Zalazimo u posljednji mjesec najteže godine koja je zadesila bošnjački narod u XXI stoljeću, godine u kojoj je preselio njabolji među nama, naš, moj akademik muftija Muamer Zukorlić.
Dugo se kupilo, i večeras poče polahko da izlazi iz utrobe… Ne radi velikih riječi, ne radi bilo kakvih političkih i drugih poena, već iz ljudske potrebe i obaveze, iz unutarnjeg poriva, naslage svega onoga što smo prošli, na čemu smo radili, o čemu smo sanjali… Sve se to sklupčalo i sada, u završnici rada na jednom velikom zajedničkom projektu kome smo se skupa radovali posljednjih dana njegovog života, daleko od dnevne politike, svjetala i pozornica, počinje da se, samo od sebe, pretvara u riječi i izranja sjećanje, sjećanja, svjedočenje, svjedočenja… o onome ko je, šta je, kakav je bio taj čovjek, iz posve lične perspektive, ličnog poriva i doživljaja. Pa eto, otuda i potreba da, zbog svih sramnih i sramotnih riječi, objeda, potvora, niskih udaraca, pokušaja zloupotreba prethodnih jedanaest mjeseci, to svoje lično, po malo i intimno, podijelim sa vama, dragi prijatelji, ne radi sebe, ne treba mi to, svoje ime i prezime gradio sam i gradim ličnim radom i djelima, već radi sjećanja na jednog istinskog velikana, pouka i poruka svima nama. Bit će ovo jedno donekle i teško objelodanjivanje, ali iskonsko i istinito, zato unaprijed molim da se svako ko ne želi ne osvrće na njega, a posebno suzdrži primitivnih komentara, pogotovu uvreda na lik i djelo čovjeka koga sam volio i volim, i koji mi je bio mnogo više od prijatelja.

Akademik muftija Mumaer Zukorlić, pored svega ostalog što se o njemu ima kazati, predstavlja i jednu nesvakidašnju višedimenzionalnu ličnost čije je djelovanje obilježilo živote mnogih generacija , i čiji će lik i djelo postati inspiracija onima koji tek dolaze. Oni među nama koji su imali privilegiju da ga izbliza upoznaju, sa njim sarađuju, rastu, grade, sanjaju, zidaju i promiču civilizacijske, naučne, obrazovne, kulturne, nacionalne i političke vrijednosti u obavezi su da stječena znanja, iskustva i vještine prenesu i ostave u naslijeđe svima onima koji žude da svoj život ustreme prema načelima pravednosti i pravičnosti, postignu harmoniju u duhovnom i materijalnom, koji čeznu za puninom života i tragaju za smislovima i vrijednostima koje nadilaze ovozemnu ispraznost i ništavilo. Ovaj rad predstavlja tek skicu jednog drukčijeg pristupa liku i djelu ovog velikana našeg doba i skromni doprinos nastajanju literature o njegovom vizionarskom strategijskom kreiranju temelja jednog naroda na putu sveopćeg uzdizanja kroz prizmu njegovog učenika, saradnika, kolege, saborca i, nadasve, prijatelja, te stoga ni ne može biti do kraja oslobođen ličnih zapažanja i imati krajnju objektivnost i naučnu suzdržanost, ali će autor ipak nastojati, koliko god to bude moguće, zadržati takav pristup.

