Category: PUBLICISTIKA

RIJEČ I SISTEM ODGOVORNOSTI

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA – VI

Među mjerilima vrijednosti veoma važnu poziciju ima način komuniciranja i ophođenja sa drugim ljudima. To se posebno odnosi na ljude koji duže odgovorne pozicije u nekom sistemu ili organizaciji. Od toga koliko je osoba na poziciji svjesna tog fenomena, zavisi kako i koliko će njegova riječ imati odjeka u široj javnosti i biti prihvaćena, uvažena ili, pak, odbačena kao ništavna i neistinita.

Odgovorne osobe vrlo često nisu svjesne ove zakonitosti, pa olahko izgovaraju prejake riječi koje, zbog njihovog utjecaja u društvu, imaju značajne reprekusije na javno mnijenje. Nesvjesni te činjenice, vrlo lahko ulaze u zamku kontradiktornosti pokušavajući sanirati posljedice prethodno izrečene tvrdnje ili konstatacije, naročito ako su bez prethodnog utvrđivanja činjenica i kulturološkog, civilizacijskog i vremenskog konteksta iskazali stav koji može biti različito tumačen, ili je, pak, sam po sebi netačan. Zato sebi nikada ne bi smjeli dozvoliti da iskažu misao koja sadrži stav po nekom važnom pitanju, ukoliko prethodno ne sagledaju sve činjenice, okolnosti i potencijalne posljedice takve tvrdnje ne samo po njih same već i sistem koji reprezentuju.

Tačnost

Osnovna mjera vrijednosti iskazanog stava jeste tačnost. S obzirom na složenost okolnosti predstavljanja i vođenja određenog sistema, ljudskih slabosti i težnji da napakoste drugima, odogovorna osoba za svaku informaciju koja do nje dođe mora utvrditi njenu istinitost. Najveći broj problema u međuljudskim odnosima upravo nastaje na bazi lažnih i iskrivljenih informacija kojima ljudi markiraju jedni druge. Društva koja se upuste u takav odnos, neminovno su osuđena na kržljanje i propadanje. To rađa mržnju koja, ukoliko se na vrijeme ne liječi, prijeti da preraste u neispravljivo zlo. Iz tih razloga, osobito osoba koja je prema stvarnom ili položajnom uticaju respektirana u društvu ili, pak, ima moći kreiranja javnog mnijenja i odlučivanja, posebno mora voditi računa da svaku informaciju koja do nje dođe, prije nego li je proširi, sprovede kroz sistem destiliranja i pročišćenja, to jest da istu propusti kroz mehanizme vrjednovanja utvrđujući joj izvor, ukoliko je moguće, i prateći je cijelim tokom nizvodno sve do ušća. Ako to uspije, vidjet će kako narasta poput izvorske vode koja se ulijeva u potok, iz potoka u rječicu, iz rječice u rijeku i iz rijeke u more. Ona sebe treba percipirati kao propust ili ventil koji propušta vodu u to more, koje predstavlja njegovu zonu odgovornosti, odnosno zajednicu čije interese zastupa, i za čiju je čistotu odgovoran. Ukoliko vidi da je neka voda od izvora ili, pak, negdje u toku svog narastanja, postala toksična, ne smije je prepustiti k sebi, niti dopustiti da se ulije u more, jer će kao takva otrovati sve što je vrijedno spomena. Sa druge strane, ukoliko ustvrdi da je ta voda cijelom svojom putanjom čista, propustivši je da se ulije u more – postići će veliki uspjeh i doprinijeti zdravoj egzistencijalnoj opstojnosti svoje zajednice.

Preciznost

Nije dovoljno da neko raspolaže tačnom informacijom da bi je odmah distribuirao u javni prostor. Različiti nivoi ljudi imaju različite razine percepcije i dobijenu informaciju sagledavaju iz svog ugla poimanja, u najširem luku gledajući koliko ta informacija može servisirati njihove ciljeve. Zato se vrlo često dogodi da oni loših namjera manipuliraju određenim iskazanim stavom, uzimajući dio njega, trgajući iz konteksta, izvlačeći sekvence koje odgovaraju njihovom stanju i htijenju, i proizvodeći sasvim suprotne dojmove u javnosti. Ovo je naročito rasprostranjeno među medijima kada žele napakostiti nekoj javnoj ličnosti, političaru, lideru neke zajednice ili pokreta. Ne moraju, čak, primarno ni biti zlonamjerni prema toj ličnosti ili sistemu koga predstavlja, dovoljno je da teže senzaciji, povećanju čitanosti, slušanosti ili gledanosti pa da nanesu veliku štetu pojedincu ili kolektivitetu koji je u fokusu njihovog interesiranja. S toga je jako važno već prihvaćenu informaciju koja je prošla kroz filtere istinitosti i na osnovu koje je formiran stav o određenom pitanju sročiti precizno, bez ostavljanja mogućnosti bilo kome da može zloupotrijebiti ili upotrijebiti njenu cjelinu ili segment u percipiranju i prenošenju onoga što je autor htio iskazati. To znači da se svaka misao mora prvo izbrusiti u glavi, dobro osmisliti i tek onda ispoljiti kako se ne bi ostavilo prostora za bilo koju manipulaciju. Naš narod je to tako lijepo i jednostavno kazao u gnomnskom iskazu: „Ispeci pa reci!“, jer je jednom izrečena ili napisana misao trajno razapeta strijela kojoj nema povratka.

