Category: KOLUMNA

SUČELJAVANJE S PROBLEMIMA ILI SAMOOBMANA?

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA – VII

Većina problema čovječanstva, naročito malehnih zajednica, počiva na pogrešnom poimanju događaja iz dalje i biže prošlosti.

Prilikom formiranja Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti – BANU, svjedočio sam jednom veoma neobičnom i, u tom trenutku, za mene surovom momentu. Prije nego li je održana promotivna tribina na Internacionalnome univerzitetu u Novome Pazari, u prostoriji koja se danas baš zbog tog znamenitog događaja koji se zbio u njoj i naziva Akademija, održana je Osnivačka skupština BANU, kojoj sam imao prilike, u svojstvu posmatrača, kao šef protokola, prisustvovati.

Po prvi puta se u jednoj relativno malehnoj prostoriji okupilo toliko umnih Bošnjaka koji su, opet, na neki svoj način bili institucije svak za sebe ponaosob, ali i tako klasificirani prema nekim njima znanim pravilima. U toku diskusije jedan od pozvanih na Osnivačku skupštinu umiješao se među govornike sa željom da nešto kaže. Tu njegovu nedovršenu rečenicu presjekao je rahmetli akademik Muhamed Filipović, govoreći mu: “Šuti.” Na što je ovaj opet pokušao: “Ali, ja mislim…” Filipović će još odsječnije: “Šuti.” Ovaj će opet: “Ali, ja imam pravo da mislim.” Filipović treći put autoritativno: “Ti ne znaš da misliš, zato i ne treba da iznosiš svoje mišljenje.” Nakon čega je isti odustao od daljeg pokušaja ubacivanja u diskusiju.

U tom trenutku je to djelovalo jako surovo i pomalo sam osuđivao akademika Filipovića, tvrdeći da, ipak, u jednom takvom društvu i takvom ambijentu nije umjesno na taj način nekog prekinuti dok pokušava iznijeti vlastiti stav po određenom pitanje ma koliko njihov privatni odnos bio dobar i postojavale relacije koje mu daju toliku slobodu. Međutim, iz današnje perspektive tvrdim da je akademik Filipović bio potpuno u pravu, jer kod važnih pitanja i prilikom ozbiljnih razgovora ne mogu baš donijeti velike koristi oni koji površno misle, nemaju duboku percepciju stvarnosti niti promišljaju o budućnosti već na osnovu subjektivnih osjećaja, stereotipa, nabrijanih emocija, trenutačnih koristi i vlastitih interesnih zona pokušavaju lično viđenje nametnuti drugima. Ovo je posebno opasno kada se radi o stvarima od općeg i javnog interesa i kada površna ocjena može nanijeti strašno veliku štetu.

Često razmišljam, šta li bi rahmetli akademik Filipović kazao kada bi mogao vidjeti ko sve i na koji način danas svoje lične sujete, stereotipe, površne i jednoobrazne analize servira kao javno mišljenje, posebno pokušavajući to predstaviti kao mišljenje i stav pokreta, zajednice, naroda ili, pak, političkog subjekta čiji je simpatizer ili aktivista, odnosno neka vrsta sitnijeg funkcionera, posebno ako bi ovo uradio u manifkhani koja se Facebookom zove. Koliko bi se samo njegov glas daleko čuo i da li bi ga iko i htio čuti. Ovim, naravno, odajem priznanje i onom uvaženom profesoru koji je ispoštovao akademikov autoritet na spomenutom skupu i zastao na treće upozorenje.

Ne znam kako bi on reagirao i koliko bi se njegov glas daleko čuo, ili koliko bi se uopće stav bilo kog autoriteta od znanja i jasnoće u ovo doba destrukcije poštivao danas. Ono u šta sam posve siguran jeste da ne bi ostao imun na izazove, kao što nikada ni nije, bez obzira na cijene koje je plaćao, već bi, sukladno svom logičkom promišljanju, pokušao promatrati problem na način na koji se jedino zdravorazumski i može rješavati. I to ne samo on veći svi autoriteti u pogledu misli, intelekta i težine iskazanog.

A problem bilo koje vrste iz društvene sfere rješiv je jedino ukoliko mu se priđe posve objektivno, zdravorazumski, realno, bez emocija, bez raskoraka između optimalnog i realnog, bez pokušaja samoobmane i bez toga da prema sebi, odnosno prema svojoj ulozi, bilo individualnoj bilo kolektivnoj, budemo pristrasni. To znači da se problem društvene prirode mora rješavati na hirurški precizan način, istovjetno  kao u medicini, kao kada vas ljekar suoči sa vašim najvećim strahovima, i saspe vam u lice da imate bolest tog i tog karaktera na toj i toj razini razvitka.

