Tag: jahja fehratović

PROFESOR

Posted on by jahja fehratović

AKADEMIK MUFTIJA MUAMER ZUKORLIĆ – VIŠEDIMENZIONALNA LIČNOST NA RAZMEĐU CIVILIZACIJA, VREMENA I PROSTORA III

Autor je davno spoznao da u životu susrećete tri vrste ljudi, od koji su dvije kategorije onih do kojih vam je stalo, sa kojima se zbližite, dijelite dobro i zlo, vežete se nekako uz njih i vjerujete da su i oni skopčani sa vama. Međutim, vremenom vam većina takvih ostave ili ožiljke ili plemenite pečate na život. I da, treća vrsta su oni koji vas uopće ne dotiču, imate korektnu, površnu komunikaciju, kolegijalan odnos, a ne i do te mjere produbljene odnose da biste se jedni u druge mogli pretjerano razočarati ili pozitivno iznenaditi.

Postoje ljudi koji jednostavno ostave pečat u vašem životu. Nisu to samo roditelji, bliski rođaci, familija, bude tu još mnogih drugih sa kojima vas sudbina poveže. Svakako da su najbliži tome oni koje vam nametnu kao autoritete kroz period odrastanja. u prvom redu učitelji, nastavnici, profesori, mentori. Međutim, i njih u toku školovanja biva dosta, i ne ostave baš svi jednak utjecaj, pogotovu koji ne blijedi već godinama postaje jači i upečatljiviji. Tako je bilo i u Medresi, mnogo novih profesora, nekih divnih ljudi, nekih malo manje, ali autoriteta – svega nekoliko.

Među đacima silina različitih karaktera, stislo se sa svih strana u tih petnaestak parova koji dijele drvene jednoobodne klupe. Golobradi mladići koji će za svega deceniju-dvije izrasti u ozbiljne ljude, otvorili receptore za hvatanje znanja, spoznaju života i polahko brode ka okeanima nauke. Da si tada pitao nekog šta li će izrasti od grupe junoša, vjerujem da ne bi mogao ni snivati da će tu nastajati nova elita bošnjačkoga naroda, hafize Kur’ana Časnog, odabranih zbirki hadisa, muftije, alimi, univerzitetski profesori, vjeroučitelji, biznismeni, uglednici i predvodnici naroda raštrkanog diljem dunjaluka.

Autor se dobro sjeća prozivki i predstavljanja prvog i jedinog časa Fikha kod profesora muftije Zukorlića, jer je već sljedeći nastavu iz tog predmeta preuzeo direktor Dudić. Sramežljivo se javljaju jedan po jedan, govore ime i prezime, grad i mjesto iz koga dolaze… Bio je to Sandžak u malom, nekako probrano đaka od Bijelog Polja, Rožaja, Priboja, Sjenice, Tutina, Novog Pazara pa sve do Prizrena, Gore i Župe. U toj generaciji nije, ali u onim prethodnim i docnijim bilo je i Plavljana, Gusinjana, Petnjičana, Beranaca, Prijepoljaca, Varošana, pa i Barana, Pećlija, Vitomirčana, Beograđana, Borana, Novosađana, Subotičaka, Šapčana – ma s vas cijelog dunjaluka. I danas svi ti ljudi predstavljaju, vjerksu, kulturnu, naučnu, obrazovnu i nacionalnu elitu bošnjačkog i muslimanskih naroda Balkana. Sve to izrodila je Medresa koje u tom periodu nije ni bilo kao pojavne zgrade, već svega par učionica, ali se o njoj sanjalo, sijalo sjeme koje eto danas, decenijama poslije, daje plodove.

I nisu se sanjale samo zidine već mnogo više od togavi na koje će se sva ta zdanja naslanjati, koji će ih nositi i iznova i iznova dograđivati. Da, ti stubovi su ustvari ljudi, kadrovi koje je trebalo proizvesti od tih prepadnutih mladića i djevojaka, nesvejsnih sebe, svojih talenata i potencijala, dometa i onoga u šta će izrasti. Sve je to u njima trebalo probuditi, naći žicu koja će da ih priključi na neki dio spojeva strujnog kola i pustiti da energija protiče kroz njih. Da, za takvo što potreban je majstor, maher, mentor – autoritet kome će vjerovati i kome će se prepustiti da ih vodi putevima osvojenja korisnih znanja, vještina i umijeća, za koga će biti sigurni da ih neće strmoglaviti u neki bezdan, ili prepustiti da ih nemirni valovi odnesu ka morskim strujama i slome o hridine, stijenje i grebene.

A imalo je takvih među profesorima Medrese koji su te mlade, nevine i naivne duše usmjeravali sigurnim gazovima. Neki su među živima i autor ih, da ne bi ova priča otišla u nekom drugom pravcu, neće spominjati. Ali, obavezan je, osjeća potrebu da posvjedoči o onome koji je, zapravo, predvodio sve te procese, koje budan sanjao i vjerovao u te gneracije, krčio puteve, čuvao strahove i gradio, gradio, gradio objekte, institucije i na koncu ljude. Svom Profesoru, rahmetli akadmeiku muftiji Muameru Zukorliću.

I evo, dok sada piše, u susret godišnjici njegove smrti, nakon mnogo godina, mnogo zajedničkih projekata, nikada tog insana nije drukčije oslovio nego „Profesore“ i uvijek uz perisiranje, bez obzira na status njihove lične relacije. Niti je mogao niti je htio drukčije. Za njega je, uz sve ostalo, muftija Zukorlić, bio i ostao „Profesor“ u najtoplijem i najširem značenju te riječi. Nekoliko puta su o tome čak i razgovarali, i obojici im je godilo da na razini podizanja opće svijesti i kulture svog naroda, njegovanjem takvih postupaka utječu i na ljude iz svog okruženja.

A, o tome o kakvom se Profesoru radilo u tom periodu kada je Medresa bila jedina naša obrazovna institucija, auor će iznijeti nekoliko sjećanja.

***

Autor prvih udžbenika i skripti za učenike Medrese

U to vrijeme, uslijed ratnih dešavanja, Medresa Gazi Isa-beg kuburila je sa udžbenicima za skoro sve nastavne predmete. Uz svega nekoliko temeljnih udžbenika koje su i sami koristili dok su pohađali medrese, , profesori su uglavnom diktirali lekcije koje bi učenici zapisivali i, u vremenu korepeticije učili na pamet. Doduše, nisu samo profesori vjerksih predmeta diktirali, već i svjetovnih, neki što se nastavni plan i program razlikovao od programa svjetovnih škola, a neki da bi tako ispunili vrijeme trajanja časa. Prvi i dugo jedini udžbenici i skripte čiji su autori naši kadrovi, bili su iz predmeta Fikh za III i IV razred koje je napisao rahmetli muftija akademik Muamer Zukorlić. Čak, i kada je, nesebično taj predmet prepustio mlađim kadrovima, planovi i programi, skripte i udžbenici koje je pripremio, ostali su osnova za taj predmet. Pokušavajući da razgonetne kako danas, dvije ipo decenije, učenici Medrese pohađaju nastavu iz ovog predmeta, autor je zatražio pomoć od dr. Rešada Plojovića, kome je tada Muftija prepustio katedre fikha i tefsira kao prvom velikom azharskom pojačanju našoj Medresi i Islamskoj zajednici. Saznanje da se i danas nastava iz ovog predmeta u Medresi pohađa po Muftijinom planu i programu i nešto dopunjenjoj verziji njegovih udžebenika, ispunilo ga je posebnom radošću.

Autoritet znanja

Iako nije među privilegiranima da kod Profesora pohađa nastavu iz Fikha, autor je, ipak, dvije godine istinski bio njegov učenik. Medresa je u tom periodu bila jedina škola u kojoj su se, pored maternjeg bosanskoga, izučavala još tri strana jezika: arpaki, turski i engleski sva četiri razreda i velikim fondom časova.  S obzirom da je arapski jezik temeljni jezik islamskih znanosti, te da je većina svršenika Medrese posrredstvom Mešihata studie nastavljala u zemljama Arapskog svijeta, muftija Zukorlić je, pored predmeta Arapski jezik, za učenike viših razreda kreirao i predmet Konverzacija arapskoga jezika. To je u cijelosti bio njegov projekt iz želje da što kvalitetnije ovladamo ovim za nas buduće alime najvažnijim jezikom.

Nastavu je izvodio na savim neobičan način, interakcijom. Htjeli – ne htjeli morali ste propričati arapskim, bar donekle. Bili su to svojevrsni tečajevi na neočekivane teme, na koje uopće nismo navikli. Pisali smo, razgovarali o svadnevnom životu, ali i o književnosti, umjetnosti, filozfiji, kulturi. I to sve na arapskom, doduše ne baš svi, i ne baš jednako. Bilo je učenika koji su briljirali iz arapskog, a bilo je i onih koji su gledali kako da se nekako provuču, da zarade makar dvojku iz tog golemog predmeta. Da priznam, i autoru je iz tog predmeta Dvojka bila velika kao kuća.

 Međutim, imalo je nešto važnije od tih ocjena: prilika da Profesora pitate o svim onim meselama koje vam ostali predavači nisu znali pojasniti, ili su ostajali nedorečeni, odnosno dilemama koje ste imali. I to iz svih oblasti islamskih i svjetovnih nauka. A kao i svi učenici, svašta su pitali, nekada iz želje da zaista nešto nauče, a nekada tek da nešto pitaju kako bi vrijeme do kraja časa isteklo i Profesor se ne bi dosjetio da nekoga od njih pita za ocjenu. Čak, je i on to provalio, i često se posljednjih petnaestak minuta prije zvona znao našaliti riječima: „Pitajte da ne budete pitani!“

Koliko god pitanja bila bezazlena ili, pak, komplicirina, odgovori su bili jasni, precizni, direktni i nekako se urezivali u pamćenje. Sve ono što bi vas danima zbunjivalo i drugi nisu umjeli da vam pojasne, pa vas dodatno zbune – Profesor je znao u rečenici ili dvije da rabistri, da nakon toga ne ostane ni trunka sumnje niti mogućnosti za drugačijim shvaćanjem. E, to su ona prava znanja koja su činila suštinu bića svakog svršenika Medrese.

Pravednost

Ima li ijednog učenika da nije osjetio nepravdu, bilo da je to njegov subjektivni osjećaj bilo da mu je zaista nepravda učinjena namjerno ili nenamjerno od strane nekog manje senzibilnog profesora?  Mladi ljudi često i ne razumiju propise koji im se nameću, u prirodi im je da se bune i bore za svoja učenička prava bez obzira jesu li u pravu ili ne. Tako je bilo i u Medresi, ponekad se učeniku učini nepravednim što ga baš tog dana kada nije spreman neki profesor prozove da odgovara, a što onog drugog preskače jer mu je neki rod, komšija, zemljak ili samo draži; nekada da je zakinut za nešto drugo, ali uvijek, i uvijek je imalo na nešto i nekoga da se žali.

I žalili bi se, najviše razredniku na časovima odjeljenske zajednice profesoru Tešrifu Šačiću, a on bi u svojoj mudrosti gasio te vatre, smirivao i ublaživao nemire. Autor se sjeća jedne česte sentence kojom bi počinjao odgovor na ukazivanje skoro svake „nepravde“ od strane profesora ili uprave škole: „Koga je molit, nije ga ljutit – vodu što piješ nemoj mutit.“ Ne bi učenicima bilo baš pravo, ali bi je uvijek smijehom ispratili, ali i dalje im ne bi bilo pravo.

Autoru se čini da nije bilo profesora na kog neko od učenika nije imao pritužbu za pravednost pri ocjenjivanju, osim za Profesora. Čak, i oni koji bi dobili jedinicu kod njega, prihvatali su bez srdžbe i ljutnje, jer su znali da su pravedno ocijenjeni. I to je tako bilo – ko je znao za pet, bez obzira da li je spadao u grupu discipliniranih ili ne, dobijao je pet, a ko je znanjem zasluživao jedinicu, makar i bio najomiljeniji, najdiscipliraniji, pa čak rod ili rođeni brat, dobio bi jedinicu.