Kontekstualnost

Pripadnik elite jednog naroda ili zajednice, mora posjedovati široku naobrazbu, koja će mu omogućiti da, prije nego li istinitu i preciznu misao izrekne, pripremi kontekst koji će odgovarati njenoj suštini. To znači da efekt neke važne poruke koja se saopćava i koja je suštinski važna zavisi od toga da li je izrečena u pravo vrijeme, na pravom mjestu i odgovarajućem ambijentu.

Recimo, ne možete u trenutku dok je cijela nacija okrenuta finalnoj utakmici u kojoj se bori nacionalni tim, govoriti o izumirujućoj vrsti ptica na vašem prostoru i upućivati apel da se ista zaštiti. Neće imati ko da vas čuje, jer su tog trenutka svi fokusirani na neizvjesnost rezultata i potencijalno osvajanje mundijala od strane državne reprezentacije. Ili, u trenutku kada se neko mjesto bori sa elementarnom nepogodom, uslijed požara ili poplava, govoriti o alarmantnoj situaciji po pitanju nataliteta u tom mjestu. Ili, pak, dok bukti rat svuda oko vas, vi akutelizirate najnoviju akademsku raspravu na temu da li je planeta zemlja okrugla ili pločasta. Koliko god bila važna, plemenita, revolucionarna, znantveno inspirativna i zanimljiva takva vaša ideja postaje besmislena, ćorak, promašaj – jer u tom trenutku nije u fokusu i prioritetima ljudi.

S druge strane, kada su u prilici da reprezentujete i branite interese svoje zajednice među neistomišljenicima, pored čvrstine stava, odgovorne osobe moraju procjenivati i način na koji će iskazati svoj i stav onih koje predstavljaju a koji je suprotan stavu onih s kojima razgovaraju i dogovaraju. Tada imaju dva puta, da jure jeftine populističke poene kod svojih navijača i ne urad suštinski ništa za one koji su ga deligirali na tu poziciju brutalnim saspisanjem u lice onoga što smatraju ispravnim ili, pak, da na primjeren način, dostojanstveno, odlučno i čvrsto, u pravom trenutku i na pravnom mjestu problematiziraju spornu materiju i nađu sagovornika s kojim će doći do suštinskih rješenja. Dakle, biraju da budu dopadljivi svojim simpatizerima, da iskažu populističku emociju koja nema za cilj rješavanje problema ili da idu manje popularnim ali putem koji će ih dovesti do učinkovitih rješenja za probleme njihove zajednice. Karijeristi obično biraju prvi put, jer je za ostvarenje njihovih ciljeva lakši i neobavezujući. Međutim, to dugoročno može proizvesti velike i često trajne štetne posljedice po zajednicu koju predstavljaju. Oni koji se vode suštinom, rade sasvim suprotno, iako svjesni žrtve koju zbog toga personalno mogu podnijeti. Zato su njihovi iskazi u tim prilikama kazani u javnom diskurzu izuzetno promišljeni, istiniti i precizni, obznanjeni biranim i reprezentativnim jezikom, adekvatnom bojom i jačinom glasa, bez potrebe da se nadgornjavaju ili nadvikuju sa sagovornicima, jer su svjesni da je snaga argumenta koji iznose nepobjediva baš zato što je iznijet istinito, tačno i odmjereno, onako kako prostor i vrijeme događanja nalažu.

Univerzalnost

Predstavnik jedne zajednice mora težiti elitizmu, naročito biti svjestan da je on istodobno odraz onih koji su ga deligirali i izabrali da ih po određenom pitanju i u za to specijaliziranim institucijima zastupa. Elitizam ne podrazumijeva samo stil odijevanja i manire iskazane u društvenim događajnostima, već primarno ono što osoba kaže ili zapiše, što kao takvo izađe iz njega. Koliko samo velkih ljudi znamo iz prošlosti, uglavnom prema njihovim knjigama, mislima ili, pak, društveno korisnim djelima a za koje uopće nemamo ili imamo vrlo malo podataka kako su se i na koji način odijevali ili kakve su manire imali u ophođenju. Naravno da je i taj segment itekako važan, ali je mnogo važnije postići elitizam u iskazu.

Mnogi vrlo često pod time podrazumijevaju govor ili pisanu riječ silovanu stručnim izrazima, stranom terminologijom i složenim teškim rečenicama u koje mogu prodrijeti uski intelektualni krugovi, što dovodi do hermetičke zatvorenosti njihovog govora ili teksta. Time se, u stvari, samo stiče dojam o intelektualnoj nedozrelosti ili, pak, nekom drugom kompleksu neostvarenosti. Ustvari, suština je sasvim drukčija: najostvareniji pripadnici elite, svjesni svog utemeljenja u oblasti ekpertize, nastoje što jednostavnijim jezikom prenijeti stječana znanja, iskustva i promišljanja koja su rezultat višegodišnjih sinteza. Tom jednostavnošću iskaza postižu dimenziju univerzalnosti i općeprihvaćenosti kod najširih društvenih slojeva, što je i konačni cilj njihovog djelovanja i misije.