I. UPOZNAVANJE I PRVI SUSRETI

Prvi susret autora ovog teksta sa akademikom muftijom Muamerom Zukorlićem, koliko god to bivalo apsurdno, bio je još u ranom djetinjstvu, u višim razredima osnovne škole, kroz prisustvovanja hutbama u Altun alem džamiji petkom i predavanjima u Arap džamiji četvrtkom u ranim devedestim godinama dvadesetog vijeka. Dakle, u onom vremenu uspostave Mešihata Islamske zajednice, oformljivanja „Gazi Isa-beg“ medrese, odnosno buđenja islama i preporoda koji je svojim dolaskom u Novi Pazar donio rahmetli muftija Muamer Zukorlić. U tom periodu, kao uzoran mekteblija, autor je redovito prisustvovao vazovima i predavanjima koje je držao muftija Zukorlić, iako većinu onoga što je govorio nije ni razumijevao. Ali, energija, krcate džamije, prijemčiv interaktivan stil sa slušaocima, harizma, dosjetke i nadasve duhovnost kojom je zračio predavač – plijenila ga je, kao i većinu sugrađana koji su se tiskali jedni drugima u leđa kako bi prisustvali tim nesvakidašnjim predavanjima. Bila je to svojevrsna na našim prostorima neviđena vjersko-obrazovno-odgojna katedra koja je u predinternetskom dobu predstavljala revoluciju za širi sandžački prostor.
U tom periodu, dva su događaja ostavila dubok pečat na autora. Prvi se dogodio pred Arap džamijom poslije jednog od tih postakšamskih predavanja četvrtkom. S obzirom da je bio jako malehan, tek peti ili šesti razred osnovne škole, nije se uspijevao lahko nositi sa masom koja bi, po završetku predavanja, nahrupila na džamijska vrata, hitajući da tih preostalih pola sahata pred jaciju negdje u kahvečajnici popije kafu ili čaj i prodiskutuje o onome čemu je prisustvovala, najčešće prepričavajući neke od dosjetki koje je Muftija u toku vaza iznosio. Ne uspijevajući da se izbori sa masom, među posljednjima je izašao iz džamije i prilično nevješto vezivao pertle na patikama. U tom trenutku je, haman zadnji, iz džamije izišao lično Muftija, i sam krenuvši da veže pertle na cipelama u skoro jednom potezu. I odmah zatim, skoro ponizno, sa puno topline i osmjehom, nazvao je selam i pružio ruku djetetu od nekih jedanaest godina sa toliko uvažavanja i poštovanja kao da pred njim stoji neki ne njemu ravan nego mnogo značajniji i veći autoritet. To je u trenutku zaledilo dječaka, ali i u njemu usadilo ljubav koja više nikada, pa i trenucima usplahirenosti, nije mogla da zgasne.
Drugi događaj zbio se možda godinu, godinu ipo docnije kada je taj dječak bio pri kraju osmogodišnjeg školovanja, u poznu jesen. Kako je živio u prigradskom naselju iz koga se u centar grada dolazilo ili pješačeći nekih pola sahata ili gradskim prijevozom koji je tih teških restriktivnih godina nailazio mnogo rjeđe nego mu je red vožnje predviđao na sahat vremena; išlo se na lutriju: dođete na stajlište nekih desetak minuta prije voznog reda i čekate, nekada pet-deset minuta, a nekada i dva sahata, jer zna okasnit, zna poranit, a zna i uopće ne doći. Stajao je taj dječačić na stajalištu skoro sahat vremena i brojao rijetka auta koja su prolazila magistralom, jer goriva skoro i da nije bilo; ono do koga se dolazilo nabavljalo se kod dilera u plastičnim flašama ili balonima, kupovalo na litru, tako da su samo oni privilegirani, čak i među onima koji su imali automobile, mogli redovito voziti. Iz naselja se skoro niko koga je poznavao nije pojavljivao. Međutim, u jednom trenutku se, izlazeći iz krivine, pred njim zaustavio bijeli „Golf 2“, otvorio se prozor – i sa pozicije vozača začuo se prodoran glas „Selam alejk dečki, treba li prijevoz?“ Pred njim se ukazala ličnost muftije sandžačkog Muamera Zukorlića. Ni dan-danas autor ne zna šta je i kako je odgovorio – da li je nazvao selam, da li je nešto promrmljao, kako se uopće snašao… jedino se sjeća da je ušao u automobil na poziciju suvozača i shrvan tremom i milinom sve vrijeme te vožnje od desetak minuta nije uspio progovoriti ni riječ. Sjeća se samo da je Muftija govorio da se vraća iz Orlja, da nedjeljom obavezno ide s djecom kod roditelja, da ga je vidio na stajalištu i, prepoznavši ga iz džamije, stao da poveze. Autor ne zna ni da li se na kraju uspio zahvaliti, ali dobro se sjeća da je bio zaboravio kuda se uputio i odmah se sa platoa tadašnje zgrade Vakuf, u čijem je gornjem nivou bila smještena Medresa i kabinet Mešihata, dokle ga je Muftija dovezao, okrenuo i od uzbuđenja i miline brzim korakom vratio kući.
(prvi dio)

 ©jahjafehratovic.com