O takvom jednom događaju su i kolale priče po Medresi, a mnogo godina docnije na autorov upit Profesor mu je i sam ispričao, pa neka se ne ljuti njegov brat, koji je danas ugledni alim, što će je ovdje zabilježiti kao svjedočanstvo jedne nesvakidašnje istine i pravičnosti. Događaj se zbio nekoliko generacija prije autorovog prijema u Medresu, koju je pohađao i Profesorov mlađi brat. E, baš tog svog brata, koji se nije najbolje snašao pri odgovaranju ostavio je u avgustovski popravni rok. Vjerovatno misleći da će mu makar tada popustiti, nije se baš najbolje spremio. I kako je Profesor pripovijedao, vratišvi se kući, majka ga je pitala:

  • Položi li, sine?
  • Jok, obori me tvoj sin!
  • Nije, nego moj sin nije učio – odgovori mudra majka.

Da, rođenog brata nije htio bez znanja propustiti, a onda je nastavničko vijeće mimo njegove volje popravilo ocjenu i, hvala Bogu, takva lekcija nije ostala samo na njegovom mlađem bratu kojeg je lišila iluzija, pomogla mu da shvati ozbiljno nauku i završi ne samo Medresu već i fakultet islamskih znanosti u dalekom svijetu, te danas postane jedan od uglednih alima i misionara u bošnjačkoj dijaspori.

Da, ne bi neko pogrešno razumio, i sam autor, kako je naglasio, nije baš briljirao na Profesorovom predmetu, i da nije bilo jedne situacije o kojoj će docnije govoriti, vjerovatno bi prošao slično.

U tome je bila veličina Profesora Muftije Zukorlića, da Vas svojom pravičnošću uvjeri da ste sami sebi dali ocjenu koju zaslužujete.

***

Pored načelnih stavki koje je autor istakao o karakteru Profesora, koje mogu posvjedočiti još i stotine drugih medresanata, ovaj dio teksta ne bi bio potpun bez još nekoliko ličnih segmenata koji se tiču njihovog odnosa. Istom metodom, izvlačeći ih iz fragmenata sjećanja, autor je odlučio da ih ovdje epizodno poreda kako bi što više ukrotio ovaj tekst koji se već odviše rasplijenio i ozbiljno prijeti da ga zakuje narednih mjeseci za tastaturom u pokušajima da ispriča sve ono što svjedoči i što osjeća prema ovom insanu, jer mu se čini da tako iznova živi uz njega, kao da je opet tu da posavjetuje, razmijene ideje, pokrenu neke projekte ili jednostavno razgovaraju o nauci, društvenim događanjima ili, pak, životnim kušnjama i izazovima.

SOFTA

Prvih mjeseci školovanja, kada su se donekle svikli na medresantski život, autor je od profesora maternjeg jezika, kao već „afirmirani pjesnik“ s nekoliko strofa objavljenih u lokalnim listovima, dobio poziv da prisustvuje Inicijativnom odboru za formiranje redakcije lista učenika Softa. Koliko je samo to bilo golemo, učenički list!

Negdje sa ikindije, umjesto na čas geografije, autor se, skupa sa odabranim učenicima starijih razreda, penjao na sprat gdje se nalazila zbornica u kojoj se trebao održati sastanak. Na tom spratu Uprave, bilo su tek direktorova i sekretareva kancelarija i dvije sale za sastanke, od kojih se veća zvala Zbornica.

Dok su sjedili za velikim stolom, prvi puta uvaženi i ravni đacima starijih generacija, autor je pomalo rastao, postojao važan. Očekivao je da će im se pridružiti urednik Glasa islama, prof. Fehim Kajević, i možda još direktor i neko od profesora kod kojih već ima nastavu, i radovao se prilici da bude u njihovom društvu, u glavi razvijajući „velike“ ideje kojim će zablistati na predstojećem sastanku i steći autoritet među starijim kolegama.

I taman dok su se stariji učenici poluglasno natjecali u intelektulanim superiornostima, jedni drugima dokazujući da poznaju posao za koji su delegirani bolje od drugih, da su pravi pravcati maheri u novinarstvu, kolumnama i izradi intervjua – na vrata se pojavi cijela elita Mešihata Islamske zajednice, njih deseterica, na čelu sa muftijom Zukorlićem.

U Sali nasta mrtva tišina, koja potraja sve dok Muftija ne nazva selam i poče da im se obraća sa tolikim poštovanjem i uvažavanjem kakvo nisu do tada doživjeli. Pričao je sa njima kao sa sebi ravnim. Govorio je o važnosti osnivanja časopisa, misiji koju jedno glasilo učenika vjerske škole može imati za širenje islama. A onda, kao da se tim poslom bavi cijeloga života, detaljno o načinu formiranja redakcije i časopisa. Autor se sjeća termina „Ogledalo časopisa“, potrebe formiranja rubrika – haman cijele koncepcije i kostura časopisa. To znanje i iskustvo sa kojim je govorio proisteklo je iz formiranja časopisa Glas islama i pozicije glavnog urednika koju je prvu godinu od osnivanja ovog lista obnašao. Predložio je i da se Softa registrira kao podlistak Glasa islama. A onda je sve pozvao da daju ideje i sugestije kako da izgleda fizionomija časopisa, posebno naglašavajući da to treba da bude naš, đački časopis.

Zamisli, da mi damo pred Muftijom ideje!? Mi, učenici! Ne pred nekim drugim profesorom, već baš pred njim! Autor se ne sjeća da se iko javio. Razumijevši to, Profesor se osmjehnu, pozva svoju delegaciju da ih ostave sa Fehimom i omoguće da rade na časopisu.

I eto, autor je tada i naredne četiri godine bio ponosni član „Softe“, u njoj objavljivao prve ozbiljnije radove, i nikada ali baš nikada, ni on niti neko drugi, nije doživio cenzuru, iako se radilo o đačkom glasilu vjerske škole u kome su učenici, pored vjerskih, pisali o običnim temama, objavljivali poeziju, prozu, iskazivali prve nemire, možda ostavljali i po neku šifru svoje zaljubljenosti.

PROMJENA IMENA

Ove detalje malo ko zna, i vjerovatno će izazvati čuđenje savremenih čitalaca.

Rođen u poznom komunističkom periodu, cvjetanja bratstva i jedinstva, autora niko nije pitao kako će ime da mu daju.

Kada je malo odrastao, rekli su mu da je jedna komšinica poslije njegovog rođenja došla i izrazila želju da mu daju jedno ime koje nije iz muslimanske tradije, u tom dobu popularno, takozvano, međunarodno ime. Ovo da je bilo međunarodno nije bila istina, a tvrdnja da je popularno jest. U Novom Pazaru i drugim sandžačkim gradovima bilo je tih godina mnogo dječaka koji su obilježeni tim i drugim “međunarodnim“ imenima.

Odrastajući, autor je u knjizi odabranih muslimanskih imena uzaludno pokušavao da pronađe svoje ime. Imena njegove braće, pa i drugara – sva su bila u toj knjizi. Ali, njegovog nije bilo. Odrastajući u okrilju džamijskih harema i mekteba, to bi ga s vremena na vrijeme kopkalo, ali kao maloljetan nije mogao Bog zna šta učiniti.

E, onda je došla Medresa. U trećem razredu, na časovima Konverzacije, Profesor bi često kada bi prozvao autora da nešto odgovori, kazao: „Znaš li da se kao ti zvao jedan od poznatijih papa. Bio je izrazito markantna ličnost.“

Nije Profesor govorio da mu ime ne valja, da nije muslimansko, izrazito katoličko, već da se kao on, zvao jedan od poglavara rimokatoličke crkve. I to je govorio na tako prirodan način, bez pogrde, bez bilo kakvih pežorativnih namjera, da je u autoru ubacio crv sumnje koji je vremenom toliko narastao da je donio čvrstu odluku da se jednom za svagda oslobodi tog imena.

To nimalo nije lahko i jednostavno. Cijelog života se zoveš, i svi te tako zovu, i znaju – e sad trebaš svima jasno i glasno kazati: „Od danas nisam taj i taj, već ovaj i ovaj!“ Međutim, toliko su bile upečatljive Profesorove riječi, da je autor donio čvrstu odluku da to uradi.

Tih dana, na časovima Kiraeta učili su jednu suru gdje se spominjao jedna od Božijih poslanika – rekao je sebi: „Ovo ću!“

Na proljeće, baš danom svog rođena, sa navršenih osamnaest godina, odlučio je da sprovede svoju namjeru. Sa koliko su ga čuđenja samo gledali u odjelu SUP-a kada je pitao kako da to učini, čini mu se da im do tada niko nije došao sa sličnim zahtjevom. A onda je trebalo preko mjesec dana, i pribavljanja više od trideset dokumenata da bi se u stvarnosti i dogodilo, da mu u dokumentima umjesto onog „međunarodnog“ bude upisano ovo današnje ime.

Navikavanje okruženja na taj novitet, također nie bilo jednostavno. Ali, vremenom, pokrenulo je jedan novi trend – mnogi nosioci „međunarodnih imena“ odlučili su se na isti korak.

Godinama kasnije, autor je ovaj događaj spomenuo Profesoru i priznao da mu je bio sebeb da promijeni ime. Njemu je to bilo drago, i vrlo često bi i drugima, kada bi ih upoznaovao sa autorom, prepričavao taj događaj.

„OVO JE ŠTO SI PJESNIK, ALI NE GOVORI NIKOM“

Autor nije bio učenik generacije, ali je spadao među bolje đake. Doduše, više u društvenim naukama, jer se za rana odlučio da poslije Medrese upiše studije književnosti. Baš zato se negdje od trećeg razreda ohladio od nekih predmeta, posebno matematike i arapskog jezika.

Nesreća sa matematikom bila je što je još u osnovnoj školi znao da će upisati Medresu, a tada nije bilo matematike kao predmeta u njoj. Baš u njegovoj generaciji se uvodi, i to iz jednog posve plemenitog razloga.

Dešavanja devedesetih godina, nanijela su mnogo muke sandžačkim Bošnjacima. Na desetine hiljada ih je prebijeno, a oni koji su bili društveno aktivni, izdani od strane političara, ostavljeni su na milost i nemilost Miloševićevog režima. Jedan od najvećih tragičara tog doba bio je i rahmetli profesor Hajriz Kolašinac, koji je, nakon bjekstva i izdaje političkog rukovodstva, od strane Miloševićevog režima označen za „vojnog stratega“, uhapšen sa još dosta partijskih drugova i podvrgnut teškim mučenjima u kraljevačkom zatvoru.

Nakon izlaska na slobodu, od prof. Kolašinca su se svi iz nekog straha ograđivali, a vrijeme nije bilo nimalo lahko. Jedini koji mu je tada pomogao bio je muftija Zukorlić koji ga je pozvao da predaje u Medresi i tom prilikom u plan i program uvrstio Matematiku i Informatriku, te mu, radi što značajnije norme, dodijelio i predmet Odbrana i zaštita.

Profesor Kolašinac je bio divan čovjek, ali sa velikim traumama od svega onog što je prošao. Autor na žalost, nije uspio da nešto značajnije prodre u matematičke oblasti, već je vrijeme na časovima koristio da što više razgovara sa profesorom o društvenim temama, pa ponekad i o onom što je prošao, iako to ne bi izašlo na dobro.

Arapski jezik je bio druga priča. Prožimao se kroz sve vjerske predmete, pa je opet moralo koliko-toliko da se uđe u njegovu suštinu. Međutim, desilo se u drugom polugođu četvrtog razreda, da poslije, kako je autor mislio, zagarantirane trice, iz Konverzacije zalijepi jedinicu. I to k’o vrata! Svega nekoliko nedjelja prije mature!

S obzirom na ostale ocjene, računao je na odličan uspjeh, koji bi imao i sa dvojkom iz Konverzacije, koi bi ga oslobodio polaganja diplomskog ispita iz većine predmeta. Ali, ta jedinica… Da još bude crnje, bilo je puno učenika koji su trebali dobiti drugu ocjenu, pa da on dođe na red za odgovaranje. Čas po čas, hefta po hefta, svelo se to na još posljednji susret i zadnju mogućnost da se izvuče.

Te srijede, Profesora nigdje na vidiku. Čas je uveliko tekao i, dok su, ostale kolege, raspravljale o odijelima i kravatama za maturanstku akademiju, autor je snevoljeno čekao da se na platou Mešihata pojavi Profesor.

