Tag: Balkan

MIR NA BALKANU NEMA ALTERNATIVU, BEZ MIRA NEMA BUDUĆNOSTI

Posted on by jahja fehratović

*Obraćanje u Narodnoj skupštini Republike Srbije, Prva posebna sjednica, 14. 9. 2022. godine

Poštovani predsjedavajući, poštovani predsjedniče Republike Srbije sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici!

Jučerašnje naše zasijedanje i ova današnja rasprava predstavljaju nešto o čemu trebamo otvoreno i objektivno govoriti.

Ja sam se jučer, kao narodni poslanik bošnjačke nacionalnosti, nekoliko puta osjećao, ako hoćete iskreno, kao strano tijelo. Svi ovi ljudi koji su govorili, uglavnom su govorili o tome kao da u ovoj državi žive samo pripadnici srpskoga naroda. Jedini koji je pored Srba spominjao i ostale narode u ovoj državi jeste predsjednik Republike Aleksandar Vučić, i to treba ovdje kazati iskreno i biti zahvalan na tome.

Naravno, pitanje Kosova nije samo pitanje albanskoga i srpskoga naroda.

Spremajući se za ovu sjednicu, prethodnih dana sam boravio nekoliko puta u Mitrovici, želeći da vidim zaista kako žive ljudi tamo, s obzirom da je Mitrovica grad koji je jako blizu Novoga Pazara. Bio sam i u srpskom dijelu, bio sam i u albanskom dijelu. Ali, znate šta? Ta dva dijela spaja nešto što se zove: Bošnjačka mahala. Kada iz srpskog dijela hoćete preći u albanski dio, vi morate proći kroz Bošnjačku mahalu.

Hoću da kažem da, kako god u Srbiji žive i Srbi i pripadnici drugih naroda, i na Kosovu žive Albanci, Srbi, ali i Bošnjaci, i Romi, i Aškalije, i Egipćani, i Goranci, pa čak i jedan manji dio Turaka.

Kada pokušavamo govoriti o ovim stvarima, trebamo uzeti u obzir da je to prostor, kao što je prostor cijelog Balkana, multikulturalan, koji podrazumijeva život svih ljudi na tom prostoru.

Ono što mi je ostalo upamćeno, urezano, prilikom tih boravaka tamo jeste da sam vidio veliku želju za životom, veliku želju i kod pripadnika srpskog naroda i kod pripadnika albanskog naroda, a i kod pripadnika bošnjačkog naroda.

Također sam mnogo vremena tih dana proveo sa studentima bošnjačke nacionalnosti koji studiraju u Mitrovici, kojih ima više stotina i koji iz prve ruke osjećaju šta znači život u tom dijelu našeg prostora.

Dame i gospodo, ono što smo jučer čuli od predsjednika Republike Srbije predstavlja jedini način kako da izađemo iz ovih problema. Pitanje Kosova je veliki čvor, on se ne odnosi samo na prostor Kosova ili na prostor Srbije, on se odnosi na prostor cijelog Balkana. Jako me je obradovalo to što sam čuo da konkretnog, jednobraznog, jednorodnog rješenja nema.

Kada sam aplaudirao predsjedniku kada je spomenuo da neće slati u kovčezima niti djecu majkama albanske niti srpske nacionalnosti – bio sam usamljen u tome.

Ja pripadam generaciji koja je odrastala devedesetih, koja je pamtila sve ono što se događalo devedesetih, koja nosi traume iz tih devedesetih. Kroz moj grad Novi Pazar su tih devedesetih godina prolazile kolone i kolone izbjeglica sa Kosova. Kroz moj grad su tih godina prolazile hiljade i hiljade izbjeglica albanske nacionalnosti. Na moj grad je palo mnogo, zaista mnogo NATO bombi. To su traume koje pamti moja generacija.

U ime generacije moje dece, u ime generacije svih nas, ja tražim i zahtevam zaista od predsjednika i svih nadležnih, i ne samo od predsednika Republike Srbije, već svih koji utiču na ovo pitanje, da ne dozvole da naša djeca imaju one traume koje smo mi imali i koje su obilježile naša detinjstva.

Molim vas da učinite sve što možete da očuvate mir, da očuvate suživot, da očuvate ono što je važno za svakog građanina ove države, jer bez toga nema opstanka i nema budućnosti na ovim našim prostorima.

Nemamo se čemu nadati ukoliko ne očuvamo mir.

To nije pitanje jednog naroda, to nije pitanje dva naroda, to je pitanje svih naroda na Balkanu, to je pitanje svakog pojedinca. Na kraju, to je pitanje svakog čoveka na ovim našim prostorima. Hvala.

ALEKSANDAR VUČIĆ, predsjednik Republike Srbije:

Zahvalan sam, gospodine Fehratoviću, na rečima koje ste izgovorili, na onome što ste primetili. Tačno je da je mir najvažniji i kao što sam rekao i juče, daćemo sve od sebe da taj mir sačuvamo.
Tačno je da u Srbiji ne žive samo Srbi, žive i Mađari i Bošnjaci i Albanci i Romi i Slovaci i Rumuni i Rusini i Bugari i mnogi drugi, tako da, mi se time ponosimo. I zato moramo da govorimo i zato sam se trudio, nikada ne možete, jer ovo je i nacionalna tema, ne samo državna, zato izaziva toliko strasti kod nas Srba, zbog toga se ne ljutite, ali da, vodićemo računa kroz ovu politiku i o pripadnicima svih drugih naroda, razumevajući koliko je za njih značajno da sačuvamo mir i stabilnost.

ALEKSANDAR ORLIĆ, predsjedavajući:

Znači, jel replika bila Fehratović? Jeste.
Izvolite.

JAHJA FEHRATOVIĆ, narodni poslanik SPP

S obzirom da mi je isteklo vreme prije nego sam uspio sve kazati, ja se zahvaljujem i predsjedniku Aleksandru Vučiću što se obratio na moje izlaganje, i želim ovde samo kazati da razumijem da ovo jeste i nacionalno pitanje koje se prije svega odnosi i tiče srpskog naroda i albanskog naroda, ali prosto i mi, mali narodi ili manji narodi na ovim prostorima, smo dio tog pitanja.

