drinu, pa preko ravne gore Romanije – odakle se strmogalavo počeo spuštati ponaniž, sve dok se nije pojavila rijeka Miljacka, kao puzavica, niz koju je put ravno vodio do Šehera i njegovog blještavila.

BUREGDŽINICA „BOSNA“

Prvo što su maturanti uradili nakon sedam napornih sahata vožnje jeste da se rastrče baščaršijskom kaldrmom u potrazi za nekom hranom dok su im iz stomaka svirale neharmonizirane simfonije različitih zvukova. Zalihe sendviča, grickalica i drugih đakonija odavno su se iscrpile.

Jedna oveća grupa onih koji nisu bili sigurni kuda bi, držala se zajedno. Miris hrane privukao ih je sokaku podno Čaršijske džamije gdje su se redale aščinice, ćevabdžinice, buregdžinice jedna za drugom kao na nekakvom sajmu.

Ušli su u jednu odakle su ih radnici selamili s najvećim osmjehom. Zvala se Bosna.

Na njihov upit sa čim imaju burek, radnice se nasmijaše. Burek je samo s mesom, a pita ima raznih, i zovu se sasvim drukčije, ne onako kako su oni navikli pita sa sirom, sa zeljem… već sirnica, zeljanica, krompiruša…

Druga zgoda bila je proporcija porcija. Maturanti su tražili burek, a radnici uz smiješak im odgovarali da ne mjere tako već da se uzima po mjeri, na grame. Kako procijenit koliko ti je grama dovoljno?

Jedni su se potcijenili, a drugi precijenili. Kako stiže koja porcija vidiš onog što se prevario u mjeri, oči mu se sužavaju, rastužnjuju, malehno mu onih 200-300 grama, a onda pred drugim tovar od 800 grama, kao stog sijena da si mu prinio. Našao se i on u čudu, neprijatno mu, što da radi s tolikom pitom.

Kad je krenulo to da jede – sva raja zastala u čudu i gleda. Njima pomalo neprijatno, ali nastavljaju da među prste proturaju parče po parče pite, dok pred njih ne ostaše samo prazne tacne. Tek tada neko primjeti da pored tanjira stoji i pribor, nož i viljuška. Čudo im, kod nas se pita jede rukama. Pogledaše po susjednim stolovima, svi gosti polahko nabadaju viljuškom komade pite i odsijecaju zalogaje noževima. Razumješe da je onaj muk bio na pola zbog njihovog slatkog jela a na pola zbog neupotrebe pribora. I sami se počeše smijuljiti.

Da zgoda bude još veća, kada ustaše da plate račun, gazda im reče da je završeno. Jedan od gostiju, vidjevši ih takve, vjerovatno, pomislio da su neka grupa izgladnjelih i jadnih mladića, odlučio da im plati račun. Uz osjećaj nekog stida, ali i smijeha, pokupiše se brže bolje na vrata i rasturiše čaršijom, bježeći jedan od drugog, jer su tako manje prepoznatljiviji kao Sandžaklije.

Mnogo docnije će autor saznati da je taj dobrotvor bio jedan od imama iz Švicarske, koji je prepoznao pazarske medresante, i vidjeviši sebe u njima prije mnogo godina, od meraka i radosti ih počastio.

A i danas, kada god kroči u Šeher, i spusti se na Čaršiju, autora neka toplina, miruh, i lezet vuku prema tom sokaku i toj Buregdžinici Bosna. Obavezno poruči dobranu pomliječenu porciju sirnice i zeljanice, i skoro svaki put bude u iskušenju da umjesto pribora, rukama uzme komade sirnice i zeljanice. Čini mu se da nikada nije slađe jeo nego tog prvog susreta sa Čaršijom.

UPIS

Dok su drugi uživali u maturalnoj ekskurziji, autor je tražio načine kako da dođe do Filozofskog fakulteta. Nije to baš jednostavno. Pojašnjavali su mu da s Čaršije uđe u tramvaj, i vozi se četiri stanice do Marindvora. Kada se pređe preko kolovoza, lahko će se snaći, jer se zgrada Filozofskog fakulteta nalazi između ogromne ruševne zgrade Parlamenta Bosne i Hercegovine i Zemaljskog muzeja. Sve je to jednostavno pojasnit, ali nekom ko prvi puta kroči na sarajevsku kaldrmu – ma kakvu kaldrmu prvi puta i tramvaja vidi, a nekmoli da se vozio njime – ni malo kolajli.

No, hvala Bogu, ako je on bio prvi puta tamo, imalo je onih koji su prije njega osjetili sarajevsku maju. Ahbab iz mektebskih i medresantskih dana, tek godinu dana stariji, već je neko vrijeme s porodicom živio u Sarajevu, studirajući Fakultet islamskih nauka. Tada, i još nekoliko puta, mu je bio od neprocjenjive pomoći, pogotovu jer je istog tog dana pored muke s pronalaskom fakulteta bivala muka i s predajom diplome u Ministarstvo obrazovanja na nostrifikaciju.

Prvi puta je u zgradu Filozofskog fakulteta kročio s dobrim pazarskm imamom, prof. Mirsadom Trnčićem, dok je njegova plemenita majka učinila da i u Sarajevu osjeti miruh ukusnih sandžačkih đakonija.

Uz predaju dokumenata za upis, priložio je i kopiju preporuke predsjednika Mešihata i muftije sandžačkog Muamer ef. Zukorlića, a prema svajetu roditelja svog prijatelja Mirsada ef- Trnčića, drugu kopiju je trebalo da na ruke ponese jednom velikom čovjeku, profesoru na Odsjeku historije, rođenom Sandžakliji, Pljevljaku, prof. dr. Enesu Pelidiji, o kome se čuo dobar glas, posebno da je na usluzi studentima i mladim ljudima koji su se tih poratnih godina iz Sandžaka kretali ka Sarajevu radi daljeg školovanja, nalaženja posla i bilo kog drugog povoda.

Našli su kabinet prof. Pelidije, pokucali i onako, po sandžački, pomalo sirovo, upali unutra i nazvali selam. Profesor ih je s osmjehom primio i neznajući ko su i šta traže. Kasnije se autor pomalo stidio tog isuviše slobodonog pristupa, vjeorvatno se zbog toga i nije docnije javljao prof. Pelidiji. No, uz srdačan prijem prof. Pelidija je s pažnjom iščitao preporuku i kazao da neće biti problema, da na Odsjeku za bosanski jezik, srpski i hrvatski jezik i Odsjeku za bošnjačku, srpsku i hrvatsku književnost imamo profesoricu Hasniju Muratagić-Tunu, kojoj će sugerirati da, ukoliko bude neophodno, intervenira jer su našem Sandžaku i Bošnjacima potrebni kadrovi ove vrste, posebno jer je tek predstojala borba za pravo na obrazovanje na bosanskome jeziku i u duhu bošnjačke kulture.

Autor ne zna da li je ili nije bila neophodna intervencija, ali se jasno sjeća radosti kada je nakon prijemnog ispita, na ulaznim vratima Fakulteta, ugledao svoje ime daleko iznad ostalih, (iako ovo liči na samohvaljenje koje mu ne priliči i kom nije sklon) na poziciji broj jedan. Nekako je u njemu proradio taj sandžački ponos, među stotinu i više onih koji su svoje obrazovanje stjecali na bosanskome jeziku, uglavnom na svjetovnim školama, u Bosni, našao se neko ko dolazi iz Novog Pazara, dijalekatskog područja, još iz Medrese, koja je u tom trenutku bila i jedina obrazovna institucija u Sandžaku gdje se bosanski jezik izučavao, posebno jer se radilo o svjetovnom fakultetu, a do tada su kolale informacije da s Gazi Isa-beg medresom može upisati samo islamski teološki fakultet u Bosni ili negdje u muslimanskom svijetu.