Skoro da je i izgubio svu nadu, odavno je već odzvonilo, donekle i pomiren sa sudbinom, spuštene glave kao noj, tužan i nesretan, džorio je na ulaznim vratima Medrese, kad ga Profesor pozva: „Pjesnik, nisam zaboravio. Trči u zbornicu i donesi dnevnik.“

Nekako je u dva-tri koraka preletio stepenice, od razrednog uzeo dnevnik, i strčao do Profesora. A on, zaključujući ocjenu, reče: „Ovo je što si pjesnik. Ali, ne govori nikom.“

I NA KRAJU, FAKULTET

Rekoh da se autor, na čuđenje mnogih koji su ga već vidjeli negdje u Arapskom svijetu, još ranije odlučio studirati književnost i jezik. Ne bi bila istina kada bi kazao da je i to na nagovor Profesora, ali jest i on, po malo, doprinio da prevagne književnost u odnosu na islamske nauke.

Na jednom od onih dijelova časa „Pitajte da ne bude pitani“, neko od učenika je upitao Profesora šta im predlaže, gdje da nastave studije. Govorio je o važnosti nastavka školovanja, mogućnostima, potencijalnim profilima. Autor nije siguran, i to je propustio priliku pitati dok je mogao da li je namjenski tako kazao ili ne, ali je po prvi puta govorio i o važnosti svjetovnih nauka, naglašavajući „Da bi nam (Islamskoj zajednici) trebalo i par profesora književnosti i novinara“. 

To je dodatno prelomilo autora koji je bio na klackalici da li da se te jeseni otisne u nepoznati arpaki svijet ili Sarajevo. U stvari, vjerovatno se već bio odlučio za Sarajevo, ali mu je, ipak, srce bilo mirnije.

Nakon položenog maturskog ispita i preuzimanja diplome, a prije nego li se prvi puta otisnuo ka šeher Sarajevu, još jednom se posavjetovao sa Profesorom. Bilo je to u ljetnjoj bašči „IHO kluba“, u atrijumu zgrade „Vakuf“, gdje je Profesor u svom kružoku često divanio i gdje bi se okupljali svi željni znanja i mudrosti.

Prišao mu je i rekao da želi da upiše studij književnosti u Sarajevu, te da moli za savjet. Profesor ne samo da je odobrio i ohrabrio ga u toj odluci, već je i dao nalog sekretaru Samiru Škrijelju da u njegovo ime pripremi preporuku za upis na fakultet.

I tako je i bilo. Naoružan diplomom „Gazi Isa-beg“ Medrese i preporukom predsjednika Mešihata, muftije sandžačkog Muamera Zukorlića, na samom početku XXI stoljeća otisnuo se u novi svijet, drukčiji od svega onog što je do tada vidio.

MIR NA BALKANU NEMA ALTERNATIVU, BEZ MIRA NEMA BUDUĆNOSTI

Posted on by jahja fehratović

*Obraćanje u Narodnoj skupštini Republike Srbije, Prva posebna sjednica, 14. 9. 2022. godine

Poštovani predsjedavajući, poštovani predsjedniče Republike Srbije sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici!

Jučerašnje naše zasijedanje i ova današnja rasprava predstavljaju nešto o čemu trebamo otvoreno i objektivno govoriti.

Ja sam se jučer, kao narodni poslanik bošnjačke nacionalnosti, nekoliko puta osjećao, ako hoćete iskreno, kao strano tijelo. Svi ovi ljudi koji su govorili, uglavnom su govorili o tome kao da u ovoj državi žive samo pripadnici srpskoga naroda. Jedini koji je pored Srba spominjao i ostale narode u ovoj državi jeste predsjednik Republike Aleksandar Vučić, i to treba ovdje kazati iskreno i biti zahvalan na tome.

Naravno, pitanje Kosova nije samo pitanje albanskoga i srpskoga naroda.

Spremajući se za ovu sjednicu, prethodnih dana sam boravio nekoliko puta u Mitrovici, želeći da vidim zaista kako žive ljudi tamo, s obzirom da je Mitrovica grad koji je jako blizu Novoga Pazara. Bio sam i u srpskom dijelu, bio sam i u albanskom dijelu. Ali, znate šta? Ta dva dijela spaja nešto što se zove: Bošnjačka mahala. Kada iz srpskog dijela hoćete preći u albanski dio, vi morate proći kroz Bošnjačku mahalu.

Hoću da kažem da, kako god u Srbiji žive i Srbi i pripadnici drugih naroda, i na Kosovu žive Albanci, Srbi, ali i Bošnjaci, i Romi, i Aškalije, i Egipćani, i Goranci, pa čak i jedan manji dio Turaka.

Kada pokušavamo govoriti o ovim stvarima, trebamo uzeti u obzir da je to prostor, kao što je prostor cijelog Balkana, multikulturalan, koji podrazumijeva život svih ljudi na tom prostoru.

Ono što mi je ostalo upamćeno, urezano, prilikom tih boravaka tamo jeste da sam vidio veliku želju za životom, veliku želju i kod pripadnika srpskog naroda i kod pripadnika albanskog naroda, a i kod pripadnika bošnjačkog naroda.

Također sam mnogo vremena tih dana proveo sa studentima bošnjačke nacionalnosti koji studiraju u Mitrovici, kojih ima više stotina i koji iz prve ruke osjećaju šta znači život u tom dijelu našeg prostora.

Dame i gospodo, ono što smo jučer čuli od predsjednika Republike Srbije predstavlja jedini način kako da izađemo iz ovih problema. Pitanje Kosova je veliki čvor, on se ne odnosi samo na prostor Kosova ili na prostor Srbije, on se odnosi na prostor cijelog Balkana. Jako me je obradovalo to što sam čuo da konkretnog, jednobraznog, jednorodnog rješenja nema.

Kada sam aplaudirao predsjedniku kada je spomenuo da neće slati u kovčezima niti djecu majkama albanske niti srpske nacionalnosti – bio sam usamljen u tome.

Ja pripadam generaciji koja je odrastala devedesetih, koja je pamtila sve ono što se događalo devedesetih, koja nosi traume iz tih devedesetih. Kroz moj grad Novi Pazar su tih devedesetih godina prolazile kolone i kolone izbjeglica sa Kosova. Kroz moj grad su tih godina prolazile hiljade i hiljade izbjeglica albanske nacionalnosti. Na moj grad je palo mnogo, zaista mnogo NATO bombi. To su traume koje pamti moja generacija.

U ime generacije moje dece, u ime generacije svih nas, ja tražim i zahtevam zaista od predsjednika i svih nadležnih, i ne samo od predsednika Republike Srbije, već svih koji utiču na ovo pitanje, da ne dozvole da naša djeca imaju one traume koje smo mi imali i koje su obilježile naša detinjstva.

Molim vas da učinite sve što možete da očuvate mir, da očuvate suživot, da očuvate ono što je važno za svakog građanina ove države, jer bez toga nema opstanka i nema budućnosti na ovim našim prostorima.

Nemamo se čemu nadati ukoliko ne očuvamo mir.

To nije pitanje jednog naroda, to nije pitanje dva naroda, to je pitanje svih naroda na Balkanu, to je pitanje svakog pojedinca. Na kraju, to je pitanje svakog čoveka na ovim našim prostorima. Hvala.

ALEKSANDAR VUČIĆ, predsjednik Republike Srbije:

Zahvalan sam, gospodine Fehratoviću, na rečima koje ste izgovorili, na onome što ste primetili. Tačno je da je mir najvažniji i kao što sam rekao i juče, daćemo sve od sebe da taj mir sačuvamo.
Tačno je da u Srbiji ne žive samo Srbi, žive i Mađari i Bošnjaci i Albanci i Romi i Slovaci i Rumuni i Rusini i Bugari i mnogi drugi, tako da, mi se time ponosimo. I zato moramo da govorimo i zato sam se trudio, nikada ne možete, jer ovo je i nacionalna tema, ne samo državna, zato izaziva toliko strasti kod nas Srba, zbog toga se ne ljutite, ali da, vodićemo računa kroz ovu politiku i o pripadnicima svih drugih naroda, razumevajući koliko je za njih značajno da sačuvamo mir i stabilnost.

ALEKSANDAR ORLIĆ, predsjedavajući:

Znači, jel replika bila Fehratović? Jeste.
Izvolite.

JAHJA FEHRATOVIĆ, narodni poslanik SPP

S obzirom da mi je isteklo vreme prije nego sam uspio sve kazati, ja se zahvaljujem i predsjedniku Aleksandru Vučiću što se obratio na moje izlaganje, i želim ovde samo kazati da razumijem da ovo jeste i nacionalno pitanje koje se prije svega odnosi i tiče srpskog naroda i albanskog naroda, ali prosto i mi, mali narodi ili manji narodi na ovim prostorima, smo dio tog pitanja.

Kako sam spominjao Mitrovicu, isto tako Bošnjaci žive i u Peći, u Vitomirici, i u prizrenskoj regiji. I znate kako? Mi se osećamo nekada kao da smo između čekića i nakovnja, a prije bih da se osjećamo kao most spajanja i da damo doprinos, u stvari da se ovo pitanje riješi na dobrobit svih naroda i svih građana ove države i cijelog ovog našeg prostora.

Ostao sam dužan kazati da će poslanici Stranke pravde i pomirenja svakako podržati ovaj izvještaj kao i svako nastojanje da se dođe do rješenja koje je u interesu svih nas. Znam, svjestan sam da kod ovih situacija nije dovoljno da sam jedna strana teži miru, da samo jedna strana teži rješenju, i to je nešto što je najveći problem i treba insistirati svakako od svih da isto tako imaju širinu, da isto tako uđu nekada u tuđe cipele, da razumiju pozicije i da, naravno, u interesu i svog naroda i drugih naroda teže onome što je najbolje za sve nas. Hvala vam.

RIJEČ I SISTEM ODGOVORNOSTI

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA – VI

Među mjerilima vrijednosti veoma važnu poziciju ima način komuniciranja i ophođenja sa drugim ljudima. To se posebno odnosi na ljude koji duže odgovorne pozicije u nekom sistemu ili organizaciji. Od toga koliko je osoba na poziciji svjesna tog fenomena, zavisi kako i koliko će njegova riječ imati odjeka u široj javnosti i biti prihvaćena, uvažena ili, pak, odbačena kao ništavna i neistinita.

Odgovorne osobe vrlo često nisu svjesne ove zakonitosti, pa olahko izgovaraju prejake riječi koje, zbog njihovog utjecaja u društvu, imaju značajne reprekusije na javno mnijenje. Nesvjesni te činjenice, vrlo lahko ulaze u zamku kontradiktornosti pokušavajući sanirati posljedice prethodno izrečene tvrdnje ili konstatacije, naročito ako su bez prethodnog utvrđivanja činjenica i kulturološkog, civilizacijskog i vremenskog konteksta iskazali stav koji može biti različito tumačen, ili je, pak, sam po sebi netačan. Zato sebi nikada ne bi smjeli dozvoliti da iskažu misao koja sadrži stav po nekom važnom pitanju, ukoliko prethodno ne sagledaju sve činjenice, okolnosti i potencijalne posljedice takve tvrdnje ne samo po njih same već i sistem koji reprezentuju.