Dakle, pored toga što iskaz mora biti tačan, precizan, primjeren kontekstu u kom se objelodanjuje podjednako je bitno i da bude izrečen na što jednostavniji način jer se time dostiže nivo univerzalnosti i općeprihvaćenosti, a to podrazumijeva i da bude podjedanko primjenjiv kako na maternjem govornom području njegovog autora tako i da u prijevodu na druge jezike i transportiranju u druge kulture zadrži snagu argumenta, ljepotu misli i puninu mudrosti.

Doziranje

Konačno, po našem sudu, posljednja velika karakteristika govora odgovornih pojedinaca koji svojim položajem i autoritetom mogu utjecati na kreiranja javnog mnijenja, a isto tako podjednako važna jeste potpuna svijest o tome kada neku informaciju do koje smo došli ili stav koji želimo iskazati treba plasirati u javni prostor. Nekada količina istine koja se razastre pred zajednicu, može dovesti do procesa koje se teško mogu kontrolirati i proizvesti kontraproduktivna dejstva. Zato je od izuzetne važnosti da moćna osoba ima interakciju sa vlastitom zajednicom, da osjeća svaki damar njihovog bića i kvalitetno procjenje kada i koliko će im saopćiti od informacija koje posjeduje.

Da bismo pojasnili ovaj postupak, poslužit ćemo se primjerom kada neko voljen iz porodice preseli na bolji svijet. Saopćavanje te informacije svima kojih se tiče izuzetno je težak proces. Ako se saopćava roditeljima da im je dijete preselilo na Bolji svijet nenadno, mora se voditi računa o tome kakvog su općeg zdravstvenog stanja. Ukoliko su, s obzirom da je riječ o starijim osobama, opterećeni nekom bolešću, valja pripremiti terapiju i, po potrebi ljekarsku ekipu, da se od količine boli i stresa saznanjem da je njihovo dijete umrlo ne dogodi dupla nesreća, da tu stresnu situaciju prebrode na najmanje bolan način. Zapravo je tako i sa informacijama ili stavovima od izuzetne ili prijelomne važnosti za zajednicu – da ista ne bi proizvela neželjena dejstva, mora se prethodno pripremiti teren, dozirati u onoj količini koliko je zajednica spremna da je apsorbira.

*** NOTA

Intencija ovog teksta nije da se bilo kome dijele lekcije. On je rezultat individualnih promišljanja i nagomilanog iskustva. Svaka od navedenih tvrdnji i iskazanih stavova su autorove postavke koje mogu i ne moraju biti prihvaćeni niti do kraja i jedino ispravni. Isto tako, autor je svjestan da punktiranim segmentima nisu iscrpljene sve dimenzije odgovornog odnosa spram izrečene misli, te ostavlja mogućnost da se na isti nadovežu svi oni koji promišljaju u sličnom smjeru. Ukoliko bi isprovocirao takvu korisnu raspravu, onda bi on i imao svoju svrhu i postigao najznačajniji uspjeh.

U Novom Pazaru, 6. 8. 2022. godine

dr. Jahja Fehratović

©jahjafehratovic.com

CRVENE LINIJE

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA – V

Postojanje i trajanje jednog kolektiviteta (skupine, zajednice, naroda) uvjetovano je postojanjem dogovora o zajedničkim vrijednostima koje cjelina tog kolektiviteta baštini kao osnovicu egzistencije. Jednostavnije kazano, moraju se izgraditi postulati u odnosu na koje taj kolektivitet uopće postoji.

Kada je u pitanju narod, to znači da njegovi pripadnici moraju baštiniti istu kulturu, tradiciju, porijeklo i, u najvećem broju slučajeva, vjersko opredjeljenje, mada u savremenim građanskim društvima ova kategorija može biti raširena na pripadnosti različitim religijama.

Drugim riječima, ukoliko jedan narod uspije da očuva temeljne vrijednosti svog postojanja, ima šansu da traje, pa makar se to odnosilo i na ovo vrijeme globalnih pojednostavljenja i tendencija brisanja tradicionalnih vrijednosti i drugih simbola prepoznatljivosti jednog etniciteta u odnosu na masu čovječanstva.

Historija je puna primjera izumiranja različitih društvenih sistema, civilizacija i sljedstveno tome naroda koji su ih izgrađivali. Znači, da bi jedan narod uspio da se očuva, pored svijesti o svojim temeljnim karakteristikama, mora imati i sisteme koji će mu omogućiti da očuva, unaprijedi i modelira, u skladu sa zahtjevima vremena i prostora, vlastiti identitet i kolektivitet.