GODINE STUDIJA

U ovom dijelu teksta postoji opasnost da se autor otisne u sasvim drugom pravcu ukoliko bi detaljno govorio o godinama studija i boravku u Sarajevu, zato će preklopiti te strane knjige. Suviše šturo će reći da su to godine punog zrijenja i kvalitetnog uzdizanja koje su opečtaile njegov život u ličnom, akademskom i svakom drugom smislu. Bilo je tu i raznih kušnji, i lijepih trenutaka, i onih manje lijepih, traganja, lutanja, spoznaja, obmana, izdaja, pordaja, uspjeha, padova – svega onoga što znači sazrijevanje i odrastanje. Jedino još može spomenuti veliku istinu svog dugogidišnjegprijatelja, pisca Enesa Halilovića koji ga je pred polazak na studije došao ispratiti i dao mu veliki savjet: „Zapamti, brate, sve dok ne osjetiš glad, ne možeš postati čovjek. A bit će i takvih trenutaka, ali se ne predaji, samo uporno naprijed. Sve je relativno. Kao student u tuđem gradu, osjetit ćeš i jedno i drugo.“ Mnogo puta se uvjerio u istinitost tih riječi, i zaista osjetio i dobro i loše, a prije svega Božiju milost koja ga je nekako vodila kroz sav taj novi život, i znao je, kako jednom reče neko od profesora: „Kako god da bude, gdje god da se odlučite nakon Medrese, ipak vas ona drži da ne pokleknete, da ne srljate, da se ne predate izazovima. Možete doći da ivice, ali ne i pasti u provaliju“ Eto, i ovo je odviše kazanog, zato će autor, ipak, vratiti tekst na drugu stranu, na ono što je primarni cilj ovih kazivanja, na rahmetli akademika Muftiju Muamera Zukorlića i višedimenzionalnost njegove ličnosti, kojoj je godinama docnije svjedočio izbliza.

U toku tih pet sunčevih mijena izbivanja i povremenih, uglavnom ferijalnih, boravaka u rodnom gradu, autor je svjedočio golemim renesansnim procesima koji su se događali i u cijelosti izmijenili fizionomiju Novoga Pazara i Sandžaka, čiji pokretač je bio, upravo, rahmetli akademik muftija Muamer Zukorlić. Birajući šta od toga ovdje da posebno izdvoji, odlučio se za

VISOKOŠKOLSKE INSTITUCIJE – ISLAMSKA PEDAGOŠKA AKADEMIJA/FAKULTET ZA ISLAMSKE STUDIJE I UNIVERZITET U NOVOM PAZARU

Iste godine, kada je autor upisao Filozfski fakultet u Sarajevu, Mešihat islamske zajednice u Srbiji osnovao je prvu visokoškolsku instituciju u Sandžaku, Islamsku pedagošku akademiju. Ta institucija je u početku dijelom bila smještena u Upravnoj zgradi Mešihata i dijelom u Muškoj medresi, tek oslobađanjem Vakufa Islamske ustanove prebačena je na ovom blagoslovljenom parčetu zemlje gdje je vijekovima prije bila džamija utemeljivača Novog Pazara Gazi Isa-bega, mjesto na kome je, bila i prva obrazovna institucija na našim prostorima Sibjan-mekteb u kojoj su velikani našeg naroda Ahmed Vali, Ahmed Gurbi-baba i mnogi drugi stjecali prva znanja prije nego li su se otisnuli u svijet i zablistali na pozornici čovječanstva, ostavljajući vječan trag u duhovnosti, nauci, umjetnosti i kulturi savremene ljudske civilizacije.

A godinu dana docnije, dok je autor bio na drugoj godini studija, osnovan je Univerzitet u Novom Pazaru, i na njemu Odsjek za jezik i književnost. Više puta je autor bio u dilemi da li da zamrzne već započete sarajevske studije, pričeka godinu, i nastavi školovanje u svom gradu. Međutim, nije mu se gubila godina, pogotovu što je već stekao prilično ozbiljan status ne samo na fakultetu već i šire, pa čak i pojedinim književnim krugovima mlađe generacije sarajevskih i bosanskohercegovačkih pisaca.

I danas, kada bolje razmisli, misli da je donio dobru odluku. Međutim, ono o čemu je više puta govorio godinama docnije studentima i kolegama, jeste blagodat studiranja i stjecanja znanja u svom gradu, među svojim narodom, kod svoje kuće – to je nešto što nema cijene. I jedino mu bude žao generacija današnjih studenata koje nisu svjesne tih nimeta, i zagovara tezu da bi svako od njih trebao makar po jedan semestar provesti u nekom drugom gradu, da bi poimao blagodat u kojoj uživaju.

Reakcijom na Internacionlani, ubrzo je osnovan i Državni univerzitet u Novom Pazaru s ciljem da uguši ovaj prvi koji je utemeljen kao vakuf, zadužbina Islamske zajednice. Dakle, postojanje i jednog i drugog – bilo akcijom ili reakcijom – slobodno možemo zaključiti, djelo su rahmetli akademika muftije Muamera Zukorlića i njegovih saradnika, hrabre vizije i predanosti misiji humanizma, u skoro nemogućim uvijetima opstrukcija sa državnog i lokalnog nivoa, pokušaja obezvređivanja i obesmišljavanja, u doba tranzicije, iznevjerenih petoktobsrskih nadanja, duboke krize izazvane atentatom na premijera Đinđića, i tonjenja države u novu, kvazidemokratsku diktaturu, četništvo u svilenim rukavicama, i segregacije i medijske satanizacije. Sve je to, gledano iz perspektive sarajevskog studenta, izgledalo kao nestvarna bajka, a opet kada bi došao u svoj Novi Pazar, vidio bi zapravo da je to stvarnost koja se budna sanja. Grad koji do skora nije imao ni knjižare, od jednom, preko noći, postao je univerzitetski, duh akademskog života se počeo osjećati na svakom koraku. Mjesto odakle se otiskivalo u svijet, postalo je mjesto dolazaka mladih ljudi, kumulacije inteligencije, pameti i energije. Provincija iz koje su svi talentirani ljudi, posebno naučnici i umjetnici odlazili da bi se mogli baviti svojim pozivom, postalo je centar u koji se skupljala, bez obzira na koji način i na koji od spomenutih Univerziteta, elita iz cijeloga regiona, sa područja cijele bivše Jugoslavije, pa čak i svijeta. Da, Novi Pazar se, zahvaljujući, rahmetli akademiku muftiji Muameru Zukorliću, visoko izdigao na ljestvici univerzitetskih centara i više ništa nije ostalo isto.

POVREMENI I SPORADIČNI SUSRETI

Kao što rekoh, autor se tih godina otisnuo na drugu stranu, ne samo studijama već i interesiranjima, upustio se, pored akademskih i u književne vode, i na tom polju gradio kredibilitet, neki svoj put, ne toliko dalek ali ni suviše blizak onom koji je živio u rodnom gradu.

Kao i svaki drugi svijet, i taj ima neke svoje specifikume, dobre i loše strane, stvarne i umišljene veličine, puno nadanja i zabluda, stremljenja i očekivanja, bez mnogo osvrtanja na ono iza sebe, i s puno, baš puno ulaganja u neke nove vidike, mladalačka stremljenja, uspjehe i posrtanja, baš kao u Džojsovom romanu „Portret umjetnika u mladosti“. No, to će biti tema nekih drugih kazivanja.

U tom periodu, nije imao baš čestih susreta sa Profesorom. Procesi ubrzanog uzdizanja i izlivanja iz vjerskog ka društvenom djelovanju djelovali su impozantno. Bilo bi mu milo kada bi mu neko, s vremena na vrijeme, prenio da se u Medresi ili nekoj drugoj instituciji govori o nekim njegovim uspjesima, da ga se navodi kao primjer da medresant može uspjeti i u svjetovnom životu. Ali i po malo krivo, posebno zbog jedne situacije zbog koje je godinama bio u zabludi da mu je učinjena nepravda, iz današnje prespektive prilično stupidno i naivno s njegove strane zaključivanja.

No, bilo je i nekoliko direktnih susreta. Prvo, kad se u prvoj godini studija zanosio mišlju da paralelno upiše i Islamsku pedagošku akademiju, susret s prvim dekanom te ustanove, rahmetli akademikom muftijom Muamerom Zukorlićem inspiriran razgovorima s tadašnjim profesorom te visokoškolske ustanove s kojim je često putovao na relaciji Sarajevo-Novi Pazar, ili obratno, prof. dr. Safetom Bandžovićem. Sjeća se da je taj susret bio u današnjim prostorijama Centra za humanitarni rad „Hajrat“, u kojima je bio smješten dekanat. Srdačan i po prvi puta razgovor izdignut na ravnoj osnovi, s dozom akademskog uvažavanja na koje nije bio navikao. Dobio je priliku za vanredni studij i priznanje istovjetnih ispita, te podstrek da se upusti u taj poduhvat. I autor je izuzetno bio zagrijan, ali nije bilo sudbine, ipak ga je studij književnosti i jezika uzeo u cijelosti. Vjerovatno se zbog tog osjećao krivim, kao da je iznevjerio, pa je jedno vrijeme čak i prilikom dolazaka u rodni grad izbjegavao direktne susrete s Profesorom.