Kako sam spominjao Mitrovicu, isto tako Bošnjaci žive i u Peći, u Vitomirici, i u prizrenskoj regiji. I znate kako? Mi se osećamo nekada kao da smo između čekića i nakovnja, a prije bih da se osjećamo kao most spajanja i da damo doprinos, u stvari da se ovo pitanje riješi na dobrobit svih naroda i svih građana ove države i cijelog ovog našeg prostora.

Ostao sam dužan kazati da će poslanici Stranke pravde i pomirenja svakako podržati ovaj izvještaj kao i svako nastojanje da se dođe do rješenja koje je u interesu svih nas. Znam, svjestan sam da kod ovih situacija nije dovoljno da sam jedna strana teži miru, da samo jedna strana teži rješenju, i to je nešto što je najveći problem i treba insistirati svakako od svih da isto tako imaju širinu, da isto tako uđu nekada u tuđe cipele, da razumiju pozicije i da, naravno, u interesu i svog naroda i drugih naroda teže onome što je najbolje za sve nas. Hvala vam.

JEDAN POSVE LIČNI STAV

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA – IV

U administrativnim nadmudrivanjima, uvijek ali uvijek se mora voditi računa o običnom čovjeku, jer preko njegovih leđa pucaju prangije. Zato je važno potrošiti i posljednji atom snage u potrazi za rješenjem koje će imati minimum konsenzusa svih strana nego li posezati za onim koje se čini pravednijim, tim prije zato što u kompliciranim međunacionalnim odnosima svako ima svoju verziju istine, pa onda stoji moja istina nasuport tvoje istine, moja pravda nasuprot tvoje pravde, i na koncu moja sreća nasuport tvoje sreće – i onda moja nesreća nasuport tvoje nesreće, moje stradanje nasuport tvog stradanja…. A svi zaboravljamo…

Balkan je prostor ljubaznosti ali i napetosti, tolerancije ali i netrpeljivosti, radosti ali i srdžbe, ljabavi ali i mržnje, mira ali i rata. U svemu ovome je ključni konektor „I“. Zato je naša politika, politika koja traga za rješenjima koja su, ako ne skroz dobra, makar prihvatljiva i za Bošnjake, i za Srbe, i za Albance , i za Hrvate, ali i sve druge narode Balkana.

Nebo iznad nas koje je nedjeljivo osvjetljava zemlju pod nama. Da je Bog htio, On bi napravio graničnike koji bi izdijelili naše životne prostore i jasno nas omeđio u torove. Nasuprot tome, učinio je, iz Svoje svemoći, da nas isto sunce svojim zrakama napaja za život prevažnim mineralima i vitaminima, da nas isti vjetrovi šibaju po preplanulim i teškim balkanskim licima, da nas isti vazduh i ista voda (osim onih koje smo sami zagadili) održavaju u životu. Pa, koji je to smrtnik spreman na sebe preuzeti da svu tu Božiju pravdu prekraja i živote svojih sunarodnika žrtvuje radi nečeg nad čime nije nikakav gospodar!?

Zemlja balkanska, kao i svaka druga na svijetu, ima samo jednog gospodara: Boga milostivog. Tome nas uči historija. I svi oni silni narodi, sve one silne civilizacije koje danas po našim gudurama samo u tragovima nalazimo i iz njih učimo o tome kako je u svijetu, kao i u životu, sve promjenjivo, da svaka sila nađe velesilu, da svaki vilajet katkada dobije svoj namet – samo je pitanje kada, ko i koliko je spreman na svoja pleća natovariti belaja i suza majčinih, težih od najtežeg metala koje uporno nakapaju balkansku zemlju i zazivaju prokletstvo nad svakim silnikom koji se drzne da u rat pošalje njihove mladine i budno sanjane snove.

U pamet se, o Bošnjače, u pamet se o Srbine, u pamet se o Albanče, u pamet se o Crnogorče, u pamet se o Hrvatu!

dr. Jahja Fehratović, Beograd 1. 8. 2022. godine

* Zapis je inspiriran trenutnim senzibilnim političkim stanjima u Bosni i Hercegovini i na Kosovu preko kojih se opet prelama i cijeli naš balkanski životni prostor.

BOŠNJAŠTVO I BOSANSTVO

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA – II

Sve prisutnija ideja u jednom dijelu bosanskohercegovačke javnosti, posebno među grupom liberalno opredijeljenih intelektualaca, o promicanju pojma bosanstvo u ekvivalentnoj vrijednosti pojmu bošnjaštvo, što uzročno-posljedično znači i promjenu imena naroda Bošnjaci u Bosanci, predstavlja izuzetnu opasnost koja potencijalno može ugroziti i postojanje bošnjačkoga naroda u cjelini.

Intencije onih koji već skoro deceniju ustrajavaju na pokušajima promoviranja ove ideje, polaze od toga da je ime naroda Bošnjaci previše markirano islamskim identitetskim karakteristikama za stanovnike Bosne i Hercegovine pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti, te se sa njime ne mogu identificirati, dok im je pojam Bosanci, koji podrazumijeva stanovnike geografskog prostora BiH, bliži, što im daje nadu da bi se time moglo utjecati da ga isti prihvate, čime se stvara mogućnost kreiranja jedinstvene nacije Bosanaca i postizanja svenarodnog jedinstva u Bosni i Hercegovini po modelu Albanaca koji se, bez obzira na vjersku pripadnost, svi osjećaju pripadnicima jednog naroda.

Ova u osnovi plemenita ideja već neko vrijeme je prisutna u javnom diskurzu, i nailazi na oprečne rekacije. S jedne strane, u polemikama pa, čak, i opredjeljenju javljaju se oni koji je prihvataju i već se počinju osjećati Bosancima u nacionalnome smislu; s druge strane, prilično su glasni i oni koji smatraju da ista nema utemljenje usljed historijskih, kulturoloških, pa čak i geostrateških datosti i nanose štetu isključivo Bošnjacima, dovodeći ih u jednu novu polarizaciju, posebno u periodima sve nepovoljnije natalitetske situacije i demografske slike izazvane migracijama mladih i radno i reproduktivno sposobnih ljudi prema zemljama s značajnijim šansama za kreiranje budućnosti.