Sretni narodi su uspjeli da to postignu mirnim putem i blagovremeno zaštite kroz postojanje vlastite države i mehanizama koje ona pruža. Nesretni, ali samosvjesni i uporni narodi su kroz razne izazove i militantne poduhvate, vrlo često na štetu drugih, izgrađivali mehanizme samozaštite i proširenja, kako u teritorijalnom tako i svakom drugom obliku. Najnesretniji narodi su bivali žrtve vlastitog nemara, nesvijesti i nedržavotvornosti, te služili kao plijen onima kojima je falila jedna ili više kategorija da bi izgradili sami sebe. Povijest Balkana je najbolji primjer smjene ovih kategorija narodnog i državotvornog odnosa.

Bošnjaci, kao središnji i autohtoni narod Balkana i jedan od svega dvaju evropskih naroda muslimanske pripadnosti, nažalost, najčešće su u prethodnim stoljećima bivali u kategoriji najnesretnijih naroda jer su još u Srednjem vijeku, gubitkom svog kraljevstva, izgubili vlastite mehanizme i sisteme zaštite, te postali plijen drugih koji su iz njihove raskošnosti nadopunjali osobne nedostatke. U ovakvim kulturno-historijskim procesima priznanje originalnosti neke posebnosti u odnosu na sve druge zavisi od toga da li ste unikatni, što znači jedinstveni. Ovo je jedan od ključnih uzroka pokušaja eliminiranja bošnjačke kulture, tradicije, duhovnosti, pa na koncu i uopće fizičkog postojanja u prethodnih nekoliko stoljeća.

Nisu Bošnjaci jedini narod koji je bivao i dalje jeste izložen takvim izazovima. Jedina je razlika što su drugi narodi ovo, zahvaljujući samosvijesti, na vrijeme prepoznavali i izgrađivali mehanizme odbrane i očuvanja vlastitog identiteta. To prije ostalog podrazumijeva ljestvicu tolerancije u odnosu na prohtjeve, zahtjeve i težnje drugih spram njih. Na toj ljestvici ključnu ulogu imaju crvene linije koje su obavezujuće za svakog pripadnika tog naroda, bez obzira kojom prirodom posla se bavi ili kakvu vrstu političkog opredjeljenja zagovara. Osnova je da oni koje taj narod ovlasti da u ime njega vodi kolektivne poslove budu svjesni postojanja tih linija i da se nikada u korelaciji sa drugima čak ni ne primiču istima, a kamoli da ih pređu.

U slučaju bošnjačkog naroda, nažalost, još uvijek nisu do kraja izgrađene te ljestvice niti određene sve crvene linije, jer prosto se malo ili skoro nimalo nije o ovome govorilo na najznačajnijim forumima, plenumima, saborima i drugim oblicima kolektivnog unutarbošnjačkog organiziranja. Kod drugih naroda crvene linije su mnogo ranije uspostavljene, te definirano ko ima pravo da ih u ime naroda uspostavlja. To su elite: duhovna, naučno-kulturna i politička. Drugim riječima, vjerska elita kroz instituciju vjerske zajednice, naučno-kulturna kroz najznačajnije akademske i kulturne institucije i politička kroz izabrane predstavnike naroda sa stvarnim legitimitetom koji su nosioci zakonodavne i izvršne vlasti.

S obzirom da Bošnjaci nemaju vlastite nacionalne države, imaju matičnu državu Bosnu i Hercegovinu, koja je građanskog uređenja, njima su preostale prve dvije kategorije elita koje su obavezne i privilegirane da definiraju i uspostave limite ispod kojih ne bi smio nijedan pripadnik bošnjačkog naroda ići u korelacijama sa drugim narodima, naročito po pitanjima nacionalnog identiteta.

Neke od crvenih linija su naslijeđene prethodnim iskustvima i kušnjama kroz koje je bošnjački narod prolazio, te su kao takve usađene u njegovu kolektivnu svijest i najčešće se, po prirodi svog postojanja, nametnule za vrijednosti koje se nikada i ni po koju cijenu ne smiju pogaziti, niti se njima smije trgovati ili ih upotrebljavati u partikularne svrhe i za lične interese. U prvom redu, očuvanje cjelovitosti matične države Bosne i Hercegovine i Sandžaka kao domovinskog prostora življenja Bošnjaka, vjere islama, maternjeg bosanskog jezika, posebnosti bošnjačke kulture i tradicije. Također, očuvanje jedinstvene Islamske zajednice kao stožera i jedinog u kontinuitetu preživjelog stuba bošnjačkog naroda.

Pored ovih linija, kontinuirano izgrađivanje kolektivne svijesti o genocidu, ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti na osnovu svih presuda Haškoga tribunala za ono što je počinjeno u Srebrenici i svim drugim dijelovima životnog prostora Bošnjaka, kao i ustrajavanje na procesuiranju svih preostalih slučajeva koji još uvijek nisu okončani.

