Tag: Bosna

SARAJEVO

Posted on by jahja fehratović

AKADEMIK MUFTIJA MUAMER ZUKORLIĆ – VIŠEDIMENZIONALNA LIČNOST NA RAZMEĐU CIVILIZACIJA, VREMENA I PROSTORA IV

Otisnuti se u svijet sam samcat, makar on bio i tri stotine kilometara daleko, pa čak iako je to glavni grad matične države o kome se mnogo maštalo, snivalo, žudjelo nije nimalo lahko i jednostavno.

Sreća pa je autor maturalnu ekskurziju iskoristio da prvi puta pređe još uvijek rovitu granicu. Sjeća se da je na prijelazu kod Priboja bilo nekog zadržavanja. Ljutiti policajci nisu bili voljni propustiti autobus vanrednog reda vožnje ni pod koju cijenu. Više od sahata su držali u neizvjesnosti putnike od kojih se većina prvi put sprema oko da doživi svoju Bosnu.

Onda je izišao razrednik Šačić. Kako je uspio ubjediti carinike da propuste autobus, to samo on zna. Maturanti su kasnije zbijali šale da mu je vjerovatno nešto „puhn’o“.

Dalji se put protezao uzvodno uz Drinu, pa preko ravne gore Romanije – odakle se strmogalavo počeo spuštati ponaniž, sve dok se nije pojavila rijeka Miljacka, kao puzavica, niz koju je put ravno vodio do Šehera i njegovog blještavila.

BUREGDŽINICA „BOSNA“

Prvo što su maturanti uradili nakon sedam napornih sahata vožnje jeste da se rastrče baščaršijskom kaldrmom u potrazi za nekom hranom dok su im iz stomaka svirale neharmonizirane simfonije različitih zvukova. Zalihe sendviča, grickalica i drugih đakonija odavno su se iscrpile.

Jedna oveća grupa onih koji nisu bili sigurni kuda bi, držala se zajedno. Miris hrane privukao ih je sokaku podno Čaršijske džamije gdje su se redale aščinice, ćevabdžinice, buregdžinice jedna za drugom kao na nekakvom sajmu.

Ušli su u jednu odakle su ih radnici selamili s najvećim osmjehom. Zvala se Bosna.

Na njihov upit sa čim imaju burek, radnice se nasmijaše. Burek je samo s mesom, a pita ima raznih, i zovu se sasvim drukčije, ne onako kako su oni navikli pita sa sirom, sa zeljem… već sirnica, zeljanica, krompiruša…

Druga zgoda bila je proporcija porcija. Maturanti su tražili burek, a radnici uz smiješak im odgovarali da ne mjere tako već da se uzima po mjeri, na grame. Kako procijenit koliko ti je grama dovoljno?

Jedni su se potcijenili, a drugi precijenili. Kako stiže koja porcija vidiš onog što se prevario u mjeri, oči mu se sužavaju, rastužnjuju, malehno mu onih 200-300 grama, a onda pred drugim tovar od 800 grama, kao stog sijena da si mu prinio. Našao se i on u čudu, neprijatno mu, što da radi s tolikom pitom.

Kad je krenulo to da jede – sva raja zastala u čudu i gleda. Njima pomalo neprijatno, ali nastavljaju da među prste proturaju parče po parče pite, dok pred njih ne ostaše samo prazne tacne. Tek tada neko primjeti da pored tanjira stoji i pribor, nož i viljuška. Čudo im, kod nas se pita jede rukama. Pogledaše po susjednim stolovima, svi gosti polahko nabadaju viljuškom komade pite i odsijecaju zalogaje noževima. Razumješe da je onaj muk bio na pola zbog njihovog slatkog jela a na pola zbog neupotrebe pribora. I sami se počeše smijuljiti.

Da zgoda bude još veća, kada ustaše da plate račun, gazda im reče da je završeno. Jedan od gostiju, vidjevši ih takve, vjerovatno, pomislio da su neka grupa izgladnjelih i jadnih mladića, odlučio da im plati račun. Uz osjećaj nekog stida, ali i smijeha, pokupiše se brže bolje na vrata i rasturiše čaršijom, bježeći jedan od drugog, jer su tako manje prepoznatljiviji kao Sandžaklije.

Mnogo docnije će autor saznati da je taj dobrotvor bio jedan od imama iz Švicarske, koji je prepoznao pazarske medresante, i vidjeviši sebe u njima prije mnogo godina, od meraka i radosti ih počastio.

A i danas, kada god kroči u Šeher, i spusti se na Čaršiju, autora neka toplina, miruh, i lezet vuku prema tom sokaku i toj Buregdžinici Bosna. Obavezno poruči dobranu pomliječenu porciju sirnice i zeljanice, i skoro svaki put bude u iskušenju da umjesto pribora, rukama uzme komade sirnice i zeljanice. Čini mu se da nikada nije slađe jeo nego tog prvog susreta sa Čaršijom.

UPIS

Dok su drugi uživali u maturalnoj ekskurziji, autor je tražio načine kako da dođe do Filozofskog fakulteta. Nije to baš jednostavno. Pojašnjavali su mu da s Čaršije uđe u tramvaj, i vozi se četiri stanice do Marindvora. Kada se pređe preko kolovoza, lahko će se snaći, jer se zgrada Filozofskog fakulteta nalazi između ogromne ruševne zgrade Parlamenta Bosne i Hercegovine i Zemaljskog muzeja. Sve je to jednostavno pojasnit, ali nekom ko prvi puta kroči na sarajevsku kaldrmu – ma kakvu kaldrmu prvi puta i tramvaja vidi, a nekmoli da se vozio njime – ni malo kolajli.

