SMUTNA VREMENA

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA – III

U periodima velikih lomova i preinaka jednog sistema vrijednosti izazvanih nekom nepogodom, na površ se jave razne pojavnosti. To je nešto kao kada poslije jakih kišnih bujica iz raznih ćoškova, štekova, zabrana i prepreka snaga vodene mase izbaci sve što je ili samo od sebe tu stalo da satruhni ili ga je neko baš na tom mjestu pozicionirao kako bi nanosilo najmanju moguću štetu.

Obim štete zavisi od toga koliko je to „nešto“ što pluta daleko od izvora, odnosno prirodnog okružja, i dometa ljudskome rodu. Kada je nastalo kao produkt prirodnoga ciklusa truhljenja i promjene oblika materije, šteta je manja, tu čak ima i koristi, jer će se razgraditi na opet važne elemente i iznova naći ulogu u društvu. Međutim, kada je kao takvo nastalo uslijed ljudskih aktivnosti, i predstavlja formu znanu njihovoj svijesti i savjesti, proces razgrađenja može biti jako dug, a šteta koju takvo nešto proizvodi, golema, nekada i pogubna ne samo za ljudski rod već i vegetatitvni sistem.

Sa druge strane, ni to što je baš u tom trenutku naišao povodanj nije slučajnost, već Božija odredba nastala, kao i svako Njegovo određenje, s posebnom namjerom koja može biti odmah vidljiva i spoznata širokim masama, a opet i tek pojedincima, kao u slučaju hazreti Hidra i njegovog plemenitog saputnika. Kako god bilo, definitivno nije nastalo bez razloga kao što ništa u životu ne nastaje samo do sebe.

 U takvim situacijama, prisebnost je ključna stvar kako bi se lokalizirala žarišta i spriječile veće i nenadokandive štete. Ako je moguće spriječiti izlivanje vode iz korita, onda se prave zaštitni bedemi i nasipi. Ako nije, tada se gleda da se voda usmjeri tamo kuda će najmnaje štete nanijeti. Gabaritni i drugi otpad koji ona sa sobom nosi, nastoji se što prije prikupiti i odložiti na adekvatno mjesto gdje neće biti smetnja i opasnost po živote ljudi i drugih stvorenja.

Ovakve situacije neminovno je da zahtijevaju teške odluke i da postojanje ukupne štete nije moguće neutralizirati. Međutim, važno je da procjenitelji donesu takve odluke da ista bude što manja i manje pogubnija. A sve to, opet, otvara polja smutnji i potvara, na šta treba biti posebno obazriv, jer i jedna malehna potvara može nanijeti preozbiljnu štetu. Drugim riječima, naš narod kaže: „Što jedna budala pokvari, stotinu pametnih ne može popraviti.“ Zbog toga je i u vjerskoj i seklarnoj etici osnova svaku vijest, svaki navod, svaku izgovorenu riječ provjeriti prije nego se uzme zdravo za gotovo, a posebno prenese dalje. U tom procesu, od presudne je važnosti znati od koga se uzima informacija, da li je pouzdana ili labilna ličnost. Kada se to na vrijeme uspješno razluči, pola problema nestaje samo od sebe.

jahja fehratović,

Novi Pazar 6. 7. 2020.

 ©jahjafehratovic.com

BOŠNJAŠTVO I BOSANSTVO

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA – II

Sve prisutnija ideja u jednom dijelu bosanskohercegovačke javnosti, posebno među grupom liberalno opredijeljenih intelektualaca, o promicanju pojma bosanstvo u ekvivalentnoj vrijednosti pojmu bošnjaštvo, što uzročno-posljedično znači i promjenu imena naroda Bošnjaci u Bosanci, predstavlja izuzetnu opasnost koja potencijalno može ugroziti i postojanje bošnjačkoga naroda u cjelini.

Intencije onih koji već skoro deceniju ustrajavaju na pokušajima promoviranja ove ideje, polaze od toga da je ime naroda Bošnjaci previše markirano islamskim identitetskim karakteristikama za stanovnike Bosne i Hercegovine pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti, te se sa njime ne mogu identificirati, dok im je pojam Bosanci, koji podrazumijeva stanovnike geografskog prostora BiH, bliži, što im daje nadu da bi se time moglo utjecati da ga isti prihvate, čime se stvara mogućnost kreiranja jedinstvene nacije Bosanaca i postizanja svenarodnog jedinstva u Bosni i Hercegovini po modelu Albanaca koji se, bez obzira na vjersku pripadnost, svi osjećaju pripadnicima jednog naroda.

Ova u osnovi plemenita ideja već neko vrijeme je prisutna u javnom diskurzu, i nailazi na oprečne rekacije. S jedne strane, u polemikama pa, čak, i opredjeljenju javljaju se oni koji je prihvataju i već se počinju osjećati Bosancima u nacionalnome smislu; s druge strane, prilično su glasni i oni koji smatraju da ista nema utemljenje usljed historijskih, kulturoloških, pa čak i geostrateških datosti i nanose štetu isključivo Bošnjacima, dovodeći ih u jednu novu polarizaciju, posebno u periodima sve nepovoljnije natalitetske situacije i demografske slike izazvane migracijama mladih i radno i reproduktivno sposobnih ljudi prema zemljama s značajnijim šansama za kreiranje budućnosti.

Naš pogled na ovo pitanje je drukčiji, možda zato što dolazi od pripadnika bošnjačkoga naroda izvan matice Bosne i Hercegovine, ali iz autohtonog bošnjačkog domovinskog prostora, što će reći s poludistance.  

  • Historijski, Bošnjaci su autohton evropski narod, domicilno naseljen na prostoru Balkana koji je u različitim povjesnim intervalima imao preoblike, kao i svi ostali balkanski i evropski narodi. Nastao iz ilirskih plemena s kojima su se miješali nadolazeći narodi na ovom od prapovjesti migraciono zanimljivom području, čemu u prilog govore etnogenetska istraživanja, imao je interakcije sa svim značajnjim evropskim narodima koji su u konačnici oblikovali njegov etnogenetski supstrat.
  • Kulturološki, Bošnjaci su svoj identitet izgrađivali prema istim modelima kao i ostali balkanski i evropski narodi, gdje stožerno mjesto pripada religiji iz koje se granaju ostale sastavnice kulturnog identiteta. Poput drugih ilirskih plemena, preci Bošnjaka su u prapovijesti bili pagani, imali razvijene kultove i božanstva. Nakon dodira sa kršćanstvom, doživljavaju prve polarizacije koje se odnose na konfesionalnu pripadnost; najveći dio ih postaje sljedbenicima arijanističkog učenja iz kog se, u koliziji s drugim sličnim heretičkim učenjima, razvija Zajednica bosanskih hristjana, dok i među njima ima onih koji se opredjeljuju za jedno od konvencionlanih hrišćanskih učenja – ortodoksno ili katoličko – što je dobrim dijelom uvjetovano vojnom i političkom nadmoći Zapadnog i Istočnog rimskog carstva koje se prelamalo preko povjesne Bosne. Dolaskom islama na ove prostore, pripadnici Zajednice bosanskih hristjana najvećim dijelom prelaze na islam, dok pripadnicima konvecionalnih crkava bivaju zagarantirana vjerska prava i isti dobrim dijelom ostaju privrženi njima, čime je najznačajniji dio vjerske komponente Bošnjaka kroz povjest obuhvaćen.
  • S obzirom da su se na Balkanu kulturalne diferencijacije događale skladno vjerskom opredjeljnju, kao i svi viešerligijski narodi, Bošnjaci su imali dva prstena kulturalnog identiteta, jedan koji se razvijao i čuvao unutar porodice i šire zajednice obuhvaćene istom vjerskom pripadnošću, i drugi koji je predstavljao prožimanje vjerskog, običajnog, kulturnog na nivou cijelog naroda, posebno njegovan u mješovitim sredinama, primarno urbanog karaktera.
  • Teritorijalno domicilni prostori življenja Bošnjaka, kao i ostalih balkanskih naroda, prostirali su se duž cijelog Balkanskoga poluotoka, s najznačajnijom koncentracijom u povjesnim granicama srednjovjekovne Bosne, od kojih su se do danas primarno zadržali Bosna i Hercegovina, matična država svih Bošnjaka, i Novopazarski sandžak, raznim vojnim i političkim događanjima izdvojen iz Bosne, i danas u granicama država Srbije i Crne Gore. Međutim, i izvan ova dva domicilna prostora, Bošnjaci autohtono žive i na svim teritorijalnim prostorima Balkana – u Makedoniji, na Kosovu, u Hrvatskoj, Sloveniji i Albaniji…
  • Uslijed migracionih procesa koji stoljeće ipo traju, Bošnjaci danas imaju značajne samosvjesne zajednice u Republici Turskoj, svim zemljama Evropskog kontinenta, pa i Americi i Australiji, dok isto tako postoje enklave u većini azijskih i afričkih zemalja koje su pripadale islamskome svijetu.
  • Državotvorno, Bošnjaci su, također, kao svi drevni narodi, doživjeli više upravnih uređenja. Počevši od stare Helade preko Rimskog imperija (Ilirska sclavnia, kao posebna provincija), do stvaranja Srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva, zatim njegove propasti i predefiniranja kao posebnog vilajeta unutar Osmalijskog carstva i docnijim prepuštanjem Austro-Ugarskom carstvu, pa preko tri Jugoslavije do onoga čemu svjedočimo nakon zadnje decenije XX stoljeća. U svim ovim uređenjima nakon Bosanskog kraljevstva životni prostor Bošnjaka se smanjivao, što je posljedica vojnih događanja i političkih odluka na koje sami Bošnjaci nisu imali prilike do kraja utjecati.
  • Polarizacije, počevši od druge polovice XIX stoljeća do danas, kada na prostoru Balkana izravnije počinje da prodire ideja o naciji nauštrb ideje o narodu, dodatno su doprinosile podjelama bošnjačkoga narodnoga korpusa. Od predaustrougarskog i u austrougarskom dobu bosanskohercegovački katolici se nacionalno počinju osjećati i opredjeljivati Hrvatima, a pravoslavci Srbima, čime starostavno ime naroda Bošnjaci ostaju njegovati uglavnom pripadnici ovog naroda muslimanske vjeroispovijesti. U austrougarskom i periodu prve Kraljevine Jugoslavije događa se druga polarizacija koja dobar dio bošnjačke inteligencije i prosvjećenijeg svijeta opredjeljuje da se u nacionalnome smislu osjećaju Srbima i Hrvatima muslimanske/muhamedanske vjere. Druga polovica XX stoljeća donosi nove vrijednosti i pojavnosti od kojih je za predmetno pitanje važno jugoslavenstvo i hibridni pokušaj pravljenja jugoslavenske nacije, uslijed čega se dobar dio Bošnjaka opredjeljivao Jugoslavenima. Nešto kasnije, ustavnim promjenama iz sedamdesetih godina XX vijeka, liberalizacija komunističkog režima donijela je priznavanje nacije Musliman za Bošnjake, što je oprečeno historijskim, kulturološkim i općedruštvenim datostima, jer je ta odrednica vezana za pripadnike islamske vjeroispovijesti kojih ima koliko i naroda i nacija u svijetu, a na samome prostoru Jugoslavije postojavale su više njih – Bošnjaci, Albanci, Turci, Romi…, mada su se sa odrednicom Musliman u nacionalnome smislu uglavnom identificirali Bošnjaci. Događanja devedestih godina, dovela su i do vraćanja drevnog imena naroda Bošnjaci, ali je prihvatanje te odluke na cijelome prostoru življenja Bošnjaka teklo različitom dinamikom, posebno na prostoru države Crne Gore, i proizvelo dodatne polarizacije. Na koncu, XXI vijek je označio definitivno prihvatanje ovog naziva kod enormne većine pripadnika bošnjačkoga naroda, čime je, nadali smo se, stavljen pečat na brojne polarizacije u rasponu od stoljeće ipo, koje su za posljedicu imale višestruko raslojavanje bošnjačkoga naroda. Međutim, najnovija tenedencija promoviranja ideje bosanstva prijeti da nastavi kontinuitet tih polarizacija i dodatnog usitnjavanja ionako umanjenog i razbijenog narodnonog i nacionalnog tkiva Bošnjaka.