Naš pogled na ovo pitanje je drukčiji, možda zato što dolazi od pripadnika bošnjačkoga naroda izvan matice Bosne i Hercegovine, ali iz autohtonog bošnjačkog domovinskog prostora, što će reći s poludistance.  

  • Historijski, Bošnjaci su autohton evropski narod, domicilno naseljen na prostoru Balkana koji je u različitim povjesnim intervalima imao preoblike, kao i svi ostali balkanski i evropski narodi. Nastao iz ilirskih plemena s kojima su se miješali nadolazeći narodi na ovom od prapovjesti migraciono zanimljivom području, čemu u prilog govore etnogenetska istraživanja, imao je interakcije sa svim značajnjim evropskim narodima koji su u konačnici oblikovali njegov etnogenetski supstrat.
  • Kulturološki, Bošnjaci su svoj identitet izgrađivali prema istim modelima kao i ostali balkanski i evropski narodi, gdje stožerno mjesto pripada religiji iz koje se granaju ostale sastavnice kulturnog identiteta. Poput drugih ilirskih plemena, preci Bošnjaka su u prapovijesti bili pagani, imali razvijene kultove i božanstva. Nakon dodira sa kršćanstvom, doživljavaju prve polarizacije koje se odnose na konfesionalnu pripadnost; najveći dio ih postaje sljedbenicima arijanističkog učenja iz kog se, u koliziji s drugim sličnim heretičkim učenjima, razvija Zajednica bosanskih hristjana, dok i među njima ima onih koji se opredjeljuju za jedno od konvencionlanih hrišćanskih učenja – ortodoksno ili katoličko – što je dobrim dijelom uvjetovano vojnom i političkom nadmoći Zapadnog i Istočnog rimskog carstva koje se prelamalo preko povjesne Bosne. Dolaskom islama na ove prostore, pripadnici Zajednice bosanskih hristjana najvećim dijelom prelaze na islam, dok pripadnicima konvecionalnih crkava bivaju zagarantirana vjerska prava i isti dobrim dijelom ostaju privrženi njima, čime je najznačajniji dio vjerske komponente Bošnjaka kroz povjest obuhvaćen.
  • S obzirom da su se na Balkanu kulturalne diferencijacije događale skladno vjerskom opredjeljnju, kao i svi viešerligijski narodi, Bošnjaci su imali dva prstena kulturalnog identiteta, jedan koji se razvijao i čuvao unutar porodice i šire zajednice obuhvaćene istom vjerskom pripadnošću, i drugi koji je predstavljao prožimanje vjerskog, običajnog, kulturnog na nivou cijelog naroda, posebno njegovan u mješovitim sredinama, primarno urbanog karaktera.
  • Teritorijalno domicilni prostori življenja Bošnjaka, kao i ostalih balkanskih naroda, prostirali su se duž cijelog Balkanskoga poluotoka, s najznačajnijom koncentracijom u povjesnim granicama srednjovjekovne Bosne, od kojih su se do danas primarno zadržali Bosna i Hercegovina, matična država svih Bošnjaka, i Novopazarski sandžak, raznim vojnim i političkim događanjima izdvojen iz Bosne, i danas u granicama država Srbije i Crne Gore. Međutim, i izvan ova dva domicilna prostora, Bošnjaci autohtono žive i na svim teritorijalnim prostorima Balkana – u Makedoniji, na Kosovu, u Hrvatskoj, Sloveniji i Albaniji…
  • Uslijed migracionih procesa koji stoljeće ipo traju, Bošnjaci danas imaju značajne samosvjesne zajednice u Republici Turskoj, svim zemljama Evropskog kontinenta, pa i Americi i Australiji, dok isto tako postoje enklave u većini azijskih i afričkih zemalja koje su pripadale islamskome svijetu.
  • Državotvorno, Bošnjaci su, također, kao svi drevni narodi, doživjeli više upravnih uređenja. Počevši od stare Helade preko Rimskog imperija (Ilirska sclavnia, kao posebna provincija), do stvaranja Srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva, zatim njegove propasti i predefiniranja kao posebnog vilajeta unutar Osmalijskog carstva i docnijim prepuštanjem Austro-Ugarskom carstvu, pa preko tri Jugoslavije do onoga čemu svjedočimo nakon zadnje decenije XX stoljeća. U svim ovim uređenjima nakon Bosanskog kraljevstva životni prostor Bošnjaka se smanjivao, što je posljedica vojnih događanja i političkih odluka na koje sami Bošnjaci nisu imali prilike do kraja utjecati.
  • Polarizacije, počevši od druge polovice XIX stoljeća do danas, kada na prostoru Balkana izravnije počinje da prodire ideja o naciji nauštrb ideje o narodu, dodatno su doprinosile podjelama bošnjačkoga narodnoga korpusa. Od predaustrougarskog i u austrougarskom dobu bosanskohercegovački katolici se nacionalno počinju osjećati i opredjeljivati Hrvatima, a pravoslavci Srbima, čime starostavno ime naroda Bošnjaci ostaju njegovati uglavnom pripadnici ovog naroda muslimanske vjeroispovijesti. U austrougarskom i periodu prve Kraljevine Jugoslavije događa se druga polarizacija koja dobar dio bošnjačke inteligencije i prosvjećenijeg svijeta opredjeljuje da se u nacionalnome smislu osjećaju Srbima i Hrvatima muslimanske/muhamedanske vjere. Druga polovica XX stoljeća donosi nove vrijednosti i pojavnosti od kojih je za predmetno pitanje važno jugoslavenstvo i hibridni pokušaj pravljenja jugoslavenske nacije, uslijed čega se dobar dio Bošnjaka opredjeljivao Jugoslavenima. Nešto kasnije, ustavnim promjenama iz sedamdesetih godina XX vijeka, liberalizacija komunističkog režima donijela je priznavanje nacije Musliman za Bošnjake, što je oprečeno historijskim, kulturološkim i općedruštvenim datostima, jer je ta odrednica vezana za pripadnike islamske vjeroispovijesti kojih ima koliko i naroda i nacija u svijetu, a na samome prostoru Jugoslavije postojavale su više njih – Bošnjaci, Albanci, Turci, Romi…, mada su se sa odrednicom Musliman u nacionalnome smislu uglavnom identificirali Bošnjaci. Događanja devedestih godina, dovela su i do vraćanja drevnog imena naroda Bošnjaci, ali je prihvatanje te odluke na cijelome prostoru življenja Bošnjaka teklo različitom dinamikom, posebno na prostoru države Crne Gore, i proizvelo dodatne polarizacije. Na koncu, XXI vijek je označio definitivno prihvatanje ovog naziva kod enormne većine pripadnika bošnjačkoga naroda, čime je, nadali smo se, stavljen pečat na brojne polarizacije u rasponu od stoljeće ipo, koje su za posljedicu imale višestruko raslojavanje bošnjačkoga naroda. Međutim, najnovija tenedencija promoviranja ideje bosanstva prijeti da nastavi kontinuitet tih polarizacija i dodatnog usitnjavanja ionako umanjenog i razbijenog narodnonog i nacionalnog tkiva Bošnjaka.