No, hvala Bogu, ako je on bio prvi puta tamo, imalo je onih koji su prije njega osjetili sarajevsku maju. Ahbab iz mektebskih i medresantskih dana, tek godinu dana stariji, već je neko vrijeme s porodicom živio u Sarajevu, studirajući Fakultet islamskih nauka. Tada, i još nekoliko puta, mu je bio od neprocjenjive pomoći, pogotovu jer je istog tog dana pored muke s pronalaskom fakulteta bivala muka i s predajom diplome u Ministarstvo obrazovanja na nostrifikaciju.

Prvi puta je u zgradu Filozofskog fakulteta kročio s dobrim pazarskm imamom, prof. Mirsadom Trnčićem, dok je njegova plemenita majka učinila da i u Sarajevu osjeti miruh ukusnih sandžačkih đakonija.

Uz predaju dokumenata za upis, priložio je i kopiju preporuke predsjednika Mešihata i muftije sandžačkog Muamer ef. Zukorlića, a prema svajetu roditelja svog prijatelja Mirsada ef- Trnčića, drugu kopiju je trebalo da na ruke ponese jednom velikom čovjeku, profesoru na Odsjeku historije, rođenom Sandžakliji, Pljevljaku, prof. dr. Enesu Pelidiji, o kome se čuo dobar glas, posebno da je na usluzi studentima i mladim ljudima koji su se tih poratnih godina iz Sandžaka kretali ka Sarajevu radi daljeg školovanja, nalaženja posla i bilo kog drugog povoda.

Našli su kabinet prof. Pelidije, pokucali i onako, po sandžački, pomalo sirovo, upali unutra i nazvali selam. Profesor ih je s osmjehom primio i neznajući ko su i šta traže. Kasnije se autor pomalo stidio tog isuviše slobodonog pristupa, vjeorvatno se zbog toga i nije docnije javljao prof. Pelidiji. No, uz srdačan prijem prof. Pelidija je s pažnjom iščitao preporuku i kazao da neće biti problema, da na Odsjeku za bosanski jezik, srpski i hrvatski jezik i Odsjeku za bošnjačku, srpsku i hrvatsku književnost imamo profesoricu Hasniju Muratagić-Tunu, kojoj će sugerirati da, ukoliko bude neophodno, intervenira jer su našem Sandžaku i Bošnjacima potrebni kadrovi ove vrste, posebno jer je tek predstojala borba za pravo na obrazovanje na bosanskome jeziku i u duhu bošnjačke kulture.

Autor ne zna da li je ili nije bila neophodna intervencija, ali se jasno sjeća radosti kada je nakon prijemnog ispita, na ulaznim vratima Fakulteta, ugledao svoje ime daleko iznad ostalih, (iako ovo liči na samohvaljenje koje mu ne priliči i kom nije sklon) na poziciji broj jedan. Nekako je u njemu proradio taj sandžački ponos, među stotinu i više onih koji su svoje obrazovanje stjecali na bosanskome jeziku, uglavnom na svjetovnim školama, u Bosni, našao se neko ko dolazi iz Novog Pazara, dijalekatskog područja, još iz Medrese, koja je u tom trenutku bila i jedina obrazovna institucija u Sandžaku gdje se bosanski jezik izučavao, posebno jer se radilo o svjetovnom fakultetu, a do tada su kolale informacije da s Gazi Isa-beg medresom može upisati samo islamski teološki fakultet u Bosni ili negdje u muslimanskom svijetu.

GODINE STUDIJA

U ovom dijelu teksta postoji opasnost da se autor otisne u sasvim drugom pravcu ukoliko bi detaljno govorio o godinama studija i boravku u Sarajevu, zato će preklopiti te strane knjige. Suviše šturo će reći da su to godine punog zrijenja i kvalitetnog uzdizanja koje su opečtaile njegov život u ličnom, akademskom i svakom drugom smislu. Bilo je tu i raznih kušnji, i lijepih trenutaka, i onih manje lijepih, traganja, lutanja, spoznaja, obmana, izdaja, pordaja, uspjeha, padova – svega onoga što znači sazrijevanje i odrastanje. Jedino još može spomenuti veliku istinu svog dugogidišnjegprijatelja, pisca Enesa Halilovića koji ga je pred polazak na studije došao ispratiti i dao mu veliki savjet: „Zapamti, brate, sve dok ne osjetiš glad, ne možeš postati čovjek. A bit će i takvih trenutaka, ali se ne predaji, samo uporno naprijed. Sve je relativno. Kao student u tuđem gradu, osjetit ćeš i jedno i drugo.“ Mnogo puta se uvjerio u istinitost tih riječi, i zaista osjetio i dobro i loše, a prije svega Božiju milost koja ga je nekako vodila kroz sav taj novi život, i znao je, kako jednom reče neko od profesora: „Kako god da bude, gdje god da se odlučite nakon Medrese, ipak vas ona drži da ne pokleknete, da ne srljate, da se ne predate izazovima. Možete doći da ivice, ali ne i pasti u provaliju“ Eto, i ovo je odviše kazanog, zato će autor, ipak, vratiti tekst na drugu stranu, na ono što je primarni cilj ovih kazivanja, na rahmetli akademika Muftiju Muamera Zukorlića i višedimenzionalnost njegove ličnosti, kojoj je godinama docnije svjedočio izbliza.

U toku tih pet sunčevih mijena izbivanja i povremenih, uglavnom ferijalnih, boravaka u rodnom gradu, autor je svjedočio golemim renesansnim procesima koji su se događali i u cijelosti izmijenili fizionomiju Novoga Pazara i Sandžaka, čiji pokretač je bio, upravo, rahmetli akademik muftija Muamer Zukorlić. Birajući šta od toga ovdje da posebno izdvoji, odlučio se za

VISOKOŠKOLSKE INSTITUCIJE – ISLAMSKA PEDAGOŠKA AKADEMIJA/FAKULTET ZA ISLAMSKE STUDIJE I UNIVERZITET U NOVOM PAZARU

Iste godine, kada je autor upisao Filozfski fakultet u Sarajevu, Mešihat islamske zajednice u Srbiji osnovao je prvu visokoškolsku instituciju u Sandžaku, Islamsku pedagošku akademiju. Ta institucija je u početku dijelom bila smještena u Upravnoj zgradi Mešihata i dijelom u Muškoj medresi, tek oslobađanjem Vakufa Islamske ustanove prebačena je na ovom blagoslovljenom parčetu zemlje gdje je vijekovima prije bila džamija utemeljivača Novog Pazara Gazi Isa-bega, mjesto na kome je, bila i prva obrazovna institucija na našim prostorima Sibjan-mekteb u kojoj su velikani našeg naroda Ahmed Vali, Ahmed Gurbi-baba i mnogi drugi stjecali prva znanja prije nego li su se otisnuli u svijet i zablistali na pozornici čovječanstva, ostavljajući vječan trag u duhovnosti, nauci, umjetnosti i kulturi savremene ljudske civilizacije.