Šta su nedostaci i zbog čega je ova ideja pogubna po bošnjački narod?

Za današnje Bošnjake, kao i buduće generacije Bošnjaka, ideja o bosanstvu kao naciji je pogubna iz više razloga, od kojih ćemo problematizirati najznačajnije:

  • Pojam bosanstvo u najširoj mogućoj percepciji, u onom smislu kako su ga na našem teritoriju i govornom području instalirali Austro-Ugari kao ideju, omeđen je teritorijalnim granicama, i u svojem značenju obuhvaća stanovnike određenog teritorija, odnosno stanovnike Bosne i Hercegovine. U početku pojave ovog pojma čak se išlo i na polarizaciju koja je podrazumijevala Bosance i Hercegovce (to ćemo naći i u naslovima knjiga bošnjačkih intelektulaca s kraja XIX i početka XX stoljeća).
  • Prostor Evrope, naročito Balkana, historijski je određen kao mjesto susreta vjera, kultura, tradicija, običaja, i najvažnije miješanja različitih etniciteta. Kroz historiju, mijenjali su se oblici državnih uređenja, dok je životni prostor, u manjoj ili većoj mjeri, ostajao isti, jer su narodi odolijevali različitim pritiscima, pa čak i onim vojnim da odustanu od svog domicilnog životnog prostora. Sve je to dovelo da, nakon stoljeća i stoljeća, pokušaja nametanja različitih društvenih uređenja i pokušaja obezbjeđivanja etnički čistog životnog prostora, danas ni jedan balkanski narod nije uspio koncentrirati cijeli svoj korpus u jednoj državno-teritorijalnoj oblasti. To praktično znači da životni prostori unutar državnih granica Balkana nisu jednonarodni i jednonacionalni, da u svim državama, u većem ili manjem broju, žive pripadnici svih autohtonih naroda.
  •  Identitetska višepripadnost odlika je balkanskih naroda. Ona se ogleda u složenosti historijskih i kulturoloških datosti koje smo naprijed spominjali. Na najznačajnijoj razini ona se dijeli na nacionalnu i državnu pripadnost. Tako, recimo, postoje Bošnjaci iz Bosne i Hercegovine, ali i Bošnjaci iz Sandžaka, Republike Srbije, Crne Gore, Republike Hrvatske, Sjeverne Makedonije i drugih balkanskih zemalja. Isto kao što postoje Srbi, Crnogorci, Hrvati, Albanci i drugi čiji su autohtoni i domicilni životni prostori izvan njihovih matičnih država. Plastično kazano, postoje Bošnjaci iz Srbije i Srbi iz Bosne i Hercegovine, Crnogorci iz Srbije i Srbi iz Crne Gore, Albanci iz Sjeverne Makedonije i Makedonci iz Albanije, Hrvati iz Srbije i Srbi iz Hrvatske… Svi oni imaju svoj narodni, nacionalni i državnoteritorijalni identitet.
  • Ideja o bosanstvu kao narodnosnoj kategoriji to ne prepoznaje, što bi značilo da bi svi Bošnjaci izvan Bosne i Hercegovine njenim prihvatanjem ostali bez svog narodnog i nacionalnog idetentiteta, jer rođenjem i životom nisu predodređeni da budu stanovnici Bosne i Hercegovine, ali su predodređeni da budu pripadnici bošnjačkoga naroda. Prihvatanje ove ideje od strane pripadnika njihovog naroda u matičnoj državi Bosni i Hercegovini, značilo bi odricanje od svih njih i prepuštanje da se ili samoorganiziraju i pokušaju odbraniti vlastito pravo na postojanje ili utope u neki od drugih identiteta koji ih okružuju.
  • Pogubnost prihvatanje ove ideje nije usmjerena samo na Bošnjake izvan matice BiH, već na bošnjački narod u cjelini. Šta to znači? Ako uzmemo u obzir gore spominjanu činjenicu različtih državnih preuređenja Balkana i procesa koji su s njima uzročno-posljedično povezani, brojke nas surovo suočavaju sa realnošću i činjenicom da danas više od dvije trećine bošnjačkoga naroda živi izvan matične države Bosne i Hercegovine, kada saberemo sve životne prostore – bilo one autohotne na teritoriju Balkana bilo one koji su nastajali diljem svijeta usljed migracionih procesa od druge polovice XIX stoljeća do danas. To bi značilo da se odričemo apsolutne većine svog naroda i prepuštamo ga drugima, bez bozira što zagovornici ideje bosanstva daju mogućnost da se prema porijeklu može utvrditi pripadnost tako zamišljenoj naciji. To je, opet, vezano za teritorijalnu odrednicu danas percipiranu mnogo uže od onoga što je životni prostor generacija bošnjačkih iseljenika podrazumijevao.
  • Ovakva ideja ne samo da je pogubna za Bošnjake već je i zdravorazumski neprihvatljiva i apsurdna, naročito ako imamo tendencije ostalih balkanskih naroda koje podrazumijevaju dodatnu integraciju njihovog životnog prostora i, čak, otvoreno nasrtanje na bošnjački životni i identitetski prostor (što će biti tema nekog drugog teksta, s obzirom da zahtijeva detaljnu elaboraciji).
  • Bošnjaci bi kao narod prihvatanjem ideje bosanstva kao narodnog imenitelja odustali od sebe, a to znači i od svoje budućnosti, što u konačnici dovodi i do njihovog nestanka sa svjetske pozornice naroda.
  • Pojam bosanstvo, u najširem smsilu, može označavati posebnost identiteta građana Bosne i Hercegovine, zajednički imenitelj Bošnjaka, Srba, Hrvata i drugih koji žive u BiH i spona koja ih integrira u jedinstven izvanacionalni ili, slobodnije kazano, građanski korpus, ali bez ugrožavanja nacionalnog identiteta bilo koje komponente koji on obuhvaća, ne ugrožavajući kao narode ni Bošnjake, ni Hrvate ni Srbe jer su ovo narodne kategorije koje nadilaze teritorijalna ograničenja, i jedino kao takav može biti percipiran i prihvaćen.
  • Pojam bošnjaštvo je vezan za postojanje jednog autohtonog i domiclinog drevnog balkanskog naroda – Bošnjaka. On nadilazi teritorijalna omeđavanja, kao i svaki drugi narod, i obuhvaća sve one koji se po porijeklu, kulturi, tradiciji, običajima i osjećaju sa njime identificiraju.
  • Ova dva pojma nisu u suprotnosti niti mogu biti binarni parnjaci, to jest da jedan isključuje drugoga. Ali, se njihovo poimanje mora jasno naznačiti i definirati: BOŠNJAŠTVO – narododnosna odrednica, BOSANSTVO – teritorijalna odrednica. Svaki pokušaj drukčijeg interpretiranja poguban je i opasan, ne donosi ništa dobro i može proizvesti dalekosežne negativne posljedice.

jahja fehratović,

Novi Pazar 4. 7. 2020.

 ©jahjafehratovic.com

SVIJEST I SAMOSVIJEST

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA

Opstanak jednog naroda ovisi od svijesti o samobitnosti i samoopstojnosti. Ta svijest se izgrađuje sistemski kroz institucije, nikako stihijski ili samozatajnim pregalaštvom posvećenih pojedinaca spremnih da opći i javni interes stave iznad pojedinačnog.

Ni jedan narod nije postao narodom prije nego li je uspostavio institucije koje se sistematično, prema njemu prilagodljivom i prihvatljivom metodičkom modelu, bave odgojem i izgradnjom svijesti u nekoliko pravaca: općeobrazovnom, vjerskom, kulturnom, nacionalnom i političkom. Iz ovih sastavnica izranjaju i plahte slagalice koja se modernom terminologijom naziva identitet.

Da bi se izgradio narodni iliti nacionlani identitet, neophodan je kontinuitet u odgoju generacija koje će se obrazovati spram u širem kontekstu utvrđenog obrasca u formalnim kolektivnim obrazovnim institucijama ili, pak, prema specijaliziranim individualnim tutorskim nadzorom stručnjaka koji se u zapadnom svijetu nazivaju mentorima, a u istočnom šejhovima; dok bi se oba termina na našem jeziku mogla razumjeti prema značenju pojma vodič, usmjeritelj, provoditelj.

Neovisno koji je od ova dva obrasca u pitanju, opet moraju biti usklađeni prema određenim unaprijed uspostavljenim kriterijima s ciljem stjecanja znanja i iskustava o određenim pojavnim i duhovnim stvarima.

Od najveće je važnosti za izgradnju i opstanak jednog naroda uspostava tih vrijednosnih kriterija koji moraju biti utvrđeni prema historijsko-kulturnim uvjetovanostima, tradiciji, običajima, načinu življenja, htijenjima i uzvišenim ciljevima prema kojima jedna zajednica mora težiti. Od toga ko i na koji način, sa kavim interesima i namjerama, kreira kriterije i liste prioriteta, zavisi i smjer u kome će neka skupina oblikovati svoj identitet.