Na trećoj godini studija, bio je zamoljen od Udruženja studenata studentskog doma Nedžarići u kom je stanovao da pokuša dogovoriti dolazak muftije sandžačkog Muamera ef. Zukorlića na studentsku tribinu na kojoj je ovo vrijedno udurženje pozivalo kvalitetne predstavnike intelektualne i vjerske elite. Ni tu nije bilo sudbine. Autor je tada zatražio prijem kod rektora Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru, koji ga je primio veoma srdačno i obećao se odazvati ovoj inicijativi. Međutim, uslijedili su prilično burni događaji koji su onemogućili održanje te tribine.

Bilo je još nekoliko usputnih susreta, selama i pozdrava, ali bez namjenskih direktnih susreta. Jednostavno je dinamika življenja i interesiranja tih godina išla u drugim smjerovima. Profesor je predano radio na svojoj plemenitoj misiji akademskog i svekolikog uzdizanja svog naroda, a autor je na svoj način isto tako gradio sebi puteve ne misleći da će ostajati u zavičaju duže nego bude moralo. Tak je i kratko ostajanje u rodnom gradu tokom apsolventskog staža do diplomiranja, nakon jednosemestralnog studijskog boravka u Njemačkoj na Univerzitetu Martin-Luter, pored zapošljenja u Izdavačkoj kući Mešihata Islamske zajednice El-Kelimeh, iskoristio za odsluženje vojnog roka, pripremajući se da iskoristi neku ozbiljniju šansu za odlazak negdje drugdje.

I tako je bilo, vrlo brzo je dobio ponudu od svog profesora i prijatelja akademika Dževada Jahića da krene sa njim i prof. dr. Alenom Kalajdžijom u posebnu misiju Univerziteta u Sarajevu, osnivanja prve katedre bosnistike i Odsjeka za bosanski jezik izvan matične države, u Republici Turskoj, na Trakijskom univerzitetu akademske 2007. godine gdje, uz punu podršku korodinatora projekta osnivanja Odsjeka balkanskih jezika, prof. dr. Himija Ibra, dobija status oretmen gorevlisi, predavača i stalno zapošljenje u statusu jednog od utemeljivača Smjera za bosanski jezik. U cijelosti zagarntiranu međunarodnu akademsku karijeru, lagodan život, komfor i bezbroj mogućnosti za napredovanje i djelovanje u bilo kom smjeru.

Međutim, ta 2007. godina, ne ponovila se… ime joj se ne spomenulo, donijela je mnogo, mnogo muka, mnogo, mnogo zla, i u samom autoru prelomila… Džaba ti sve, džaba ti komfor, džaba ti akademski život, džaba ti tvoja misija učenja drugih bosanskome jeziku, ako tvoj narod, tvog grad, tvoja zajednica bude uništena… Bez nje kao kičme tvog Sandžaka, ni tvojih Bošnjaka u njemu, nema ni tebe, postat ćeš kao milioni tvojih sunaronika koji su više od stotinu godina muhadžerili i nestajali, utapali se u ovoj velikoj zemlji, pričat ćeš ti ili tvoji potmoci da si iz jedne države, jednog vilajeta i šehera, a nećeš se sjećati nikoga kao onaj plemenit hadžija što mirise prodaje pred Eski džamijom i priča nevjerovatnim ikavskim govorima svojih predaka, a ne zna, ne sjeća se odakle su oni baš… Zato, ako jesi to što za sebe tvrdiš da jesi, spremaj se i idi, idi tamo gdje se prsa u prsa tvoj narod bori za sebe, za tebe, za tvoje i svoje, idi makar budi podrška i logistika, makar bodri, makar bilo šta – ali budi čovjek, ostavi sve i idi, svom topraku, budi svoj na svome.

Tako se nekako i kuhalo, a opet i bilo mnogo stravičnije, nego li je autor ovdje pobrojao. To, ipak, ostavlja, za sljedeće kazivanje, o toj paklenoj 2007. godini, godini lomova, godini strahova, godini odluka i godini kada smo se predvajali na ljude i neljude, i godina u kojoj je njegov narod dobio svog neprikosnovenog lidera, vođu, svog Muftiju, a i Muftija svoju vojsku. Godine u kojoj se rodio pokret otpora i pobune, pokret bošnjačkoga ponosa, prkosa i uzdizanja, Pokret akademika muftije Muamera Zukorlića.

P.S. Uz fotografije dokumenta: Nekoliko mjeseci pred smrt, Profesor i autor su se u jednom od razgovora dotakli i vremena uzdizanja, i toga koliko je samo ljudi iz našeg naroda upisalo i završilo studije diljem svijeta zahvaljući potpori Mešihata Islamske zajednice u Srbiji i ličnoj preporuci akademika muftije Muamera Zukorlića u vremenu prije osnivanja IUNP-a i FIS-a. Došlo se do brojki od više stotina, i činjenice da skoro niko od tih ljudi nikada nije iskazao zahvalnost zbog toga. Istog dana, autor je u svojoj arhivi pronašao vlastitu preporuku i proslijedio je Profesoru.

PROFESOR

Posted on by jahja fehratović

AKADEMIK MUFTIJA MUAMER ZUKORLIĆ – VIŠEDIMENZIONALNA LIČNOST NA RAZMEĐU CIVILIZACIJA, VREMENA I PROSTORA III

Autor je davno spoznao da u životu susrećete tri vrste ljudi, od koji su dvije kategorije onih do kojih vam je stalo, sa kojima se zbližite, dijelite dobro i zlo, vežete se nekako uz njih i vjerujete da su i oni skopčani sa vama. Međutim, vremenom vam većina takvih ostave ili ožiljke ili plemenite pečate na život. I da, treća vrsta su oni koji vas uopće ne dotiču, imate korektnu, površnu komunikaciju, kolegijalan odnos, a ne i do te mjere produbljene odnose da biste se jedni u druge mogli pretjerano razočarati ili pozitivno iznenaditi.

Postoje ljudi koji jednostavno ostave pečat u vašem životu. Nisu to samo roditelji, bliski rođaci, familija, bude tu još mnogih drugih sa kojima vas sudbina poveže. Svakako da su najbliži tome oni koje vam nametnu kao autoritete kroz period odrastanja. u prvom redu učitelji, nastavnici, profesori, mentori. Međutim, i njih u toku školovanja biva dosta, i ne ostave baš svi jednak utjecaj, pogotovu koji ne blijedi već godinama postaje jači i upečatljiviji. Tako je bilo i u Medresi, mnogo novih profesora, nekih divnih ljudi, nekih malo manje, ali autoriteta – svega nekoliko.

Među đacima silina različitih karaktera, stislo se sa svih strana u tih petnaestak parova koji dijele drvene jednoobodne klupe. Golobradi mladići koji će za svega deceniju-dvije izrasti u ozbiljne ljude, otvorili receptore za hvatanje znanja, spoznaju života i polahko brode ka okeanima nauke. Da si tada pitao nekog šta li će izrasti od grupe junoša, vjerujem da ne bi mogao ni snivati da će tu nastajati nova elita bošnjačkoga naroda, hafize Kur’ana Časnog, odabranih zbirki hadisa, muftije, alimi, univerzitetski profesori, vjeroučitelji, biznismeni, uglednici i predvodnici naroda raštrkanog diljem dunjaluka.

Autor se dobro sjeća prozivki i predstavljanja prvog i jedinog časa Fikha kod profesora muftije Zukorlića, jer je već sljedeći nastavu iz tog predmeta preuzeo direktor Dudić. Sramežljivo se javljaju jedan po jedan, govore ime i prezime, grad i mjesto iz koga dolaze… Bio je to Sandžak u malom, nekako probrano đaka od Bijelog Polja, Rožaja, Priboja, Sjenice, Tutina, Novog Pazara pa sve do Prizrena, Gore i Župe. U toj generaciji nije, ali u onim prethodnim i docnijim bilo je i Plavljana, Gusinjana, Petnjičana, Beranaca, Prijepoljaca, Varošana, pa i Barana, Pećlija, Vitomirčana, Beograđana, Borana, Novosađana, Subotičaka, Šapčana – ma s vas cijelog dunjaluka. I danas svi ti ljudi predstavljaju, vjerksu, kulturnu, naučnu, obrazovnu i nacionalnu elitu bošnjačkog i muslimanskih naroda Balkana. Sve to izrodila je Medresa koje u tom periodu nije ni bilo kao pojavne zgrade, već svega par učionica, ali se o njoj sanjalo, sijalo sjeme koje eto danas, decenijama poslije, daje plodove.