Šta su nedostaci i zbog čega je ova ideja pogubna po bošnjački narod?

Za današnje Bošnjake, kao i buduće generacije Bošnjaka, ideja o bosanstvu kao naciji je pogubna iz više razloga, od kojih ćemo problematizirati najznačajnije:

  • Pojam bosanstvo u najširoj mogućoj percepciji, u onom smislu kako su ga na našem teritoriju i govornom području instalirali Austro-Ugari kao ideju, omeđen je teritorijalnim granicama, i u svojem značenju obuhvaća stanovnike određenog teritorija, odnosno stanovnike Bosne i Hercegovine. U početku pojave ovog pojma čak se išlo i na polarizaciju koja je podrazumijevala Bosance i Hercegovce (to ćemo naći i u naslovima knjiga bošnjačkih intelektulaca s kraja XIX i početka XX stoljeća).
  • Prostor Evrope, naročito Balkana, historijski je određen kao mjesto susreta vjera, kultura, tradicija, običaja, i najvažnije miješanja različitih etniciteta. Kroz historiju, mijenjali su se oblici državnih uređenja, dok je životni prostor, u manjoj ili većoj mjeri, ostajao isti, jer su narodi odolijevali različitim pritiscima, pa čak i onim vojnim da odustanu od svog domicilnog životnog prostora. Sve je to dovelo da, nakon stoljeća i stoljeća, pokušaja nametanja različitih društvenih uređenja i pokušaja obezbjeđivanja etnički čistog životnog prostora, danas ni jedan balkanski narod nije uspio koncentrirati cijeli svoj korpus u jednoj državno-teritorijalnoj oblasti. To praktično znači da životni prostori unutar državnih granica Balkana nisu jednonarodni i jednonacionalni, da u svim državama, u većem ili manjem broju, žive pripadnici svih autohtonih naroda.
  •  Identitetska višepripadnost odlika je balkanskih naroda. Ona se ogleda u složenosti historijskih i kulturoloških datosti koje smo naprijed spominjali. Na najznačajnijoj razini ona se dijeli na nacionalnu i državnu pripadnost. Tako, recimo, postoje Bošnjaci iz Bosne i Hercegovine, ali i Bošnjaci iz Sandžaka, Republike Srbije, Crne Gore, Republike Hrvatske, Sjeverne Makedonije i drugih balkanskih zemalja. Isto kao što postoje Srbi, Crnogorci, Hrvati, Albanci i drugi čiji su autohtoni i domicilni životni prostori izvan njihovih matičnih država. Plastično kazano, postoje Bošnjaci iz Srbije i Srbi iz Bosne i Hercegovine, Crnogorci iz Srbije i Srbi iz Crne Gore, Albanci iz Sjeverne Makedonije i Makedonci iz Albanije, Hrvati iz Srbije i Srbi iz Hrvatske… Svi oni imaju svoj narodni, nacionalni i državnoteritorijalni identitet.
  • Ideja o bosanstvu kao narodnosnoj kategoriji to ne prepoznaje, što bi značilo da bi svi Bošnjaci izvan Bosne i Hercegovine njenim prihvatanjem ostali bez svog narodnog i nacionalnog idetentiteta, jer rođenjem i životom nisu predodređeni da budu stanovnici Bosne i Hercegovine, ali su predodređeni da budu pripadnici bošnjačkoga naroda. Prihvatanje ove ideje od strane pripadnika njihovog naroda u matičnoj državi Bosni i Hercegovini, značilo bi odricanje od svih njih i prepuštanje da se ili samoorganiziraju i pokušaju odbraniti vlastito pravo na postojanje ili utope u neki od drugih identiteta koji ih okružuju.
  • Pogubnost prihvatanje ove ideje nije usmjerena samo na Bošnjake izvan matice BiH, već na bošnjački narod u cjelini. Šta to znači? Ako uzmemo u obzir gore spominjanu činjenicu različtih državnih preuređenja Balkana i procesa koji su s njima uzročno-posljedično povezani, brojke nas surovo suočavaju sa realnošću i činjenicom da danas više od dvije trećine bošnjačkoga naroda živi izvan matične države Bosne i Hercegovine, kada saberemo sve životne prostore – bilo one autohotne na teritoriju Balkana bilo one koji su nastajali diljem svijeta usljed migracionih procesa od druge polovice XIX stoljeća do danas. To bi značilo da se odričemo apsolutne većine svog naroda i prepuštamo ga drugima, bez bozira što zagovornici ideje bosanstva daju mogućnost da se prema porijeklu može utvrditi pripadnost tako zamišljenoj naciji. To je, opet, vezano za teritorijalnu odrednicu danas percipiranu mnogo uže od onoga što je životni prostor generacija bošnjačkih iseljenika podrazumijevao.
  • Ovakva ideja ne samo da je pogubna za Bošnjake već je i zdravorazumski neprihvatljiva i apsurdna, naročito ako imamo tendencije ostalih balkanskih naroda koje podrazumijevaju dodatnu integraciju njihovog životnog prostora i, čak, otvoreno nasrtanje na bošnjački životni i identitetski prostor (što će biti tema nekog drugog teksta, s obzirom da zahtijeva detaljnu elaboraciji).
  • Bošnjaci bi kao narod prihvatanjem ideje bosanstva kao narodnog imenitelja odustali od sebe, a to znači i od svoje budućnosti, što u konačnici dovodi i do njihovog nestanka sa svjetske pozornice naroda.
  • Pojam bosanstvo, u najširem smsilu, može označavati posebnost identiteta građana Bosne i Hercegovine, zajednički imenitelj Bošnjaka, Srba, Hrvata i drugih koji žive u BiH i spona koja ih integrira u jedinstven izvanacionalni ili, slobodnije kazano, građanski korpus, ali bez ugrožavanja nacionalnog identiteta bilo koje komponente koji on obuhvaća, ne ugrožavajući kao narode ni Bošnjake, ni Hrvate ni Srbe jer su ovo narodne kategorije koje nadilaze teritorijalna ograničenja, i jedino kao takav može biti percipiran i prihvaćen.
  • Pojam bošnjaštvo je vezan za postojanje jednog autohtonog i domiclinog drevnog balkanskog naroda – Bošnjaka. On nadilazi teritorijalna omeđavanja, kao i svaki drugi narod, i obuhvaća sve one koji se po porijeklu, kulturi, tradiciji, običajima i osjećaju sa njime identificiraju.
  • Ova dva pojma nisu u suprotnosti niti mogu biti binarni parnjaci, to jest da jedan isključuje drugoga. Ali, se njihovo poimanje mora jasno naznačiti i definirati: BOŠNJAŠTVO – narododnosna odrednica, BOSANSTVO – teritorijalna odrednica. Svaki pokušaj drukčijeg interpretiranja poguban je i opasan, ne donosi ništa dobro i može proizvesti dalekosežne negativne posljedice.