Tačnost

Osnovna mjera vrijednosti iskazanog stava jeste tačnost. S obzirom na složenost okolnosti predstavljanja i vođenja određenog sistema, ljudskih slabosti i težnji da napakoste drugima, odogovorna osoba za svaku informaciju koja do nje dođe mora utvrditi njenu istinitost. Najveći broj problema u međuljudskim odnosima upravo nastaje na bazi lažnih i iskrivljenih informacija kojima ljudi markiraju jedni druge. Društva koja se upuste u takav odnos, neminovno su osuđena na kržljanje i propadanje. To rađa mržnju koja, ukoliko se na vrijeme ne liječi, prijeti da preraste u neispravljivo zlo. Iz tih razloga, osobito osoba koja je prema stvarnom ili položajnom uticaju respektirana u društvu ili, pak, ima moći kreiranja javnog mnijenja i odlučivanja, posebno mora voditi računa da svaku informaciju koja do nje dođe, prije nego li je proširi, sprovede kroz sistem destiliranja i pročišćenja, to jest da istu propusti kroz mehanizme vrjednovanja utvrđujući joj izvor, ukoliko je moguće, i prateći je cijelim tokom nizvodno sve do ušća. Ako to uspije, vidjet će kako narasta poput izvorske vode koja se ulijeva u potok, iz potoka u rječicu, iz rječice u rijeku i iz rijeke u more. Ona sebe treba percipirati kao propust ili ventil koji propušta vodu u to more, koje predstavlja njegovu zonu odgovornosti, odnosno zajednicu čije interese zastupa, i za čiju je čistotu odgovoran. Ukoliko vidi da je neka voda od izvora ili, pak, negdje u toku svog narastanja, postala toksična, ne smije je prepustiti k sebi, niti dopustiti da se ulije u more, jer će kao takva otrovati sve što je vrijedno spomena. Sa druge strane, ukoliko ustvrdi da je ta voda cijelom svojom putanjom čista, propustivši je da se ulije u more – postići će veliki uspjeh i doprinijeti zdravoj egzistencijalnoj opstojnosti svoje zajednice.

Preciznost

Nije dovoljno da neko raspolaže tačnom informacijom da bi je odmah distribuirao u javni prostor. Različiti nivoi ljudi imaju različite razine percepcije i dobijenu informaciju sagledavaju iz svog ugla poimanja, u najširem luku gledajući koliko ta informacija može servisirati njihove ciljeve. Zato se vrlo često dogodi da oni loših namjera manipuliraju određenim iskazanim stavom, uzimajući dio njega, trgajući iz konteksta, izvlačeći sekvence koje odgovaraju njihovom stanju i htijenju, i proizvodeći sasvim suprotne dojmove u javnosti. Ovo je naročito rasprostranjeno među medijima kada žele napakostiti nekoj javnoj ličnosti, političaru, lideru neke zajednice ili pokreta. Ne moraju, čak, primarno ni biti zlonamjerni prema toj ličnosti ili sistemu koga predstavlja, dovoljno je da teže senzaciji, povećanju čitanosti, slušanosti ili gledanosti pa da nanesu veliku štetu pojedincu ili kolektivitetu koji je u fokusu njihovog interesiranja. S toga je jako važno već prihvaćenu informaciju koja je prošla kroz filtere istinitosti i na osnovu koje je formiran stav o određenom pitanju sročiti precizno, bez ostavljanja mogućnosti bilo kome da može zloupotrijebiti ili upotrijebiti njenu cjelinu ili segment u percipiranju i prenošenju onoga što je autor htio iskazati. To znači da se svaka misao mora prvo izbrusiti u glavi, dobro osmisliti i tek onda ispoljiti kako se ne bi ostavilo prostora za bilo koju manipulaciju. Naš narod je to tako lijepo i jednostavno kazao u gnomnskom iskazu: „Ispeci pa reci!“, jer je jednom izrečena ili napisana misao trajno razapeta strijela kojoj nema povratka.

Kontekstualnost

Pripadnik elite jednog naroda ili zajednice, mora posjedovati široku naobrazbu, koja će mu omogućiti da, prije nego li istinitu i preciznu misao izrekne, pripremi kontekst koji će odgovarati njenoj suštini. To znači da efekt neke važne poruke koja se saopćava i koja je suštinski važna zavisi od toga da li je izrečena u pravo vrijeme, na pravom mjestu i odgovarajućem ambijentu.

Recimo, ne možete u trenutku dok je cijela nacija okrenuta finalnoj utakmici u kojoj se bori nacionalni tim, govoriti o izumirujućoj vrsti ptica na vašem prostoru i upućivati apel da se ista zaštiti. Neće imati ko da vas čuje, jer su tog trenutka svi fokusirani na neizvjesnost rezultata i potencijalno osvajanje mundijala od strane državne reprezentacije. Ili, u trenutku kada se neko mjesto bori sa elementarnom nepogodom, uslijed požara ili poplava, govoriti o alarmantnoj situaciji po pitanju nataliteta u tom mjestu. Ili, pak, dok bukti rat svuda oko vas, vi akutelizirate najnoviju akademsku raspravu na temu da li je planeta zemlja okrugla ili pločasta. Koliko god bila važna, plemenita, revolucionarna, znantveno inspirativna i zanimljiva takva vaša ideja postaje besmislena, ćorak, promašaj – jer u tom trenutku nije u fokusu i prioritetima ljudi.

S druge strane, kada su u prilici da reprezentujete i branite interese svoje zajednice među neistomišljenicima, pored čvrstine stava, odgovorne osobe moraju procjenivati i način na koji će iskazati svoj i stav onih koje predstavljaju a koji je suprotan stavu onih s kojima razgovaraju i dogovaraju. Tada imaju dva puta, da jure jeftine populističke poene kod svojih navijača i ne urad suštinski ništa za one koji su ga deligirali na tu poziciju brutalnim saspisanjem u lice onoga što smatraju ispravnim ili, pak, da na primjeren način, dostojanstveno, odlučno i čvrsto, u pravom trenutku i na pravnom mjestu problematiziraju spornu materiju i nađu sagovornika s kojim će doći do suštinskih rješenja. Dakle, biraju da budu dopadljivi svojim simpatizerima, da iskažu populističku emociju koja nema za cilj rješavanje problema ili da idu manje popularnim ali putem koji će ih dovesti do učinkovitih rješenja za probleme njihove zajednice. Karijeristi obično biraju prvi put, jer je za ostvarenje njihovih ciljeva lakši i neobavezujući. Međutim, to dugoročno može proizvesti velike i često trajne štetne posljedice po zajednicu koju predstavljaju. Oni koji se vode suštinom, rade sasvim suprotno, iako svjesni žrtve koju zbog toga personalno mogu podnijeti. Zato su njihovi iskazi u tim prilikama kazani u javnom diskurzu izuzetno promišljeni, istiniti i precizni, obznanjeni biranim i reprezentativnim jezikom, adekvatnom bojom i jačinom glasa, bez potrebe da se nadgornjavaju ili nadvikuju sa sagovornicima, jer su svjesni da je snaga argumenta koji iznose nepobjediva baš zato što je iznijet istinito, tačno i odmjereno, onako kako prostor i vrijeme događanja nalažu.

Univerzalnost

Predstavnik jedne zajednice mora težiti elitizmu, naročito biti svjestan da je on istodobno odraz onih koji su ga deligirali i izabrali da ih po određenom pitanju i u za to specijaliziranim institucijima zastupa. Elitizam ne podrazumijeva samo stil odijevanja i manire iskazane u društvenim događajnostima, već primarno ono što osoba kaže ili zapiše, što kao takvo izađe iz njega. Koliko samo velkih ljudi znamo iz prošlosti, uglavnom prema njihovim knjigama, mislima ili, pak, društveno korisnim djelima a za koje uopće nemamo ili imamo vrlo malo podataka kako su se i na koji način odijevali ili kakve su manire imali u ophođenju. Naravno da je i taj segment itekako važan, ali je mnogo važnije postići elitizam u iskazu.

Mnogi vrlo često pod time podrazumijevaju govor ili pisanu riječ silovanu stručnim izrazima, stranom terminologijom i složenim teškim rečenicama u koje mogu prodrijeti uski intelektualni krugovi, što dovodi do hermetičke zatvorenosti njihovog govora ili teksta. Time se, u stvari, samo stiče dojam o intelektualnoj nedozrelosti ili, pak, nekom drugom kompleksu neostvarenosti. Ustvari, suština je sasvim drukčija: najostvareniji pripadnici elite, svjesni svog utemeljenja u oblasti ekpertize, nastoje što jednostavnijim jezikom prenijeti stječana znanja, iskustva i promišljanja koja su rezultat višegodišnjih sinteza. Tom jednostavnošću iskaza postižu dimenziju univerzalnosti i općeprihvaćenosti kod najširih društvenih slojeva, što je i konačni cilj njihovog djelovanja i misije.

Dakle, pored toga što iskaz mora biti tačan, precizan, primjeren kontekstu u kom se objelodanjuje podjednako je bitno i da bude izrečen na što jednostavniji način jer se time dostiže nivo univerzalnosti i općeprihvaćenosti, a to podrazumijeva i da bude podjedanko primjenjiv kako na maternjem govornom području njegovog autora tako i da u prijevodu na druge jezike i transportiranju u druge kulture zadrži snagu argumenta, ljepotu misli i puninu mudrosti.

Doziranje

Konačno, po našem sudu, posljednja velika karakteristika govora odgovornih pojedinaca koji svojim položajem i autoritetom mogu utjecati na kreiranja javnog mnijenja, a isto tako podjednako važna jeste potpuna svijest o tome kada neku informaciju do koje smo došli ili stav koji želimo iskazati treba plasirati u javni prostor. Nekada količina istine koja se razastre pred zajednicu, može dovesti do procesa koje se teško mogu kontrolirati i proizvesti kontraproduktivna dejstva. Zato je od izuzetne važnosti da moćna osoba ima interakciju sa vlastitom zajednicom, da osjeća svaki damar njihovog bića i kvalitetno procjenje kada i koliko će im saopćiti od informacija koje posjeduje.

Da bismo pojasnili ovaj postupak, poslužit ćemo se primjerom kada neko voljen iz porodice preseli na bolji svijet. Saopćavanje te informacije svima kojih se tiče izuzetno je težak proces. Ako se saopćava roditeljima da im je dijete preselilo na Bolji svijet nenadno, mora se voditi računa o tome kakvog su općeg zdravstvenog stanja. Ukoliko su, s obzirom da je riječ o starijim osobama, opterećeni nekom bolešću, valja pripremiti terapiju i, po potrebi ljekarsku ekipu, da se od količine boli i stresa saznanjem da je njihovo dijete umrlo ne dogodi dupla nesreća, da tu stresnu situaciju prebrode na najmanje bolan način. Zapravo je tako i sa informacijama ili stavovima od izuzetne ili prijelomne važnosti za zajednicu – da ista ne bi proizvela neželjena dejstva, mora se prethodno pripremiti teren, dozirati u onoj količini koliko je zajednica spremna da je apsorbira.

*** NOTA

Intencija ovog teksta nije da se bilo kome dijele lekcije. On je rezultat individualnih promišljanja i nagomilanog iskustva. Svaka od navedenih tvrdnji i iskazanih stavova su autorove postavke koje mogu i ne moraju biti prihvaćeni niti do kraja i jedino ispravni. Isto tako, autor je svjestan da punktiranim segmentima nisu iscrpljene sve dimenzije odgovornog odnosa spram izrečene misli, te ostavlja mogućnost da se na isti nadovežu svi oni koji promišljaju u sličnom smjeru. Ukoliko bi isprovocirao takvu korisnu raspravu, onda bi on i imao svoju svrhu i postigao najznačajniji uspjeh.

U Novom Pazaru, 6. 8. 2022. godine

dr. Jahja Fehratović

©jahjafehratovic.com

SMUTNA VREMENA

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA – III

U periodima velikih lomova i preinaka jednog sistema vrijednosti izazvanih nekom nepogodom, na površ se jave razne pojavnosti. To je nešto kao kada poslije jakih kišnih bujica iz raznih ćoškova, štekova, zabrana i prepreka snaga vodene mase izbaci sve što je ili samo od sebe tu stalo da satruhni ili ga je neko baš na tom mjestu pozicionirao kako bi nanosilo najmanju moguću štetu.

Obim štete zavisi od toga koliko je to „nešto“ što pluta daleko od izvora, odnosno prirodnog okružja, i dometa ljudskome rodu. Kada je nastalo kao produkt prirodnoga ciklusa truhljenja i promjene oblika materije, šteta je manja, tu čak ima i koristi, jer će se razgraditi na opet važne elemente i iznova naći ulogu u društvu. Međutim, kada je kao takvo nastalo uslijed ljudskih aktivnosti, i predstavlja formu znanu njihovoj svijesti i savjesti, proces razgrađenja može biti jako dug, a šteta koju takvo nešto proizvodi, golema, nekada i pogubna ne samo za ljudski rod već i vegetatitvni sistem.