Ovo je važno pitanje ne zbog današnjih generacija, koje su direktni ili indirektni svjedoci svega što se dešavalo devedesetih godina, već kao zalog budućim generacijama koje će tek na osnovu sjećanja moći da izgrade sliku o stravičnosti dešavanja i dehumanizaciji balkanskog prostora s kraja dvadesetog vijeka, kako ne bi sebi dozvolili da iznova prolaze kroz slična ili, ne daj Bože, gora iskušenja. Da bi se izgradila takva vrijednost, pored žrtava genocida i zločina, bile su potrebne dodatne žrtve preživjelih tih strahoba koji su u nemogućim uslovima dobili bitku za pravo na sjećanje i pamćenje i koje kao vrijednosti posebno moramo čuvati, brinuti se o njima i slaviti ih kao heroje našeg doba. Naročito takvu empatiju i senzibilnost moramo imati prema Majkama Srebrenice koje su najzaslužnije za sve ono što je Srebrenica postala danas u svijetu i čija se uloga i mišljenja moraju uvažavati prilikom donošenja bilo kakvog stava o Srebrenici i Bosni i Hercegovini.

dr. jahja fehratović

Glas islama broj 322 (jul 2022), rubrika: Naše viđenje

SMUTNA VREMENA

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA – III

U periodima velikih lomova i preinaka jednog sistema vrijednosti izazvanih nekom nepogodom, na površ se jave razne pojavnosti. To je nešto kao kada poslije jakih kišnih bujica iz raznih ćoškova, štekova, zabrana i prepreka snaga vodene mase izbaci sve što je ili samo od sebe tu stalo da satruhni ili ga je neko baš na tom mjestu pozicionirao kako bi nanosilo najmanju moguću štetu.

Obim štete zavisi od toga koliko je to „nešto“ što pluta daleko od izvora, odnosno prirodnog okružja, i dometa ljudskome rodu. Kada je nastalo kao produkt prirodnoga ciklusa truhljenja i promjene oblika materije, šteta je manja, tu čak ima i koristi, jer će se razgraditi na opet važne elemente i iznova naći ulogu u društvu. Međutim, kada je kao takvo nastalo uslijed ljudskih aktivnosti, i predstavlja formu znanu njihovoj svijesti i savjesti, proces razgrađenja može biti jako dug, a šteta koju takvo nešto proizvodi, golema, nekada i pogubna ne samo za ljudski rod već i vegetatitvni sistem.

Sa druge strane, ni to što je baš u tom trenutku naišao povodanj nije slučajnost, već Božija odredba nastala, kao i svako Njegovo određenje, s posebnom namjerom koja može biti odmah vidljiva i spoznata širokim masama, a opet i tek pojedincima, kao u slučaju hazreti Hidra i njegovog plemenitog saputnika. Kako god bilo, definitivno nije nastalo bez razloga kao što ništa u životu ne nastaje samo do sebe.

 U takvim situacijama, prisebnost je ključna stvar kako bi se lokalizirala žarišta i spriječile veće i nenadokandive štete. Ako je moguće spriječiti izlivanje vode iz korita, onda se prave zaštitni bedemi i nasipi. Ako nije, tada se gleda da se voda usmjeri tamo kuda će najmnaje štete nanijeti. Gabaritni i drugi otpad koji ona sa sobom nosi, nastoji se što prije prikupiti i odložiti na adekvatno mjesto gdje neće biti smetnja i opasnost po živote ljudi i drugih stvorenja.

Ovakve situacije neminovno je da zahtijevaju teške odluke i da postojanje ukupne štete nije moguće neutralizirati. Međutim, važno je da procjenitelji donesu takve odluke da ista bude što manja i manje pogubnija. A sve to, opet, otvara polja smutnji i potvara, na šta treba biti posebno obazriv, jer i jedna malehna potvara može nanijeti preozbiljnu štetu. Drugim riječima, naš narod kaže: „Što jedna budala pokvari, stotinu pametnih ne može popraviti.“ Zbog toga je i u vjerskoj i seklarnoj etici osnova svaku vijest, svaki navod, svaku izgovorenu riječ provjeriti prije nego se uzme zdravo za gotovo, a posebno prenese dalje. U tom procesu, od presudne je važnosti znati od koga se uzima informacija, da li je pouzdana ili labilna ličnost. Kada se to na vrijeme uspješno razluči, pola problema nestaje samo od sebe.

jahja fehratović,

Novi Pazar 6. 7. 2020.

 ©jahjafehratovic.com

KNJIGA U DOBA KORONE

Posted on by jahja fehratović

Glas islama, septembar 2021., br. 313, str. 58-59.

Bremenita vremena, kakvo je ovo u kome danas živimo, uvijek su dovodila do pomijeranja poimanja vrijednosti i nivelisanja životnih prioriteta. U osjećaju ugroženosti, ljudi iskažu vlastitu prirodu i nutrinu bića koje je odjeveno potrebnim i suvišnim slojevima društveno uvjetovanih prikaza sopstvenog sebe, suoče se sa vlastitim utvarama. Taj proces nimalo nije lahak, i vrlo često prijeti da proizvede teške poremećaje uslijed egzistencijalnog straha, naročito u logocentričnim društvima kakvo je današnje koje počiva na iskustvima dvadesetog stoljeća prepunog negativnih događajnosti sa višeznačnim posljedicima po pojedinca i svijet u globalitetu.