jahja fehratović,

Novi Pazar 4. 7. 2020.

 ©jahjafehratovic.com

SANDŽAK U VREMENU

Posted on by jahja fehratović

 Glas islama 271, strana 3, Rubrika: Naše viđenje, decembar 2015.

JEDAN POGLED NA SANDŽAČKO PITANJE

Ne može biti Sandžaka kao moderne evropske regije dok glas slobodnog bošnjačkog čovjeka ne bude toliko skup da ga niko nikada ne može kupiti ni novcem ni nekom drugom uslugom. Sandžački čovjek mora biti hrabar i slobodan da bira prema vlastitom rasuđivanju i ubjeđenju najbolju ponudu koju ima.

SANDŽAK U PROŠLOSTI

Od početka bilježenja povijesti Balkana, prostor Sandžaka predstavljao je jedinstvenu geografsku, teritorijalnu i historijsku cjelinu, koju su naseljavali oni narodi čije prisustvo je dominantno na cijelom prostoru Balkana (Pelazgi, Baski, Heleni, Goti, Rimljani) sve do pojave prvih autohtonih stanovnika ovog prostora, ilirskog plemena Pirusta, čija se teritorija prostirala između Drine, Lima i Tare, a predstavljali su jedno od pedesetak ilirskih plemena predaka Dobrih Bošnjana, miješajući se sa glasinačkim Autarijatima, podrinjskim Dindarima, zetskim Dokleatima i sjevernoalbanskim ilirskim plemenima.

Masa slavenskih plemena je i u Sandžaku, kao uostalom i cijelom Ilirku, ponijela brojčanu prevagu, ali su utjecaji ilirskog naroda ostali u koncentratu sandžačko-bošnjačkog naroda, koji u vjerskom smislu iz paganstva prelazi na arijanizam, monoteističku verziju kršćanstva, sve dok dinastija Nemanjića po nalogu i odobrenju Ugara nije zaposjela ovaj prostor kako bi napravila tampon zonu između katoličanstva i ortodoksnog kršćanstva.

Nemanjići bivaju nekoliko puta poraženi od istočnog Rima, nakon čega prelaze na stranu ortodoksne kršćanske prakse, po čijem nalogu, naročito Andronika I Komnenika, sprovode opsežne akcije protiv domicilnih arijanaca Dobrih Bošnjana te pridošlih bogumila i katarena. Nakon neuspjeha na Deževskom saboru da prijetnjama privole narod da se prevjeri, jer su – kako piše Stanoje Stojanović – većina plemstva i puka bili heretici, poduzimaju stravične metode istrebljenja sa svim elementima genocida nad pripadnicima zajednice bosanskih hristjana, Dobrih Bošnjana.

Apsurdnost tog čina biva još veća ukoliko uzmemo u obzir rodbinske veze Dobrih Bošnjana i Nemanjića, odnosno činjenicu da je kći prvog poznatog bosanskoga bana Borića, Ana Borić, majka Save Nemanjića koji zajedno sa svojim ocem Stevanom – o čemu vrlo eksplicitno govori Novak Kilibarda – predvodi pogrom nad narodom i istovjernicima svoje majke, djeda i daidža.

Strahosila i pokušaji nasilnog prevjeravanja nisu dali željene rezultate, a u mnogome su doprinijeli slabljenju te na koncu i iščeznuću nemanjićke države koja pred osmanska osvajanja ulazi u sastav slavnog Bosanskog kraljevstva, a narod Sandžaka se iznova spaja sa svojim sunarodnicma u jedinstvenu teritorijalno-administrativnu cjelinu.

Takav odnos će uvažavati i Osmanlije koji će Novopazarski Sandžak u najvećem historijskom rasponu petovjekovne uprave Balkanom u cjelini smatrati jedinicom Bosanskoga vilajeta.