Sa druge strane, ni to što je baš u tom trenutku naišao povodanj nije slučajnost, već Božija odredba nastala, kao i svako Njegovo određenje, s posebnom namjerom koja može biti odmah vidljiva i spoznata širokim masama, a opet i tek pojedincima, kao u slučaju hazreti Hidra i njegovog plemenitog saputnika. Kako god bilo, definitivno nije nastalo bez razloga kao što ništa u životu ne nastaje samo do sebe.

 U takvim situacijama, prisebnost je ključna stvar kako bi se lokalizirala žarišta i spriječile veće i nenadokandive štete. Ako je moguće spriječiti izlivanje vode iz korita, onda se prave zaštitni bedemi i nasipi. Ako nije, tada se gleda da se voda usmjeri tamo kuda će najmnaje štete nanijeti. Gabaritni i drugi otpad koji ona sa sobom nosi, nastoji se što prije prikupiti i odložiti na adekvatno mjesto gdje neće biti smetnja i opasnost po živote ljudi i drugih stvorenja.

Ovakve situacije neminovno je da zahtijevaju teške odluke i da postojanje ukupne štete nije moguće neutralizirati. Međutim, važno je da procjenitelji donesu takve odluke da ista bude što manja i manje pogubnija. A sve to, opet, otvara polja smutnji i potvara, na šta treba biti posebno obazriv, jer i jedna malehna potvara može nanijeti preozbiljnu štetu. Drugim riječima, naš narod kaže: „Što jedna budala pokvari, stotinu pametnih ne može popraviti.“ Zbog toga je i u vjerskoj i seklarnoj etici osnova svaku vijest, svaki navod, svaku izgovorenu riječ provjeriti prije nego se uzme zdravo za gotovo, a posebno prenese dalje. U tom procesu, od presudne je važnosti znati od koga se uzima informacija, da li je pouzdana ili labilna ličnost. Kada se to na vrijeme uspješno razluči, pola problema nestaje samo od sebe.

jahja fehratović,

Novi Pazar 6. 7. 2020.

 ©jahjafehratovic.com

BOŠNJAŠTVO I BOSANSTVO

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA – II

Sve prisutnija ideja u jednom dijelu bosanskohercegovačke javnosti, posebno među grupom liberalno opredijeljenih intelektualaca, o promicanju pojma bosanstvo u ekvivalentnoj vrijednosti pojmu bošnjaštvo, što uzročno-posljedično znači i promjenu imena naroda Bošnjaci u Bosanci, predstavlja izuzetnu opasnost koja potencijalno može ugroziti i postojanje bošnjačkoga naroda u cjelini.

Intencije onih koji već skoro deceniju ustrajavaju na pokušajima promoviranja ove ideje, polaze od toga da je ime naroda Bošnjaci previše markirano islamskim identitetskim karakteristikama za stanovnike Bosne i Hercegovine pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti, te se sa njime ne mogu identificirati, dok im je pojam Bosanci, koji podrazumijeva stanovnike geografskog prostora BiH, bliži, što im daje nadu da bi se time moglo utjecati da ga isti prihvate, čime se stvara mogućnost kreiranja jedinstvene nacije Bosanaca i postizanja svenarodnog jedinstva u Bosni i Hercegovini po modelu Albanaca koji se, bez obzira na vjersku pripadnost, svi osjećaju pripadnicima jednog naroda.

Ova u osnovi plemenita ideja već neko vrijeme je prisutna u javnom diskurzu, i nailazi na oprečne rekacije. S jedne strane, u polemikama pa, čak, i opredjeljenju javljaju se oni koji je prihvataju i već se počinju osjećati Bosancima u nacionalnome smislu; s druge strane, prilično su glasni i oni koji smatraju da ista nema utemljenje usljed historijskih, kulturoloških, pa čak i geostrateških datosti i nanose štetu isključivo Bošnjacima, dovodeći ih u jednu novu polarizaciju, posebno u periodima sve nepovoljnije natalitetske situacije i demografske slike izazvane migracijama mladih i radno i reproduktivno sposobnih ljudi prema zemljama s značajnijim šansama za kreiranje budućnosti.

Naš pogled na ovo pitanje je drukčiji, možda zato što dolazi od pripadnika bošnjačkoga naroda izvan matice Bosne i Hercegovine, ali iz autohtonog bošnjačkog domovinskog prostora, što će reći s poludistance.  

  • Historijski, Bošnjaci su autohton evropski narod, domicilno naseljen na prostoru Balkana koji je u različitim povjesnim intervalima imao preoblike, kao i svi ostali balkanski i evropski narodi. Nastao iz ilirskih plemena s kojima su se miješali nadolazeći narodi na ovom od prapovjesti migraciono zanimljivom području, čemu u prilog govore etnogenetska istraživanja, imao je interakcije sa svim značajnjim evropskim narodima koji su u konačnici oblikovali njegov etnogenetski supstrat.
  • Kulturološki, Bošnjaci su svoj identitet izgrađivali prema istim modelima kao i ostali balkanski i evropski narodi, gdje stožerno mjesto pripada religiji iz koje se granaju ostale sastavnice kulturnog identiteta. Poput drugih ilirskih plemena, preci Bošnjaka su u prapovijesti bili pagani, imali razvijene kultove i božanstva. Nakon dodira sa kršćanstvom, doživljavaju prve polarizacije koje se odnose na konfesionalnu pripadnost; najveći dio ih postaje sljedbenicima arijanističkog učenja iz kog se, u koliziji s drugim sličnim heretičkim učenjima, razvija Zajednica bosanskih hristjana, dok i među njima ima onih koji se opredjeljuju za jedno od konvencionlanih hrišćanskih učenja – ortodoksno ili katoličko – što je dobrim dijelom uvjetovano vojnom i političkom nadmoći Zapadnog i Istočnog rimskog carstva koje se prelamalo preko povjesne Bosne. Dolaskom islama na ove prostore, pripadnici Zajednice bosanskih hristjana najvećim dijelom prelaze na islam, dok pripadnicima konvecionalnih crkava bivaju zagarantirana vjerska prava i isti dobrim dijelom ostaju privrženi njima, čime je najznačajniji dio vjerske komponente Bošnjaka kroz povjest obuhvaćen.
  • S obzirom da su se na Balkanu kulturalne diferencijacije događale skladno vjerskom opredjeljnju, kao i svi viešerligijski narodi, Bošnjaci su imali dva prstena kulturalnog identiteta, jedan koji se razvijao i čuvao unutar porodice i šire zajednice obuhvaćene istom vjerskom pripadnošću, i drugi koji je predstavljao prožimanje vjerskog, običajnog, kulturnog na nivou cijelog naroda, posebno njegovan u mješovitim sredinama, primarno urbanog karaktera.
  • Teritorijalno domicilni prostori življenja Bošnjaka, kao i ostalih balkanskih naroda, prostirali su se duž cijelog Balkanskoga poluotoka, s najznačajnijom koncentracijom u povjesnim granicama srednjovjekovne Bosne, od kojih su se do danas primarno zadržali Bosna i Hercegovina, matična država svih Bošnjaka, i Novopazarski sandžak, raznim vojnim i političkim događanjima izdvojen iz Bosne, i danas u granicama država Srbije i Crne Gore. Međutim, i izvan ova dva domicilna prostora, Bošnjaci autohtono žive i na svim teritorijalnim prostorima Balkana – u Makedoniji, na Kosovu, u Hrvatskoj, Sloveniji i Albaniji…
  • Uslijed migracionih procesa koji stoljeće ipo traju, Bošnjaci danas imaju značajne samosvjesne zajednice u Republici Turskoj, svim zemljama Evropskog kontinenta, pa i Americi i Australiji, dok isto tako postoje enklave u većini azijskih i afričkih zemalja koje su pripadale islamskome svijetu.
  • Državotvorno, Bošnjaci su, također, kao svi drevni narodi, doživjeli više upravnih uređenja. Počevši od stare Helade preko Rimskog imperija (Ilirska sclavnia, kao posebna provincija), do stvaranja Srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva, zatim njegove propasti i predefiniranja kao posebnog vilajeta unutar Osmalijskog carstva i docnijim prepuštanjem Austro-Ugarskom carstvu, pa preko tri Jugoslavije do onoga čemu svjedočimo nakon zadnje decenije XX stoljeća. U svim ovim uređenjima nakon Bosanskog kraljevstva životni prostor Bošnjaka se smanjivao, što je posljedica vojnih događanja i političkih odluka na koje sami Bošnjaci nisu imali prilike do kraja utjecati.
  • Polarizacije, počevši od druge polovice XIX stoljeća do danas, kada na prostoru Balkana izravnije počinje da prodire ideja o naciji nauštrb ideje o narodu, dodatno su doprinosile podjelama bošnjačkoga narodnoga korpusa. Od predaustrougarskog i u austrougarskom dobu bosanskohercegovački katolici se nacionalno počinju osjećati i opredjeljivati Hrvatima, a pravoslavci Srbima, čime starostavno ime naroda Bošnjaci ostaju njegovati uglavnom pripadnici ovog naroda muslimanske vjeroispovijesti. U austrougarskom i periodu prve Kraljevine Jugoslavije događa se druga polarizacija koja dobar dio bošnjačke inteligencije i prosvjećenijeg svijeta opredjeljuje da se u nacionalnome smislu osjećaju Srbima i Hrvatima muslimanske/muhamedanske vjere. Druga polovica XX stoljeća donosi nove vrijednosti i pojavnosti od kojih je za predmetno pitanje važno jugoslavenstvo i hibridni pokušaj pravljenja jugoslavenske nacije, uslijed čega se dobar dio Bošnjaka opredjeljivao Jugoslavenima. Nešto kasnije, ustavnim promjenama iz sedamdesetih godina XX vijeka, liberalizacija komunističkog režima donijela je priznavanje nacije Musliman za Bošnjake, što je oprečeno historijskim, kulturološkim i općedruštvenim datostima, jer je ta odrednica vezana za pripadnike islamske vjeroispovijesti kojih ima koliko i naroda i nacija u svijetu, a na samome prostoru Jugoslavije postojavale su više njih – Bošnjaci, Albanci, Turci, Romi…, mada su se sa odrednicom Musliman u nacionalnome smislu uglavnom identificirali Bošnjaci. Događanja devedestih godina, dovela su i do vraćanja drevnog imena naroda Bošnjaci, ali je prihvatanje te odluke na cijelome prostoru življenja Bošnjaka teklo različitom dinamikom, posebno na prostoru države Crne Gore, i proizvelo dodatne polarizacije. Na koncu, XXI vijek je označio definitivno prihvatanje ovog naziva kod enormne većine pripadnika bošnjačkoga naroda, čime je, nadali smo se, stavljen pečat na brojne polarizacije u rasponu od stoljeće ipo, koje su za posljedicu imale višestruko raslojavanje bošnjačkoga naroda. Međutim, najnovija tenedencija promoviranja ideje bosanstva prijeti da nastavi kontinuitet tih polarizacija i dodatnog usitnjavanja ionako umanjenog i razbijenog narodnonog i nacionalnog tkiva Bošnjaka.

Šta su nedostaci i zbog čega je ova ideja pogubna po bošnjački narod?