Prema opsegu utjecaja na globalnom nivou, doba Covida koje preživljava naša generacija, može se promatrati u ravni sa velikim iskušenjima s kojima se čovječanstvo suočavalo u prošlosti, a u samomo dvadesetome vijeku takvih slučajevima je bilo nekoliko: Prvi svjetski rat, Doba velike depresije, Drugi svjetski rat, Hladni rat, te niz parcijalnih kriza koje su ugrožavale pojedine dijelove svijeta i ostavljale posljedice na određeni omeđeni geografski prostor i tek sporadično i u različitim intervalima utjecale na cjelinu savremene civilizacije.

Svaka od ovih stresnih situacija proizvodila je nove vrijednosti, rađala drukčije odnose spram pozicije čovjeka i njegovih prioriteta, izgradnje mehanizama mentalne zaštite, duhovne opskrbe i materijalnih sredstava i pomagala na putu sučeljenja sa problemom i ozdravljenja. Ta iskustva nam mogu pomoći i da jednostavnije prevaziđemo sve kušnje s kojima se suočavamo i koje nas tjeraju da regenerišemo načine življenja kako bi očuvali prirodu vlastitog bića.

U takvih tjeskobama ispunjenim strahom, izlaz se traži na sve načine, a do izražaja dolazi prosvijećenost i umiješnost konzumiranja spiritualnih metoda prevazilaženja straha. U tom procesu knjiga dobija na posebnom značaju, i to u dva smijera.

Prvi podrazumijeva uživljavanje u ono što je već nastalo, odagnavanje straha skretanjem misli na nešto što ima moć da zaposjedne um. Kod duhovno jakih osoba, to se postiže udubljivanjem u svete Knjige, u traganju za značenjima i tumačenjima uzvišenih smislova sakralnih tekstova. Kod ostalih, koji predstavljaju većinu čovječanstva, manjim dijelom to su traganja za naučnim istinama a u najvećim otiskivanje niz pučinu okeana raznih beletrističkih avantura. Za ove kategorije ljudi, u vremenu opakih izazova kakvo upravo proživljavamo, knjiga znači bijeg u slobodu, u beskrajne prostore višedimenzionalnih svjetova i mogućnost da iznova osjete slast kretanja kroz najrazličitija mjesta i vremena ljudske istinske i domaštane povijesti. Sjetimo se samo Bakačovog Dekamerona i odvažnosti firencijske mladosti da izbjegne pošast kuge tako što će se skloniti u karantin i pripovijedati vrhunske priče i na taj način steći sigurnosti izdižući se iznad surove realnosti i opasnosti koja neposredno pored njih odnosi na stotine života ne praveći razliku između starosne dobi, imovinskog stanja, staleške pripadnosti, zdrastvenih prilika ili bilo kakve druge diferencijalne odrednice. Upravo moć prijepovijedanja i umjetnost kazivanja uspijeva sačuvati ove mlade ljude skoro sigurne smrti, kao što u jednom drugačijem izazovu prijetnje smrću i princezu Šeherzadu u iscrpnoj hiljadunoćnoj borbi dovode do očuvanja života.

Drugi smijer se naslanja na proizvodnji novih vrijednosti, naučnih otkrića, umjetničkih djela – svega onoga što podrazumijeva stvaralački proces uvjetovan kriznim vremenima. Tako je, recimo, savremena civilizacija, u konačnici, profitirala iz Hladnog rata jer se akumulirana energija velikih sila usmjerila na trku osvajanja svemira umjesto međusobnog razaranja. Zahvaljujući toj krizi dobili smo većinu naučnih saznanja o kosmosu koje danas imamo i koja se, uslijed tada utemeljenih istraživačkih projekata, iz dana u dan produbljuju i dovode do novih otkrića koja mijenjaju sliku svijeta. Naravno, za poduhvate ove vrste neophodna je svekolika institucionalna podrška i kolektivni rad koji nadilazi nacionalne okvire, uz udruživanje svih raspoloživih resursa na globalnome nivou. Također, i individualna intelektualna pregnuća donose različite oblike načina preživljavanja kriza, od onih najdirektnijih kakvi su, recimo, “Dnevnik Ane Frank”, jevrejske djevojčice osuđene na skrivanje tijekom Drugog svjetskog rata, i “Zlatin dnevnik” Zlate Filipović, djevojčice iz opsadnog Sarajeva devedesetih godina, pa sve do niza vrhunskih ostvarenja koji čine suplemente u zbiru kaleidoskopa velike kulture pamćenja čovječanstva.

Da bi ostali trajni memorijali opomene i poziva na oprez krizni periodi ostaju konstantne teme u umjetnosti, odakle se i protežu na sve ostale aspkete društvenih zbivanja i mijenjaju svijet, koji se trudi da na osnovu sagledavanja posljedica izvuče pouke iz grešaka koje su uzrocirale katastrofe. Ovdje dolazimo do funkcije umjetnosti koja dobija zadaću angažiranosti i svojim utjecajem širi ideje dobra nasuprot zla, korisnosti nasuprot štetnosti i služe kao upozorenje i trzaj čovječanstvu kada se god zaboravi u svojoj samodopadljivosti.