I nisu se sanjale samo zidine već mnogo više od togavi na koje će se sva ta zdanja naslanjati, koji će ih nositi i iznova i iznova dograđivati. Da, ti stubovi su ustvari ljudi, kadrovi koje je trebalo proizvesti od tih prepadnutih mladića i djevojaka, nesvejsnih sebe, svojih talenata i potencijala, dometa i onoga u šta će izrasti. Sve je to u njima trebalo probuditi, naći žicu koja će da ih priključi na neki dio spojeva strujnog kola i pustiti da energija protiče kroz njih. Da, za takvo što potreban je majstor, maher, mentor – autoritet kome će vjerovati i kome će se prepustiti da ih vodi putevima osvojenja korisnih znanja, vještina i umijeća, za koga će biti sigurni da ih neće strmoglaviti u neki bezdan, ili prepustiti da ih nemirni valovi odnesu ka morskim strujama i slome o hridine, stijenje i grebene.

A imalo je takvih među profesorima Medrese koji su te mlade, nevine i naivne duše usmjeravali sigurnim gazovima. Neki su među živima i autor ih, da ne bi ova priča otišla u nekom drugom pravcu, neće spominjati. Ali, obavezan je, osjeća potrebu da posvjedoči o onome koji je, zapravo, predvodio sve te procese, koje budan sanjao i vjerovao u te gneracije, krčio puteve, čuvao strahove i gradio, gradio, gradio objekte, institucije i na koncu ljude. Svom Profesoru, rahmetli akadmeiku muftiji Muameru Zukorliću.

I evo, dok sada piše, u susret godišnjici njegove smrti, nakon mnogo godina, mnogo zajedničkih projekata, nikada tog insana nije drukčije oslovio nego „Profesore“ i uvijek uz perisiranje, bez obzira na status njihove lične relacije. Niti je mogao niti je htio drukčije. Za njega je, uz sve ostalo, muftija Zukorlić, bio i ostao „Profesor“ u najtoplijem i najširem značenju te riječi. Nekoliko puta su o tome čak i razgovarali, i obojici im je godilo da na razini podizanja opće svijesti i kulture svog naroda, njegovanjem takvih postupaka utječu i na ljude iz svog okruženja.

A, o tome o kakvom se Profesoru radilo u tom periodu kada je Medresa bila jedina naša obrazovna institucija, auor će iznijeti nekoliko sjećanja.

***

Autor prvih udžbenika i skripti za učenike Medrese

U to vrijeme, uslijed ratnih dešavanja, Medresa Gazi Isa-beg kuburila je sa udžbenicima za skoro sve nastavne predmete. Uz svega nekoliko temeljnih udžbenika koje su i sami koristili dok su pohađali medrese, , profesori su uglavnom diktirali lekcije koje bi učenici zapisivali i, u vremenu korepeticije učili na pamet. Doduše, nisu samo profesori vjerksih predmeta diktirali, već i svjetovnih, neki što se nastavni plan i program razlikovao od programa svjetovnih škola, a neki da bi tako ispunili vrijeme trajanja časa. Prvi i dugo jedini udžbenici i skripte čiji su autori naši kadrovi, bili su iz predmeta Fikh za III i IV razred koje je napisao rahmetli muftija akademik Muamer Zukorlić. Čak, i kada je, nesebično taj predmet prepustio mlađim kadrovima, planovi i programi, skripte i udžbenici koje je pripremio, ostali su osnova za taj predmet. Pokušavajući da razgonetne kako danas, dvije ipo decenije, učenici Medrese pohađaju nastavu iz ovog predmeta, autor je zatražio pomoć od dr. Rešada Plojovića, kome je tada Muftija prepustio katedre fikha i tefsira kao prvom velikom azharskom pojačanju našoj Medresi i Islamskoj zajednici. Saznanje da se i danas nastava iz ovog predmeta u Medresi pohađa po Muftijinom planu i programu i nešto dopunjenjoj verziji njegovih udžebenika, ispunilo ga je posebnom radošću.

Autoritet znanja

Iako nije među privilegiranima da kod Profesora pohađa nastavu iz Fikha, autor je, ipak, dvije godine istinski bio njegov učenik. Medresa je u tom periodu bila jedina škola u kojoj su se, pored maternjeg bosanskoga, izučavala još tri strana jezika: arpaki, turski i engleski sva četiri razreda i velikim fondom časova.  S obzirom da je arapski jezik temeljni jezik islamskih znanosti, te da je većina svršenika Medrese posrredstvom Mešihata studie nastavljala u zemljama Arapskog svijeta, muftija Zukorlić je, pored predmeta Arapski jezik, za učenike viših razreda kreirao i predmet Konverzacija arapskoga jezika. To je u cijelosti bio njegov projekt iz želje da što kvalitetnije ovladamo ovim za nas buduće alime najvažnijim jezikom.

Nastavu je izvodio na savim neobičan način, interakcijom. Htjeli – ne htjeli morali ste propričati arapskim, bar donekle. Bili su to svojevrsni tečajevi na neočekivane teme, na koje uopće nismo navikli. Pisali smo, razgovarali o svadnevnom životu, ali i o književnosti, umjetnosti, filozfiji, kulturi. I to sve na arapskom, doduše ne baš svi, i ne baš jednako. Bilo je učenika koji su briljirali iz arapskog, a bilo je i onih koji su gledali kako da se nekako provuču, da zarade makar dvojku iz tog golemog predmeta. Da priznam, i autoru je iz tog predmeta Dvojka bila velika kao kuća.

 Međutim, imalo je nešto važnije od tih ocjena: prilika da Profesora pitate o svim onim meselama koje vam ostali predavači nisu znali pojasniti, ili su ostajali nedorečeni, odnosno dilemama koje ste imali. I to iz svih oblasti islamskih i svjetovnih nauka. A kao i svi učenici, svašta su pitali, nekada iz želje da zaista nešto nauče, a nekada tek da nešto pitaju kako bi vrijeme do kraja časa isteklo i Profesor se ne bi dosjetio da nekoga od njih pita za ocjenu. Čak, je i on to provalio, i često se posljednjih petnaestak minuta prije zvona znao našaliti riječima: „Pitajte da ne budete pitani!“

Koliko god pitanja bila bezazlena ili, pak, komplicirina, odgovori su bili jasni, precizni, direktni i nekako se urezivali u pamćenje. Sve ono što bi vas danima zbunjivalo i drugi nisu umjeli da vam pojasne, pa vas dodatno zbune – Profesor je znao u rečenici ili dvije da rabistri, da nakon toga ne ostane ni trunka sumnje niti mogućnosti za drugačijim shvaćanjem. E, to su ona prava znanja koja su činila suštinu bića svakog svršenika Medrese.

Pravednost

Ima li ijednog učenika da nije osjetio nepravdu, bilo da je to njegov subjektivni osjećaj bilo da mu je zaista nepravda učinjena namjerno ili nenamjerno od strane nekog manje senzibilnog profesora?  Mladi ljudi često i ne razumiju propise koji im se nameću, u prirodi im je da se bune i bore za svoja učenička prava bez obzira jesu li u pravu ili ne. Tako je bilo i u Medresi, ponekad se učeniku učini nepravednim što ga baš tog dana kada nije spreman neki profesor prozove da odgovara, a što onog drugog preskače jer mu je neki rod, komšija, zemljak ili samo draži; nekada da je zakinut za nešto drugo, ali uvijek, i uvijek je imalo na nešto i nekoga da se žali.