Ljekar se, kao što znamo, u procesu obrade i uspostave dijagnoze, na početku ne bavi posljedicama već uzrocima pojave određene bolesti. Iz tog razloga sprovodi temeljite i studiozne analize kako bi bio posve siguran da je riječ o određenoj bolesti, a još napredniji i referentni stručnjaci, pored preciznog utvrđivanja određene bolesti, teže utvrditi uzroke koji su doveli do oboljenja i koji pospješuju razvitak bolesti. Tek kada utvrde suštinu i dođu do uzroka, onda daju konkretnu dijagnoze sa obavezujućim tretmanima i terapijama liječenja. I tu oni svoju profesionalnu i ljudsku obavezu završavaju. Na pacijentu je da iskoristi njihov rad, znanje, isksustvo i trud, to jest da poštuje protokol o liječenju i na taj način pomogne prije svega sebi.

Međutim, u poremećenom sistemu vrijednosti, sve se radi naopačke. Umjesto da se traga za uzrocima bolesti, razmišlja se jedino o posljedicama tih uzroka. I još gore ne razmišlja se o tome kako su te posljedice katastrofalne za narod, zajednicu, sistem, orgnizaciju već se traže načini da se one opravdaju. To je isto kao kada ljekar da pacijentu ozbiljnu terapiju i zabrani mu određene navike ophođenja ili konzumiranja koje su dovele do oboljenja i koje pospješuju razvitak bolesti a on, umjesto da se strogo pridržava propisane terapije i otklanja loše navike, nastavlja po starom i, dok bolest napreduje, kuka nad sudbinom, ogovara i nipodaštava ljekare kako ništa ne znaju, kako su nesposobni, kako su nestručni, kako su korumpirani, kako su bezobrazni  etc. etc. Nije problem do njega, već do ljekara, do vremena, do ljudi koji ga okružuju, do Božije odredbe, estagfirullah, do svega i svačega i svakoga drugog osim njega samoga. Dok on tako leleče nad svijetom, bolest ga sve više uzima i slabi organizam, vodeći ga na put ka totalnoj destrukciji i samouništenju.

Sa druge strane, pametan pacijent koji zna što je dovelo do njegovog oboljenja, vrlo je odgovoran prema sebi i drugima i poštuje sve ono što mu je savjetovao ljekar. Iako je njegovo stanje u trenutku dijagnosticiranja bolesti bilo tri puta gore od onoga koji je neodgovoran i bezobrazan prema sebi, ipak uspjeva ili da se skroz izliječi ili makar da zaustavi napredovanje bolest. U jednom momentu, onaj koji je bio samoobmanut sa lakšim simptomima postaje mnogo teži pa vrlo često i neizlječiv slučaj, dok ovaj samodgovorni nastavlja disciplinom voditi kvalitetan život.

Ovako je i među ljudima. I zato danas sve više poštivam stav akademika Muhameda Filipovića koji je znao naizgled surovo zaustaviti onoga koji je krenuo loše, površno ili stupidno misliti o javnim interesima, pogotovu htijući to svoje nedoraslo mišljenje postaviti za opći stav jednog  sistema vrijednosti. I zato takve treba u korijenu zaustaviti, upozoriti, pokazati im na to da svojim neiskrenim, površnim, emotivno nabrijanim mišljenjima štete, štete sebi, štete ljudima oko sebe, štete zajednici, štete narodu, štete kako god okreneš – a onaj ko nanosi štetu naziva se štetočina.

Isto tako, ne treba se ni nervirati ukoliko takvi ne žele da čuju, kao što se i ljekar ne nervira ukoliko pacijent ne želi poslušati njegove upute, savjete, terapije i protokol liječenja bolesti. Njegovo je da mu iste ponudi, a do pacijenta je da prihvati ili odbije.

Na svakom od nas je da se samopronađemo kojoj od ovih dviju kategorija pripadamo.

prof. dr. Jahja fFehratović

RIJEČ I SISTEM ODGOVORNOSTI

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA – VI

Među mjerilima vrijednosti veoma važnu poziciju ima način komuniciranja i ophođenja sa drugim ljudima. To se posebno odnosi na ljude koji duže odgovorne pozicije u nekom sistemu ili organizaciji. Od toga koliko je osoba na poziciji svjesna tog fenomena, zavisi kako i koliko će njegova riječ imati odjeka u široj javnosti i biti prihvaćena, uvažena ili, pak, odbačena kao ništavna i neistinita.