Za današnje Bošnjake, kao i buduće generacije Bošnjaka, ideja o bosanstvu kao naciji je pogubna iz više razloga, od kojih ćemo problematizirati najznačajnije:

  • Pojam bosanstvo u najširoj mogućoj percepciji, u onom smislu kako su ga na našem teritoriju i govornom području instalirali Austro-Ugari kao ideju, omeđen je teritorijalnim granicama, i u svojem značenju obuhvaća stanovnike određenog teritorija, odnosno stanovnike Bosne i Hercegovine. U početku pojave ovog pojma čak se išlo i na polarizaciju koja je podrazumijevala Bosance i Hercegovce (to ćemo naći i u naslovima knjiga bošnjačkih intelektulaca s kraja XIX i početka XX stoljeća).
  • Prostor Evrope, naročito Balkana, historijski je određen kao mjesto susreta vjera, kultura, tradicija, običaja, i najvažnije miješanja različitih etniciteta. Kroz historiju, mijenjali su se oblici državnih uređenja, dok je životni prostor, u manjoj ili većoj mjeri, ostajao isti, jer su narodi odolijevali različitim pritiscima, pa čak i onim vojnim da odustanu od svog domicilnog životnog prostora. Sve je to dovelo da, nakon stoljeća i stoljeća, pokušaja nametanja različitih društvenih uređenja i pokušaja obezbjeđivanja etnički čistog životnog prostora, danas ni jedan balkanski narod nije uspio koncentrirati cijeli svoj korpus u jednoj državno-teritorijalnoj oblasti. To praktično znači da životni prostori unutar državnih granica Balkana nisu jednonarodni i jednonacionalni, da u svim državama, u većem ili manjem broju, žive pripadnici svih autohtonih naroda.
  •  Identitetska višepripadnost odlika je balkanskih naroda. Ona se ogleda u složenosti historijskih i kulturoloških datosti koje smo naprijed spominjali. Na najznačajnijoj razini ona se dijeli na nacionalnu i državnu pripadnost. Tako, recimo, postoje Bošnjaci iz Bosne i Hercegovine, ali i Bošnjaci iz Sandžaka, Republike Srbije, Crne Gore, Republike Hrvatske, Sjeverne Makedonije i drugih balkanskih zemalja. Isto kao što postoje Srbi, Crnogorci, Hrvati, Albanci i drugi čiji su autohtoni i domicilni životni prostori izvan njihovih matičnih država. Plastično kazano, postoje Bošnjaci iz Srbije i Srbi iz Bosne i Hercegovine, Crnogorci iz Srbije i Srbi iz Crne Gore, Albanci iz Sjeverne Makedonije i Makedonci iz Albanije, Hrvati iz Srbije i Srbi iz Hrvatske… Svi oni imaju svoj narodni, nacionalni i državnoteritorijalni identitet.
  • Ideja o bosanstvu kao narodnosnoj kategoriji to ne prepoznaje, što bi značilo da bi svi Bošnjaci izvan Bosne i Hercegovine njenim prihvatanjem ostali bez svog narodnog i nacionalnog idetentiteta, jer rođenjem i životom nisu predodređeni da budu stanovnici Bosne i Hercegovine, ali su predodređeni da budu pripadnici bošnjačkoga naroda. Prihvatanje ove ideje od strane pripadnika njihovog naroda u matičnoj državi Bosni i Hercegovini, značilo bi odricanje od svih njih i prepuštanje da se ili samoorganiziraju i pokušaju odbraniti vlastito pravo na postojanje ili utope u neki od drugih identiteta koji ih okružuju.
  • Pogubnost prihvatanje ove ideje nije usmjerena samo na Bošnjake izvan matice BiH, već na bošnjački narod u cjelini. Šta to znači? Ako uzmemo u obzir gore spominjanu činjenicu različtih državnih preuređenja Balkana i procesa koji su s njima uzročno-posljedično povezani, brojke nas surovo suočavaju sa realnošću i činjenicom da danas više od dvije trećine bošnjačkoga naroda živi izvan matične države Bosne i Hercegovine, kada saberemo sve životne prostore – bilo one autohotne na teritoriju Balkana bilo one koji su nastajali diljem svijeta usljed migracionih procesa od druge polovice XIX stoljeća do danas. To bi značilo da se odričemo apsolutne većine svog naroda i prepuštamo ga drugima, bez bozira što zagovornici ideje bosanstva daju mogućnost da se prema porijeklu može utvrditi pripadnost tako zamišljenoj naciji. To je, opet, vezano za teritorijalnu odrednicu danas percipiranu mnogo uže od onoga što je životni prostor generacija bošnjačkih iseljenika podrazumijevao.
  • Ovakva ideja ne samo da je pogubna za Bošnjake već je i zdravorazumski neprihvatljiva i apsurdna, naročito ako imamo tendencije ostalih balkanskih naroda koje podrazumijevaju dodatnu integraciju njihovog životnog prostora i, čak, otvoreno nasrtanje na bošnjački životni i identitetski prostor (što će biti tema nekog drugog teksta, s obzirom da zahtijeva detaljnu elaboraciji).
  • Bošnjaci bi kao narod prihvatanjem ideje bosanstva kao narodnog imenitelja odustali od sebe, a to znači i od svoje budućnosti, što u konačnici dovodi i do njihovog nestanka sa svjetske pozornice naroda.
  • Pojam bosanstvo, u najširem smsilu, može označavati posebnost identiteta građana Bosne i Hercegovine, zajednički imenitelj Bošnjaka, Srba, Hrvata i drugih koji žive u BiH i spona koja ih integrira u jedinstven izvanacionalni ili, slobodnije kazano, građanski korpus, ali bez ugrožavanja nacionalnog identiteta bilo koje komponente koji on obuhvaća, ne ugrožavajući kao narode ni Bošnjake, ni Hrvate ni Srbe jer su ovo narodne kategorije koje nadilaze teritorijalna ograničenja, i jedino kao takav može biti percipiran i prihvaćen.
  • Pojam bošnjaštvo je vezan za postojanje jednog autohtonog i domiclinog drevnog balkanskog naroda – Bošnjaka. On nadilazi teritorijalna omeđavanja, kao i svaki drugi narod, i obuhvaća sve one koji se po porijeklu, kulturi, tradiciji, običajima i osjećaju sa njime identificiraju.
  • Ova dva pojma nisu u suprotnosti niti mogu biti binarni parnjaci, to jest da jedan isključuje drugoga. Ali, se njihovo poimanje mora jasno naznačiti i definirati: BOŠNJAŠTVO – narododnosna odrednica, BOSANSTVO – teritorijalna odrednica. Svaki pokušaj drukčijeg interpretiranja poguban je i opasan, ne donosi ništa dobro i može proizvesti dalekosežne negativne posljedice.

jahja fehratović,

Novi Pazar 4. 7. 2020.

 ©jahjafehratovic.com

SVIJEST I SAMOSVIJEST

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA

Opstanak jednog naroda ovisi od svijesti o samobitnosti i samoopstojnosti. Ta svijest se izgrađuje sistemski kroz institucije, nikako stihijski ili samozatajnim pregalaštvom posvećenih pojedinaca spremnih da opći i javni interes stave iznad pojedinačnog.

Ni jedan narod nije postao narodom prije nego li je uspostavio institucije koje se sistematično, prema njemu prilagodljivom i prihvatljivom metodičkom modelu, bave odgojem i izgradnjom svijesti u nekoliko pravaca: općeobrazovnom, vjerskom, kulturnom, nacionalnom i političkom. Iz ovih sastavnica izranjaju i plahte slagalice koja se modernom terminologijom naziva identitet.

Da bi se izgradio narodni iliti nacionlani identitet, neophodan je kontinuitet u odgoju generacija koje će se obrazovati spram u širem kontekstu utvrđenog obrasca u formalnim kolektivnim obrazovnim institucijama ili, pak, prema specijaliziranim individualnim tutorskim nadzorom stručnjaka koji se u zapadnom svijetu nazivaju mentorima, a u istočnom šejhovima; dok bi se oba termina na našem jeziku mogla razumjeti prema značenju pojma vodič, usmjeritelj, provoditelj.

Neovisno koji je od ova dva obrasca u pitanju, opet moraju biti usklađeni prema određenim unaprijed uspostavljenim kriterijima s ciljem stjecanja znanja i iskustava o određenim pojavnim i duhovnim stvarima.

Od najveće je važnosti za izgradnju i opstanak jednog naroda uspostava tih vrijednosnih kriterija koji moraju biti utvrđeni prema historijsko-kulturnim uvjetovanostima, tradiciji, običajima, načinu življenja, htijenjima i uzvišenim ciljevima prema kojima jedna zajednica mora težiti. Od toga ko i na koji način, sa kavim interesima i namjerama, kreira kriterije i liste prioriteta, zavisi i smjer u kome će neka skupina oblikovati svoj identitet.

Najsretnije su one zajednice koje među svojim članovima imaju dovoljno izraslih mislećih pojedinaca spremnih da sudjeluju u ovim procesima i tako same utvrde takve kriterije skladno naprijed pobrojanim elementima, jer će na taj način uspostaviti sisteme isključivo u interesu svog kolektiviteta. Takve zajednice vrlo brzo evoluiraju iz plemenskog, preko vjerskog, do nacionalnog pa čak i narodnog stadija i rade na vlastitom jedinstvu i državotvornoj svijesti koja na vrh ljestvice općih interesa promiče najskuplje vrijednosti koje se nikada ne mogu niti smiju pogaziti. Drugim riječima, uspostavlja limite, crvene linije koje ni jedan njihov predstavnik ne smije preći, posebno ukoliko je od kolektiviteta ovlašćen da zastupa njihove zajedničke općenarodne interese.

Na ovim mjerilima se i gradiraju društva unutar ljudske zajednice. Ona sa punom sviješću koja uspiju da uspostave samovjesne sisteme i naprave ih dovoljno snažnim da budu jači od bilo kog pojedinca i njegovog partikularnog interesa, dobijaju priliku da relativno brzo uđu u red sređenih i naprednih društava, neovisno o tome da li pojedinac koga su ovlastili da ih zastupa i predvodi samovoljno ili ograničen sistemskim mehanizmima promiče njihove opće interese unaprijed dogovorenom i iscrtanom mapom puta, sukladno etapi u kojoj se to društvo nalazi na ljestivici svoje uspješnosti.

Međutim, društva koja nemaju takve svijesti bivaju izložena dvjema opasnostima od kojih obje mogu biti fatalne po njih. Prva je da, u nedostatku svojih mislilaca, voljno ili nevoljno, prepuste drugima da im kreiraju vrijednosti na temelju kojih će izgrađivati vlastito društvo. To dovodi do toga da će „uvezeni, unamljeni,  nametnunuti“ tutori ili eksperimentirati njihovim sudbinama ili uspostaviti mjerila vrijednosti njihovog sistema prema vlastitim interesima (odnosno interesima njihovih nalagodavaca koji su ih poslali na taj „plemeniti“ zadatak) ili, pak, napraviti sistem koji će to društvo učiniti egzistencijalno zavisnim od drugog, odnosno postatiti farma čiji će resurse i proizvode koristiti drugi, to jest onaj ko je odaslao svoje kadrove u „milosrdnu misiju“ spasenja takvog društva.

Druga opasnost je da na čelu takvog društva koje još nije izgradilo vlastite samosvjesne i samoodržive sisteme dođu pojedinci koji bilo neznanjem, neiskustvom, neumješnošću bilo pokvarenošću povedu takvu zajednicu krivim putem, nedozvoljavajući joj da evoluira iz oblika mase ka narodu i naciji, jer takvo nesređeno stanje, ili bolje rečeno polusređeno stanje, odgovara njihovoj pohlepi za moći, vladanjem, posejdovanjem resursa, uspostavom vlastite imperije na uštrb kvaliteta i prava zajednice koju predvode. Najčešći mehanizmi vladanja tom neevoluiranom masom jesu populizam, manipulacija osjećajima, kreiranje ambijenta straha i neizvjesnosti, egzistencijalne nesigurnosti pojedinaca – što sve dovodi do stvaranja robovskom sistema kojim upravlja moćni pojedinac spreman da, radi vlastitih interesa, sprovodi destruktivne poteze po svoju zajednicu ili, u najgorem slučaju, trguje njome.

I jedno i drugo u konačnici dovodi do propasti te zajednice, gubitka slobode kao najuzvišenije vrijednosti, i nestanka sastavnica vjerskog, kuturnog, nacionalnog i narodnog identiteta bilo prihvatanjem vrijednosti dominantnijeg društva koje je učvrstilo svoj sistem na principima samosvijesti ili, pak, razbijanjem na amorfnu masu koja, prepuštena sama sebi, luta i polahko iščezava sa pozornice poznatih ljudskih zajednica, smještajući se među koricama historije bez šanse da preživi, pogotovu ne da učestvuje u kreiranju budućnosti.

jahja fehratović,

Novi Pazar 30. 6. 2020.

 ©jahjafehratovic.com

SANDŽAK U VREMENU

Posted on by jahja fehratović

 Glas islama 271, strana 3, Rubrika: Naše viđenje, decembar 2015.

JEDAN POGLED NA SANDŽAČKO PITANJE

Ne može biti Sandžaka kao moderne evropske regije dok glas slobodnog bošnjačkog čovjeka ne bude toliko skup da ga niko nikada ne može kupiti ni novcem ni nekom drugom uslugom. Sandžački čovjek mora biti hrabar i slobodan da bira prema vlastitom rasuđivanju i ubjeđenju najbolju ponudu koju ima.