Najsretnije su one zajednice koje među svojim članovima imaju dovoljno izraslih mislećih pojedinaca spremnih da sudjeluju u ovim procesima i tako same utvrde takve kriterije skladno naprijed pobrojanim elementima, jer će na taj način uspostaviti sisteme isključivo u interesu svog kolektiviteta. Takve zajednice vrlo brzo evoluiraju iz plemenskog, preko vjerskog, do nacionalnog pa čak i narodnog stadija i rade na vlastitom jedinstvu i državotvornoj svijesti koja na vrh ljestvice općih interesa promiče najskuplje vrijednosti koje se nikada ne mogu niti smiju pogaziti. Drugim riječima, uspostavlja limite, crvene linije koje ni jedan njihov predstavnik ne smije preći, posebno ukoliko je od kolektiviteta ovlašćen da zastupa njihove zajedničke općenarodne interese.

Na ovim mjerilima se i gradiraju društva unutar ljudske zajednice. Ona sa punom sviješću koja uspiju da uspostave samovjesne sisteme i naprave ih dovoljno snažnim da budu jači od bilo kog pojedinca i njegovog partikularnog interesa, dobijaju priliku da relativno brzo uđu u red sređenih i naprednih društava, neovisno o tome da li pojedinac koga su ovlastili da ih zastupa i predvodi samovoljno ili ograničen sistemskim mehanizmima promiče njihove opće interese unaprijed dogovorenom i iscrtanom mapom puta, sukladno etapi u kojoj se to društvo nalazi na ljestivici svoje uspješnosti.

Međutim, društva koja nemaju takve svijesti bivaju izložena dvjema opasnostima od kojih obje mogu biti fatalne po njih. Prva je da, u nedostatku svojih mislilaca, voljno ili nevoljno, prepuste drugima da im kreiraju vrijednosti na temelju kojih će izgrađivati vlastito društvo. To dovodi do toga da će „uvezeni, unamljeni,  nametnunuti“ tutori ili eksperimentirati njihovim sudbinama ili uspostaviti mjerila vrijednosti njihovog sistema prema vlastitim interesima (odnosno interesima njihovih nalagodavaca koji su ih poslali na taj „plemeniti“ zadatak) ili, pak, napraviti sistem koji će to društvo učiniti egzistencijalno zavisnim od drugog, odnosno postatiti farma čiji će resurse i proizvode koristiti drugi, to jest onaj ko je odaslao svoje kadrove u „milosrdnu misiju“ spasenja takvog društva.

Druga opasnost je da na čelu takvog društva koje još nije izgradilo vlastite samosvjesne i samoodržive sisteme dođu pojedinci koji bilo neznanjem, neiskustvom, neumješnošću bilo pokvarenošću povedu takvu zajednicu krivim putem, nedozvoljavajući joj da evoluira iz oblika mase ka narodu i naciji, jer takvo nesređeno stanje, ili bolje rečeno polusređeno stanje, odgovara njihovoj pohlepi za moći, vladanjem, posejdovanjem resursa, uspostavom vlastite imperije na uštrb kvaliteta i prava zajednice koju predvode. Najčešći mehanizmi vladanja tom neevoluiranom masom jesu populizam, manipulacija osjećajima, kreiranje ambijenta straha i neizvjesnosti, egzistencijalne nesigurnosti pojedinaca – što sve dovodi do stvaranja robovskom sistema kojim upravlja moćni pojedinac spreman da, radi vlastitih interesa, sprovodi destruktivne poteze po svoju zajednicu ili, u najgorem slučaju, trguje njome.

I jedno i drugo u konačnici dovodi do propasti te zajednice, gubitka slobode kao najuzvišenije vrijednosti, i nestanka sastavnica vjerskog, kuturnog, nacionalnog i narodnog identiteta bilo prihvatanjem vrijednosti dominantnijeg društva koje je učvrstilo svoj sistem na principima samosvijesti ili, pak, razbijanjem na amorfnu masu koja, prepuštena sama sebi, luta i polahko iščezava sa pozornice poznatih ljudskih zajednica, smještajući se među koricama historije bez šanse da preživi, pogotovu ne da učestvuje u kreiranju budućnosti.

jahja fehratović,

Novi Pazar 30. 6. 2020.

 ©jahjafehratovic.com

KNJIGA U DOBA KORONE

Posted on by jahja fehratović

Glas islama, septembar 2021., br. 313, str. 58-59.

Bremenita vremena, kakvo je ovo u kome danas živimo, uvijek su dovodila do pomijeranja poimanja vrijednosti i nivelisanja životnih prioriteta. U osjećaju ugroženosti, ljudi iskažu vlastitu prirodu i nutrinu bića koje je odjeveno potrebnim i suvišnim slojevima društveno uvjetovanih prikaza sopstvenog sebe, suoče se sa vlastitim utvarama. Taj proces nimalo nije lahak, i vrlo često prijeti da proizvede teške poremećaje uslijed egzistencijalnog straha, naročito u logocentričnim društvima kakvo je današnje koje počiva na iskustvima dvadesetog stoljeća prepunog negativnih događajnosti sa višeznačnim posljedicima po pojedinca i svijet u globalitetu.

Prema opsegu utjecaja na globalnom nivou, doba Covida koje preživljava naša generacija, može se promatrati u ravni sa velikim iskušenjima s kojima se čovječanstvo suočavalo u prošlosti, a u samomo dvadesetome vijeku takvih slučajevima je bilo nekoliko: Prvi svjetski rat, Doba velike depresije, Drugi svjetski rat, Hladni rat, te niz parcijalnih kriza koje su ugrožavale pojedine dijelove svijeta i ostavljale posljedice na određeni omeđeni geografski prostor i tek sporadično i u različitim intervalima utjecale na cjelinu savremene civilizacije.

Svaka od ovih stresnih situacija proizvodila je nove vrijednosti, rađala drukčije odnose spram pozicije čovjeka i njegovih prioriteta, izgradnje mehanizama mentalne zaštite, duhovne opskrbe i materijalnih sredstava i pomagala na putu sučeljenja sa problemom i ozdravljenja. Ta iskustva nam mogu pomoći i da jednostavnije prevaziđemo sve kušnje s kojima se suočavamo i koje nas tjeraju da regenerišemo načine življenja kako bi očuvali prirodu vlastitog bića.

U takvih tjeskobama ispunjenim strahom, izlaz se traži na sve načine, a do izražaja dolazi prosvijećenost i umiješnost konzumiranja spiritualnih metoda prevazilaženja straha. U tom procesu knjiga dobija na posebnom značaju, i to u dva smijera.

Prvi podrazumijeva uživljavanje u ono što je već nastalo, odagnavanje straha skretanjem misli na nešto što ima moć da zaposjedne um. Kod duhovno jakih osoba, to se postiže udubljivanjem u svete Knjige, u traganju za značenjima i tumačenjima uzvišenih smislova sakralnih tekstova. Kod ostalih, koji predstavljaju većinu čovječanstva, manjim dijelom to su traganja za naučnim istinama a u najvećim otiskivanje niz pučinu okeana raznih beletrističkih avantura. Za ove kategorije ljudi, u vremenu opakih izazova kakvo upravo proživljavamo, knjiga znači bijeg u slobodu, u beskrajne prostore višedimenzionalnih svjetova i mogućnost da iznova osjete slast kretanja kroz najrazličitija mjesta i vremena ljudske istinske i domaštane povijesti. Sjetimo se samo Bakačovog Dekamerona i odvažnosti firencijske mladosti da izbjegne pošast kuge tako što će se skloniti u karantin i pripovijedati vrhunske priče i na taj način steći sigurnosti izdižući se iznad surove realnosti i opasnosti koja neposredno pored njih odnosi na stotine života ne praveći razliku između starosne dobi, imovinskog stanja, staleške pripadnosti, zdrastvenih prilika ili bilo kakve druge diferencijalne odrednice. Upravo moć prijepovijedanja i umjetnost kazivanja uspijeva sačuvati ove mlade ljude skoro sigurne smrti, kao što u jednom drugačijem izazovu prijetnje smrću i princezu Šeherzadu u iscrpnoj hiljadunoćnoj borbi dovode do očuvanja života.

Drugi smijer se naslanja na proizvodnji novih vrijednosti, naučnih otkrića, umjetničkih djela – svega onoga što podrazumijeva stvaralački proces uvjetovan kriznim vremenima. Tako je, recimo, savremena civilizacija, u konačnici, profitirala iz Hladnog rata jer se akumulirana energija velikih sila usmjerila na trku osvajanja svemira umjesto međusobnog razaranja. Zahvaljujući toj krizi dobili smo većinu naučnih saznanja o kosmosu koje danas imamo i koja se, uslijed tada utemeljenih istraživačkih projekata, iz dana u dan produbljuju i dovode do novih otkrića koja mijenjaju sliku svijeta. Naravno, za poduhvate ove vrste neophodna je svekolika institucionalna podrška i kolektivni rad koji nadilazi nacionalne okvire, uz udruživanje svih raspoloživih resursa na globalnome nivou. Također, i individualna intelektualna pregnuća donose različite oblike načina preživljavanja kriza, od onih najdirektnijih kakvi su, recimo, “Dnevnik Ane Frank”, jevrejske djevojčice osuđene na skrivanje tijekom Drugog svjetskog rata, i “Zlatin dnevnik” Zlate Filipović, djevojčice iz opsadnog Sarajeva devedesetih godina, pa sve do niza vrhunskih ostvarenja koji čine suplemente u zbiru kaleidoskopa velike kulture pamćenja čovječanstva.

Da bi ostali trajni memorijali opomene i poziva na oprez krizni periodi ostaju konstantne teme u umjetnosti, odakle se i protežu na sve ostale aspkete društvenih zbivanja i mijenjaju svijet, koji se trudi da na osnovu sagledavanja posljedica izvuče pouke iz grešaka koje su uzrocirale katastrofe. Ovdje dolazimo do funkcije umjetnosti koja dobija zadaću angažiranosti i svojim utjecajem širi ideje dobra nasuprot zla, korisnosti nasuprot štetnosti i služe kao upozorenje i trzaj čovječanstvu kada se god zaboravi u svojoj samodopadljivosti.