A godinu dana docnije, dok je autor bio na drugoj godini studija, osnovan je Univerzitet u Novom Pazaru, i na njemu Odsjek za jezik i književnost. Više puta je autor bio u dilemi da li da zamrzne već započete sarajevske studije, pričeka godinu, i nastavi školovanje u svom gradu. Međutim, nije mu se gubila godina, pogotovu što je već stekao prilično ozbiljan status ne samo na fakultetu već i šire, pa čak i pojedinim književnim krugovima mlađe generacije sarajevskih i bosanskohercegovačkih pisaca.

I danas, kada bolje razmisli, misli da je donio dobru odluku. Međutim, ono o čemu je više puta govorio godinama docnije studentima i kolegama, jeste blagodat studiranja i stjecanja znanja u svom gradu, među svojim narodom, kod svoje kuće – to je nešto što nema cijene. I jedino mu bude žao generacija današnjih studenata koje nisu svjesne tih nimeta, i zagovara tezu da bi svako od njih trebao makar po jedan semestar provesti u nekom drugom gradu, da bi poimao blagodat u kojoj uživaju.

Reakcijom na Internacionlani, ubrzo je osnovan i Državni univerzitet u Novom Pazaru s ciljem da uguši ovaj prvi koji je utemeljen kao vakuf, zadužbina Islamske zajednice. Dakle, postojanje i jednog i drugog – bilo akcijom ili reakcijom – slobodno možemo zaključiti, djelo su rahmetli akademika muftije Muamera Zukorlića i njegovih saradnika, hrabre vizije i predanosti misiji humanizma, u skoro nemogućim uvijetima opstrukcija sa državnog i lokalnog nivoa, pokušaja obezvređivanja i obesmišljavanja, u doba tranzicije, iznevjerenih petoktobsrskih nadanja, duboke krize izazvane atentatom na premijera Đinđića, i tonjenja države u novu, kvazidemokratsku diktaturu, četništvo u svilenim rukavicama, i segregacije i medijske satanizacije. Sve je to, gledano iz perspektive sarajevskog studenta, izgledalo kao nestvarna bajka, a opet kada bi došao u svoj Novi Pazar, vidio bi zapravo da je to stvarnost koja se budna sanja. Grad koji do skora nije imao ni knjižare, od jednom, preko noći, postao je univerzitetski, duh akademskog života se počeo osjećati na svakom koraku. Mjesto odakle se otiskivalo u svijet, postalo je mjesto dolazaka mladih ljudi, kumulacije inteligencije, pameti i energije. Provincija iz koje su svi talentirani ljudi, posebno naučnici i umjetnici odlazili da bi se mogli baviti svojim pozivom, postalo je centar u koji se skupljala, bez obzira na koji način i na koji od spomenutih Univerziteta, elita iz cijeloga regiona, sa područja cijele bivše Jugoslavije, pa čak i svijeta. Da, Novi Pazar se, zahvaljujući, rahmetli akademiku muftiji Muameru Zukorliću, visoko izdigao na ljestvici univerzitetskih centara i više ništa nije ostalo isto.

POVREMENI I SPORADIČNI SUSRETI

Kao što rekoh, autor se tih godina otisnuo na drugu stranu, ne samo studijama već i interesiranjima, upustio se, pored akademskih i u književne vode, i na tom polju gradio kredibilitet, neki svoj put, ne toliko dalek ali ni suviše blizak onom koji je živio u rodnom gradu.

Kao i svaki drugi svijet, i taj ima neke svoje specifikume, dobre i loše strane, stvarne i umišljene veličine, puno nadanja i zabluda, stremljenja i očekivanja, bez mnogo osvrtanja na ono iza sebe, i s puno, baš puno ulaganja u neke nove vidike, mladalačka stremljenja, uspjehe i posrtanja, baš kao u Džojsovom romanu „Portret umjetnika u mladosti“. No, to će biti tema nekih drugih kazivanja.

U tom periodu, nije imao baš čestih susreta sa Profesorom. Procesi ubrzanog uzdizanja i izlivanja iz vjerskog ka društvenom djelovanju djelovali su impozantno. Bilo bi mu milo kada bi mu neko, s vremena na vrijeme, prenio da se u Medresi ili nekoj drugoj instituciji govori o nekim njegovim uspjesima, da ga se navodi kao primjer da medresant može uspjeti i u svjetovnom životu. Ali i po malo krivo, posebno zbog jedne situacije zbog koje je godinama bio u zabludi da mu je učinjena nepravda, iz današnje prespektive prilično stupidno i naivno s njegove strane zaključivanja.