I žalili bi se, najviše razredniku na časovima odjeljenske zajednice profesoru Tešrifu Šačiću, a on bi u svojoj mudrosti gasio te vatre, smirivao i ublaživao nemire. Autor se sjeća jedne česte sentence kojom bi počinjao odgovor na ukazivanje skoro svake „nepravde“ od strane profesora ili uprave škole: „Koga je molit, nije ga ljutit – vodu što piješ nemoj mutit.“ Ne bi učenicima bilo baš pravo, ali bi je uvijek smijehom ispratili, ali i dalje im ne bi bilo pravo.

Autoru se čini da nije bilo profesora na kog neko od učenika nije imao pritužbu za pravednost pri ocjenjivanju, osim za Profesora. Čak, i oni koji bi dobili jedinicu kod njega, prihvatali su bez srdžbe i ljutnje, jer su znali da su pravedno ocijenjeni. I to je tako bilo – ko je znao za pet, bez obzira da li je spadao u grupu discipliniranih ili ne, dobijao je pet, a ko je znanjem zasluživao jedinicu, makar i bio najomiljeniji, najdiscipliraniji, pa čak rod ili rođeni brat, dobio bi jedinicu.

O takvom jednom događaju su i kolale priče po Medresi, a mnogo godina docnije na autorov upit Profesor mu je i sam ispričao, pa neka se ne ljuti njegov brat, koji je danas ugledni alim, što će je ovdje zabilježiti kao svjedočanstvo jedne nesvakidašnje istine i pravičnosti. Događaj se zbio nekoliko generacija prije autorovog prijema u Medresu, koju je pohađao i Profesorov mlađi brat. E, baš tog svog brata, koji se nije najbolje snašao pri odgovaranju ostavio je u avgustovski popravni rok. Vjerovatno misleći da će mu makar tada popustiti, nije se baš najbolje spremio. I kako je Profesor pripovijedao, vratišvi se kući, majka ga je pitala:

  • Položi li, sine?
  • Jok, obori me tvoj sin!
  • Nije, nego moj sin nije učio – odgovori mudra majka.

Da, rođenog brata nije htio bez znanja propustiti, a onda je nastavničko vijeće mimo njegove volje popravilo ocjenu i, hvala Bogu, takva lekcija nije ostala samo na njegovom mlađem bratu kojeg je lišila iluzija, pomogla mu da shvati ozbiljno nauku i završi ne samo Medresu već i fakultet islamskih znanosti u dalekom svijetu, te danas postane jedan od uglednih alima i misionara u bošnjačkoj dijaspori.

Da, ne bi neko pogrešno razumio, i sam autor, kako je naglasio, nije baš briljirao na Profesorovom predmetu, i da nije bilo jedne situacije o kojoj će docnije govoriti, vjerovatno bi prošao slično.

U tome je bila veličina Profesora Muftije Zukorlića, da Vas svojom pravičnošću uvjeri da ste sami sebi dali ocjenu koju zaslužujete.

***

Pored načelnih stavki koje je autor istakao o karakteru Profesora, koje mogu posvjedočiti još i stotine drugih medresanata, ovaj dio teksta ne bi bio potpun bez još nekoliko ličnih segmenata koji se tiču njihovog odnosa. Istom metodom, izvlačeći ih iz fragmenata sjećanja, autor je odlučio da ih ovdje epizodno poreda kako bi što više ukrotio ovaj tekst koji se već odviše rasplijenio i ozbiljno prijeti da ga zakuje narednih mjeseci za tastaturom u pokušajima da ispriča sve ono što svjedoči i što osjeća prema ovom insanu, jer mu se čini da tako iznova živi uz njega, kao da je opet tu da posavjetuje, razmijene ideje, pokrenu neke projekte ili jednostavno razgovaraju o nauci, društvenim događanjima ili, pak, životnim kušnjama i izazovima.

SOFTA

Prvih mjeseci školovanja, kada su se donekle svikli na medresantski život, autor je od profesora maternjeg jezika, kao već „afirmirani pjesnik“ s nekoliko strofa objavljenih u lokalnim listovima, dobio poziv da prisustvuje Inicijativnom odboru za formiranje redakcije lista učenika Softa. Koliko je samo to bilo golemo, učenički list!

Negdje sa ikindije, umjesto na čas geografije, autor se, skupa sa odabranim učenicima starijih razreda, penjao na sprat gdje se nalazila zbornica u kojoj se trebao održati sastanak. Na tom spratu Uprave, bilo su tek direktorova i sekretareva kancelarija i dvije sale za sastanke, od kojih se veća zvala Zbornica.

Dok su sjedili za velikim stolom, prvi puta uvaženi i ravni đacima starijih generacija, autor je pomalo rastao, postojao važan. Očekivao je da će im se pridružiti urednik Glasa islama, prof. Fehim Kajević, i možda još direktor i neko od profesora kod kojih već ima nastavu, i radovao se prilici da bude u njihovom društvu, u glavi razvijajući „velike“ ideje kojim će zablistati na predstojećem sastanku i steći autoritet među starijim kolegama.

I taman dok su se stariji učenici poluglasno natjecali u intelektulanim superiornostima, jedni drugima dokazujući da poznaju posao za koji su delegirani bolje od drugih, da su pravi pravcati maheri u novinarstvu, kolumnama i izradi intervjua – na vrata se pojavi cijela elita Mešihata Islamske zajednice, njih deseterica, na čelu sa muftijom Zukorlićem.

U Sali nasta mrtva tišina, koja potraja sve dok Muftija ne nazva selam i poče da im se obraća sa tolikim poštovanjem i uvažavanjem kakvo nisu do tada doživjeli. Pričao je sa njima kao sa sebi ravnim. Govorio je o važnosti osnivanja časopisa, misiji koju jedno glasilo učenika vjerske škole može imati za širenje islama. A onda, kao da se tim poslom bavi cijeloga života, detaljno o načinu formiranja redakcije i časopisa. Autor se sjeća termina „Ogledalo časopisa“, potrebe formiranja rubrika – haman cijele koncepcije i kostura časopisa. To znanje i iskustvo sa kojim je govorio proisteklo je iz formiranja časopisa Glas islama i pozicije glavnog urednika koju je prvu godinu od osnivanja ovog lista obnašao. Predložio je i da se Softa registrira kao podlistak Glasa islama. A onda je sve pozvao da daju ideje i sugestije kako da izgleda fizionomija časopisa, posebno naglašavajući da to treba da bude naš, đački časopis.

Zamisli, da mi damo pred Muftijom ideje!? Mi, učenici! Ne pred nekim drugim profesorom, već baš pred njim! Autor se ne sjeća da se iko javio. Razumijevši to, Profesor se osmjehnu, pozva svoju delegaciju da ih ostave sa Fehimom i omoguće da rade na časopisu.

I eto, autor je tada i naredne četiri godine bio ponosni član „Softe“, u njoj objavljivao prve ozbiljnije radove, i nikada ali baš nikada, ni on niti neko drugi, nije doživio cenzuru, iako se radilo o đačkom glasilu vjerske škole u kome su učenici, pored vjerskih, pisali o običnim temama, objavljivali poeziju, prozu, iskazivali prve nemire, možda ostavljali i po neku šifru svoje zaljubljenosti.

PROMJENA IMENA

Ove detalje malo ko zna, i vjerovatno će izazvati čuđenje savremenih čitalaca.

Rođen u poznom komunističkom periodu, cvjetanja bratstva i jedinstva, autora niko nije pitao kako će ime da mu daju.

Kada je malo odrastao, rekli su mu da je jedna komšinica poslije njegovog rođenja došla i izrazila želju da mu daju jedno ime koje nije iz muslimanske tradije, u tom dobu popularno, takozvano, međunarodno ime. Ovo da je bilo međunarodno nije bila istina, a tvrdnja da je popularno jest. U Novom Pazaru i drugim sandžačkim gradovima bilo je tih godina mnogo dječaka koji su obilježeni tim i drugim “međunarodnim“ imenima.

Odrastajući, autor je u knjizi odabranih muslimanskih imena uzaludno pokušavao da pronađe svoje ime. Imena njegove braće, pa i drugara – sva su bila u toj knjizi. Ali, njegovog nije bilo. Odrastajući u okrilju džamijskih harema i mekteba, to bi ga s vremena na vrijeme kopkalo, ali kao maloljetan nije mogao Bog zna šta učiniti.