I ovo vrijeme korone nimalo se ne razlikuje od kriza koje je čovječanstvo već preživjelo i ljudska civilizacija nadživjela, samo što je, srazmjerno tehnološkom napretku, prijetnja složenija i izazovnija, a samim time i obaveza svakog pojedinca da se na svoj način izbori sa vlastitim strepnjama. Iskustvo nas uči da je to jedino moguće i individualno i kolektivno prevazići ukoliko se vratimo temeljnim vrijednostima na kojima se bazira naš odnos spram sebe i svijeta. U srži tih vrijednosti jesu knjiga i nauka, uzdizanje iznad prosječne uljuljkanosati i nemarnosti spram okruženja i procesa koji nas se svih podjednako tiču. Za prevazilaženje ove drame čovječanstva neophodni su svi gore spomenuti mehanizmi iscjeljenja, i da se sva pamet na planeti udruži kako bi što prije pronašla djelotvorne lijekove koji bi trajno eliminirali opasnost od ovog perfidnog virusa i da mi, obični smrtnici, jačamo vlastite mentalne kapacitete kroz duhovne i saznajne procese, ali i da kroz različite vidove kreacija proizvodimo trajnost pamćenja na posljedice nečastive korone, jer će zacijelo, ukoliko joj se ne ispriječimo kao i mnogim drugim pošastima prije nje i trajno je smjestimo u prostore sjećanja, ostati prijetnja i budućim generacijama. Ona mora čim prije postati prošlost, a da bi do toga došlo mi, kao objekti njenog djelovanja, moramo vratiti stvari u normalu, to jest refrešovati priroritete i ukloniti devijacije iz svog načina življenja, a to prije ostalog znači, vratiti njeno visočanstvo knjigu i nauku na poziciju koja im pripada – ne u ormare, ne na ukrasne police, već pred sebom i u sebi, na svaki način i u svakoj prilici, bez razlike radi li se o duhovnim, naučnim ili umjetničkim ostvarenjima.

Duhovna opskrba poktrijepljena primjenjivom naukom i relaksirana korisnom umjetnošću, dovodi do potpunog psihičkog imuniteta čovjeka, a to je u ovom dobu iščekivanja, slutnji i strepnji najvrjednije bogatstvo kojim se valja naoružati kako bi i dan poslije Korone dočekali spremni da se suočimo sa svim izazovima ruiniranog društva.

KNJIŽEVNE VRIJEDNOSTI I MANJKAVOSTI – PROBLEM VALORIZACIJE

Posted on by jahja fehratović

Glas islama 294, januar 2019., BR. 294, strana 16

Nakon svih događajnosti i destrukcije koja je zahvatila skoro svaku poru intelektulanog pregnuća na našem podneblju, nedostatak valorizacije i manjak odvažnosti stručnjaka doveli su i do skoro cjelovitog obesmišljavanja književnih datosti, tako da se svako usuđuje pisati, ocjenjivati, suditi o literarnim dostignućima, pa makar i nemao o tome potrebnih znanja i čitalačkih iskustava kao neophodnog preduvjeta za cjelovito sagledavanje određenog književnog djela ili autora. Time se nanosi šteta ne samo osobi koja potpisuje te retke nekakve književne kritike, recenzije, prikaza, a nerijetko i studije jer dokazuje da o tome ništa ne zna, već i samome autoru i djelu podcjenjujući ili precjenjujući njegovo ostvarenje. U konačnici, takvi postupci proizvode disharmoniju u cjelini nekog književnog kanona i dovode do nesagledive štete, pogotovu danas u prisustvu velikog broja elektronskih medija koji ne provjeravajući prenose svaku vrstu teksta radi veće posjećenosti i sve manjeg broja posvećenih čitalaca. Ova pojava dolazi kao posljedica više fenomena koje ću pokušati predstaviti kroz primjere iz prakse.

Mladi ljudi slabo ili nikako ne čitaju

Upoznao sam popriličan broj mlađih autora, rođenih krajem prošlog i početkom novog milenija, od kojih su se neki već obznanili prvim knjigama poezije, proze, drame, eseja, čak i naučnih ogleda te nekih inovativnijih žanrova raznim prigodama. Donosili su svoje neobjavljene ili objavljenje rukopise. Nevjerovatno je koliko talenata ima u njima, koliko svježine i prefinjenog osjećaja, ali i manjkavosti koja se ne ogleda samo u nestrpljenju mladog pisca da se što prije obznani već i nedostatku poznavanja osnovnih književnih vrijednosti. Otvoreno ih pitate šta čitaju, šta su čitali, a oni vam odgovaraju da ne čitaju već samo pišu. Pitate zašto, a oni odgovaraju da o tome nisu promišljali, da čitalačku naviku nisu stekli čak ni kroz školu, da se sa obaveznom domaćom i školskom lektirom uglavnom upoznaju kroz skraćena izdanja ili prepričane sadržaje te da je to sasvim dovoljno da dobiju dobru ocjenu, a na samostalno čitanje ih niko nije uputio. Dakle, problem kreće od sistema i širokih je razmjera. Nažalost, svi mi sa Balkana, manje-više, nemamo izgrađenu kolektivnu svijest o važnosti čitanja. Ovdje ne mislim na pojedince već širu zajednicu. Imao sam prilike na brojnim putovanjima vidjeti kako obični ljudi u Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, Švicarskoj, Americi – bilo kojoj zemlji Zapada, pasionirano čitaju svugdje i u svakoj prilici. Vidiš putnika dok se vozi metroom kako ne skida pogled sa redova knjiga, taksistu dok čeka mušteriju kako isto tako s punom pažnjom pristupa djelu nekog klasika, prodavača u nekoj trgovini gdje grabi vrijeme između dolaska dviju mušterija, u parku, na odmorištu – na svakom mjestu i prilici ljudi čitaju, proučavaju, analiziraju, uče i primjenjuju u praksi. Kad se primakneš, vidiš da ti ljudi u većini slučajeva ne čitaju samo dnevnu štampu, što je kod nas bio običaj bar kod starijih generacija, a nažalost ni toga skoro da više nema, već literarna i naučna djela. I to obični ljudi, ne oni koji bi da nešto pišu i nude drugima, očekuju od drugih da ih čitaju i uvažavaju kao autore. Ta naša inferiornost u pogledu čitanja ogleda se, recimo, i u detalju da ćete skoro u svakom hotelu izvan Balkana, i na Zapadu i na Istoku, bez obzira sa koliko zvjezdica bio, u gostinskoj sobi pronaći svete Knjige – Bibliju ili Kur’an, a ponegdje i Stari zavjet, dok na Balkanu još uvijek nismo naišli na takvo što. Dakle, u kolektivnom smislu, nikada nismo bili disciplinirani i odgovorni čitaoci, a naročito ne sada u eri brzih informacija, elektronskih medija, društvenih mreža i hiperprodukcije svih mogućih oblika pisane riječi. Zato ti naši mladi ljudi zapadaju u niz problematičnih situacija, što može biti višestruko opasno: sami nemaju čitalačkog iskustva, njihova publika još manje i na taj način bivaju zatočenici vlastitih iluzija o sopstvenoj veličini.

Nedostatak recentne kritike

Drugi poseban problem, uzročno-posljedično povezan s prethodnim fenomenom, jeste nedostatak recentne kritike i prostora gdje bi se takva vrsta tekstova publicirala. Destrukcija društva devedesetih godina na prostoru bivše Jugoslavije dovela je da gubitka vrijednosnih mjerila i zatvaranja u nacionalne okvire, gdje je nekadašnji zajednički prostor izdijeljen pravolinijski na naše i njihove pisce, naša i njihova djela, naše i njihove lektire. Istina, trebalo je revidirati pojedine sadržaje, osobito u školskoj i domaćoj lektiri čiji je zadatak da sistemski izgrađuje čitalačku svijest i osjećaj za dobru knjigu kod mlade populacije, osobito jer je do pada komunizma i njegovih unutarnjih trvenja prisutnost književnosti drugih naroda bila u inferiornom položaju u odnosu na srpsku i hrvatsku literaturu, bilo onaj njen dio koji smatramo kulturnom baštinom bilo tekuće produkcije. Također je tačno da su postojali različiti vidovi cenzure u svrhu držanja političke linije, što je ograničavalo slobodu umjetničkog izraza, pogotovu u prvim decenijama postojanja SFR Jugoslavije, i nerijetko dovodilo do zabranjivanja štampanja rukopisa, povlačenja štampanih knjiga, procesuiranja autora, odvođenja na Goli otok ili u druge kazamate, te na koncu bijega inteligencije iz zemlje, koji bi se onda popularno nazivali disidentima. Međutim, postojanje bilo kakvih mjerila bolje je od nikakvih, jer bez obzira na ove i druge manjkavosti, ipak tada se nije mogao baš svako književno obznanjivati jer su kriteriji bivali estetski i književno-umjetnički izuzetno visoki, postojali su standardi koji su pravili razdjelnicu između kvalitetne i srednje i loše književnosti, kako u periodičnim publikacijama tako i kod izdavača koji su se upravo prema tome vrjednovali koliko su respektabilni i cijenjeni. Gubitak tog sistema prouzročio je haos, jer nijedna nacionalna književnost nije uspjela izgraditi vlastiti sistem valorizacije. Nasuprot tome, uparložile su se u uske nacionalne okvire, gdje se umjesto estetskog više cijenio okvir nacionalističkog, univerzalne teme zamijenile su nacional-romantičarski motivi i sve je to postalo uniformirano i sterilno, bez pečata individualne poetike autora. Jer, od devedesetih naovamo nikada više nismo naišli na općeprihvaćene odrednice prepoznatljivosti stila jednog autora, kao što smo, recimo, svi odreda, bez obzira na pripadnost određenoj nacionalnoj kulturi, govorili o selimovićevskom, andrićevskom, sijarićevskom ili krležijanskome stilu u literaturi i svakog od njih poštivali i uvažavali kao velikane pisane riječi. I upravo su ti i slični autori grandioznog djela bili mjera estetske kvalitete djela, jer su bili iskonski umjetnici, pa čak i onda kada im je djelo u manjem ili većem obimu odražavalo ideološke stavove koji nam nisu baš uvijek bili prihvatljivi. Književna kritika je to znala i smjela da prepozna, kritičari se nisu libili da kažu iskren stav o vrijednosti nekog djela, i kada valja i kada ne valja, i to ne samo u specijaliziranim naučnim i književnim časopisima, već i u dnevnim novinama koje su sve odreda imale ozbiljne književne redakcije i dodatke. Time se izgrađivao i čitalački ukus generacija, mladi usmjeravali na stvarne književne vrijednosti i sprječavalo da lahka i šund literatura dođe u središte interesiranja, držana je na čvrstoj distanci od stvarnih vrijednosti, tamo negdje na zapećku knjižničkih rafova ili na kioscima među zabavnicima i magazinima ukrštenih riječi. I mora se priznati da je u većini slučajeva ta književna kritika bila surovo objektivna, nepristrasna, neopterećena drugim do književno-estetskim mjerilima. Nažalost, toga više nemamo. Nauka o književnosti se odvojila od savremene književne produkcije, opravdavajući taj bijeg velikim sistemskim proučavanjima naslijeđa, čime je tekuća produkcija ostala da lebdi u zraku.