No, bilo je i nekoliko direktnih susreta. Prvo, kad se u prvoj godini studija zanosio mišlju da paralelno upiše i Islamsku pedagošku akademiju, susret s prvim dekanom te ustanove, rahmetli akademikom muftijom Muamerom Zukorlićem inspiriran razgovorima s tadašnjim profesorom te visokoškolske ustanove s kojim je često putovao na relaciji Sarajevo-Novi Pazar, ili obratno, prof. dr. Safetom Bandžovićem. Sjeća se da je taj susret bio u današnjim prostorijama Centra za humanitarni rad „Hajrat“, u kojima je bio smješten dekanat. Srdačan i po prvi puta razgovor izdignut na ravnoj osnovi, s dozom akademskog uvažavanja na koje nije bio navikao. Dobio je priliku za vanredni studij i priznanje istovjetnih ispita, te podstrek da se upusti u taj poduhvat. I autor je izuzetno bio zagrijan, ali nije bilo sudbine, ipak ga je studij književnosti i jezika uzeo u cijelosti. Vjerovatno se zbog tog osjećao krivim, kao da je iznevjerio, pa je jedno vrijeme čak i prilikom dolazaka u rodni grad izbjegavao direktne susrete s Profesorom.

Na trećoj godini studija, bio je zamoljen od Udruženja studenata studentskog doma Nedžarići u kom je stanovao da pokuša dogovoriti dolazak muftije sandžačkog Muamera ef. Zukorlića na studentsku tribinu na kojoj je ovo vrijedno udurženje pozivalo kvalitetne predstavnike intelektualne i vjerske elite. Ni tu nije bilo sudbine. Autor je tada zatražio prijem kod rektora Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru, koji ga je primio veoma srdačno i obećao se odazvati ovoj inicijativi. Međutim, uslijedili su prilično burni događaji koji su onemogućili održanje te tribine.

Bilo je još nekoliko usputnih susreta, selama i pozdrava, ali bez namjenskih direktnih susreta. Jednostavno je dinamika življenja i interesiranja tih godina išla u drugim smjerovima. Profesor je predano radio na svojoj plemenitoj misiji akademskog i svekolikog uzdizanja svog naroda, a autor je na svoj način isto tako gradio sebi puteve ne misleći da će ostajati u zavičaju duže nego bude moralo. Tak je i kratko ostajanje u rodnom gradu tokom apsolventskog staža do diplomiranja, nakon jednosemestralnog studijskog boravka u Njemačkoj na Univerzitetu Martin-Luter, pored zapošljenja u Izdavačkoj kući Mešihata Islamske zajednice El-Kelimeh, iskoristio za odsluženje vojnog roka, pripremajući se da iskoristi neku ozbiljniju šansu za odlazak negdje drugdje.

I tako je bilo, vrlo brzo je dobio ponudu od svog profesora i prijatelja akademika Dževada Jahića da krene sa njim i prof. dr. Alenom Kalajdžijom u posebnu misiju Univerziteta u Sarajevu, osnivanja prve katedre bosnistike i Odsjeka za bosanski jezik izvan matične države, u Republici Turskoj, na Trakijskom univerzitetu akademske 2007. godine gdje, uz punu podršku korodinatora projekta osnivanja Odsjeka balkanskih jezika, prof. dr. Himija Ibra, dobija status oretmen gorevlisi, predavača i stalno zapošljenje u statusu jednog od utemeljivača Smjera za bosanski jezik. U cijelosti zagarntiranu međunarodnu akademsku karijeru, lagodan život, komfor i bezbroj mogućnosti za napredovanje i djelovanje u bilo kom smjeru.

Međutim, ta 2007. godina, ne ponovila se… ime joj se ne spomenulo, donijela je mnogo, mnogo muka, mnogo, mnogo zla, i u samom autoru prelomila… Džaba ti sve, džaba ti komfor, džaba ti akademski život, džaba ti tvoja misija učenja drugih bosanskome jeziku, ako tvoj narod, tvog grad, tvoja zajednica bude uništena… Bez nje kao kičme tvog Sandžaka, ni tvojih Bošnjaka u njemu, nema ni tebe, postat ćeš kao milioni tvojih sunaronika koji su više od stotinu godina muhadžerili i nestajali, utapali se u ovoj velikoj zemlji, pričat ćeš ti ili tvoji potmoci da si iz jedne države, jednog vilajeta i šehera, a nećeš se sjećati nikoga kao onaj plemenit hadžija što mirise prodaje pred Eski džamijom i priča nevjerovatnim ikavskim govorima svojih predaka, a ne zna, ne sjeća se odakle su oni baš… Zato, ako jesi to što za sebe tvrdiš da jesi, spremaj se i idi, idi tamo gdje se prsa u prsa tvoj narod bori za sebe, za tebe, za tvoje i svoje, idi makar budi podrška i logistika, makar bodri, makar bilo šta – ali budi čovjek, ostavi sve i idi, svom topraku, budi svoj na svome.

Tako se nekako i kuhalo, a opet i bilo mnogo stravičnije, nego li je autor ovdje pobrojao. To, ipak, ostavlja, za sljedeće kazivanje, o toj paklenoj 2007. godini, godini lomova, godini strahova, godini odluka i godini kada smo se predvajali na ljude i neljude, i godina u kojoj je njegov narod dobio svog neprikosnovenog lidera, vođu, svog Muftiju, a i Muftija svoju vojsku. Godine u kojoj se rodio pokret otpora i pobune, pokret bošnjačkoga ponosa, prkosa i uzdizanja, Pokret akademika muftije Muamera Zukorlića.

P.S. Uz fotografije dokumenta: Nekoliko mjeseci pred smrt, Profesor i autor su se u jednom od razgovora dotakli i vremena uzdizanja, i toga koliko je samo ljudi iz našeg naroda upisalo i završilo studije diljem svijeta zahvaljući potpori Mešihata Islamske zajednice u Srbiji i ličnoj preporuci akademika muftije Muamera Zukorlića u vremenu prije osnivanja IUNP-a i FIS-a. Došlo se do brojki od više stotina, i činjenice da skoro niko od tih ljudi nikada nije iskazao zahvalnost zbog toga. Istog dana, autor je u svojoj arhivi pronašao vlastitu preporuku i proslijedio je Profesoru.