U XIX vijeku, uslijed neodlučne spoljne politike i preobimnih unutarnjih reformi koje su ozbiljno poljuljale državni aparat, Osmansko carstvo gubi na snazi i počinje iscrpljujuću trgovinu sa velikim silama predajući uz borbu ili sporazume dio po dio krajnjih teritorija, što će izazvati veliku pobunu Bošnjaka i borbu za autonomiju Bosanskog vilajeta na čelu sa Husein-kapetanom Gradaščevićem.

Sjedinjena bosanska i sandžačka vojska, ohrabrena uspjesima Mustafa-paše Škodre iz Skadarskog Sandžaka, 1831. godine odnijela je veliku pobjedu nad Osmanlijama na Kosovu, ali je zahvaljujući kolaborantima iz redova bošnjačkog plemstva ustanak 1833. godine ugašen. Svi ugledniji učesnici su, po sultanovom fermanu, pogubljeni. U Bosni je sultanov egzekutor bio Omer-paša Latas, a u Sandžaku – po pisanju dr. Ejupa Mušovića – Ejup-paša Ferhatagić, od čijih zlodjela je najgnusnije porobljavanje više stotina uglednika i njihovo pogubljenje u sjeničkoj tvrđavi 1836. godine.

Uslijed takvih događaja, dio po dio teritorija je otiman od Bosanskog vilajeta i Novopazarskog Sandžaka, Nikšićke i Kolašinske kapetanije te gradovi naslonjeni na Bosnu i Sandžak poput Užica, odnosno južne Srbije, odakle su se muhadžeri slijevali na ovu preostalu teritoriju. Zanimljiva je, recimo, bilješka Britanki, Mekenzijeve i Irbijeve, 1850. godine sa putovanja po turskim slavenskim zemljama u Evropi, da ih je na međi Arnautluka i Novopazarskog Sandžaka, na kapiji kod Zvečana, sačekala delegacija osmanskih oficira i uglednika Bošnjaka, a za vodiča i poslužitelja im je dodijeljen jedan Bošnjak muhadžer iz Leskovca. Talasi muhadžera krenuli su masovnije nakon Berlinskog kongresa 1878. godine i nisu se zaustavili do dana današnjeg.

Na Berlinskom kongresu Novopazarski Sandžak, kao specifikum Balkana, izdvojen je iz cjeline Bosanskog vilajeta i ostavljen kao posljednja nada osmanlijske nostalgije da će se nekada vratiti na ove prostore. Iako je u realnosti to bilo drukčije, austrougarske formacije bile su raspoređene u više gradova. Projektiran je program infrastrukturnog uvezivanja Sandžaka sa ostatkom monarhije, od kojih je najčuveniji projekt sandžačke željeznice. Pripremano je dubinsko i sveobuhvatno prisjedinjenje Sandžaka krunskoj zemlji Bosni i Austrougarskoj monarhiji.

Nakon Balkanskih ratova Sandžak je izdijeljen između kraljevina Srbije i Crne Gore, a netom po Prvom svjetskom ratu Kraljevine SHS i Jugoslavije, od kada počinje politika negacije, nipodaštavanja, osporavanja, pritisaka, nagovora za odseljavanjem, pa sve do pogroma i etičkog čišćenja, kao u Šahovićima u Donjem Kolašinu 1926. godine.

Bošnjaci u Sandžaku su u periodu međuraća proživljavali ono što je Bosna proživjela od 1878. do početka XX vijeka – procese polarizacije na one koji su propagirali odseljavanje i one koji su bili protiv, na one koji su ostali oportunisti spram novih životnih okolnosti i one koji su se polahko prilagođavali datostima, na one koji su se tvrdokorno držali tradicije i svog nacionalnoga identiteta i na one koji su djelomice odustajali od nacionalnog imena, pristajući da budu svedeni na vjerski element, predstavljajući se Srbima muhamedanske ili muslimanske vjere. U takvom polivalentnom višedimenzionalnom svijetu realnosti, za običnoga čovjeka ophrvanog nesigurnostima materijalne i duhovne egzistencije, nisu puno mogle učiniti ni političke partije Jugoslovenska muslimanska organizacija i Džemijet, koje su okupljale muslimane i Bošnjake, naročito ne za omladinu koja je stremila da iznova izgradi elitu naroda.

Bilo je više takvih skupina mladih ljudi, ali nijedna nije ostvarila toliki utjecaj ne samo na sandžačke prilike, već cjelokupno jugoslavensko društvo, kao što je to grupa učenika Velike medrese kralja Aleksandra u Skoplju. Iz ove ustanove, koja je osnovana kako bi se u njoj od muslimanske sirotinje školovali vjerski službenici, podanici režima, izišlo je ukupno 68 revolucionara od kojih su neki bili najviše rangirani u cjelokupnom Narodnooslobodilačkom pokretu i samoj Komunističkoj partiji Jugoslavije. Zapravo su oni, predvođeni Rifatom Burdžovićem Tršom, Junusom Međedovićem, Muhamedom Abdagićem, Hakijom Zejnelagićem, Muhamedom Pećancem, Mulom Musićem, Bećom Bašićem i drugima, najzaslužniji što je u Pljevljima prije ravno sedamdeset dvije godine formirano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka. Njihova ideja za shvatanjem Sandžaka kao prostora susretanja kultura, civilizacije i naroda, nesebično davanje i žrtva na tom putu te pronalaženje istomišljenika iz redova drugih naroda na čelu sa Sretenom Vukosavljevićem, Veljkom Vlahovićem, Volođom i drugima, dovelo je do ujedinjenja naroda Sandžaka – Bošnjaka, Srba, Crnogoraca, Albanaca i drugih te njihove konačne pobjede protiv fašističkih pokreta okupatora i četničkih formacija koje su, nažalost, uspjele izvršiti genocid nad Bošnjacima Limske doline i Istočne Bosne.