ČARŠIJSKA KALDRMA I SELJAČKA PAMET

Posted on by jahja fehratović

Glas islama 240, 20. mart 2013., str. 3

Pazar od Potoka do Karahodžića mosta kao Sarajevo od Ilidže do Kozje ćuprije

iše od etnoloških razlika zabrinjava činjenica da i danas u našem društvu postoji vidljiva crta između građana i seljaka, „ćaršijskih“ i „nećaršijskih“ ljudi, koja se iznova hrani palanačkim primitivizmom, vještački iskonstruisanim podjelama i suštinskim nedostatkom poimanja misije humanizma, pa ako hoćemo do kraja iskreno, islamskog stava da se ljudi dijele isključivo prema bogobojaznosti i čuvenog Poslanikovog a.s. govora na Arefatu da nema razlike između Arapa i nearapa, bogatih i siromašnih, crnih i bijelih, ovih ili onih…

Jedan od češćih prigovora uspješnim bošnjačkim ljudima u bilo kojoj branši, ako je dijete sa kaldrme, jeste da je lukav, prevrtljiv, mehak, elastičan i spreman na sve i svašta kako bi ostvario ličnu korist. A ako je sa sela – seljak, onda vele: bahat je, nekulturan, sirov, drzak, bez manira i prefinjenosti. Ako je Pazarac vele da je kvaran, ako je Tutinac zaostao je, ako je Sjeničak neotesan je, ako je Prijepoljac kažu da je flegmen, ako je Pribojac da je previše Bosanac, ako je Bjelopoljac da je prestravljen, ako je Pljevljak da je zaboravan, ako je Beranac da je premnogo ćamilovski Bihorac, ako je iz Plava i Gusinja da je albaniziran, ako je Rožajac da je kvaran. I tako u krug, a da ne govorimo o pripadnicima manjih etnosa o kojima bi se mogle navesti desetine raznih stereotipa, ili većih plemena iz kojih se uvijek našla po neka šuša da od nje krene ružan glas. I onda „ćaršijski ćovek“ i seljak. Dok su nekada te neobavezne odrednice služile za bezazleni humor i razvijanje muhabeta, danas se sve češće koriste radi uvrede, podjele ili grupisanja na osnovu istih, tako da smo prije neku godinu doživjeli da u Novom Pazaru, pored udruženja ribara, lovaca, golubara, šatkara i drugih …ara, s izloga jednog lokala na potezu od Vrha čaršije ka naselju Potok pročitamo naziv organizacije: Udruženje starih Pazaraca Novoga Pazara. Malo je apsurdno šta to udruženje predstavlja. Znali smo i viđali, recimo u Sarajevu, zavičajno Uruženje građana BiH porijeklom iz Sandžaka pri kojem su kasnije oformljivani klubovi svih gradova ponaosob; ili u Turskoj sandžačke, bosanske i bošnjačke derneke; odnosno po zapadno-evropskoj dijaspori bošnjačke, bosanske i sandžačke džemate i klubove, ali nikada nismo vidjeli da u jednom gradu postoji udruženje starih građana tog grada. To bi isto bilo kao da u Sarajevu postoji Udruženje starih Sarajlija, u Beogradu Beograđana, u Zagrebu Zagrepčana, u Parizu Parižana…

Iz ovog proizlazi da postoje staropazarci i novopazarci. Staropazarci bi bili članovi porodica koje u ovom gradu žive generacijama, a novopazarci pridošlice usljed seoskih, okružnih, državnih i regionalnih migracija. Neki ozbiljan etnolog bi o tome mogao napraviti pozamašnu studiju, koja je zaista nužna, obzirom da o ovoj problematici imamo samo radove rahmetli dr. Ejupa Mušovića, koji su dobrano podložni strogoj znanstvenoj kritici i reviziji. Međutim, više od etnoloških razlika zabrinjava činjenica da i danas u našem društvu postoji vidljiva crta između građana i seljaka, „ćaršijskih“ i „nećaršijskih“ ljudi, koja se iznova hrani palanačkim primitivizmom, vještački iskonstruisanim podjelama i suštinskim nedostatkom poimanja misije humanizma, pa ako hoćemo do kraja iskreno, islamskog stava da se ljudi dijele isključivo prema bogobojaznosti i čuvenog Poslanikovog a.s. govora na Arefatu da nema razlike između Arapa i nearapa, bogatih i siromašnih, crnih i bijelih, ovih ili onih… A čaršija to ne podnosi niti oprašta, savijena oko pupčane vrpce svog sokaka odbija svaku pojavu koja joj remeti višestoljetni red ispijanja kahve, pufkanja skupoga duhana, mašćenja zuba ćevapima i crnim lukom i odmjeravanja ove i one ženske pojave koja pokušava da se provuče između njihovih bijesnih kola što su zahvatila polovinu ulice i cijeli trotoar. I smeta joj, mršti se na svakog pregaoca koji ne troši dane u dumanskom ćejfu, kahvenisanju i fitnedžijskom minderlučenju, već koristi pamet da učini hajra sebi, porodici i zajednici. Kada tako neko zdravorazumski vispren poremeti njihov džabahljebaroški red, počnu ga prozivati, nadijevati mu svakakve pogrde: te seljačka fukara, te golofusković, te repa bez korijena i stotine grđih i lošijih objeda na njega bace.

U tome, kao po pravilu, prednjače oni koji baš i nemaju neko čaršijsko porijeklo, a svim silama se upinju da druge ubijede da jesu čaršijski ljudi, te preko noći umekšaju jezik i nekako zaborave brate i ono „č“ i „dž“ i meću „lj“ gdje im ga nikad mati nije izgovarala i svašta nešto čine kako bi ih ta čaršija uzela pod svoje. No, zaboravljaju da je ova pazarska čaršija sva došljačka, da sve sabereš nećeš naći, osim u porodičnim legendama, familije da je više od šest koljena stasavala u ovom kraju. To je zbog toga što se Novi Pazar nalazio na bedemu Osmanlijskog carstva i cvjetao trgovinom, ali je stalnim puškaranjima i ratovima, te docnijom propašću i čestim migracijama sva nekadašnja starosjedilačka elita ili ubijena ili otišla u muhadžirluk, a stanovništvo se nadomješćivalo iz okolnih gradova, južnog Sandžaka, stare Crne Gore, Hercegovine i Kosova. Iz tih razloga ovaj grad teško izgrađuje prefinjenu urbanu elitu kao što su, recimo, imala Pljevlja, već uvijek neki surogat skupljen s kolca i konopca na prijelazu između ruralnog i urbanog koji je izvještačio i ono malo dostojanstva duha koje je ovo vijekovima naseljeno mjesto trebalo gajiti bar iz pijeteta prema svom osnivaču silnom Gazi Isa-begu Ishakoviću. Zato tu uštavljenu pamet pomjeri iz mjesta svaka svježa krv usmjerena ka sveopćem progresu zajednice, najviše zbog straha da im ne obatali interesdžijski, niskošićardžijski i lažnopatriotski način života.

I tako je vijekovima. Ako ne možemo preciznije znati za prošla vremena, ono bar za dvadeseti i dvadeset prvi vijek imamo na stotine potvrda takvog stava čaršije spram ljudi koji su svojim progresivnim i reformatorskim djelovanjem unijeli promjene u našu sredinu. Recimo, pred ratove devedesetih godina reformu ovog društva pokušao je napraviti mladi i perspektivni islamolog rahmetli Faruk-ef. Demić. Oni koji se sjećaju tih vremena, sjetit će se svih smicalica koje su natjerale tog velikana da napusti službu u Arap džamiji u Novom Pazaru i pređe na mjesto za profesora Gazi Husrev-begove medrese, tadašnje najrespektabilnije islamske škole u bivšoj Jugoslaviji. Međutim, ona klica koju je on posijao pronikla je kasnije i, zahvaljujući predanosti iskrenih vjernika, donijela mnogo dobra muslimanima ne samo Novog Pazara i Sandžaka, već i cijelog Balkana, pa čak i ne samo muslimanima i Bošnjacima, već i svim ostalim Balkancima.

I sada, u ovom kovitlacu izmiješanosti, nazovi „ćaršijski“ i oni koji se upinju da budu „ćaršijski“ provode dane u besparici i dokonluku, ispijajući jednu kahvu dnevno, kaskanišu svakom ko svojom pameću i vještinom ne zna da se dovije radi ličnog interesa nego radi za opće dobro i bori se da stane u kraj lopovluku, kriminalu i kriminalcima svih boja, bez obzira na cijenu i lične posljedice čvrstog slijeđenja duhovno-moralnih i nacionalnih principa, kao i ideoloških postulata koji jedino mogu obezbijediti ambijent za normalan život zajednice, pa čak i tih čaršijskih gulanfera što ne vide dalje od Potoka do Karahodžića mosta. Taj scenarij rastakanja bošnjačkog duha Novoga Pazara sve nešto liči na onaj još uvijek aktuelni sarajevski truhlež koji pod Bosnom podrazumijeva samo potez od Ilidže do Kozje ćuprije. Čim prije shvatimo da dolazi iz iste kuhinje iz koje i vicevi o Muju i Fati, Hasu i Husu, Sandžakliji i Pazarcu, prekinemo tu stupidnu pojavu u našim bošnjačkim sredinama i uzmemo se u jedan saf, to ćemo imati manje ruševina za restauriranje kada jednom sami od sebe ili pod najezdom tuđina dođemo pameti.

Zato, nama trebaju i čaršijska kaldrma i seljačka pamet, ali pročišćeni od hlabavih i labilnih karaktera, kriminalnih i kriminogenih elemenata, lišeni ličnih sujeta i interesa, opredijeljeni za rad i neminovne žrtve na putu općeg dobra i sticanja Božjeg zadovoljstva i milosti.

SANDŽAK U VREMENU

Posted on by jahja fehratović

 Glas islama 271, strana 3, Rubrika: Naše viđenje, decembar 2015.

JEDAN POGLED NA SANDŽAČKO PITANJE

Ne može biti Sandžaka kao moderne evropske regije dok glas slobodnog bošnjačkog čovjeka ne bude toliko skup da ga niko nikada ne može kupiti ni novcem ni nekom drugom uslugom. Sandžački čovjek mora biti hrabar i slobodan da bira prema vlastitom rasuđivanju i ubjeđenju najbolju ponudu koju ima.