Odgovorne osobe vrlo često nisu svjesne ove zakonitosti, pa olahko izgovaraju prejake riječi koje, zbog njihovog utjecaja u društvu, imaju značajne reprekusije na javno mnijenje. Nesvjesni te činjenice, vrlo lahko ulaze u zamku kontradiktornosti pokušavajući sanirati posljedice prethodno izrečene tvrdnje ili konstatacije, naročito ako su bez prethodnog utvrđivanja činjenica i kulturološkog, civilizacijskog i vremenskog konteksta iskazali stav koji može biti različito tumačen, ili je, pak, sam po sebi netačan. Zato sebi nikada ne bi smjeli dozvoliti da iskažu misao koja sadrži stav po nekom važnom pitanju, ukoliko prethodno ne sagledaju sve činjenice, okolnosti i potencijalne posljedice takve tvrdnje ne samo po njih same već i sistem koji reprezentuju.

Tačnost

Osnovna mjera vrijednosti iskazanog stava jeste tačnost. S obzirom na složenost okolnosti predstavljanja i vođenja određenog sistema, ljudskih slabosti i težnji da napakoste drugima, odogovorna osoba za svaku informaciju koja do nje dođe mora utvrditi njenu istinitost. Najveći broj problema u međuljudskim odnosima upravo nastaje na bazi lažnih i iskrivljenih informacija kojima ljudi markiraju jedni druge. Društva koja se upuste u takav odnos, neminovno su osuđena na kržljanje i propadanje. To rađa mržnju koja, ukoliko se na vrijeme ne liječi, prijeti da preraste u neispravljivo zlo. Iz tih razloga, osobito osoba koja je prema stvarnom ili položajnom uticaju respektirana u društvu ili, pak, ima moći kreiranja javnog mnijenja i odlučivanja, posebno mora voditi računa da svaku informaciju koja do nje dođe, prije nego li je proširi, sprovede kroz sistem destiliranja i pročišćenja, to jest da istu propusti kroz mehanizme vrjednovanja utvrđujući joj izvor, ukoliko je moguće, i prateći je cijelim tokom nizvodno sve do ušća. Ako to uspije, vidjet će kako narasta poput izvorske vode koja se ulijeva u potok, iz potoka u rječicu, iz rječice u rijeku i iz rijeke u more. Ona sebe treba percipirati kao propust ili ventil koji propušta vodu u to more, koje predstavlja njegovu zonu odgovornosti, odnosno zajednicu čije interese zastupa, i za čiju je čistotu odgovoran. Ukoliko vidi da je neka voda od izvora ili, pak, negdje u toku svog narastanja, postala toksična, ne smije je prepustiti k sebi, niti dopustiti da se ulije u more, jer će kao takva otrovati sve što je vrijedno spomena. Sa druge strane, ukoliko ustvrdi da je ta voda cijelom svojom putanjom čista, propustivši je da se ulije u more – postići će veliki uspjeh i doprinijeti zdravoj egzistencijalnoj opstojnosti svoje zajednice.

Preciznost

Nije dovoljno da neko raspolaže tačnom informacijom da bi je odmah distribuirao u javni prostor. Različiti nivoi ljudi imaju različite razine percepcije i dobijenu informaciju sagledavaju iz svog ugla poimanja, u najširem luku gledajući koliko ta informacija može servisirati njihove ciljeve. Zato se vrlo često dogodi da oni loših namjera manipuliraju određenim iskazanim stavom, uzimajući dio njega, trgajući iz konteksta, izvlačeći sekvence koje odgovaraju njihovom stanju i htijenju, i proizvodeći sasvim suprotne dojmove u javnosti. Ovo je naročito rasprostranjeno među medijima kada žele napakostiti nekoj javnoj ličnosti, političaru, lideru neke zajednice ili pokreta. Ne moraju, čak, primarno ni biti zlonamjerni prema toj ličnosti ili sistemu koga predstavlja, dovoljno je da teže senzaciji, povećanju čitanosti, slušanosti ili gledanosti pa da nanesu veliku štetu pojedincu ili kolektivitetu koji je u fokusu njihovog interesiranja. S toga je jako važno već prihvaćenu informaciju koja je prošla kroz filtere istinitosti i na osnovu koje je formiran stav o određenom pitanju sročiti precizno, bez ostavljanja mogućnosti bilo kome da može zloupotrijebiti ili upotrijebiti njenu cjelinu ili segment u percipiranju i prenošenju onoga što je autor htio iskazati. To znači da se svaka misao mora prvo izbrusiti u glavi, dobro osmisliti i tek onda ispoljiti kako se ne bi ostavilo prostora za bilo koju manipulaciju. Naš narod je to tako lijepo i jednostavno kazao u gnomnskom iskazu: „Ispeci pa reci!“, jer je jednom izrečena ili napisana misao trajno razapeta strijela kojoj nema povratka.