CRVENE LINIJE

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA – V

Postojanje i trajanje jednog kolektiviteta (skupine, zajednice, naroda) uvjetovano je postojanjem dogovora o zajedničkim vrijednostima koje cjelina tog kolektiviteta baštini kao osnovicu egzistencije. Jednostavnije kazano, moraju se izgraditi postulati u odnosu na koje taj kolektivitet uopće postoji.

Kada je u pitanju narod, to znači da njegovi pripadnici moraju baštiniti istu kulturu, tradiciju, porijeklo i, u najvećem broju slučajeva, vjersko opredjeljenje, mada u savremenim građanskim društvima ova kategorija može biti raširena na pripadnosti različitim religijama.

Drugim riječima, ukoliko jedan narod uspije da očuva temeljne vrijednosti svog postojanja, ima šansu da traje, pa makar se to odnosilo i na ovo vrijeme globalnih pojednostavljenja i tendencija brisanja tradicionalnih vrijednosti i drugih simbola prepoznatljivosti jednog etniciteta u odnosu na masu čovječanstva.

Historija je puna primjera izumiranja različitih društvenih sistema, civilizacija i sljedstveno tome naroda koji su ih izgrađivali. Znači, da bi jedan narod uspio da se očuva, pored svijesti o svojim temeljnim karakteristikama, mora imati i sisteme koji će mu omogućiti da očuva, unaprijedi i modelira, u skladu sa zahtjevima vremena i prostora, vlastiti identitet i kolektivitet.

Sretni narodi su uspjeli da to postignu mirnim putem i blagovremeno zaštite kroz postojanje vlastite države i mehanizama koje ona pruža. Nesretni, ali samosvjesni i uporni narodi su kroz razne izazove i militantne poduhvate, vrlo često na štetu drugih, izgrađivali mehanizme samozaštite i proširenja, kako u teritorijalnom tako i svakom drugom obliku. Najnesretniji narodi su bivali žrtve vlastitog nemara, nesvijesti i nedržavotvornosti, te služili kao plijen onima kojima je falila jedna ili više kategorija da bi izgradili sami sebe. Povijest Balkana je najbolji primjer smjene ovih kategorija narodnog i državotvornog odnosa.

Bošnjaci, kao središnji i autohtoni narod Balkana i jedan od svega dvaju evropskih naroda muslimanske pripadnosti, nažalost, najčešće su u prethodnim stoljećima bivali u kategoriji najnesretnijih naroda jer su još u Srednjem vijeku, gubitkom svog kraljevstva, izgubili vlastite mehanizme i sisteme zaštite, te postali plijen drugih koji su iz njihove raskošnosti nadopunjali osobne nedostatke. U ovakvim kulturno-historijskim procesima priznanje originalnosti neke posebnosti u odnosu na sve druge zavisi od toga da li ste unikatni, što znači jedinstveni. Ovo je jedan od ključnih uzroka pokušaja eliminiranja bošnjačke kulture, tradicije, duhovnosti, pa na koncu i uopće fizičkog postojanja u prethodnih nekoliko stoljeća.

Nisu Bošnjaci jedini narod koji je bivao i dalje jeste izložen takvim izazovima. Jedina je razlika što su drugi narodi ovo, zahvaljujući samosvijesti, na vrijeme prepoznavali i izgrađivali mehanizme odbrane i očuvanja vlastitog identiteta. To prije ostalog podrazumijeva ljestvicu tolerancije u odnosu na prohtjeve, zahtjeve i težnje drugih spram njih. Na toj ljestvici ključnu ulogu imaju crvene linije koje su obavezujuće za svakog pripadnika tog naroda, bez obzira kojom prirodom posla se bavi ili kakvu vrstu političkog opredjeljenja zagovara. Osnova je da oni koje taj narod ovlasti da u ime njega vodi kolektivne poslove budu svjesni postojanja tih linija i da se nikada u korelaciji sa drugima čak ni ne primiču istima, a kamoli da ih pređu.

U slučaju bošnjačkog naroda, nažalost, još uvijek nisu do kraja izgrađene te ljestvice niti određene sve crvene linije, jer prosto se malo ili skoro nimalo nije o ovome govorilo na najznačajnijim forumima, plenumima, saborima i drugim oblicima kolektivnog unutarbošnjačkog organiziranja. Kod drugih naroda crvene linije su mnogo ranije uspostavljene, te definirano ko ima pravo da ih u ime naroda uspostavlja. To su elite: duhovna, naučno-kulturna i politička. Drugim riječima, vjerska elita kroz instituciju vjerske zajednice, naučno-kulturna kroz najznačajnije akademske i kulturne institucije i politička kroz izabrane predstavnike naroda sa stvarnim legitimitetom koji su nosioci zakonodavne i izvršne vlasti.

S obzirom da Bošnjaci nemaju vlastite nacionalne države, imaju matičnu državu Bosnu i Hercegovinu, koja je građanskog uređenja, njima su preostale prve dvije kategorije elita koje su obavezne i privilegirane da definiraju i uspostave limite ispod kojih ne bi smio nijedan pripadnik bošnjačkog naroda ići u korelacijama sa drugim narodima, naročito po pitanjima nacionalnog identiteta.

Neke od crvenih linija su naslijeđene prethodnim iskustvima i kušnjama kroz koje je bošnjački narod prolazio, te su kao takve usađene u njegovu kolektivnu svijest i najčešće se, po prirodi svog postojanja, nametnule za vrijednosti koje se nikada i ni po koju cijenu ne smiju pogaziti, niti se njima smije trgovati ili ih upotrebljavati u partikularne svrhe i za lične interese. U prvom redu, očuvanje cjelovitosti matične države Bosne i Hercegovine i Sandžaka kao domovinskog prostora življenja Bošnjaka, vjere islama, maternjeg bosanskog jezika, posebnosti bošnjačke kulture i tradicije. Također, očuvanje jedinstvene Islamske zajednice kao stožera i jedinog u kontinuitetu preživjelog stuba bošnjačkog naroda.