SANDŽAK U PROŠLOSTI

Od početka bilježenja povijesti Balkana, prostor Sandžaka predstavljao je jedinstvenu geografsku, teritorijalnu i historijsku cjelinu, koju su naseljavali oni narodi čije prisustvo je dominantno na cijelom prostoru Balkana (Pelazgi, Baski, Heleni, Goti, Rimljani) sve do pojave prvih autohtonih stanovnika ovog prostora, ilirskog plemena Pirusta, čija se teritorija prostirala između Drine, Lima i Tare, a predstavljali su jedno od pedesetak ilirskih plemena predaka Dobrih Bošnjana, miješajući se sa glasinačkim Autarijatima, podrinjskim Dindarima, zetskim Dokleatima i sjevernoalbanskim ilirskim plemenima.

Masa slavenskih plemena je i u Sandžaku, kao uostalom i cijelom Ilirku, ponijela brojčanu prevagu, ali su utjecaji ilirskog naroda ostali u koncentratu sandžačko-bošnjačkog naroda, koji u vjerskom smislu iz paganstva prelazi na arijanizam, monoteističku verziju kršćanstva, sve dok dinastija Nemanjića po nalogu i odobrenju Ugara nije zaposjela ovaj prostor kako bi napravila tampon zonu između katoličanstva i ortodoksnog kršćanstva.

Nemanjići bivaju nekoliko puta poraženi od istočnog Rima, nakon čega prelaze na stranu ortodoksne kršćanske prakse, po čijem nalogu, naročito Andronika I Komnenika, sprovode opsežne akcije protiv domicilnih arijanaca Dobrih Bošnjana te pridošlih bogumila i katarena. Nakon neuspjeha na Deževskom saboru da prijetnjama privole narod da se prevjeri, jer su – kako piše Stanoje Stojanović – većina plemstva i puka bili heretici, poduzimaju stravične metode istrebljenja sa svim elementima genocida nad pripadnicima zajednice bosanskih hristjana, Dobrih Bošnjana.

Apsurdnost tog čina biva još veća ukoliko uzmemo u obzir rodbinske veze Dobrih Bošnjana i Nemanjića, odnosno činjenicu da je kći prvog poznatog bosanskoga bana Borića, Ana Borić, majka Save Nemanjića koji zajedno sa svojim ocem Stevanom – o čemu vrlo eksplicitno govori Novak Kilibarda – predvodi pogrom nad narodom i istovjernicima svoje majke, djeda i daidža.

Strahosila i pokušaji nasilnog prevjeravanja nisu dali željene rezultate, a u mnogome su doprinijeli slabljenju te na koncu i iščeznuću nemanjićke države koja pred osmanska osvajanja ulazi u sastav slavnog Bosanskog kraljevstva, a narod Sandžaka se iznova spaja sa svojim sunarodnicma u jedinstvenu teritorijalno-administrativnu cjelinu.

Takav odnos će uvažavati i Osmanlije koji će Novopazarski Sandžak u najvećem historijskom rasponu petovjekovne uprave Balkanom u cjelini smatrati jedinicom Bosanskoga vilajeta.

U XIX vijeku, uslijed neodlučne spoljne politike i preobimnih unutarnjih reformi koje su ozbiljno poljuljale državni aparat, Osmansko carstvo gubi na snazi i počinje iscrpljujuću trgovinu sa velikim silama predajući uz borbu ili sporazume dio po dio krajnjih teritorija, što će izazvati veliku pobunu Bošnjaka i borbu za autonomiju Bosanskog vilajeta na čelu sa Husein-kapetanom Gradaščevićem.

Sjedinjena bosanska i sandžačka vojska, ohrabrena uspjesima Mustafa-paše Škodre iz Skadarskog Sandžaka, 1831. godine odnijela je veliku pobjedu nad Osmanlijama na Kosovu, ali je zahvaljujući kolaborantima iz redova bošnjačkog plemstva ustanak 1833. godine ugašen. Svi ugledniji učesnici su, po sultanovom fermanu, pogubljeni. U Bosni je sultanov egzekutor bio Omer-paša Latas, a u Sandžaku – po pisanju dr. Ejupa Mušovića – Ejup-paša Ferhatagić, od čijih zlodjela je najgnusnije porobljavanje više stotina uglednika i njihovo pogubljenje u sjeničkoj tvrđavi 1836. godine.

Uslijed takvih događaja, dio po dio teritorija je otiman od Bosanskog vilajeta i Novopazarskog Sandžaka, Nikšićke i Kolašinske kapetanije te gradovi naslonjeni na Bosnu i Sandžak poput Užica, odnosno južne Srbije, odakle su se muhadžeri slijevali na ovu preostalu teritoriju. Zanimljiva je, recimo, bilješka Britanki, Mekenzijeve i Irbijeve, 1850. godine sa putovanja po turskim slavenskim zemljama u Evropi, da ih je na međi Arnautluka i Novopazarskog Sandžaka, na kapiji kod Zvečana, sačekala delegacija osmanskih oficira i uglednika Bošnjaka, a za vodiča i poslužitelja im je dodijeljen jedan Bošnjak muhadžer iz Leskovca. Talasi muhadžera krenuli su masovnije nakon Berlinskog kongresa 1878. godine i nisu se zaustavili do dana današnjeg.

Na Berlinskom kongresu Novopazarski Sandžak, kao specifikum Balkana, izdvojen je iz cjeline Bosanskog vilajeta i ostavljen kao posljednja nada osmanlijske nostalgije da će se nekada vratiti na ove prostore. Iako je u realnosti to bilo drukčije, austrougarske formacije bile su raspoređene u više gradova. Projektiran je program infrastrukturnog uvezivanja Sandžaka sa ostatkom monarhije, od kojih je najčuveniji projekt sandžačke željeznice. Pripremano je dubinsko i sveobuhvatno prisjedinjenje Sandžaka krunskoj zemlji Bosni i Austrougarskoj monarhiji.

Nakon Balkanskih ratova Sandžak je izdijeljen između kraljevina Srbije i Crne Gore, a netom po Prvom svjetskom ratu Kraljevine SHS i Jugoslavije, od kada počinje politika negacije, nipodaštavanja, osporavanja, pritisaka, nagovora za odseljavanjem, pa sve do pogroma i etičkog čišćenja, kao u Šahovićima u Donjem Kolašinu 1926. godine.

Bošnjaci u Sandžaku su u periodu međuraća proživljavali ono što je Bosna proživjela od 1878. do početka XX vijeka – procese polarizacije na one koji su propagirali odseljavanje i one koji su bili protiv, na one koji su ostali oportunisti spram novih životnih okolnosti i one koji su se polahko prilagođavali datostima, na one koji su se tvrdokorno držali tradicije i svog nacionalnoga identiteta i na one koji su djelomice odustajali od nacionalnog imena, pristajući da budu svedeni na vjerski element, predstavljajući se Srbima muhamedanske ili muslimanske vjere. U takvom polivalentnom višedimenzionalnom svijetu realnosti, za običnoga čovjeka ophrvanog nesigurnostima materijalne i duhovne egzistencije, nisu puno mogle učiniti ni političke partije Jugoslovenska muslimanska organizacija i Džemijet, koje su okupljale muslimane i Bošnjake, naročito ne za omladinu koja je stremila da iznova izgradi elitu naroda.

Bilo je više takvih skupina mladih ljudi, ali nijedna nije ostvarila toliki utjecaj ne samo na sandžačke prilike, već cjelokupno jugoslavensko društvo, kao što je to grupa učenika Velike medrese kralja Aleksandra u Skoplju. Iz ove ustanove, koja je osnovana kako bi se u njoj od muslimanske sirotinje školovali vjerski službenici, podanici režima, izišlo je ukupno 68 revolucionara od kojih su neki bili najviše rangirani u cjelokupnom Narodnooslobodilačkom pokretu i samoj Komunističkoj partiji Jugoslavije. Zapravo su oni, predvođeni Rifatom Burdžovićem Tršom, Junusom Međedovićem, Muhamedom Abdagićem, Hakijom Zejnelagićem, Muhamedom Pećancem, Mulom Musićem, Bećom Bašićem i drugima, najzaslužniji što je u Pljevljima prije ravno sedamdeset dvije godine formirano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka. Njihova ideja za shvatanjem Sandžaka kao prostora susretanja kultura, civilizacije i naroda, nesebično davanje i žrtva na tom putu te pronalaženje istomišljenika iz redova drugih naroda na čelu sa Sretenom Vukosavljevićem, Veljkom Vlahovićem, Volođom i drugima, dovelo je do ujedinjenja naroda Sandžaka – Bošnjaka, Srba, Crnogoraca, Albanaca i drugih te njihove konačne pobjede protiv fašističkih pokreta okupatora i četničkih formacija koje su, nažalost, uspjele izvršiti genocid nad Bošnjacima Limske doline i Istočne Bosne.

Poslije oslobođenja potvrdilo se pravilo koje će plastično opisati Danilo Kiš u „Grobnici za Borisa Davidoviča“ o revoluciji kao krmači koja jede vlastiti okot. Iskonski revolucionari, nosioci ideje jednakopravnosti naroda, ili su stradali u ratu ili primorani da prihvate politiku novog hegemonizma i nepravde spram pojedinih jugoslavenskih naroda, najčešće Bošnjaka i Albanaca. Odnosno, da se ne slože s tim i snose posljedice svojih odluka. U slijedu takvog odnosa, ukinut je ZAVNO Sandžaka, iznova su prekrojene granice, određene općine su ostale bez dijela teritorija, sprovedena je istraga protiv navodnih saradnika okupatora s ciljem daljeg desetkovanja bošnjačke i muslimanske elite Novopazarskog Sandžaka, naročito u Sjevernom Sandžaku.

I dalje su ispotiha sprovođeni procesi migracija, čak pospješeni međudržavnim ugovorima kakav je Džentlmenski sporazum iz 1954. godine između Jugoslavije i Turske. Bošnjacima nije priznato narodne ime, nije im priznat jezik, vjeroispovijedanje je stigmatizirano i proglašeno retrogradnim. Muslimanka je natjerana da izađe iz svoje zaštitne membrane Zakonom o zaru i feredži. Oduzeta je sva imovina iz posjeda uglednika i vakufa. Htjela se izgraditi radnička masa i nekakav hibridni jugoslovenski narod za koji su Bošnjaci služili kao pokusni materijal, jer su već unaprijed pripremljeni za to – obezglavljeni, obezvrijeđeni, obespravljeni, odobošareni, bez ekonomske moći i bilo kakve druge snage da se odupru surovim komunističkim metodama obnove zemlje i izgradnje socijalizma.