SANDŽAK U PROŠLOSTI

Od početka bilježenja povijesti Balkana, prostor Sandžaka predstavljao je jedinstvenu geografsku, teritorijalnu i historijsku cjelinu, koju su naseljavali oni narodi čije prisustvo je dominantno na cijelom prostoru Balkana (Pelazgi, Baski, Heleni, Goti, Rimljani) sve do pojave prvih autohtonih stanovnika ovog prostora, ilirskog plemena Pirusta, čija se teritorija prostirala između Drine, Lima i Tare, a predstavljali su jedno od pedesetak ilirskih plemena predaka Dobrih Bošnjana, miješajući se sa glasinačkim Autarijatima, podrinjskim Dindarima, zetskim Dokleatima i sjevernoalbanskim ilirskim plemenima.

Masa slavenskih plemena je i u Sandžaku, kao uostalom i cijelom Ilirku, ponijela brojčanu prevagu, ali su utjecaji ilirskog naroda ostali u koncentratu sandžačko-bošnjačkog naroda, koji u vjerskom smislu iz paganstva prelazi na arijanizam, monoteističku verziju kršćanstva, sve dok dinastija Nemanjića po nalogu i odobrenju Ugara nije zaposjela ovaj prostor kako bi napravila tampon zonu između katoličanstva i ortodoksnog kršćanstva.

Nemanjići bivaju nekoliko puta poraženi od istočnog Rima, nakon čega prelaze na stranu ortodoksne kršćanske prakse, po čijem nalogu, naročito Andronika I Komnenika, sprovode opsežne akcije protiv domicilnih arijanaca Dobrih Bošnjana te pridošlih bogumila i katarena. Nakon neuspjeha na Deževskom saboru da prijetnjama privole narod da se prevjeri, jer su – kako piše Stanoje Stojanović – većina plemstva i puka bili heretici, poduzimaju stravične metode istrebljenja sa svim elementima genocida nad pripadnicima zajednice bosanskih hristjana, Dobrih Bošnjana.

Apsurdnost tog čina biva još veća ukoliko uzmemo u obzir rodbinske veze Dobrih Bošnjana i Nemanjića, odnosno činjenicu da je kći prvog poznatog bosanskoga bana Borića, Ana Borić, majka Save Nemanjića koji zajedno sa svojim ocem Stevanom – o čemu vrlo eksplicitno govori Novak Kilibarda – predvodi pogrom nad narodom i istovjernicima svoje majke, djeda i daidža.

Strahosila i pokušaji nasilnog prevjeravanja nisu dali željene rezultate, a u mnogome su doprinijeli slabljenju te na koncu i iščeznuću nemanjićke države koja pred osmanska osvajanja ulazi u sastav slavnog Bosanskog kraljevstva, a narod Sandžaka se iznova spaja sa svojim sunarodnicma u jedinstvenu teritorijalno-administrativnu cjelinu.

Takav odnos će uvažavati i Osmanlije koji će Novopazarski Sandžak u najvećem historijskom rasponu petovjekovne uprave Balkanom u cjelini smatrati jedinicom Bosanskoga vilajeta.

U XIX vijeku, uslijed neodlučne spoljne politike i preobimnih unutarnjih reformi koje su ozbiljno poljuljale državni aparat, Osmansko carstvo gubi na snazi i počinje iscrpljujuću trgovinu sa velikim silama predajući uz borbu ili sporazume dio po dio krajnjih teritorija, što će izazvati veliku pobunu Bošnjaka i borbu za autonomiju Bosanskog vilajeta na čelu sa Husein-kapetanom Gradaščevićem.

Sjedinjena bosanska i sandžačka vojska, ohrabrena uspjesima Mustafa-paše Škodre iz Skadarskog Sandžaka, 1831. godine odnijela je veliku pobjedu nad Osmanlijama na Kosovu, ali je zahvaljujući kolaborantima iz redova bošnjačkog plemstva ustanak 1833. godine ugašen. Svi ugledniji učesnici su, po sultanovom fermanu, pogubljeni. U Bosni je sultanov egzekutor bio Omer-paša Latas, a u Sandžaku – po pisanju dr. Ejupa Mušovića – Ejup-paša Ferhatagić, od čijih zlodjela je najgnusnije porobljavanje više stotina uglednika i njihovo pogubljenje u sjeničkoj tvrđavi 1836. godine.

Uslijed takvih događaja, dio po dio teritorija je otiman od Bosanskog vilajeta i Novopazarskog Sandžaka, Nikšićke i Kolašinske kapetanije te gradovi naslonjeni na Bosnu i Sandžak poput Užica, odnosno južne Srbije, odakle su se muhadžeri slijevali na ovu preostalu teritoriju. Zanimljiva je, recimo, bilješka Britanki, Mekenzijeve i Irbijeve, 1850. godine sa putovanja po turskim slavenskim zemljama u Evropi, da ih je na međi Arnautluka i Novopazarskog Sandžaka, na kapiji kod Zvečana, sačekala delegacija osmanskih oficira i uglednika Bošnjaka, a za vodiča i poslužitelja im je dodijeljen jedan Bošnjak muhadžer iz Leskovca. Talasi muhadžera krenuli su masovnije nakon Berlinskog kongresa 1878. godine i nisu se zaustavili do dana današnjeg.

Na Berlinskom kongresu Novopazarski Sandžak, kao specifikum Balkana, izdvojen je iz cjeline Bosanskog vilajeta i ostavljen kao posljednja nada osmanlijske nostalgije da će se nekada vratiti na ove prostore. Iako je u realnosti to bilo drukčije, austrougarske formacije bile su raspoređene u više gradova. Projektiran je program infrastrukturnog uvezivanja Sandžaka sa ostatkom monarhije, od kojih je najčuveniji projekt sandžačke željeznice. Pripremano je dubinsko i sveobuhvatno prisjedinjenje Sandžaka krunskoj zemlji Bosni i Austrougarskoj monarhiji.

Nakon Balkanskih ratova Sandžak je izdijeljen između kraljevina Srbije i Crne Gore, a netom po Prvom svjetskom ratu Kraljevine SHS i Jugoslavije, od kada počinje politika negacije, nipodaštavanja, osporavanja, pritisaka, nagovora za odseljavanjem, pa sve do pogroma i etičkog čišćenja, kao u Šahovićima u Donjem Kolašinu 1926. godine.

Bošnjaci u Sandžaku su u periodu međuraća proživljavali ono što je Bosna proživjela od 1878. do početka XX vijeka – procese polarizacije na one koji su propagirali odseljavanje i one koji su bili protiv, na one koji su ostali oportunisti spram novih životnih okolnosti i one koji su se polahko prilagođavali datostima, na one koji su se tvrdokorno držali tradicije i svog nacionalnoga identiteta i na one koji su djelomice odustajali od nacionalnog imena, pristajući da budu svedeni na vjerski element, predstavljajući se Srbima muhamedanske ili muslimanske vjere. U takvom polivalentnom višedimenzionalnom svijetu realnosti, za običnoga čovjeka ophrvanog nesigurnostima materijalne i duhovne egzistencije, nisu puno mogle učiniti ni političke partije Jugoslovenska muslimanska organizacija i Džemijet, koje su okupljale muslimane i Bošnjake, naročito ne za omladinu koja je stremila da iznova izgradi elitu naroda.

Bilo je više takvih skupina mladih ljudi, ali nijedna nije ostvarila toliki utjecaj ne samo na sandžačke prilike, već cjelokupno jugoslavensko društvo, kao što je to grupa učenika Velike medrese kralja Aleksandra u Skoplju. Iz ove ustanove, koja je osnovana kako bi se u njoj od muslimanske sirotinje školovali vjerski službenici, podanici režima, izišlo je ukupno 68 revolucionara od kojih su neki bili najviše rangirani u cjelokupnom Narodnooslobodilačkom pokretu i samoj Komunističkoj partiji Jugoslavije. Zapravo su oni, predvođeni Rifatom Burdžovićem Tršom, Junusom Međedovićem, Muhamedom Abdagićem, Hakijom Zejnelagićem, Muhamedom Pećancem, Mulom Musićem, Bećom Bašićem i drugima, najzaslužniji što je u Pljevljima prije ravno sedamdeset dvije godine formirano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka. Njihova ideja za shvatanjem Sandžaka kao prostora susretanja kultura, civilizacije i naroda, nesebično davanje i žrtva na tom putu te pronalaženje istomišljenika iz redova drugih naroda na čelu sa Sretenom Vukosavljevićem, Veljkom Vlahovićem, Volođom i drugima, dovelo je do ujedinjenja naroda Sandžaka – Bošnjaka, Srba, Crnogoraca, Albanaca i drugih te njihove konačne pobjede protiv fašističkih pokreta okupatora i četničkih formacija koje su, nažalost, uspjele izvršiti genocid nad Bošnjacima Limske doline i Istočne Bosne.

Poslije oslobođenja potvrdilo se pravilo koje će plastično opisati Danilo Kiš u „Grobnici za Borisa Davidoviča“ o revoluciji kao krmači koja jede vlastiti okot. Iskonski revolucionari, nosioci ideje jednakopravnosti naroda, ili su stradali u ratu ili primorani da prihvate politiku novog hegemonizma i nepravde spram pojedinih jugoslavenskih naroda, najčešće Bošnjaka i Albanaca. Odnosno, da se ne slože s tim i snose posljedice svojih odluka. U slijedu takvog odnosa, ukinut je ZAVNO Sandžaka, iznova su prekrojene granice, određene općine su ostale bez dijela teritorija, sprovedena je istraga protiv navodnih saradnika okupatora s ciljem daljeg desetkovanja bošnjačke i muslimanske elite Novopazarskog Sandžaka, naročito u Sjevernom Sandžaku.

I dalje su ispotiha sprovođeni procesi migracija, čak pospješeni međudržavnim ugovorima kakav je Džentlmenski sporazum iz 1954. godine između Jugoslavije i Turske. Bošnjacima nije priznato narodne ime, nije im priznat jezik, vjeroispovijedanje je stigmatizirano i proglašeno retrogradnim. Muslimanka je natjerana da izađe iz svoje zaštitne membrane Zakonom o zaru i feredži. Oduzeta je sva imovina iz posjeda uglednika i vakufa. Htjela se izgraditi radnička masa i nekakav hibridni jugoslovenski narod za koji su Bošnjaci služili kao pokusni materijal, jer su već unaprijed pripremljeni za to – obezglavljeni, obezvrijeđeni, obespravljeni, odobošareni, bez ekonomske moći i bilo kakve druge snage da se odupru surovim komunističkim metodama obnove zemlje i izgradnje socijalizma.

SANDŽAK DANAS

Poglavlje sandžačke današnjice počinje devedesetih godina, u bunilu nacionalnog i vjerskog buđenja naroda Jugoslavije i rađanja nacionalizma. Narod je devedesetih godina osjetio pukotinu u komunističkom sistemu. Iz te pukotine rodila se nada. Javila se opća potreba za organiziranjem i povraćajem iz jedne bezoblične mase u nacionalne, vjerske i kulturološke okvire postojanja koji proizilaze iz višehiljadite tradicije. Međutim, granica između zdravog ozdravljenja nacije i nacional-fašima vrlo brzo je prevaziđena, što je dovelo do svih ratova i užasa na prostoru Balkana u posljednjoj deceniji XX vijeka.