E, onda je došla Medresa. U trećem razredu, na časovima Konverzacije, Profesor bi često kada bi prozvao autora da nešto odgovori, kazao: „Znaš li da se kao ti zvao jedan od poznatijih papa. Bio je izrazito markantna ličnost.“

Nije Profesor govorio da mu ime ne valja, da nije muslimansko, izrazito katoličko, već da se kao on, zvao jedan od poglavara rimokatoličke crkve. I to je govorio na tako prirodan način, bez pogrde, bez bilo kakvih pežorativnih namjera, da je u autoru ubacio crv sumnje koji je vremenom toliko narastao da je donio čvrstu odluku da se jednom za svagda oslobodi tog imena.

To nimalo nije lahko i jednostavno. Cijelog života se zoveš, i svi te tako zovu, i znaju – e sad trebaš svima jasno i glasno kazati: „Od danas nisam taj i taj, već ovaj i ovaj!“ Međutim, toliko su bile upečatljive Profesorove riječi, da je autor donio čvrstu odluku da to uradi.

Tih dana, na časovima Kiraeta učili su jednu suru gdje se spominjao jedna od Božijih poslanika – rekao je sebi: „Ovo ću!“

Na proljeće, baš danom svog rođena, sa navršenih osamnaest godina, odlučio je da sprovede svoju namjeru. Sa koliko su ga čuđenja samo gledali u odjelu SUP-a kada je pitao kako da to učini, čini mu se da im do tada niko nije došao sa sličnim zahtjevom. A onda je trebalo preko mjesec dana, i pribavljanja više od trideset dokumenata da bi se u stvarnosti i dogodilo, da mu u dokumentima umjesto onog „međunarodnog“ bude upisano ovo današnje ime.

Navikavanje okruženja na taj novitet, također nie bilo jednostavno. Ali, vremenom, pokrenulo je jedan novi trend – mnogi nosioci „međunarodnih imena“ odlučili su se na isti korak.

Godinama kasnije, autor je ovaj događaj spomenuo Profesoru i priznao da mu je bio sebeb da promijeni ime. Njemu je to bilo drago, i vrlo često bi i drugima, kada bi ih upoznaovao sa autorom, prepričavao taj događaj.

„OVO JE ŠTO SI PJESNIK, ALI NE GOVORI NIKOM“

Autor nije bio učenik generacije, ali je spadao među bolje đake. Doduše, više u društvenim naukama, jer se za rana odlučio da poslije Medrese upiše studije književnosti. Baš zato se negdje od trećeg razreda ohladio od nekih predmeta, posebno matematike i arapskog jezika.

Nesreća sa matematikom bila je što je još u osnovnoj školi znao da će upisati Medresu, a tada nije bilo matematike kao predmeta u njoj. Baš u njegovoj generaciji se uvodi, i to iz jednog posve plemenitog razloga.

Dešavanja devedesetih godina, nanijela su mnogo muke sandžačkim Bošnjacima. Na desetine hiljada ih je prebijeno, a oni koji su bili društveno aktivni, izdani od strane političara, ostavljeni su na milost i nemilost Miloševićevog režima. Jedan od najvećih tragičara tog doba bio je i rahmetli profesor Hajriz Kolašinac, koji je, nakon bjekstva i izdaje političkog rukovodstva, od strane Miloševićevog režima označen za „vojnog stratega“, uhapšen sa još dosta partijskih drugova i podvrgnut teškim mučenjima u kraljevačkom zatvoru.

Nakon izlaska na slobodu, od prof. Kolašinca su se svi iz nekog straha ograđivali, a vrijeme nije bilo nimalo lahko. Jedini koji mu je tada pomogao bio je muftija Zukorlić koji ga je pozvao da predaje u Medresi i tom prilikom u plan i program uvrstio Matematiku i Informatriku, te mu, radi što značajnije norme, dodijelio i predmet Odbrana i zaštita.

Profesor Kolašinac je bio divan čovjek, ali sa velikim traumama od svega onog što je prošao. Autor na žalost, nije uspio da nešto značajnije prodre u matematičke oblasti, već je vrijeme na časovima koristio da što više razgovara sa profesorom o društvenim temama, pa ponekad i o onom što je prošao, iako to ne bi izašlo na dobro.

Arapski jezik je bio druga priča. Prožimao se kroz sve vjerske predmete, pa je opet moralo koliko-toliko da se uđe u njegovu suštinu. Međutim, desilo se u drugom polugođu četvrtog razreda, da poslije, kako je autor mislio, zagarantirane trice, iz Konverzacije zalijepi jedinicu. I to k’o vrata! Svega nekoliko nedjelja prije mature!

S obzirom na ostale ocjene, računao je na odličan uspjeh, koji bi imao i sa dvojkom iz Konverzacije, koi bi ga oslobodio polaganja diplomskog ispita iz većine predmeta. Ali, ta jedinica… Da još bude crnje, bilo je puno učenika koji su trebali dobiti drugu ocjenu, pa da on dođe na red za odgovaranje. Čas po čas, hefta po hefta, svelo se to na još posljednji susret i zadnju mogućnost da se izvuče.

Te srijede, Profesora nigdje na vidiku. Čas je uveliko tekao i, dok su, ostale kolege, raspravljale o odijelima i kravatama za maturanstku akademiju, autor je snevoljeno čekao da se na platou Mešihata pojavi Profesor.

Skoro da je i izgubio svu nadu, odavno je već odzvonilo, donekle i pomiren sa sudbinom, spuštene glave kao noj, tužan i nesretan, džorio je na ulaznim vratima Medrese, kad ga Profesor pozva: „Pjesnik, nisam zaboravio. Trči u zbornicu i donesi dnevnik.“

Nekako je u dva-tri koraka preletio stepenice, od razrednog uzeo dnevnik, i strčao do Profesora. A on, zaključujući ocjenu, reče: „Ovo je što si pjesnik. Ali, ne govori nikom.“

I NA KRAJU, FAKULTET

Rekoh da se autor, na čuđenje mnogih koji su ga već vidjeli negdje u Arapskom svijetu, još ranije odlučio studirati književnost i jezik. Ne bi bila istina kada bi kazao da je i to na nagovor Profesora, ali jest i on, po malo, doprinio da prevagne književnost u odnosu na islamske nauke.

Na jednom od onih dijelova časa „Pitajte da ne bude pitani“, neko od učenika je upitao Profesora šta im predlaže, gdje da nastave studije. Govorio je o važnosti nastavka školovanja, mogućnostima, potencijalnim profilima. Autor nije siguran, i to je propustio priliku pitati dok je mogao da li je namjenski tako kazao ili ne, ali je po prvi puta govorio i o važnosti svjetovnih nauka, naglašavajući „Da bi nam (Islamskoj zajednici) trebalo i par profesora književnosti i novinara“. 

To je dodatno prelomilo autora koji je bio na klackalici da li da se te jeseni otisne u nepoznati arpaki svijet ili Sarajevo. U stvari, vjerovatno se već bio odlučio za Sarajevo, ali mu je, ipak, srce bilo mirnije.

Nakon položenog maturskog ispita i preuzimanja diplome, a prije nego li se prvi puta otisnuo ka šeher Sarajevu, još jednom se posavjetovao sa Profesorom. Bilo je to u ljetnjoj bašči „IHO kluba“, u atrijumu zgrade „Vakuf“, gdje je Profesor u svom kružoku često divanio i gdje bi se okupljali svi željni znanja i mudrosti.

Prišao mu je i rekao da želi da upiše studij književnosti u Sarajevu, te da moli za savjet. Profesor ne samo da je odobrio i ohrabrio ga u toj odluci, već je i dao nalog sekretaru Samiru Škrijelju da u njegovo ime pripremi preporuku za upis na fakultet.

I tako je i bilo. Naoružan diplomom „Gazi Isa-beg“ Medrese i preporukom predsjednika Mešihata, muftije sandžačkog Muamera Zukorlića, na samom početku XXI stoljeća otisnuo se u novi svijet, drukčiji od svega onog što je do tada vidio.