Kontekstualnost

Pripadnik elite jednog naroda ili zajednice, mora posjedovati široku naobrazbu, koja će mu omogućiti da, prije nego li istinitu i preciznu misao izrekne, pripremi kontekst koji će odgovarati njenoj suštini. To znači da efekt neke važne poruke koja se saopćava i koja je suštinski važna zavisi od toga da li je izrečena u pravo vrijeme, na pravom mjestu i odgovarajućem ambijentu.

Recimo, ne možete u trenutku dok je cijela nacija okrenuta finalnoj utakmici u kojoj se bori nacionalni tim, govoriti o izumirujućoj vrsti ptica na vašem prostoru i upućivati apel da se ista zaštiti. Neće imati ko da vas čuje, jer su tog trenutka svi fokusirani na neizvjesnost rezultata i potencijalno osvajanje mundijala od strane državne reprezentacije. Ili, u trenutku kada se neko mjesto bori sa elementarnom nepogodom, uslijed požara ili poplava, govoriti o alarmantnoj situaciji po pitanju nataliteta u tom mjestu. Ili, pak, dok bukti rat svuda oko vas, vi akutelizirate najnoviju akademsku raspravu na temu da li je planeta zemlja okrugla ili pločasta. Koliko god bila važna, plemenita, revolucionarna, znantveno inspirativna i zanimljiva takva vaša ideja postaje besmislena, ćorak, promašaj – jer u tom trenutku nije u fokusu i prioritetima ljudi.

S druge strane, kada su u prilici da reprezentujete i branite interese svoje zajednice među neistomišljenicima, pored čvrstine stava, odgovorne osobe moraju procjenivati i način na koji će iskazati svoj i stav onih koje predstavljaju a koji je suprotan stavu onih s kojima razgovaraju i dogovaraju. Tada imaju dva puta, da jure jeftine populističke poene kod svojih navijača i ne urad suštinski ništa za one koji su ga deligirali na tu poziciju brutalnim saspisanjem u lice onoga što smatraju ispravnim ili, pak, da na primjeren način, dostojanstveno, odlučno i čvrsto, u pravom trenutku i na pravnom mjestu problematiziraju spornu materiju i nađu sagovornika s kojim će doći do suštinskih rješenja. Dakle, biraju da budu dopadljivi svojim simpatizerima, da iskažu populističku emociju koja nema za cilj rješavanje problema ili da idu manje popularnim ali putem koji će ih dovesti do učinkovitih rješenja za probleme njihove zajednice. Karijeristi obično biraju prvi put, jer je za ostvarenje njihovih ciljeva lakši i neobavezujući. Međutim, to dugoročno može proizvesti velike i često trajne štetne posljedice po zajednicu koju predstavljaju. Oni koji se vode suštinom, rade sasvim suprotno, iako svjesni žrtve koju zbog toga personalno mogu podnijeti. Zato su njihovi iskazi u tim prilikama kazani u javnom diskurzu izuzetno promišljeni, istiniti i precizni, obznanjeni biranim i reprezentativnim jezikom, adekvatnom bojom i jačinom glasa, bez potrebe da se nadgornjavaju ili nadvikuju sa sagovornicima, jer su svjesni da je snaga argumenta koji iznose nepobjediva baš zato što je iznijet istinito, tačno i odmjereno, onako kako prostor i vrijeme događanja nalažu.

Univerzalnost

Predstavnik jedne zajednice mora težiti elitizmu, naročito biti svjestan da je on istodobno odraz onih koji su ga deligirali i izabrali da ih po određenom pitanju i u za to specijaliziranim institucijima zastupa. Elitizam ne podrazumijeva samo stil odijevanja i manire iskazane u društvenim događajnostima, već primarno ono što osoba kaže ili zapiše, što kao takvo izađe iz njega. Koliko samo velkih ljudi znamo iz prošlosti, uglavnom prema njihovim knjigama, mislima ili, pak, društveno korisnim djelima a za koje uopće nemamo ili imamo vrlo malo podataka kako su se i na koji način odijevali ili kakve su manire imali u ophođenju. Naravno da je i taj segment itekako važan, ali je mnogo važnije postići elitizam u iskazu.

Mnogi vrlo često pod time podrazumijevaju govor ili pisanu riječ silovanu stručnim izrazima, stranom terminologijom i složenim teškim rečenicama u koje mogu prodrijeti uski intelektualni krugovi, što dovodi do hermetičke zatvorenosti njihovog govora ili teksta. Time se, u stvari, samo stiče dojam o intelektualnoj nedozrelosti ili, pak, nekom drugom kompleksu neostvarenosti. Ustvari, suština je sasvim drukčija: najostvareniji pripadnici elite, svjesni svog utemeljenja u oblasti ekpertize, nastoje što jednostavnijim jezikom prenijeti stječana znanja, iskustva i promišljanja koja su rezultat višegodišnjih sinteza. Tom jednostavnošću iskaza postižu dimenziju univerzalnosti i općeprihvaćenosti kod najširih društvenih slojeva, što je i konačni cilj njihovog djelovanja i misije.