I ovo vrijeme korone nimalo se ne razlikuje od kriza koje je čovječanstvo već preživjelo i ljudska civilizacija nadživjela, samo što je, srazmjerno tehnološkom napretku, prijetnja složenija i izazovnija, a samim time i obaveza svakog pojedinca da se na svoj način izbori sa vlastitim strepnjama. Iskustvo nas uči da je to jedino moguće i individualno i kolektivno prevazići ukoliko se vratimo temeljnim vrijednostima na kojima se bazira naš odnos spram sebe i svijeta. U srži tih vrijednosti jesu knjiga i nauka, uzdizanje iznad prosječne uljuljkanosati i nemarnosti spram okruženja i procesa koji nas se svih podjednako tiču. Za prevazilaženje ove drame čovječanstva neophodni su svi gore spomenuti mehanizmi iscjeljenja, i da se sva pamet na planeti udruži kako bi što prije pronašla djelotvorne lijekove koji bi trajno eliminirali opasnost od ovog perfidnog virusa i da mi, obični smrtnici, jačamo vlastite mentalne kapacitete kroz duhovne i saznajne procese, ali i da kroz različite vidove kreacija proizvodimo trajnost pamćenja na posljedice nečastive korone, jer će zacijelo, ukoliko joj se ne ispriječimo kao i mnogim drugim pošastima prije nje i trajno je smjestimo u prostore sjećanja, ostati prijetnja i budućim generacijama. Ona mora čim prije postati prošlost, a da bi do toga došlo mi, kao objekti njenog djelovanja, moramo vratiti stvari u normalu, to jest refrešovati priroritete i ukloniti devijacije iz svog načina življenja, a to prije ostalog znači, vratiti njeno visočanstvo knjigu i nauku na poziciju koja im pripada – ne u ormare, ne na ukrasne police, već pred sebom i u sebi, na svaki način i u svakoj prilici, bez razlike radi li se o duhovnim, naučnim ili umjetničkim ostvarenjima.

Duhovna opskrba poktrijepljena primjenjivom naukom i relaksirana korisnom umjetnošću, dovodi do potpunog psihičkog imuniteta čovjeka, a to je u ovom dobu iščekivanja, slutnji i strepnji najvrjednije bogatstvo kojim se valja naoružati kako bi i dan poslije Korone dočekali spremni da se suočimo sa svim izazovima ruiniranog društva.

BOŠNJACI PRVE KLASE

Posted on by jahja fehratović

GLAS ISLAMA, broj 299., Novi Pazar 2019., str. 15

Višeznačnost studijskog boravka harvardskih istraživača u prvoj polovici XX stoljeća u Sandžaku nije samo u prikupljanju nekoliko stotina hiljada nezapisanih stihova, koji bi vjerovatno bili trajno izgubljeni iz svjetske baštine, te slijedom toga razrješenje velikog homerovskog pitanja koje je mučilo znanost tako dugo, već i u tome što su, uz pjesme, sa svakim epskim pjevačem radili i intervjue koji su danas neprocjenjivo blago za istraživanje naše kulturne i opće historije, jer su vjerovatno jedino izravno svjedočanstvo prijelomnih događaja našeg naroda iz pozicije predstavnika samog tog naroda.

Pažljivo iščitavanje tih intervjua razrješava mnoge dileme iz zatamnjenih dijelova naše historije i previranja iz druge polovice XIX i s početka XX stoljeća. Iz tog razloga su ta svjedočanstva iznimno važna za proučavanje i oblikovanje naše kulture pamćenja koja još uvijek nisu objektivno i sveobuhvatno oblikovana u nijansama, što podrazumijeva oslobađanje od subjektivnog pristupa, legendi, mitova i drugih maglina kojima smo, kao i svaki drugi balkanski narod, skloni.

Nisu nam krivi drugi što malo i skoro nikako ne poznajemo niti proučavamo to neizmjerno blago, odnosno od više desetina pjevača i nekoliko stotina stihova koje su oni ispjevali, u širem krugu poznamo tek Avda Međedovića i njegov ep Ženidba Smailagić Meha, i to samo u naslovima i sporadično, a nikako sistemski i sistematično. Kao važan primjer koji oslikava gore napisano uzet ću samo dio intervjua sa Šećom Kolićem, pjevačem koji je harvardskim istraživačima ispjevao jednu posebnu i za cjelokupnu ne samo bošnjačku već ukupnu balkansku epsku tradiciju neobičnu pjesmu Sužanjstvo od Havale Pora, kojoj nisam našao inačnice niti u jednom epskom korpusu. Obzirom da je to druga tema i da će ta pjesma po prvi put biti publikovana u jednom ozbiljnom naučnom radu, u ovom fragmentarnom osvrtu želim istaći jedno malehno zapažanje iz kazivanja ovog kolašinskog muhadžera oktobra 1938. godine u Bijelome Polju o prilikama preuzimanja Kolašinske kapetanije od strane Crne Gore, odnosno o pitanju identiteta kolašinskih muslimana na koje ga je navukao Lordov asistent Nikola Vujnović.