MEDRESA

Posted on by jahja fehratović

AKADEMIK MUFTIJA MUAMER ZUKORLIĆ – VIŠEDIMENZIONALNA LIČNOST NA RAZMEĐU CIVILIZACIJA, VREMENA I PROSTORA II

Medresa, eh Medresa…

Tog perioda života se autor sjeća sa najvećom toplinom, jer je to vrijeme izrastanja, kada se pogled razmagljuje i oči krupnjaju, a korak postaje čvršći i veći. Kada ideš sokakom, kao da ne tičeš zemlju, preskačeš bare i juriš nekud naprijed. A gdje? E pa sad, trebalo bi da osvajaš nove horizonte. Od djeteta postaješ dečkić, od dečkića momak i na pragu si da izrasteš u čovjeka. Zato valjda i toliki lomovi u svršenicima osmoljetke, koji i nisu do kraja svjesni odluka koje donose, pa im često porodica i prijatelji pomažu, ili odmažu, da donesu sudbonosne odluke. Imaš osjećaj kao da si glina i da bi svi da te izvajaju u onaj oblik koji im je blizak ili potreban. Jedni bi da postaneš ljekar, drugi inžinjer, treći pravnik, četvrti ekonomist, peti… kako je kome šta blisko i šta mu fali: zdravlje, životni prostor, pravda, novac… ili, pak, šta je trend i pomodarstvo. Slabo ko tangira afinitete, talente i želje samog tog „materijala“ koji postaje nalik glinenom golubu, stoji na na nekoj pristojnoj udaljenosti kao meta i čeka čije će zrno iz vazdušne puške da ga obori, da mu zapečati sudbinu. Pa, ako se zgodi da ga strijelja baš u srce i ono što mu je i samom milo, blago njemu. A ako tome što cilja drhte ruke ili je slabovid pa promaši cijelu metu, ili makar okrzne i vjetrovim fijkom obori tog nesretnog goluba, osta njemu muka: niti je kadar da se odupre i stane na noge niti sposoban da tako napola strčeći hoda kroz cijeli život.

Mnogo prije nego je autor završio osnovnu školu, znao je da će njegova dalja sudbina biti Medresa „Gazi Isa-beg“, i nije bilo te sile koja bi i da je htjela mogla da ga prelomi drukčije. Kao dijete mekteba, čeznuo je za tom školom, koju nije baš bilo lahko upisati. Primalo se jedno odjeljenje, a kandidata sa svih prostora Sandžaka, Srbije, Crne Gore, Kosova, Makedonije, mnogo djece važnih roditelja, mnogo autoriteta koji su imali svoje kandidate… Za kratko vrijeme postojanja, svega nekoliko godina, izrasla je u najeltiniju srednju školu u regionu, zahvaljujući prije ostalog dvojici neimara naše savremenosti: predsjedniku Mešihata Islamske zajednice Sandžaka muftiji Muameru Zukorliću i njegovom iskrenom prijatelju i saborcu direktoru prof. Mevludu Dudiću koji su, pored podizanja infrastrukture i izgradnje prvih zgrada Muške mederese u haremu Altun alem džamije i Ženske u haremu Bor džamije, mnogo napora ulagali u školovanje kadrova. Skoro svi svršenici Medrese su posredstvom Mešihata slati na prestižne islamske univerzitete u Egiptu, Libanu, Siriji, Turskoj, Jemenu, Maleziji, Kuvajtu i drugim zemljama islamskog svijeta, i otuda se vraćali puni znanja i želje da doprinesu duhovnoj obnovi svog naroda.

Postati softa, učenik medrese, i sanjati o odlasku u neku od tih dalekih zemalja u vremenu embarga, izoliranosti, zatvorenosti, terorizacije, straha, neimaštine i sveopćih pokušaja za migracijama bilo gdje izvan balkanskog grotla – postao je san mnogih momčića koji su odrastali u grču neizvjesnosti, zebnje, bijede i snalaženja. Prilika da ne samo postanete čovjek, već i mnogo više od toga.

Iz tog perioda, autor se sjeća nekoliko fragmenata, koji su prilično obilježili njegov život.

Prijemni ispit

Tog vrućeg junskog dana u Haremu Altun-alem džamije kao da se sjatio cijeli dunjaluk. More čovječuljaka, roditelja, rodbine, efendija došlo od svukuda i čeka.

Vidiš kako podrhtavaju, a prave se da im nije ništa dok čulje uši da budu pozvani pred komisijom. A komisija strašna. Bog ti dao, muftija Zukorlić, direktor Dudić i još nekoliko profesora.

Kako ko izađe, svi strče do njega i pitaju: „Kako bi? Šta bi? Šta pitaju? Kako pitaju? Šta traže?“ Milijardu nekakvih teškoih pitalica, a onja veselik pokušava da dođe do zraka. Najčešće ni sam ne zna kako je bilo, umro na nogama, spucala ga trema, nit je s ovog niti sa onog svijeta. Odgovara kratko i nepovezano. Nešto smrdljači i jedva čeka da mu se put otvori da može da sjedne negdje na džamoijskom trijemu. A ostali očiju punih suza, na ivici da vrisnu, prate mu leđa, već napola razoružani i spremni da polože olovke i traže neki drugi selamet.

Penjući se uz stepenice ka drugome spratu gdje ga ta strašna komisija zasijeda, autoru se krate noge. Kako koji stepenik preskoči, sve mu neki tegovi sputavaju korake. Najzad staje pred vrata, kuca i nekako naziva selam.

„Bujrum, momčino!“ – poziva ga direktor Dudić.

Bože Milosni, kako li to samo preživio. Nekako u behutu. Ne znam da li su ga uopće pitali šta od onog što je uobičajeno, jedino čega se autor sjeća jeste jedna po malo nemila situacija zbog koje mu se umalo svijet srušio, vjerovao je da će biti oboren.

Neko od članova komsije pitao je u kom mektebu išao, i kada je autor kazao, nije mu se svidjelo. Nešto je imao portiv tog efendije, šta li već. I nije više bilo važno ni što je autor tri puta sklopio hatmu, i što je pucao od želje d aupiše školu za koju se od kada zna za sebe spremao. Sve se nekako sručilo u trenu. Činilo mu se da to komisiju nije zanimalo.

Nastalo komeškanje među članovima komisije. Nekoliko trenutaka niko nije obraćao pažnju na snevoljenog kandidata koji je haman bio na ivici suza, već su članovi komisije međusobom razmjenjivali neke riječi koje do njega nisu ni dopirale.

Taman kad se pomirio sa sudbinom, i borio se da ne popuste očni mišići koje je grčevito stezao kako se niz obraze ne bi spustile brazde, na njega obrati pažnju predsjednik te strašne komisije, muftija Zukorlić. Osmjehnu mu se toplo i, okrenuvši se ostalima koje kao da zaledi pogledom reče: „Ne brini, bit će to dobro.“

Poslije nekoliko dana, mnogo pribraniji, svjestan da za njega niko nije mogao urgirati, a znajući da za druge jeste, i jedini adut koji je imao srušio se time što neko iz te strašne komisije ima antagonizam prema njegovom mektebskom efendiji, nije vjerovao da će biti uopće iznad crte. Prvo je tražio svoje ime od pozadi, krenuvši od devedeset i nekog broja na niže. Spuštao se na osamdeset, pa sedamdeset, šezdeset, pedeset, četrdeset, trideset… Tu je staja crta. Primalo se trideset učenika. Sada je već znao da je među sretnicima, ali nije baš vjerovao da će svoje ime pročitati tek u vrhu liste. Postale su mu jasne one Muftijine riječi. Da, zaista je sve ispalo dobro. Postao je ponosni SOFTA, učenik najprestižnije škole ne samo u svom gradu već i mnogo, mnogo šire.