SANDŽAK DANAS

Poglavlje sandžačke današnjice počinje devedesetih godina, u bunilu nacionalnog i vjerskog buđenja naroda Jugoslavije i rađanja nacionalizma. Narod je devedesetih godina osjetio pukotinu u komunističkom sistemu. Iz te pukotine rodila se nada. Javila se opća potreba za organiziranjem i povraćajem iz jedne bezoblične mase u nacionalne, vjerske i kulturološke okvire postojanja koji proizilaze iz višehiljadite tradicije. Međutim, granica između zdravog ozdravljenja nacije i nacional-fašima vrlo brzo je prevaziđena, što je dovelo do svih ratova i užasa na prostoru Balkana u posljednjoj deceniji XX vijeka.

Bošnjaci Sandžaka sa ponosom mogu reći da su tada apsolutnom većinom pripadali pokretu predsjednika rahmetli Alije Izetbegovića, kome su vjerovali, koga su voljeli, u koga su polagali nade i očekivanja. Međutim, na regionalnom i lokalnom nivou desilo se nekoliko nus-pojava unutar tog projekta, od kojih je najznačajnija u samom tadašnjem regionalnom lideru o kome je još 1991. godine, kod tek prvog obraćanja na novopazarskom gradskom stadionu akademik Filipović javno izrekao sud: „Prisustvovali smo rađanju nacionalnog diktatora.“

I nije se prevario, jer se ovaj upravo tako diktatorski ponašao, dovodeći narod nebuloznim izjavama i potezima do ivice opstanka, a onda se mirno sa porodicom povukao u hladovinu istanbulskih i ankarskih vila i dvoraca, ostavljajući narod na milost i nemilost raznim vukovima i drugim ostrvljenim zvijerima. Narod je ostao iznova ojađen, obezglavljen, prebijen, rasijan i raseljen. Jedinstvo i snaga pokreta su uništeni, rascjepkani i rastrgani, što će dovesti do rađanja novih političkih ideja i daljeg usložnjavanja statusa Sandžaka i njegovih građana, koji su od devedesetih godina svi izreda postali zatočenici politikanata i hoštaplera, što je naravno odgovaralo malo većim i najvećim globalnim igračima da nauštrb ovog prostora i naroda koji na njemu žive rješavaju druga važna pitanja regiona, što će dovesti do uspostavljanja granica država Srbije i Crne Gore po sredini sandžačke teritorije.

Rješavanje sandžačkog pitanja bit će marginalizirano i svodit će se tek na isprazne floskule i jadikovke koje smo mogli čuti od pojedinih lokalnih političara koji su se s pijedestala nacionalnih vođa sveli na obnašatelje pozicije gradonačelnika općina. Radi ilustracije tog jadnog stanja, navest ću svjedočenje bivšeg visokog funkcionera te političke partije i rukovodioca općine Sjenica do polovine prve decenije XXI vijeka, koji je pokušao tom predsjedniku općine i partije skrenuti pažnju na korupciju, haos i beznađe koje vlada među funkcionerima partije i lokalnih uprava pod njihovom vlašću, našta mu je ovaj odgovorio: „Sjenica me više ne interesuje, kapital je u Novom Pazaru.“ Dakle, cijela nacionalna politika svodila se na lokalni kapital i ucjene, prijetnje prodaje vlastitog naroda i nacionalnog interesa. To je, uz pokušaj preotimanja i puča u Islamskoj zajednici kao presudan okidač, dovelo do prijeloma u cjelokupnom sandžačkom društvu.

Suštinski, zahvaljujući gorčini i gnjevu naroda zbog pokušaja oduzimanja jedine preostale autohtone i slobodarske institucije Islamske zajednice od strane Ugljanina i Vlade Srbije na čelu sa tadašnjim premijerom Koštunicom, mi smo u Sandžaku prvi put dobili neku vrstu višestranačja, ili bolje kazano dvostranačja, izbora između manjeg ili više lošeg. Iako je i jedno i drugo loše u vlastitim prefiksima ima odrednicu „Sandžak“, skoro do kraja prve decenije XXI vijeka, obzirom da je sa Bošnjacima Sandžaka uveliko počela igra mrkve i štapa, bezvrijednih ministarskih fotelja radi skrivanja stvarnih problema pod tepih, pitanje Sandžaka i rješavanje njegovog statusa ostajalo je po strani i dodatno obesmišljavano izjavama onih koji su devedestih godina zagovarali državu Sandžak da to nikada nisu rekli, da se Sandžak nikada neće i ne smije odvojiti od svoje cjeline…, pitanje Sandžaka ostalo je pokopano duboko u katerima izranjavanih bošnjačkih duša.

Manje zlo, ili kako se bar tada mislilo, preuzelo je inicijativu na lokalu, sve agresivnije ističući neokomunističku idolatriju i dimenziju, ogrezavajući u najcrnje tamnine mraka i podzemlja. Narod je iznova postao talac dviju loših politika, jedne oscilantne nacional-profiterske i druge otvoreno neokomunističko-krimogene.

Godine 2010. počinje nova era u povijesti Sandžaka, Bošnjaka i usudit ćemo se kazati Balkana. Javlja se pokret bošnjačkog buđenja na čelu sa muftijom Zukorlićem koji iznova aktuelizira sva suštinska pitanja tražeći partnere među drugim narodima kako bi se ista temeljno i trajno riješila na zadovoljstvo svih građana Sandžaka, Srbije i Balkana. Sandžak iznova postaje skupa riječ. Transparentno i argumentirano govori se o obespravljenosti Bošnjaka, dvostrukim aršinima državnog aparata i svim drugim aspektima slobode, dostojanstva i temeljitosti Bošnjaka kao autohtonog domicilnog naroda na prostoru Sandžaka i Bosne.

Snaga te ideje se prelila i na Južni Sandžak, odnosno Crnu Goru, gdje se, poslije skoro prešutne zabrane, iznova zavihorio sandžački i bošnjački bajrak i otvorila realna mogućnost rješavanja statusa Sandžaka kao prekogranične moderne evropske regije bez ponovnog prekrajanja granica, bez provociranja ratova i sukoba, na principu dogovora i opće koristi za sve stanovnike Sandžaka, ali i država Srbije i Crne Gore koje bi time, pored unutarnjih, imale i važne međunarodne, prije ostalih, ekonomske benefite.

Mjera stvari se vraća na pravične tasove. Naravno, vjetrovi koji puhaju sa svih strana povremeno pomjere tas malo ulijevo ili u desno, tražeći od nas da budemo budni i bdijemo nad tom vagom do konačnog razrješenja statusa Sandžaka, ali i bošnjačkog pitanja općenito.

SANDŽAK U BUDUĆNOSTI

Cilje ove kratke retrospketive iz dalje i bliže prošlosti bio je da osvježimo određene informacije i saznanja koja su važna za poimanje i projekciju Sandžaka u budućnosti. Da bismo uspjeli izgraditi takvu budućnost za našu djecu i naredna pokoljenja, ova generacija mora biti spremna da se do kraja podredi radu i podnosi lične, materijalne, duševne, individualne i kolektivne žrtve na putu ka ozdravljenju nacije.

Da bismo izgradili moderan Sandžak kao prekograničnu regiju, moramo prije ostalog raditi na svijesti našeg naroda, oslobađati je straha od raznih devijacija koje nakaradni sistemi uporno pokušavaju postaviti za standarde.

Ne može biti Sandžaka kao moderne evropske regije sve dok se korupcija, kriminal i ostale pošasti ne svedu na najmanju moguću mjeru. A to se neće ostvariti sve dok je naš narod talac politikantstva i strančarenja koje mladom čovjeku, akademski obrazovanom, daju mogućnost zapošljavanja isključivo ukoliko je pripadnik vladajuće partije, a uz to još i mogućnosti da dodatnim hiljadama eura plati za radno mjesto.

Ne može biti Sandžaka kao moderne prekogranične regije sve dok nam lokalne vlasti zavise od uređenja elementarnih uvjeta života – kanalizacija, asfalta, javnih površina i ostalog – što je tekovina XIX i XX vijeka.

Ne može biti Sandžak kao moderna regija sve dok narod Tutina trpi dvadeset godina da nema pijaću gradsku vodu, dok narod Tutina trpi da tri-četiri mjeseca u jeku ljetne sezone bude zatrpan smećem i ne podigne slobodarski glas zbog toga; ako ne zbog sebe, ono bar zbog stoke koja je u tim okolnostima crkavala ili opasnosti u kojoj su bila njihova djeca.

Ne može biti Sandžaka kao moderne regije sve dok ono najvrjednije što naš narod ima – a to je moć glasa i glasanja – bude podložno bezvrijednoj tržišnoj cijeni od 10 eura ili 1000 dinara.

Kada uspijemo osloboditi većinu naroda straha da slobodno digne glas protiv korupcije i kriminala, narkodilera i prostitucije, bit ćemo na putu izgradnje Sandžaka kao moderne evropske regije.

Kada uspijemo osloboditi građane da zahtijevaju svoja prava i traže da im lokalne vlasti urade kanalizacije, asfalt i druge elementarne usluge, ne zbog izbora i glasova, već zato što se to izgrađuje njihovim novcima koje decenijama izdvajaju kroz razne poreze i dažbine.

Ne može biti Sandžaka kao moderne evropske regije dok glas slobodnog bošnjačkog čovjeka ne bude toliko skup da ga niko nikada ne može kupiti ni novcem ni nekom drugom uslugom. Sandžački čovjek mora biti hrabar i slobodan da bira prema vlastitom rasuđivanju i ubjeđenju najbolju ponudi koju ima.

Na nama je da se borimo za ostvarenja ovih vrijednosti, koje su preduvjet Sandžaka kao moderne prekogranične regije, koje su općenito uvjet opstanka ne samo Bošnjaka već svih naroda na prostoru Sandžaka. U protivnom, izgubit ćemo se sa historijske scene. A jesmo li spremni da budemo generacija koja je to dopustila? Vjerujem da nismo, da među nama još uvijek ima dovoljno onih koji će spremno stati pred narod i ohrabriti ga, uliti mu snagu da se izbori sa vlastitim strahovima i utvarama. To u prvom redu mogu iznijeti mladi ljudi spremni da uspostave sistem vrijednosti, da se izbore za budućnost Sandžaka i svojih potomaka. A period pred nama je jedan od takvih ispita, zato učinimo svi sve da ova grupa i ovaj narod prođu pozitivno na tom ispitu.