U tom izobilju materijala u kom Šećo, kao svjedok propasti Kolašinske kapetanije, kazuje da je sultan Crnogorcima i kralju Nikoli bez otpora predao Kolašin, te da je stanovništvo moralo birati ili da ostane ili da se iseljava, a da pri tome, ukoliko odaberu da odu, nikakvu naknadu za svoja imanja ne dobijaju, a ako ostanu bivaju izloženi tihom teroru i pritiscima uz prešutni blagoslov vlasti, što rezultira da se sa teritorije cijele Kapetanije za nekoliko godina iseli skoro svo bošnjačko stanovništvo – posebno je dragocjena jasna identitetska slika pripadnosti naciji i osjećanje maternjeg jezika, pa čak i pojašnjenje razlike značenja određenih leksema u bosanskome i crnogorskome jeziku. Konkretno, leksema kmet i čivčija, gdje objašnjava da u bosanskome jeziku kmet i čivčija (čipčija) imaju istovjetno značenje, dok u crnogorskome jeziku kmet označava muhtara (seoskog starješinu).

Nakon ovog kratkog leksičkog pojašnjenja, slijedi živa polemika o imenu nacije kojoj Šećo i muslimani Kolašina pripadaju – da li su Crnogorci ili Bošnjaci, koju donosimo u transkripciji:

N(ikola): Dobro, kad ste vi bili u Kolašinu, šta ste vi mišljenje da ste vi, ili da ste Crnogorci ili da ste Bošnjaci?

Š(ećo): Bošnjaci, kako, ooo! Bošnjaci prve klase!

N: Bošnjaci?

Š: Aha.

N: Aha.

Š: Sad bez Arnautluka…

N: Ali, kad se pjeva u pjesmi, kaže: „Turci Crnogorci…“

Š: Pa ja nijesam čuo to da se viče.

N: Ali ipak, dođe u pjesmi, dođe u razgovoru, ja sam razumio sam neđe da se tako govori.

Š: E vjere mi, ja ne znam o tome.

N: Aha.

Š: Da se viče „Turci Crnogorci“ jok! Sad pošto je uzela Crna Gora, te je zauzela Crna Gora, po tader se viče „Turci Crnogorci“, a više jok. Bože sačuva.

N: Nikad više?

Š: Nikad, to ko vam kaže, on je prevario.

Ovdje termin Turci treba shvatiti kao određenje religijske pripadnosti, što je bilo uobičajeno među nebošnjačkim narodima, naročito od perioda implementacije projekta polarizacije bošnjačkoga naroda na Turke ili muhamedance Srbe, Hrvate i Crnogorce, koji je počeo polovicom XIX stoljeća i u varijabilnome intenzitetu još uvijek traje. U odgovoru ovog djeda od šezdeset osam godina vidi se čuđenje, pa čak i uvreda ovim pitanjem. Dakle, ne samo da nema dileme o svojoj pripadnosti već je i uvrijeđen što se uopće tako što i pokreće kao pitanje. Ne zaboravimo da je vrijeme nastanka ovog intervjua 1938. godina, kada se već više od pola stoljeća bošnjačko nacionalno ime sistemski pokušava zatrijeti. Nadalje, pored jasne diferencijacije od Crnogoraca, Šećo pravi i diferencijaciju od Albanaca, odnosno Arnautluka. Ovo je posebno važno istaći jer se u posljednje vrijeme ogromno bošnjačko kulturno naslijeđe i svi Paryevi i Lordovi pjevači od strane nekih prištinskih krugova, a u cilju projekta albanizacije Bošnjaka Sandžaka, pokušavaju predstaviti Albancima i time stvoriti kriva slika o našoj kulturnoj baštini i općenito korijenima i historiji.

Nikola Vujnović je bio izuzetno precizan i korektan domaći saradnik harvardskih istraživača, zato njegovo insistiranje Šeću da se čuje u nekim pjesmama „Turci Crnogorci“ ne treba shvatiti provokacijom, jer je istu formulaciju vjerovatno i čuo. To je produkt (u tom trenutku) višedecenijske implementacije projekta sistemske asimilacije Bošnjaka južnog Sandžaka koji su, uprkos svim pritiscima, ostali da žive na svom topraku. Taj projekt je bio, a i danas jeste sveobuhvatan zahvat promjene svijesti i bošnjačkog, i crnogorskog i srpskog naroda unutar granica Crne Gore, i to nije ništa nepoznato. Međutim, odgovor koji na tu ponovljenu opasku daje Šećo jeste ključ poimanja vlastitog sebe i, u neku ruku, suština bošnjačkog ponosa i prkosa koji je i očuvao ovaj narod, uprkos pritiscima koji traju više od jednog vijeka. Rečenica: „Nikad, to ko vam kaže on je prevario“ odslikava svu sigurnost u vlastiti identitet naših predaka koji i jesu, shodno svim iskušenjima što su ih snašla, bili i ostali BOŠNJACI PRVE KLASE.