Pored ovih linija, kontinuirano izgrađivanje kolektivne svijesti o genocidu, ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti na osnovu svih presuda Haškoga tribunala za ono što je počinjeno u Srebrenici i svim drugim dijelovima životnog prostora Bošnjaka, kao i ustrajavanje na procesuiranju svih preostalih slučajeva koji još uvijek nisu okončani.

Ovo je važno pitanje ne zbog današnjih generacija, koje su direktni ili indirektni svjedoci svega što se dešavalo devedesetih godina, već kao zalog budućim generacijama koje će tek na osnovu sjećanja moći da izgrade sliku o stravičnosti dešavanja i dehumanizaciji balkanskog prostora s kraja dvadesetog vijeka, kako ne bi sebi dozvolili da iznova prolaze kroz slična ili, ne daj Bože, gora iskušenja. Da bi se izgradila takva vrijednost, pored žrtava genocida i zločina, bile su potrebne dodatne žrtve preživjelih tih strahoba koji su u nemogućim uslovima dobili bitku za pravo na sjećanje i pamćenje i koje kao vrijednosti posebno moramo čuvati, brinuti se o njima i slaviti ih kao heroje našeg doba. Naročito takvu empatiju i senzibilnost moramo imati prema Majkama Srebrenice koje su najzaslužnije za sve ono što je Srebrenica postala danas u svijetu i čija se uloga i mišljenja moraju uvažavati prilikom donošenja bilo kakvog stava o Srebrenici i Bosni i Hercegovini.

dr. jahja fehratović

Glas islama broj 322 (jul 2022), rubrika: Naše viđenje

BOŠNJAŠTVO I BOSANSTVO

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA – II

Sve prisutnija ideja u jednom dijelu bosanskohercegovačke javnosti, posebno među grupom liberalno opredijeljenih intelektualaca, o promicanju pojma bosanstvo u ekvivalentnoj vrijednosti pojmu bošnjaštvo, što uzročno-posljedično znači i promjenu imena naroda Bošnjaci u Bosanci, predstavlja izuzetnu opasnost koja potencijalno može ugroziti i postojanje bošnjačkoga naroda u cjelini.

Intencije onih koji već skoro deceniju ustrajavaju na pokušajima promoviranja ove ideje, polaze od toga da je ime naroda Bošnjaci previše markirano islamskim identitetskim karakteristikama za stanovnike Bosne i Hercegovine pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti, te se sa njime ne mogu identificirati, dok im je pojam Bosanci, koji podrazumijeva stanovnike geografskog prostora BiH, bliži, što im daje nadu da bi se time moglo utjecati da ga isti prihvate, čime se stvara mogućnost kreiranja jedinstvene nacije Bosanaca i postizanja svenarodnog jedinstva u Bosni i Hercegovini po modelu Albanaca koji se, bez obzira na vjersku pripadnost, svi osjećaju pripadnicima jednog naroda.

Ova u osnovi plemenita ideja već neko vrijeme je prisutna u javnom diskurzu, i nailazi na oprečne rekacije. S jedne strane, u polemikama pa, čak, i opredjeljenju javljaju se oni koji je prihvataju i već se počinju osjećati Bosancima u nacionalnome smislu; s druge strane, prilično su glasni i oni koji smatraju da ista nema utemljenje usljed historijskih, kulturoloških, pa čak i geostrateških datosti i nanose štetu isključivo Bošnjacima, dovodeći ih u jednu novu polarizaciju, posebno u periodima sve nepovoljnije natalitetske situacije i demografske slike izazvane migracijama mladih i radno i reproduktivno sposobnih ljudi prema zemljama s značajnijim šansama za kreiranje budućnosti.

Naš pogled na ovo pitanje je drukčiji, možda zato što dolazi od pripadnika bošnjačkoga naroda izvan matice Bosne i Hercegovine, ali iz autohtonog bošnjačkog domovinskog prostora, što će reći s poludistance.  