Dakle, pored toga što iskaz mora biti tačan, precizan, primjeren kontekstu u kom se objelodanjuje podjednako je bitno i da bude izrečen na što jednostavniji način jer se time dostiže nivo univerzalnosti i općeprihvaćenosti, a to podrazumijeva i da bude podjedanko primjenjiv kako na maternjem govornom području njegovog autora tako i da u prijevodu na druge jezike i transportiranju u druge kulture zadrži snagu argumenta, ljepotu misli i puninu mudrosti.

Doziranje

Konačno, po našem sudu, posljednja velika karakteristika govora odgovornih pojedinaca koji svojim položajem i autoritetom mogu utjecati na kreiranja javnog mnijenja, a isto tako podjednako važna jeste potpuna svijest o tome kada neku informaciju do koje smo došli ili stav koji želimo iskazati treba plasirati u javni prostor. Nekada količina istine koja se razastre pred zajednicu, može dovesti do procesa koje se teško mogu kontrolirati i proizvesti kontraproduktivna dejstva. Zato je od izuzetne važnosti da moćna osoba ima interakciju sa vlastitom zajednicom, da osjeća svaki damar njihovog bića i kvalitetno procjenje kada i koliko će im saopćiti od informacija koje posjeduje.

Da bismo pojasnili ovaj postupak, poslužit ćemo se primjerom kada neko voljen iz porodice preseli na bolji svijet. Saopćavanje te informacije svima kojih se tiče izuzetno je težak proces. Ako se saopćava roditeljima da im je dijete preselilo na Bolji svijet nenadno, mora se voditi računa o tome kakvog su općeg zdravstvenog stanja. Ukoliko su, s obzirom da je riječ o starijim osobama, opterećeni nekom bolešću, valja pripremiti terapiju i, po potrebi ljekarsku ekipu, da se od količine boli i stresa saznanjem da je njihovo dijete umrlo ne dogodi dupla nesreća, da tu stresnu situaciju prebrode na najmanje bolan način. Zapravo je tako i sa informacijama ili stavovima od izuzetne ili prijelomne važnosti za zajednicu – da ista ne bi proizvela neželjena dejstva, mora se prethodno pripremiti teren, dozirati u onoj količini koliko je zajednica spremna da je apsorbira.

*** NOTA

Intencija ovog teksta nije da se bilo kome dijele lekcije. On je rezultat individualnih promišljanja i nagomilanog iskustva. Svaka od navedenih tvrdnji i iskazanih stavova su autorove postavke koje mogu i ne moraju biti prihvaćeni niti do kraja i jedino ispravni. Isto tako, autor je svjestan da punktiranim segmentima nisu iscrpljene sve dimenzije odgovornog odnosa spram izrečene misli, te ostavlja mogućnost da se na isti nadovežu svi oni koji promišljaju u sličnom smjeru. Ukoliko bi isprovocirao takvu korisnu raspravu, onda bi on i imao svoju svrhu i postigao najznačajniji uspjeh.

U Novom Pazaru, 6. 8. 2022. godine

dr. Jahja Fehratović

©jahjafehratovic.com

CRVENE LINIJE

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA – V

Postojanje i trajanje jednog kolektiviteta (skupine, zajednice, naroda) uvjetovano je postojanjem dogovora o zajedničkim vrijednostima koje cjelina tog kolektiviteta baštini kao osnovicu egzistencije. Jednostavnije kazano, moraju se izgraditi postulati u odnosu na koje taj kolektivitet uopće postoji.

Kada je u pitanju narod, to znači da njegovi pripadnici moraju baštiniti istu kulturu, tradiciju, porijeklo i, u najvećem broju slučajeva, vjersko opredjeljenje, mada u savremenim građanskim društvima ova kategorija može biti raširena na pripadnosti različitim religijama.

Drugim riječima, ukoliko jedan narod uspije da očuva temeljne vrijednosti svog postojanja, ima šansu da traje, pa makar se to odnosilo i na ovo vrijeme globalnih pojednostavljenja i tendencija brisanja tradicionalnih vrijednosti i drugih simbola prepoznatljivosti jednog etniciteta u odnosu na masu čovječanstva.