I da, u ušima mu odzvanjaju one veažne riječi rahmetli akademika muftije Muamera Zukorlića upućene generaciji maturanata Medrese „Gazi Isa-beg“ 2021. na posljednjoj akademiji na kojoj je fizički prisutvao: „Život je preskup i prekratak da biste radili jeftine stvari. I da biste ga živjeli jeftino. I da biste živjeli da živite. I da biste jeli da radite i radili da jedete. I spavali da radite i jedete… Zato vam ne treba ni škola, ne treba vam ni knjiga, ne treba vam ni trud. To rade životinje bez jednog razreda škole. Naša, vaša misija je više od toga. I ako ste počešćeni da primite knjigu Kitab, Kur’an… u desnu ruku i da imate sunnet Poslanika, s.a.v.s., u drugu ruku – pa kako da ne uspijete!!“

AKADEMIK MUFTIJA MUAMER ZUKORLIĆ – VIŠEDIMENZIONALNA LIČNOST NA RAZMEĐU CIVILIZACIJA, VREMENA I PROSTORA (I)

Posted on by jahja fehratović

Zalazimo u posljednji mjesec najteže godine koja je zadesila bošnjački narod u XXI stoljeću, godine u kojoj je preselio njabolji među nama, naš, moj akademik muftija Muamer Zukorlić.
Dugo se kupilo, i večeras poče polahko da izlazi iz utrobe… Ne radi velikih riječi, ne radi bilo kakvih političkih i drugih poena, već iz ljudske potrebe i obaveze, iz unutarnjeg poriva, naslage svega onoga što smo prošli, na čemu smo radili, o čemu smo sanjali… Sve se to sklupčalo i sada, u završnici rada na jednom velikom zajedničkom projektu kome smo se skupa radovali posljednjih dana njegovog života, daleko od dnevne politike, svjetala i pozornica, počinje da se, samo od sebe, pretvara u riječi i izranja sjećanje, sjećanja, svjedočenje, svjedočenja… o onome ko je, šta je, kakav je bio taj čovjek, iz posve lične perspektive, ličnog poriva i doživljaja. Pa eto, otuda i potreba da, zbog svih sramnih i sramotnih riječi, objeda, potvora, niskih udaraca, pokušaja zloupotreba prethodnih jedanaest mjeseci, to svoje lično, po malo i intimno, podijelim sa vama, dragi prijatelji, ne radi sebe, ne treba mi to, svoje ime i prezime gradio sam i gradim ličnim radom i djelima, već radi sjećanja na jednog istinskog velikana, pouka i poruka svima nama. Bit će ovo jedno donekle i teško objelodanjivanje, ali iskonsko i istinito, zato unaprijed molim da se svako ko ne želi ne osvrće na njega, a posebno suzdrži primitivnih komentara, pogotovu uvreda na lik i djelo čovjeka koga sam volio i volim, i koji mi je bio mnogo više od prijatelja.

Akademik muftija Mumaer Zukorlić, pored svega ostalog što se o njemu ima kazati, predstavlja i jednu nesvakidašnju višedimenzionalnu ličnost čije je djelovanje obilježilo živote mnogih generacija , i čiji će lik i djelo postati inspiracija onima koji tek dolaze. Oni među nama koji su imali privilegiju da ga izbliza upoznaju, sa njim sarađuju, rastu, grade, sanjaju, zidaju i promiču civilizacijske, naučne, obrazovne, kulturne, nacionalne i političke vrijednosti u obavezi su da stječena znanja, iskustva i vještine prenesu i ostave u naslijeđe svima onima koji žude da svoj život ustreme prema načelima pravednosti i pravičnosti, postignu harmoniju u duhovnom i materijalnom, koji čeznu za puninom života i tragaju za smislovima i vrijednostima koje nadilaze ovozemnu ispraznost i ništavilo. Ovaj rad predstavlja tek skicu jednog drukčijeg pristupa liku i djelu ovog velikana našeg doba i skromni doprinos nastajanju literature o njegovom vizionarskom strategijskom kreiranju temelja jednog naroda na putu sveopćeg uzdizanja kroz prizmu njegovog učenika, saradnika, kolege, saborca i, nadasve, prijatelja, te stoga ni ne može biti do kraja oslobođen ličnih zapažanja i imati krajnju objektivnost i naučnu suzdržanost, ali će autor ipak nastojati, koliko god to bude moguće, zadržati takav pristup.

I. UPOZNAVANJE I PRVI SUSRETI

Prvi susret autora ovog teksta sa akademikom muftijom Muamerom Zukorlićem, koliko god to bivalo apsurdno, bio je još u ranom djetinjstvu, u višim razredima osnovne škole, kroz prisustvovanja hutbama u Altun alem džamiji petkom i predavanjima u Arap džamiji četvrtkom u ranim devedestim godinama dvadesetog vijeka. Dakle, u onom vremenu uspostave Mešihata Islamske zajednice, oformljivanja „Gazi Isa-beg“ medrese, odnosno buđenja islama i preporoda koji je svojim dolaskom u Novi Pazar donio rahmetli muftija Muamer Zukorlić. U tom periodu, kao uzoran mekteblija, autor je redovito prisustvovao vazovima i predavanjima koje je držao muftija Zukorlić, iako većinu onoga što je govorio nije ni razumijevao. Ali, energija, krcate džamije, prijemčiv interaktivan stil sa slušaocima, harizma, dosjetke i nadasve duhovnost kojom je zračio predavač – plijenila ga je, kao i većinu sugrađana koji su se tiskali jedni drugima u leđa kako bi prisustvali tim nesvakidašnjim predavanjima. Bila je to svojevrsna na našim prostorima neviđena vjersko-obrazovno-odgojna katedra koja je u predinternetskom dobu predstavljala revoluciju za širi sandžački prostor.
U tom periodu, dva su događaja ostavila dubok pečat na autora. Prvi se dogodio pred Arap džamijom poslije jednog od tih postakšamskih predavanja četvrtkom. S obzirom da je bio jako malehan, tek peti ili šesti razred osnovne škole, nije se uspijevao lahko nositi sa masom koja bi, po završetku predavanja, nahrupila na džamijska vrata, hitajući da tih preostalih pola sahata pred jaciju negdje u kahvečajnici popije kafu ili čaj i prodiskutuje o onome čemu je prisustvovala, najčešće prepričavajući neke od dosjetki koje je Muftija u toku vaza iznosio. Ne uspijevajući da se izbori sa masom, među posljednjima je izašao iz džamije i prilično nevješto vezivao pertle na patikama. U tom trenutku je, haman zadnji, iz džamije izišao lično Muftija, i sam krenuvši da veže pertle na cipelama u skoro jednom potezu. I odmah zatim, skoro ponizno, sa puno topline i osmjehom, nazvao je selam i pružio ruku djetetu od nekih jedanaest godina sa toliko uvažavanja i poštovanja kao da pred njim stoji neki ne njemu ravan nego mnogo značajniji i veći autoritet. To je u trenutku zaledilo dječaka, ali i u njemu usadilo ljubav koja više nikada, pa i trenucima usplahirenosti, nije mogla da zgasne.
Drugi događaj zbio se možda godinu, godinu ipo docnije kada je taj dječak bio pri kraju osmogodišnjeg školovanja, u poznu jesen. Kako je živio u prigradskom naselju iz koga se u centar grada dolazilo ili pješačeći nekih pola sahata ili gradskim prijevozom koji je tih teških restriktivnih godina nailazio mnogo rjeđe nego mu je red vožnje predviđao na sahat vremena; išlo se na lutriju: dođete na stajlište nekih desetak minuta prije voznog reda i čekate, nekada pet-deset minuta, a nekada i dva sahata, jer zna okasnit, zna poranit, a zna i uopće ne doći. Stajao je taj dječačić na stajalištu skoro sahat vremena i brojao rijetka auta koja su prolazila magistralom, jer goriva skoro i da nije bilo; ono do koga se dolazilo nabavljalo se kod dilera u plastičnim flašama ili balonima, kupovalo na litru, tako da su samo oni privilegirani, čak i među onima koji su imali automobile, mogli redovito voziti. Iz naselja se skoro niko koga je poznavao nije pojavljivao. Međutim, u jednom trenutku se, izlazeći iz krivine, pred njim zaustavio bijeli „Golf 2“, otvorio se prozor – i sa pozicije vozača začuo se prodoran glas „Selam alejk dečki, treba li prijevoz?“ Pred njim se ukazala ličnost muftije sandžačkog Muamera Zukorlića. Ni dan-danas autor ne zna šta je i kako je odgovorio – da li je nazvao selam, da li je nešto promrmljao, kako se uopće snašao… jedino se sjeća da je ušao u automobil na poziciju suvozača i shrvan tremom i milinom sve vrijeme te vožnje od desetak minuta nije uspio progovoriti ni riječ. Sjeća se samo da je Muftija govorio da se vraća iz Orlja, da nedjeljom obavezno ide s djecom kod roditelja, da ga je vidio na stajalištu i, prepoznavši ga iz džamije, stao da poveze. Autor ne zna ni da li se na kraju uspio zahvaliti, ali dobro se sjeća da je bio zaboravio kuda se uputio i odmah se sa platoa tadašnje zgrade Vakuf, u čijem je gornjem nivou bila smještena Medresa i kabinet Mešihata, dokle ga je Muftija dovezao, okrenuo i od uzbuđenja i miline brzim korakom vratio kući.
(prvi dio)

 ©jahjafehratovic.com