  • Historijski, Bošnjaci su autohton evropski narod, domicilno naseljen na prostoru Balkana koji je u različitim povjesnim intervalima imao preoblike, kao i svi ostali balkanski i evropski narodi. Nastao iz ilirskih plemena s kojima su se miješali nadolazeći narodi na ovom od prapovjesti migraciono zanimljivom području, čemu u prilog govore etnogenetska istraživanja, imao je interakcije sa svim značajnjim evropskim narodima koji su u konačnici oblikovali njegov etnogenetski supstrat.
  • Kulturološki, Bošnjaci su svoj identitet izgrađivali prema istim modelima kao i ostali balkanski i evropski narodi, gdje stožerno mjesto pripada religiji iz koje se granaju ostale sastavnice kulturnog identiteta. Poput drugih ilirskih plemena, preci Bošnjaka su u prapovijesti bili pagani, imali razvijene kultove i božanstva. Nakon dodira sa kršćanstvom, doživljavaju prve polarizacije koje se odnose na konfesionalnu pripadnost; najveći dio ih postaje sljedbenicima arijanističkog učenja iz kog se, u koliziji s drugim sličnim heretičkim učenjima, razvija Zajednica bosanskih hristjana, dok i među njima ima onih koji se opredjeljuju za jedno od konvencionlanih hrišćanskih učenja – ortodoksno ili katoličko – što je dobrim dijelom uvjetovano vojnom i političkom nadmoći Zapadnog i Istočnog rimskog carstva koje se prelamalo preko povjesne Bosne. Dolaskom islama na ove prostore, pripadnici Zajednice bosanskih hristjana najvećim dijelom prelaze na islam, dok pripadnicima konvecionalnih crkava bivaju zagarantirana vjerska prava i isti dobrim dijelom ostaju privrženi njima, čime je najznačajniji dio vjerske komponente Bošnjaka kroz povjest obuhvaćen.
  • S obzirom da su se na Balkanu kulturalne diferencijacije događale skladno vjerskom opredjeljnju, kao i svi viešerligijski narodi, Bošnjaci su imali dva prstena kulturalnog identiteta, jedan koji se razvijao i čuvao unutar porodice i šire zajednice obuhvaćene istom vjerskom pripadnošću, i drugi koji je predstavljao prožimanje vjerskog, običajnog, kulturnog na nivou cijelog naroda, posebno njegovan u mješovitim sredinama, primarno urbanog karaktera.
  • Teritorijalno domicilni prostori življenja Bošnjaka, kao i ostalih balkanskih naroda, prostirali su se duž cijelog Balkanskoga poluotoka, s najznačajnijom koncentracijom u povjesnim granicama srednjovjekovne Bosne, od kojih su se do danas primarno zadržali Bosna i Hercegovina, matična država svih Bošnjaka, i Novopazarski sandžak, raznim vojnim i političkim događanjima izdvojen iz Bosne, i danas u granicama država Srbije i Crne Gore. Međutim, i izvan ova dva domicilna prostora, Bošnjaci autohtono žive i na svim teritorijalnim prostorima Balkana – u Makedoniji, na Kosovu, u Hrvatskoj, Sloveniji i Albaniji…
  • Uslijed migracionih procesa koji stoljeće ipo traju, Bošnjaci danas imaju značajne samosvjesne zajednice u Republici Turskoj, svim zemljama Evropskog kontinenta, pa i Americi i Australiji, dok isto tako postoje enklave u većini azijskih i afričkih zemalja koje su pripadale islamskome svijetu.
  • Državotvorno, Bošnjaci su, također, kao svi drevni narodi, doživjeli više upravnih uređenja. Počevši od stare Helade preko Rimskog imperija (Ilirska sclavnia, kao posebna provincija), do stvaranja Srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva, zatim njegove propasti i predefiniranja kao posebnog vilajeta unutar Osmalijskog carstva i docnijim prepuštanjem Austro-Ugarskom carstvu, pa preko tri Jugoslavije do onoga čemu svjedočimo nakon zadnje decenije XX stoljeća. U svim ovim uređenjima nakon Bosanskog kraljevstva životni prostor Bošnjaka se smanjivao, što je posljedica vojnih događanja i političkih odluka na koje sami Bošnjaci nisu imali prilike do kraja utjecati.
  • Polarizacije, počevši od druge polovice XIX stoljeća do danas, kada na prostoru Balkana izravnije počinje da prodire ideja o naciji nauštrb ideje o narodu, dodatno su doprinosile podjelama bošnjačkoga narodnoga korpusa. Od predaustrougarskog i u austrougarskom dobu bosanskohercegovački katolici se nacionalno počinju osjećati i opredjeljivati Hrvatima, a pravoslavci Srbima, čime starostavno ime naroda Bošnjaci ostaju njegovati uglavnom pripadnici ovog naroda muslimanske vjeroispovijesti. U austrougarskom i periodu prve Kraljevine Jugoslavije događa se druga polarizacija koja dobar dio bošnjačke inteligencije i prosvjećenijeg svijeta opredjeljuje da se u nacionalnome smislu osjećaju Srbima i Hrvatima muslimanske/muhamedanske vjere. Druga polovica XX stoljeća donosi nove vrijednosti i pojavnosti od kojih je za predmetno pitanje važno jugoslavenstvo i hibridni pokušaj pravljenja jugoslavenske nacije, uslijed čega se dobar dio Bošnjaka opredjeljivao Jugoslavenima. Nešto kasnije, ustavnim promjenama iz sedamdesetih godina XX vijeka, liberalizacija komunističkog režima donijela je priznavanje nacije Musliman za Bošnjake, što je oprečeno historijskim, kulturološkim i općedruštvenim datostima, jer je ta odrednica vezana za pripadnike islamske vjeroispovijesti kojih ima koliko i naroda i nacija u svijetu, a na samome prostoru Jugoslavije postojavale su više njih – Bošnjaci, Albanci, Turci, Romi…, mada su se sa odrednicom Musliman u nacionalnome smislu uglavnom identificirali Bošnjaci. Događanja devedestih godina, dovela su i do vraćanja drevnog imena naroda Bošnjaci, ali je prihvatanje te odluke na cijelome prostoru življenja Bošnjaka teklo različitom dinamikom, posebno na prostoru države Crne Gore, i proizvelo dodatne polarizacije. Na koncu, XXI vijek je označio definitivno prihvatanje ovog naziva kod enormne većine pripadnika bošnjačkoga naroda, čime je, nadali smo se, stavljen pečat na brojne polarizacije u rasponu od stoljeće ipo, koje su za posljedicu imale višestruko raslojavanje bošnjačkoga naroda. Međutim, najnovija tenedencija promoviranja ideje bosanstva prijeti da nastavi kontinuitet tih polarizacija i dodatnog usitnjavanja ionako umanjenog i razbijenog narodnonog i nacionalnog tkiva Bošnjaka.

Šta su nedostaci i zbog čega je ova ideja pogubna po bošnjački narod?

Za današnje Bošnjake, kao i buduće generacije Bošnjaka, ideja o bosanstvu kao naciji je pogubna iz više razloga, od kojih ćemo problematizirati najznačajnije:

  • Pojam bosanstvo u najširoj mogućoj percepciji, u onom smislu kako su ga na našem teritoriju i govornom području instalirali Austro-Ugari kao ideju, omeđen je teritorijalnim granicama, i u svojem značenju obuhvaća stanovnike određenog teritorija, odnosno stanovnike Bosne i Hercegovine. U početku pojave ovog pojma čak se išlo i na polarizaciju koja je podrazumijevala Bosance i Hercegovce (to ćemo naći i u naslovima knjiga bošnjačkih intelektulaca s kraja XIX i početka XX stoljeća).
  • Prostor Evrope, naročito Balkana, historijski je određen kao mjesto susreta vjera, kultura, tradicija, običaja, i najvažnije miješanja različitih etniciteta. Kroz historiju, mijenjali su se oblici državnih uređenja, dok je životni prostor, u manjoj ili većoj mjeri, ostajao isti, jer su narodi odolijevali različitim pritiscima, pa čak i onim vojnim da odustanu od svog domicilnog životnog prostora. Sve je to dovelo da, nakon stoljeća i stoljeća, pokušaja nametanja različitih društvenih uređenja i pokušaja obezbjeđivanja etnički čistog životnog prostora, danas ni jedan balkanski narod nije uspio koncentrirati cijeli svoj korpus u jednoj državno-teritorijalnoj oblasti. To praktično znači da životni prostori unutar državnih granica Balkana nisu jednonarodni i jednonacionalni, da u svim državama, u većem ili manjem broju, žive pripadnici svih autohtonih naroda.
  •  Identitetska višepripadnost odlika je balkanskih naroda. Ona se ogleda u složenosti historijskih i kulturoloških datosti koje smo naprijed spominjali. Na najznačajnijoj razini ona se dijeli na nacionalnu i državnu pripadnost. Tako, recimo, postoje Bošnjaci iz Bosne i Hercegovine, ali i Bošnjaci iz Sandžaka, Republike Srbije, Crne Gore, Republike Hrvatske, Sjeverne Makedonije i drugih balkanskih zemalja. Isto kao što postoje Srbi, Crnogorci, Hrvati, Albanci i drugi čiji su autohtoni i domicilni životni prostori izvan njihovih matičnih država. Plastično kazano, postoje Bošnjaci iz Srbije i Srbi iz Bosne i Hercegovine, Crnogorci iz Srbije i Srbi iz Crne Gore, Albanci iz Sjeverne Makedonije i Makedonci iz Albanije, Hrvati iz Srbije i Srbi iz Hrvatske… Svi oni imaju svoj narodni, nacionalni i državnoteritorijalni identitet.
  • Ideja o bosanstvu kao narodnosnoj kategoriji to ne prepoznaje, što bi značilo da bi svi Bošnjaci izvan Bosne i Hercegovine njenim prihvatanjem ostali bez svog narodnog i nacionalnog idetentiteta, jer rođenjem i životom nisu predodređeni da budu stanovnici Bosne i Hercegovine, ali su predodređeni da budu pripadnici bošnjačkoga naroda. Prihvatanje ove ideje od strane pripadnika njihovog naroda u matičnoj državi Bosni i Hercegovini, značilo bi odricanje od svih njih i prepuštanje da se ili samoorganiziraju i pokušaju odbraniti vlastito pravo na postojanje ili utope u neki od drugih identiteta koji ih okružuju.
  • Pogubnost prihvatanje ove ideje nije usmjerena samo na Bošnjake izvan matice BiH, već na bošnjački narod u cjelini. Šta to znači? Ako uzmemo u obzir gore spominjanu činjenicu različtih državnih preuređenja Balkana i procesa koji su s njima uzročno-posljedično povezani, brojke nas surovo suočavaju sa realnošću i činjenicom da danas više od dvije trećine bošnjačkoga naroda živi izvan matične države Bosne i Hercegovine, kada saberemo sve životne prostore – bilo one autohotne na teritoriju Balkana bilo one koji su nastajali diljem svijeta usljed migracionih procesa od druge polovice XIX stoljeća do danas. To bi značilo da se odričemo apsolutne većine svog naroda i prepuštamo ga drugima, bez bozira što zagovornici ideje bosanstva daju mogućnost da se prema porijeklu može utvrditi pripadnost tako zamišljenoj naciji. To je, opet, vezano za teritorijalnu odrednicu danas percipiranu mnogo uže od onoga što je životni prostor generacija bošnjačkih iseljenika podrazumijevao.
  • Ovakva ideja ne samo da je pogubna za Bošnjake već je i zdravorazumski neprihvatljiva i apsurdna, naročito ako imamo tendencije ostalih balkanskih naroda koje podrazumijevaju dodatnu integraciju njihovog životnog prostora i, čak, otvoreno nasrtanje na bošnjački životni i identitetski prostor (što će biti tema nekog drugog teksta, s obzirom da zahtijeva detaljnu elaboraciji).
  • Bošnjaci bi kao narod prihvatanjem ideje bosanstva kao narodnog imenitelja odustali od sebe, a to znači i od svoje budućnosti, što u konačnici dovodi i do njihovog nestanka sa svjetske pozornice naroda.
  • Pojam bosanstvo, u najširem smsilu, može označavati posebnost identiteta građana Bosne i Hercegovine, zajednički imenitelj Bošnjaka, Srba, Hrvata i drugih koji žive u BiH i spona koja ih integrira u jedinstven izvanacionalni ili, slobodnije kazano, građanski korpus, ali bez ugrožavanja nacionalnog identiteta bilo koje komponente koji on obuhvaća, ne ugrožavajući kao narode ni Bošnjake, ni Hrvate ni Srbe jer su ovo narodne kategorije koje nadilaze teritorijalna ograničenja, i jedino kao takav može biti percipiran i prihvaćen.
  • Pojam bošnjaštvo je vezan za postojanje jednog autohtonog i domiclinog drevnog balkanskog naroda – Bošnjaka. On nadilazi teritorijalna omeđavanja, kao i svaki drugi narod, i obuhvaća sve one koji se po porijeklu, kulturi, tradiciji, običajima i osjećaju sa njime identificiraju.
  • Ova dva pojma nisu u suprotnosti niti mogu biti binarni parnjaci, to jest da jedan isključuje drugoga. Ali, se njihovo poimanje mora jasno naznačiti i definirati: BOŠNJAŠTVO – narododnosna odrednica, BOSANSTVO – teritorijalna odrednica. Svaki pokušaj drukčijeg interpretiranja poguban je i opasan, ne donosi ništa dobro i može proizvesti dalekosežne negativne posljedice.

jahja fehratović,

Novi Pazar 4. 7. 2020.

 ©jahjafehratovic.com