Historija je puna primjera izumiranja različitih društvenih sistema, civilizacija i sljedstveno tome naroda koji su ih izgrađivali. Znači, da bi jedan narod uspio da se očuva, pored svijesti o svojim temeljnim karakteristikama, mora imati i sisteme koji će mu omogućiti da očuva, unaprijedi i modelira, u skladu sa zahtjevima vremena i prostora, vlastiti identitet i kolektivitet.

Sretni narodi su uspjeli da to postignu mirnim putem i blagovremeno zaštite kroz postojanje vlastite države i mehanizama koje ona pruža. Nesretni, ali samosvjesni i uporni narodi su kroz razne izazove i militantne poduhvate, vrlo često na štetu drugih, izgrađivali mehanizme samozaštite i proširenja, kako u teritorijalnom tako i svakom drugom obliku. Najnesretniji narodi su bivali žrtve vlastitog nemara, nesvijesti i nedržavotvornosti, te služili kao plijen onima kojima je falila jedna ili više kategorija da bi izgradili sami sebe. Povijest Balkana je najbolji primjer smjene ovih kategorija narodnog i državotvornog odnosa.

Bošnjaci, kao središnji i autohtoni narod Balkana i jedan od svega dvaju evropskih naroda muslimanske pripadnosti, nažalost, najčešće su u prethodnim stoljećima bivali u kategoriji najnesretnijih naroda jer su još u Srednjem vijeku, gubitkom svog kraljevstva, izgubili vlastite mehanizme i sisteme zaštite, te postali plijen drugih koji su iz njihove raskošnosti nadopunjali osobne nedostatke. U ovakvim kulturno-historijskim procesima priznanje originalnosti neke posebnosti u odnosu na sve druge zavisi od toga da li ste unikatni, što znači jedinstveni. Ovo je jedan od ključnih uzroka pokušaja eliminiranja bošnjačke kulture, tradicije, duhovnosti, pa na koncu i uopće fizičkog postojanja u prethodnih nekoliko stoljeća.

Nisu Bošnjaci jedini narod koji je bivao i dalje jeste izložen takvim izazovima. Jedina je razlika što su drugi narodi ovo, zahvaljujući samosvijesti, na vrijeme prepoznavali i izgrađivali mehanizme odbrane i očuvanja vlastitog identiteta. To prije ostalog podrazumijeva ljestvicu tolerancije u odnosu na prohtjeve, zahtjeve i težnje drugih spram njih. Na toj ljestvici ključnu ulogu imaju crvene linije koje su obavezujuće za svakog pripadnika tog naroda, bez obzira kojom prirodom posla se bavi ili kakvu vrstu političkog opredjeljenja zagovara. Osnova je da oni koje taj narod ovlasti da u ime njega vodi kolektivne poslove budu svjesni postojanja tih linija i da se nikada u korelaciji sa drugima čak ni ne primiču istima, a kamoli da ih pređu.

U slučaju bošnjačkog naroda, nažalost, još uvijek nisu do kraja izgrađene te ljestvice niti određene sve crvene linije, jer prosto se malo ili skoro nimalo nije o ovome govorilo na najznačajnijim forumima, plenumima, saborima i drugim oblicima kolektivnog unutarbošnjačkog organiziranja. Kod drugih naroda crvene linije su mnogo ranije uspostavljene, te definirano ko ima pravo da ih u ime naroda uspostavlja. To su elite: duhovna, naučno-kulturna i politička. Drugim riječima, vjerska elita kroz instituciju vjerske zajednice, naučno-kulturna kroz najznačajnije akademske i kulturne institucije i politička kroz izabrane predstavnike naroda sa stvarnim legitimitetom koji su nosioci zakonodavne i izvršne vlasti.

S obzirom da Bošnjaci nemaju vlastite nacionalne države, imaju matičnu državu Bosnu i Hercegovinu, koja je građanskog uređenja, njima su preostale prve dvije kategorije elita koje su obavezne i privilegirane da definiraju i uspostave limite ispod kojih ne bi smio nijedan pripadnik bošnjačkog naroda ići u korelacijama sa drugim narodima, naročito po pitanjima nacionalnog identiteta.

Neke od crvenih linija su naslijeđene prethodnim iskustvima i kušnjama kroz koje je bošnjački narod prolazio, te su kao takve usađene u njegovu kolektivnu svijest i najčešće se, po prirodi svog postojanja, nametnule za vrijednosti koje se nikada i ni po koju cijenu ne smiju pogaziti, niti se njima smije trgovati ili ih upotrebljavati u partikularne svrhe i za lične interese. U prvom redu, očuvanje cjelovitosti matične države Bosne i Hercegovine i Sandžaka kao domovinskog prostora življenja Bošnjaka, vjere islama, maternjeg bosanskog jezika, posebnosti bošnjačke kulture i tradicije. Također, očuvanje jedinstvene Islamske zajednice kao stožera i jedinog u kontinuitetu preživjelog stuba bošnjačkog naroda.