Bošnjaci Sandžaka sa ponosom mogu reći da su tada apsolutnom većinom pripadali pokretu predsjednika rahmetli Alije Izetbegovića, kome su vjerovali, koga su voljeli, u koga su polagali nade i očekivanja. Međutim, na regionalnom i lokalnom nivou desilo se nekoliko nus-pojava unutar tog projekta, od kojih je najznačajnija u samom tadašnjem regionalnom lideru o kome je još 1991. godine, kod tek prvog obraćanja na novopazarskom gradskom stadionu akademik Filipović javno izrekao sud: „Prisustvovali smo rađanju nacionalnog diktatora.“

I nije se prevario, jer se ovaj upravo tako diktatorski ponašao, dovodeći narod nebuloznim izjavama i potezima do ivice opstanka, a onda se mirno sa porodicom povukao u hladovinu istanbulskih i ankarskih vila i dvoraca, ostavljajući narod na milost i nemilost raznim vukovima i drugim ostrvljenim zvijerima. Narod je ostao iznova ojađen, obezglavljen, prebijen, rasijan i raseljen. Jedinstvo i snaga pokreta su uništeni, rascjepkani i rastrgani, što će dovesti do rađanja novih političkih ideja i daljeg usložnjavanja statusa Sandžaka i njegovih građana, koji su od devedesetih godina svi izreda postali zatočenici politikanata i hoštaplera, što je naravno odgovaralo malo većim i najvećim globalnim igračima da nauštrb ovog prostora i naroda koji na njemu žive rješavaju druga važna pitanja regiona, što će dovesti do uspostavljanja granica država Srbije i Crne Gore po sredini sandžačke teritorije.

Rješavanje sandžačkog pitanja bit će marginalizirano i svodit će se tek na isprazne floskule i jadikovke koje smo mogli čuti od pojedinih lokalnih političara koji su se s pijedestala nacionalnih vođa sveli na obnašatelje pozicije gradonačelnika općina. Radi ilustracije tog jadnog stanja, navest ću svjedočenje bivšeg visokog funkcionera te političke partije i rukovodioca općine Sjenica do polovine prve decenije XXI vijeka, koji je pokušao tom predsjedniku općine i partije skrenuti pažnju na korupciju, haos i beznađe koje vlada među funkcionerima partije i lokalnih uprava pod njihovom vlašću, našta mu je ovaj odgovorio: „Sjenica me više ne interesuje, kapital je u Novom Pazaru.“ Dakle, cijela nacionalna politika svodila se na lokalni kapital i ucjene, prijetnje prodaje vlastitog naroda i nacionalnog interesa. To je, uz pokušaj preotimanja i puča u Islamskoj zajednici kao presudan okidač, dovelo do prijeloma u cjelokupnom sandžačkom društvu.

Suštinski, zahvaljujući gorčini i gnjevu naroda zbog pokušaja oduzimanja jedine preostale autohtone i slobodarske institucije Islamske zajednice od strane Ugljanina i Vlade Srbije na čelu sa tadašnjim premijerom Koštunicom, mi smo u Sandžaku prvi put dobili neku vrstu višestranačja, ili bolje kazano dvostranačja, izbora između manjeg ili više lošeg. Iako je i jedno i drugo loše u vlastitim prefiksima ima odrednicu „Sandžak“, skoro do kraja prve decenije XXI vijeka, obzirom da je sa Bošnjacima Sandžaka uveliko počela igra mrkve i štapa, bezvrijednih ministarskih fotelja radi skrivanja stvarnih problema pod tepih, pitanje Sandžaka i rješavanje njegovog statusa ostajalo je po strani i dodatno obesmišljavano izjavama onih koji su devedestih godina zagovarali državu Sandžak da to nikada nisu rekli, da se Sandžak nikada neće i ne smije odvojiti od svoje cjeline…, pitanje Sandžaka ostalo je pokopano duboko u katerima izranjavanih bošnjačkih duša.

Manje zlo, ili kako se bar tada mislilo, preuzelo je inicijativu na lokalu, sve agresivnije ističući neokomunističku idolatriju i dimenziju, ogrezavajući u najcrnje tamnine mraka i podzemlja. Narod je iznova postao talac dviju loših politika, jedne oscilantne nacional-profiterske i druge otvoreno neokomunističko-krimogene.

Godine 2010. počinje nova era u povijesti Sandžaka, Bošnjaka i usudit ćemo se kazati Balkana. Javlja se pokret bošnjačkog buđenja na čelu sa muftijom Zukorlićem koji iznova aktuelizira sva suštinska pitanja tražeći partnere među drugim narodima kako bi se ista temeljno i trajno riješila na zadovoljstvo svih građana Sandžaka, Srbije i Balkana. Sandžak iznova postaje skupa riječ. Transparentno i argumentirano govori se o obespravljenosti Bošnjaka, dvostrukim aršinima državnog aparata i svim drugim aspektima slobode, dostojanstva i temeljitosti Bošnjaka kao autohtonog domicilnog naroda na prostoru Sandžaka i Bosne.

Snaga te ideje se prelila i na Južni Sandžak, odnosno Crnu Goru, gdje se, poslije skoro prešutne zabrane, iznova zavihorio sandžački i bošnjački bajrak i otvorila realna mogućnost rješavanja statusa Sandžaka kao prekogranične moderne evropske regije bez ponovnog prekrajanja granica, bez provociranja ratova i sukoba, na principu dogovora i opće koristi za sve stanovnike Sandžaka, ali i država Srbije i Crne Gore koje bi time, pored unutarnjih, imale i važne međunarodne, prije ostalih, ekonomske benefite.

Mjera stvari se vraća na pravične tasove. Naravno, vjetrovi koji puhaju sa svih strana povremeno pomjere tas malo ulijevo ili u desno, tražeći od nas da budemo budni i bdijemo nad tom vagom do konačnog razrješenja statusa Sandžaka, ali i bošnjačkog pitanja općenito.

SANDŽAK U BUDUĆNOSTI

Cilje ove kratke retrospketive iz dalje i bliže prošlosti bio je da osvježimo određene informacije i saznanja koja su važna za poimanje i projekciju Sandžaka u budućnosti. Da bismo uspjeli izgraditi takvu budućnost za našu djecu i naredna pokoljenja, ova generacija mora biti spremna da se do kraja podredi radu i podnosi lične, materijalne, duševne, individualne i kolektivne žrtve na putu ka ozdravljenju nacije.

Da bismo izgradili moderan Sandžak kao prekograničnu regiju, moramo prije ostalog raditi na svijesti našeg naroda, oslobađati je straha od raznih devijacija koje nakaradni sistemi uporno pokušavaju postaviti za standarde.

Ne može biti Sandžaka kao moderne evropske regije sve dok se korupcija, kriminal i ostale pošasti ne svedu na najmanju moguću mjeru. A to se neće ostvariti sve dok je naš narod talac politikantstva i strančarenja koje mladom čovjeku, akademski obrazovanom, daju mogućnost zapošljavanja isključivo ukoliko je pripadnik vladajuće partije, a uz to još i mogućnosti da dodatnim hiljadama eura plati za radno mjesto.

Ne može biti Sandžaka kao moderne prekogranične regije sve dok nam lokalne vlasti zavise od uređenja elementarnih uvjeta života – kanalizacija, asfalta, javnih površina i ostalog – što je tekovina XIX i XX vijeka.

Ne može biti Sandžak kao moderna regija sve dok narod Tutina trpi dvadeset godina da nema pijaću gradsku vodu, dok narod Tutina trpi da tri-četiri mjeseca u jeku ljetne sezone bude zatrpan smećem i ne podigne slobodarski glas zbog toga; ako ne zbog sebe, ono bar zbog stoke koja je u tim okolnostima crkavala ili opasnosti u kojoj su bila njihova djeca.

Ne može biti Sandžaka kao moderne regije sve dok ono najvrjednije što naš narod ima – a to je moć glasa i glasanja – bude podložno bezvrijednoj tržišnoj cijeni od 10 eura ili 1000 dinara.

Kada uspijemo osloboditi većinu naroda straha da slobodno digne glas protiv korupcije i kriminala, narkodilera i prostitucije, bit ćemo na putu izgradnje Sandžaka kao moderne evropske regije.

Kada uspijemo osloboditi građane da zahtijevaju svoja prava i traže da im lokalne vlasti urade kanalizacije, asfalt i druge elementarne usluge, ne zbog izbora i glasova, već zato što se to izgrađuje njihovim novcima koje decenijama izdvajaju kroz razne poreze i dažbine.

Ne može biti Sandžaka kao moderne evropske regije dok glas slobodnog bošnjačkog čovjeka ne bude toliko skup da ga niko nikada ne može kupiti ni novcem ni nekom drugom uslugom. Sandžački čovjek mora biti hrabar i slobodan da bira prema vlastitom rasuđivanju i ubjeđenju najbolju ponudi koju ima.

Na nama je da se borimo za ostvarenja ovih vrijednosti, koje su preduvjet Sandžaka kao moderne prekogranične regije, koje su općenito uvjet opstanka ne samo Bošnjaka već svih naroda na prostoru Sandžaka. U protivnom, izgubit ćemo se sa historijske scene. A jesmo li spremni da budemo generacija koja je to dopustila? Vjerujem da nismo, da među nama još uvijek ima dovoljno onih koji će spremno stati pred narod i ohrabriti ga, uliti mu snagu da se izbori sa vlastitim strahovima i utvarama. To u prvom redu mogu iznijeti mladi ljudi spremni da uspostave sistem vrijednosti, da se izbore za budućnost Sandžaka i svojih potomaka. A period pred nama je jedan od takvih ispita, zato učinimo svi sve da ova grupa i ovaj narod prođu pozitivno na tom ispitu.

JAHJA FEHRATOVIĆ

Posted on by jahja fehratović

Jahja Fehratović rođen je 29. 3. 1982. godine u Novom Pazaru. Nakon završetka Srednje medrese „Gazi Isa-beg“ u Novom Pazaru, studije bošnjačke književnosti i bosanskog jezika završava na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, a magistarske i doktorske studije iz jezika i književnosti na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru. Trenutno je u zvanju vanrednog profesora.

Studijska usavršavanja imao je na Martin Luter Univerzitetu u Halle-Witenbergu (Njemačka), Kongresnoj biblioteci State departmenta u Washingotnu i Cicagu (SAD) te NATO sjedištu u Briselu (Belgija). Jedan je od osnivača Katedre bosnistike na Odsjeku balkanistike Univerziteta Trakija u Jedranama (Turskoj). Utemeljitelj je naučne poddiscipline Nauka o sandžačkobošnjačkoj književnosti i osnivač istoimene katedre na Univerzitetu u Novome Pazaru.

Na Internacionalnome univerzitetu u Novom Pazaru obnašao je funkcije Upravnika Univerzitetsake biblioteke i rukovodioca Departmana za filološke studije, trenutno je na poziciji potpredsjednika Savjeta univerziteta.

Učesnik je više desetina međunarodnih naučnih konferencija, nekoliko stotina panela, okruglih stolova, tribina i drugih javnih događaja širom svijeta, i autor velikog broja naučnih radova. Autor je osam knjiga iz oblasti umjetničke književnosti, filologije i društvenih znanosti. Naučne i umjetničke radove objavljivao je u više od deset zemalja

Bio je jedan od obnovitelja i glavni i odgovorni urednik „Revije Sandžak“, a kolumne i druge autorske tekstove (više stotinu) objavljivao je u više domaćih i regionalnih časopisa. Osnivač je i glavni urednik naučnog časopisa za duhovnost, kulturu i umjetnost „Ljetopis“.

Osnivač je nekoliko edicija i urednik više desetina djela klasičnih  savremenih bošnjačkih autora.

Autor je pet dokumentarnih filmova, kreator, autor i voditelj nekoliko multimedijalnih serijala sa preko stotinu epizoda.

Osnivač je i urednik platforme koja baštini referentne naučne i umjetničke radove važne za razumijevanje Sandžaka WWW.SANDZACKAKNJIZEVNOST.NET.

Bio je predsjednik Bošnjačke kulturne zajednice u dva mandata, a trenutno obnaša funkciju predsjednika Matice Bošnjačke. Član je Senata  i Kluba mladih naučnika BANU.

Fehratović je 2013. godine izabran za predsjednika Bošnjačke demokratske zajednice Sandžaka, i na njezinom čelu ostao do reformiranja ove partije u Stranku pravde i pomirenja. Trenutno je potpredsjendik Stranke pravde i pomirenja.

Na neposrednim izborima u dva mandata je biran za vijećnika u Bošnjačkome nacionalnome vijeću i odbornika u Skupštini grada Novog Pazara, te tri puta za narodnog poslanika u Skupštini Republike Srbije.

Trenutno obnaša funkciju narodnog poslanika u NSRS i vijećnika u BNV.

Zamjenik je predsjednika Globalne organizacije parlamentaraca za borbu protiv korupcije – oganak za Republiku Srbiju pri NSRS, i član Parlamentarne misije OSCE-a.

Otac je četvero djece.