Poslije oslobođenja potvrdilo se pravilo koje će plastično opisati Danilo Kiš u „Grobnici za Borisa Davidoviča“ o revoluciji kao krmači koja jede vlastiti okot. Iskonski revolucionari, nosioci ideje jednakopravnosti naroda, ili su stradali u ratu ili primorani da prihvate politiku novog hegemonizma i nepravde spram pojedinih jugoslavenskih naroda, najčešće Bošnjaka i Albanaca. Odnosno, da se ne slože s tim i snose posljedice svojih odluka. U slijedu takvog odnosa, ukinut je ZAVNO Sandžaka, iznova su prekrojene granice, određene općine su ostale bez dijela teritorija, sprovedena je istraga protiv navodnih saradnika okupatora s ciljem daljeg desetkovanja bošnjačke i muslimanske elite Novopazarskog Sandžaka, naročito u Sjevernom Sandžaku.

I dalje su ispotiha sprovođeni procesi migracija, čak pospješeni međudržavnim ugovorima kakav je Džentlmenski sporazum iz 1954. godine između Jugoslavije i Turske. Bošnjacima nije priznato narodne ime, nije im priznat jezik, vjeroispovijedanje je stigmatizirano i proglašeno retrogradnim. Muslimanka je natjerana da izađe iz svoje zaštitne membrane Zakonom o zaru i feredži. Oduzeta je sva imovina iz posjeda uglednika i vakufa. Htjela se izgraditi radnička masa i nekakav hibridni jugoslovenski narod za koji su Bošnjaci služili kao pokusni materijal, jer su već unaprijed pripremljeni za to – obezglavljeni, obezvrijeđeni, obespravljeni, odobošareni, bez ekonomske moći i bilo kakve druge snage da se odupru surovim komunističkim metodama obnove zemlje i izgradnje socijalizma.

SANDŽAK DANAS

Poglavlje sandžačke današnjice počinje devedesetih godina, u bunilu nacionalnog i vjerskog buđenja naroda Jugoslavije i rađanja nacionalizma. Narod je devedesetih godina osjetio pukotinu u komunističkom sistemu. Iz te pukotine rodila se nada. Javila se opća potreba za organiziranjem i povraćajem iz jedne bezoblične mase u nacionalne, vjerske i kulturološke okvire postojanja koji proizilaze iz višehiljadite tradicije. Međutim, granica između zdravog ozdravljenja nacije i nacional-fašima vrlo brzo je prevaziđena, što je dovelo do svih ratova i užasa na prostoru Balkana u posljednjoj deceniji XX vijeka.

Bošnjaci Sandžaka sa ponosom mogu reći da su tada apsolutnom većinom pripadali pokretu predsjednika rahmetli Alije Izetbegovića, kome su vjerovali, koga su voljeli, u koga su polagali nade i očekivanja. Međutim, na regionalnom i lokalnom nivou desilo se nekoliko nus-pojava unutar tog projekta, od kojih je najznačajnija u samom tadašnjem regionalnom lideru o kome je još 1991. godine, kod tek prvog obraćanja na novopazarskom gradskom stadionu akademik Filipović javno izrekao sud: „Prisustvovali smo rađanju nacionalnog diktatora.“

I nije se prevario, jer se ovaj upravo tako diktatorski ponašao, dovodeći narod nebuloznim izjavama i potezima do ivice opstanka, a onda se mirno sa porodicom povukao u hladovinu istanbulskih i ankarskih vila i dvoraca, ostavljajući narod na milost i nemilost raznim vukovima i drugim ostrvljenim zvijerima. Narod je ostao iznova ojađen, obezglavljen, prebijen, rasijan i raseljen. Jedinstvo i snaga pokreta su uništeni, rascjepkani i rastrgani, što će dovesti do rađanja novih političkih ideja i daljeg usložnjavanja statusa Sandžaka i njegovih građana, koji su od devedesetih godina svi izreda postali zatočenici politikanata i hoštaplera, što je naravno odgovaralo malo većim i najvećim globalnim igračima da nauštrb ovog prostora i naroda koji na njemu žive rješavaju druga važna pitanja regiona, što će dovesti do uspostavljanja granica država Srbije i Crne Gore po sredini sandžačke teritorije.

Rješavanje sandžačkog pitanja bit će marginalizirano i svodit će se tek na isprazne floskule i jadikovke koje smo mogli čuti od pojedinih lokalnih političara koji su se s pijedestala nacionalnih vođa sveli na obnašatelje pozicije gradonačelnika općina. Radi ilustracije tog jadnog stanja, navest ću svjedočenje bivšeg visokog funkcionera te političke partije i rukovodioca općine Sjenica do polovine prve decenije XXI vijeka, koji je pokušao tom predsjedniku općine i partije skrenuti pažnju na korupciju, haos i beznađe koje vlada među funkcionerima partije i lokalnih uprava pod njihovom vlašću, našta mu je ovaj odgovorio: „Sjenica me više ne interesuje, kapital je u Novom Pazaru.“ Dakle, cijela nacionalna politika svodila se na lokalni kapital i ucjene, prijetnje prodaje vlastitog naroda i nacionalnog interesa. To je, uz pokušaj preotimanja i puča u Islamskoj zajednici kao presudan okidač, dovelo do prijeloma u cjelokupnom sandžačkom društvu.

Suštinski, zahvaljujući gorčini i gnjevu naroda zbog pokušaja oduzimanja jedine preostale autohtone i slobodarske institucije Islamske zajednice od strane Ugljanina i Vlade Srbije na čelu sa tadašnjim premijerom Koštunicom, mi smo u Sandžaku prvi put dobili neku vrstu višestranačja, ili bolje kazano dvostranačja, izbora između manjeg ili više lošeg. Iako je i jedno i drugo loše u vlastitim prefiksima ima odrednicu „Sandžak“, skoro do kraja prve decenije XXI vijeka, obzirom da je sa Bošnjacima Sandžaka uveliko počela igra mrkve i štapa, bezvrijednih ministarskih fotelja radi skrivanja stvarnih problema pod tepih, pitanje Sandžaka i rješavanje njegovog statusa ostajalo je po strani i dodatno obesmišljavano izjavama onih koji su devedestih godina zagovarali državu Sandžak da to nikada nisu rekli, da se Sandžak nikada neće i ne smije odvojiti od svoje cjeline…, pitanje Sandžaka ostalo je pokopano duboko u katerima izranjavanih bošnjačkih duša.