Pored ovih linija, kontinuirano izgrađivanje kolektivne svijesti o genocidu, ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti na osnovu svih presuda Haškoga tribunala za ono što je počinjeno u Srebrenici i svim drugim dijelovima životnog prostora Bošnjaka, kao i ustrajavanje na procesuiranju svih preostalih slučajeva koji još uvijek nisu okončani.

Ovo je važno pitanje ne zbog današnjih generacija, koje su direktni ili indirektni svjedoci svega što se dešavalo devedesetih godina, već kao zalog budućim generacijama koje će tek na osnovu sjećanja moći da izgrade sliku o stravičnosti dešavanja i dehumanizaciji balkanskog prostora s kraja dvadesetog vijeka, kako ne bi sebi dozvolili da iznova prolaze kroz slična ili, ne daj Bože, gora iskušenja. Da bi se izgradila takva vrijednost, pored žrtava genocida i zločina, bile su potrebne dodatne žrtve preživjelih tih strahoba koji su u nemogućim uslovima dobili bitku za pravo na sjećanje i pamćenje i koje kao vrijednosti posebno moramo čuvati, brinuti se o njima i slaviti ih kao heroje našeg doba. Naročito takvu empatiju i senzibilnost moramo imati prema Majkama Srebrenice koje su najzaslužnije za sve ono što je Srebrenica postala danas u svijetu i čija se uloga i mišljenja moraju uvažavati prilikom donošenja bilo kakvog stava o Srebrenici i Bosni i Hercegovini.

dr. jahja fehratović

Glas islama broj 322 (jul 2022), rubrika: Naše viđenje

JEDAN POSVE LIČNI STAV

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA – IV

U administrativnim nadmudrivanjima, uvijek ali uvijek se mora voditi računa o običnom čovjeku, jer preko njegovih leđa pucaju prangije. Zato je važno potrošiti i posljednji atom snage u potrazi za rješenjem koje će imati minimum konsenzusa svih strana nego li posezati za onim koje se čini pravednijim, tim prije zato što u kompliciranim međunacionalnim odnosima svako ima svoju verziju istine, pa onda stoji moja istina nasuport tvoje istine, moja pravda nasuprot tvoje pravde, i na koncu moja sreća nasuport tvoje sreće – i onda moja nesreća nasuport tvoje nesreće, moje stradanje nasuport tvog stradanja…. A svi zaboravljamo…

Balkan je prostor ljubaznosti ali i napetosti, tolerancije ali i netrpeljivosti, radosti ali i srdžbe, ljabavi ali i mržnje, mira ali i rata. U svemu ovome je ključni konektor „I“. Zato je naša politika, politika koja traga za rješenjima koja su, ako ne skroz dobra, makar prihvatljiva i za Bošnjake, i za Srbe, i za Albance , i za Hrvate, ali i sve druge narode Balkana.

Nebo iznad nas koje je nedjeljivo osvjetljava zemlju pod nama. Da je Bog htio, On bi napravio graničnike koji bi izdijelili naše životne prostore i jasno nas omeđio u torove. Nasuprot tome, učinio je, iz Svoje svemoći, da nas isto sunce svojim zrakama napaja za život prevažnim mineralima i vitaminima, da nas isti vjetrovi šibaju po preplanulim i teškim balkanskim licima, da nas isti vazduh i ista voda (osim onih koje smo sami zagadili) održavaju u životu. Pa, koji je to smrtnik spreman na sebe preuzeti da svu tu Božiju pravdu prekraja i živote svojih sunarodnika žrtvuje radi nečeg nad čime nije nikakav gospodar!?

Zemlja balkanska, kao i svaka druga na svijetu, ima samo jednog gospodara: Boga milostivog. Tome nas uči historija. I svi oni silni narodi, sve one silne civilizacije koje danas po našim gudurama samo u tragovima nalazimo i iz njih učimo o tome kako je u svijetu, kao i u životu, sve promjenjivo, da svaka sila nađe velesilu, da svaki vilajet katkada dobije svoj namet – samo je pitanje kada, ko i koliko je spreman na svoja pleća natovariti belaja i suza majčinih, težih od najtežeg metala koje uporno nakapaju balkansku zemlju i zazivaju prokletstvo nad svakim silnikom koji se drzne da u rat pošalje njihove mladine i budno sanjane snove.

U pamet se, o Bošnjače, u pamet se o Srbine, u pamet se o Albanče, u pamet se o Crnogorče, u pamet se o Hrvatu!

dr. Jahja Fehratović, Beograd 1. 8. 2022. godine

* Zapis je inspiriran trenutnim senzibilnim političkim stanjima u Bosni i Hercegovini i na Kosovu preko kojih se opet prelama i cijeli naš balkanski životni prostor.