BOŠNJACI PRVE KLASE

Posted on by jahja fehratović

GLAS ISLAMA, broj 299., Novi Pazar 2019., str. 15

Višeznačnost studijskog boravka harvardskih istraživača u prvoj polovici XX stoljeća u Sandžaku nije samo u prikupljanju nekoliko stotina hiljada nezapisanih stihova, koji bi vjerovatno bili trajno izgubljeni iz svjetske baštine, te slijedom toga razrješenje velikog homerovskog pitanja koje je mučilo znanost tako dugo, već i u tome što su, uz pjesme, sa svakim epskim pjevačem radili i intervjue koji su danas neprocjenjivo blago za istraživanje naše kulturne i opće historije, jer su vjerovatno jedino izravno svjedočanstvo prijelomnih događaja našeg naroda iz pozicije predstavnika samog tog naroda.

Pažljivo iščitavanje tih intervjua razrješava mnoge dileme iz zatamnjenih dijelova naše historije i previranja iz druge polovice XIX i s početka XX stoljeća. Iz tog razloga su ta svjedočanstva iznimno važna za proučavanje i oblikovanje naše kulture pamćenja koja još uvijek nisu objektivno i sveobuhvatno oblikovana u nijansama, što podrazumijeva oslobađanje od subjektivnog pristupa, legendi, mitova i drugih maglina kojima smo, kao i svaki drugi balkanski narod, skloni.

Nisu nam krivi drugi što malo i skoro nikako ne poznajemo niti proučavamo to neizmjerno blago, odnosno od više desetina pjevača i nekoliko stotina stihova koje su oni ispjevali, u širem krugu poznamo tek Avda Međedovića i njegov ep Ženidba Smailagić Meha, i to samo u naslovima i sporadično, a nikako sistemski i sistematično. Kao važan primjer koji oslikava gore napisano uzet ću samo dio intervjua sa Šećom Kolićem, pjevačem koji je harvardskim istraživačima ispjevao jednu posebnu i za cjelokupnu ne samo bošnjačku već ukupnu balkansku epsku tradiciju neobičnu pjesmu Sužanjstvo od Havale Pora, kojoj nisam našao inačnice niti u jednom epskom korpusu. Obzirom da je to druga tema i da će ta pjesma po prvi put biti publikovana u jednom ozbiljnom naučnom radu, u ovom fragmentarnom osvrtu želim istaći jedno malehno zapažanje iz kazivanja ovog kolašinskog muhadžera oktobra 1938. godine u Bijelome Polju o prilikama preuzimanja Kolašinske kapetanije od strane Crne Gore, odnosno o pitanju identiteta kolašinskih muslimana na koje ga je navukao Lordov asistent Nikola Vujnović.

U tom izobilju materijala u kom Šećo, kao svjedok propasti Kolašinske kapetanije, kazuje da je sultan Crnogorcima i kralju Nikoli bez otpora predao Kolašin, te da je stanovništvo moralo birati ili da ostane ili da se iseljava, a da pri tome, ukoliko odaberu da odu, nikakvu naknadu za svoja imanja ne dobijaju, a ako ostanu bivaju izloženi tihom teroru i pritiscima uz prešutni blagoslov vlasti, što rezultira da se sa teritorije cijele Kapetanije za nekoliko godina iseli skoro svo bošnjačko stanovništvo – posebno je dragocjena jasna identitetska slika pripadnosti naciji i osjećanje maternjeg jezika, pa čak i pojašnjenje razlike značenja određenih leksema u bosanskome i crnogorskome jeziku. Konkretno, leksema kmet i čivčija, gdje objašnjava da u bosanskome jeziku kmet i čivčija (čipčija) imaju istovjetno značenje, dok u crnogorskome jeziku kmet označava muhtara (seoskog starješinu).

Nakon ovog kratkog leksičkog pojašnjenja, slijedi živa polemika o imenu nacije kojoj Šećo i muslimani Kolašina pripadaju – da li su Crnogorci ili Bošnjaci, koju donosimo u transkripciji:

N(ikola): Dobro, kad ste vi bili u Kolašinu, šta ste vi mišljenje da ste vi, ili da ste Crnogorci ili da ste Bošnjaci?

Š(ećo): Bošnjaci, kako, ooo! Bošnjaci prve klase!

N: Bošnjaci?

Š: Aha.

N: Aha.

Š: Sad bez Arnautluka…

N: Ali, kad se pjeva u pjesmi, kaže: „Turci Crnogorci…“

Š: Pa ja nijesam čuo to da se viče.

N: Ali ipak, dođe u pjesmi, dođe u razgovoru, ja sam razumio sam neđe da se tako govori.

Š: E vjere mi, ja ne znam o tome.

N: Aha.

Š: Da se viče „Turci Crnogorci“ jok! Sad pošto je uzela Crna Gora, te je zauzela Crna Gora, po tader se viče „Turci Crnogorci“, a više jok. Bože sačuva.

N: Nikad više?

Š: Nikad, to ko vam kaže, on je prevario.

Ovdje termin Turci treba shvatiti kao određenje religijske pripadnosti, što je bilo uobičajeno među nebošnjačkim narodima, naročito od perioda implementacije projekta polarizacije bošnjačkoga naroda na Turke ili muhamedance Srbe, Hrvate i Crnogorce, koji je počeo polovicom XIX stoljeća i u varijabilnome intenzitetu još uvijek traje. U odgovoru ovog djeda od šezdeset osam godina vidi se čuđenje, pa čak i uvreda ovim pitanjem. Dakle, ne samo da nema dileme o svojoj pripadnosti već je i uvrijeđen što se uopće tako što i pokreće kao pitanje. Ne zaboravimo da je vrijeme nastanka ovog intervjua 1938. godina, kada se već više od pola stoljeća bošnjačko nacionalno ime sistemski pokušava zatrijeti. Nadalje, pored jasne diferencijacije od Crnogoraca, Šećo pravi i diferencijaciju od Albanaca, odnosno Arnautluka. Ovo je posebno važno istaći jer se u posljednje vrijeme ogromno bošnjačko kulturno naslijeđe i svi Paryevi i Lordovi pjevači od strane nekih prištinskih krugova, a u cilju projekta albanizacije Bošnjaka Sandžaka, pokušavaju predstaviti Albancima i time stvoriti kriva slika o našoj kulturnoj baštini i općenito korijenima i historiji.

Nikola Vujnović je bio izuzetno precizan i korektan domaći saradnik harvardskih istraživača, zato njegovo insistiranje Šeću da se čuje u nekim pjesmama „Turci Crnogorci“ ne treba shvatiti provokacijom, jer je istu formulaciju vjerovatno i čuo. To je produkt (u tom trenutku) višedecenijske implementacije projekta sistemske asimilacije Bošnjaka južnog Sandžaka koji su, uprkos svim pritiscima, ostali da žive na svom topraku. Taj projekt je bio, a i danas jeste sveobuhvatan zahvat promjene svijesti i bošnjačkog, i crnogorskog i srpskog naroda unutar granica Crne Gore, i to nije ništa nepoznato. Međutim, odgovor koji na tu ponovljenu opasku daje Šećo jeste ključ poimanja vlastitog sebe i, u neku ruku, suština bošnjačkog ponosa i prkosa koji je i očuvao ovaj narod, uprkos pritiscima koji traju više od jednog vijeka. Rečenica: „Nikad, to ko vam kaže on je prevario“ odslikava svu sigurnost u vlastiti identitet naših predaka koji i jesu, shodno svim iskušenjima što su ih snašla, bili i ostali BOŠNJACI PRVE KLASE.

JAHJA FEHRATOVIĆ

Posted on by jahja fehratović

Jahja Fehratović rođen je 29. 3. 1982. godine u Novom Pazaru. Nakon završetka Srednje medrese „Gazi Isa-beg“ u Novom Pazaru, studije bošnjačke književnosti i bosanskog jezika završava na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, a magistarske i doktorske studije iz jezika i književnosti na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru. Trenutno je u zvanju vanrednog profesora.

Studijska usavršavanja imao je na Martin Luter Univerzitetu u Halle-Witenbergu (Njemačka), Kongresnoj biblioteci State departmenta u Washingotnu i Cicagu (SAD) te NATO sjedištu u Briselu (Belgija). Jedan je od osnivača Katedre bosnistike na Odsjeku balkanistike Univerziteta Trakija u Jedranama (Turskoj). Utemeljitelj je naučne poddiscipline Nauka o sandžačkobošnjačkoj književnosti i osnivač istoimene katedre na Univerzitetu u Novome Pazaru.

Na Internacionalnome univerzitetu u Novom Pazaru obnašao je funkcije Upravnika Univerzitetsake biblioteke i rukovodioca Departmana za filološke studije, trenutno je na poziciji potpredsjednika Savjeta univerziteta.

Učesnik je više desetina međunarodnih naučnih konferencija, nekoliko stotina panela, okruglih stolova, tribina i drugih javnih događaja širom svijeta, i autor velikog broja naučnih radova. Autor je osam knjiga iz oblasti umjetničke književnosti, filologije i društvenih znanosti. Naučne i umjetničke radove objavljivao je u više od deset zemalja

Bio je jedan od obnovitelja i glavni i odgovorni urednik „Revije Sandžak“, a kolumne i druge autorske tekstove (više stotinu) objavljivao je u više domaćih i regionalnih časopisa. Osnivač je i glavni urednik naučnog časopisa za duhovnost, kulturu i umjetnost „Ljetopis“.

Osnivač je nekoliko edicija i urednik više desetina djela klasičnih  savremenih bošnjačkih autora.

Autor je pet dokumentarnih filmova, kreator, autor i voditelj nekoliko multimedijalnih serijala sa preko stotinu epizoda.

Osnivač je i urednik platforme koja baštini referentne naučne i umjetničke radove važne za razumijevanje Sandžaka WWW.SANDZACKAKNJIZEVNOST.NET.

Bio je predsjednik Bošnjačke kulturne zajednice u dva mandata, a trenutno obnaša funkciju predsjednika Matice Bošnjačke. Član je Senata  i Kluba mladih naučnika BANU.

Fehratović je 2013. godine izabran za predsjednika Bošnjačke demokratske zajednice Sandžaka, i na njezinom čelu ostao do reformiranja ove partije u Stranku pravde i pomirenja. Trenutno je potpredsjendik Stranke pravde i pomirenja.

Na neposrednim izborima u dva mandata je biran za vijećnika u Bošnjačkome nacionalnome vijeću i odbornika u Skupštini grada Novog Pazara, te tri puta za narodnog poslanika u Skupštini Republike Srbije.

Trenutno obnaša funkciju narodnog poslanika u NSRS i vijećnika u BNV.

Zamjenik je predsjednika Globalne organizacije parlamentaraca za borbu protiv korupcije – oganak za Republiku Srbiju pri NSRS, i član Parlamentarne misije OSCE-a.

Otac je četvero djece.