Manje zlo, ili kako se bar tada mislilo, preuzelo je inicijativu na lokalu, sve agresivnije ističući neokomunističku idolatriju i dimenziju, ogrezavajući u najcrnje tamnine mraka i podzemlja. Narod je iznova postao talac dviju loših politika, jedne oscilantne nacional-profiterske i druge otvoreno neokomunističko-krimogene.

Godine 2010. počinje nova era u povijesti Sandžaka, Bošnjaka i usudit ćemo se kazati Balkana. Javlja se pokret bošnjačkog buđenja na čelu sa muftijom Zukorlićem koji iznova aktuelizira sva suštinska pitanja tražeći partnere među drugim narodima kako bi se ista temeljno i trajno riješila na zadovoljstvo svih građana Sandžaka, Srbije i Balkana. Sandžak iznova postaje skupa riječ. Transparentno i argumentirano govori se o obespravljenosti Bošnjaka, dvostrukim aršinima državnog aparata i svim drugim aspektima slobode, dostojanstva i temeljitosti Bošnjaka kao autohtonog domicilnog naroda na prostoru Sandžaka i Bosne.

Snaga te ideje se prelila i na Južni Sandžak, odnosno Crnu Goru, gdje se, poslije skoro prešutne zabrane, iznova zavihorio sandžački i bošnjački bajrak i otvorila realna mogućnost rješavanja statusa Sandžaka kao prekogranične moderne evropske regije bez ponovnog prekrajanja granica, bez provociranja ratova i sukoba, na principu dogovora i opće koristi za sve stanovnike Sandžaka, ali i država Srbije i Crne Gore koje bi time, pored unutarnjih, imale i važne međunarodne, prije ostalih, ekonomske benefite.

Mjera stvari se vraća na pravične tasove. Naravno, vjetrovi koji puhaju sa svih strana povremeno pomjere tas malo ulijevo ili u desno, tražeći od nas da budemo budni i bdijemo nad tom vagom do konačnog razrješenja statusa Sandžaka, ali i bošnjačkog pitanja općenito.

SANDŽAK U BUDUĆNOSTI

Cilje ove kratke retrospketive iz dalje i bliže prošlosti bio je da osvježimo određene informacije i saznanja koja su važna za poimanje i projekciju Sandžaka u budućnosti. Da bismo uspjeli izgraditi takvu budućnost za našu djecu i naredna pokoljenja, ova generacija mora biti spremna da se do kraja podredi radu i podnosi lične, materijalne, duševne, individualne i kolektivne žrtve na putu ka ozdravljenju nacije.

Da bismo izgradili moderan Sandžak kao prekograničnu regiju, moramo prije ostalog raditi na svijesti našeg naroda, oslobađati je straha od raznih devijacija koje nakaradni sistemi uporno pokušavaju postaviti za standarde.

Ne može biti Sandžaka kao moderne evropske regije sve dok se korupcija, kriminal i ostale pošasti ne svedu na najmanju moguću mjeru. A to se neće ostvariti sve dok je naš narod talac politikantstva i strančarenja koje mladom čovjeku, akademski obrazovanom, daju mogućnost zapošljavanja isključivo ukoliko je pripadnik vladajuće partije, a uz to još i mogućnosti da dodatnim hiljadama eura plati za radno mjesto.

Ne može biti Sandžaka kao moderne prekogranične regije sve dok nam lokalne vlasti zavise od uređenja elementarnih uvjeta života – kanalizacija, asfalta, javnih površina i ostalog – što je tekovina XIX i XX vijeka.

Ne može biti Sandžak kao moderna regija sve dok narod Tutina trpi dvadeset godina da nema pijaću gradsku vodu, dok narod Tutina trpi da tri-četiri mjeseca u jeku ljetne sezone bude zatrpan smećem i ne podigne slobodarski glas zbog toga; ako ne zbog sebe, ono bar zbog stoke koja je u tim okolnostima crkavala ili opasnosti u kojoj su bila njihova djeca.

Ne može biti Sandžaka kao moderne regije sve dok ono najvrjednije što naš narod ima – a to je moć glasa i glasanja – bude podložno bezvrijednoj tržišnoj cijeni od 10 eura ili 1000 dinara.

Kada uspijemo osloboditi većinu naroda straha da slobodno digne glas protiv korupcije i kriminala, narkodilera i prostitucije, bit ćemo na putu izgradnje Sandžaka kao moderne evropske regije.

Kada uspijemo osloboditi građane da zahtijevaju svoja prava i traže da im lokalne vlasti urade kanalizacije, asfalt i druge elementarne usluge, ne zbog izbora i glasova, već zato što se to izgrađuje njihovim novcima koje decenijama izdvajaju kroz razne poreze i dažbine.

Ne može biti Sandžaka kao moderne evropske regije dok glas slobodnog bošnjačkog čovjeka ne bude toliko skup da ga niko nikada ne može kupiti ni novcem ni nekom drugom uslugom. Sandžački čovjek mora biti hrabar i slobodan da bira prema vlastitom rasuđivanju i ubjeđenju najbolju ponudi koju ima.

Na nama je da se borimo za ostvarenja ovih vrijednosti, koje su preduvjet Sandžaka kao moderne prekogranične regije, koje su općenito uvjet opstanka ne samo Bošnjaka već svih naroda na prostoru Sandžaka. U protivnom, izgubit ćemo se sa historijske scene. A jesmo li spremni da budemo generacija koja je to dopustila? Vjerujem da nismo, da među nama još uvijek ima dovoljno onih koji će spremno stati pred narod i ohrabriti ga, uliti mu snagu da se izbori sa vlastitim strahovima i utvarama. To u prvom redu mogu iznijeti mladi ljudi spremni da uspostave sistem vrijednosti, da se izbore za budućnost Sandžaka i svojih potomaka. A period pred nama je jedan od takvih ispita, zato učinimo svi sve da ova grupa i ovaj narod prođu pozitivno na tom ispitu.