SMUTNA VREMENA

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA – III

U periodima velikih lomova i preinaka jednog sistema vrijednosti izazvanih nekom nepogodom, na površ se jave razne pojavnosti. To je nešto kao kada poslije jakih kišnih bujica iz raznih ćoškova, štekova, zabrana i prepreka snaga vodene mase izbaci sve što je ili samo od sebe tu stalo da satruhni ili ga je neko baš na tom mjestu pozicionirao kako bi nanosilo najmanju moguću štetu.

Obim štete zavisi od toga koliko je to „nešto“ što pluta daleko od izvora, odnosno prirodnog okružja, i dometa ljudskome rodu. Kada je nastalo kao produkt prirodnoga ciklusa truhljenja i promjene oblika materije, šteta je manja, tu čak ima i koristi, jer će se razgraditi na opet važne elemente i iznova naći ulogu u društvu. Međutim, kada je kao takvo nastalo uslijed ljudskih aktivnosti, i predstavlja formu znanu njihovoj svijesti i savjesti, proces razgrađenja može biti jako dug, a šteta koju takvo nešto proizvodi, golema, nekada i pogubna ne samo za ljudski rod već i vegetatitvni sistem.

Sa druge strane, ni to što je baš u tom trenutku naišao povodanj nije slučajnost, već Božija odredba nastala, kao i svako Njegovo određenje, s posebnom namjerom koja može biti odmah vidljiva i spoznata širokim masama, a opet i tek pojedincima, kao u slučaju hazreti Hidra i njegovog plemenitog saputnika. Kako god bilo, definitivno nije nastalo bez razloga kao što ništa u životu ne nastaje samo do sebe.

 U takvim situacijama, prisebnost je ključna stvar kako bi se lokalizirala žarišta i spriječile veće i nenadokandive štete. Ako je moguće spriječiti izlivanje vode iz korita, onda se prave zaštitni bedemi i nasipi. Ako nije, tada se gleda da se voda usmjeri tamo kuda će najmnaje štete nanijeti. Gabaritni i drugi otpad koji ona sa sobom nosi, nastoji se što prije prikupiti i odložiti na adekvatno mjesto gdje neće biti smetnja i opasnost po živote ljudi i drugih stvorenja.

Ovakve situacije neminovno je da zahtijevaju teške odluke i da postojanje ukupne štete nije moguće neutralizirati. Međutim, važno je da procjenitelji donesu takve odluke da ista bude što manja i manje pogubnija. A sve to, opet, otvara polja smutnji i potvara, na šta treba biti posebno obazriv, jer i jedna malehna potvara može nanijeti preozbiljnu štetu. Drugim riječima, naš narod kaže: „Što jedna budala pokvari, stotinu pametnih ne može popraviti.“ Zbog toga je i u vjerskoj i seklarnoj etici osnova svaku vijest, svaki navod, svaku izgovorenu riječ provjeriti prije nego se uzme zdravo za gotovo, a posebno prenese dalje. U tom procesu, od presudne je važnosti znati od koga se uzima informacija, da li je pouzdana ili labilna ličnost. Kada se to na vrijeme uspješno razluči, pola problema nestaje samo od sebe.

jahja fehratović,

Novi Pazar 6. 7. 2020.

 ©jahjafehratovic.com

BOŠNJAŠTVO I BOSANSTVO

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA – II

Sve prisutnija ideja u jednom dijelu bosanskohercegovačke javnosti, posebno među grupom liberalno opredijeljenih intelektualaca, o promicanju pojma bosanstvo u ekvivalentnoj vrijednosti pojmu bošnjaštvo, što uzročno-posljedično znači i promjenu imena naroda Bošnjaci u Bosanci, predstavlja izuzetnu opasnost koja potencijalno može ugroziti i postojanje bošnjačkoga naroda u cjelini.

Intencije onih koji već skoro deceniju ustrajavaju na pokušajima promoviranja ove ideje, polaze od toga da je ime naroda Bošnjaci previše markirano islamskim identitetskim karakteristikama za stanovnike Bosne i Hercegovine pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti, te se sa njime ne mogu identificirati, dok im je pojam Bosanci, koji podrazumijeva stanovnike geografskog prostora BiH, bliži, što im daje nadu da bi se time moglo utjecati da ga isti prihvate, čime se stvara mogućnost kreiranja jedinstvene nacije Bosanaca i postizanja svenarodnog jedinstva u Bosni i Hercegovini po modelu Albanaca koji se, bez obzira na vjersku pripadnost, svi osjećaju pripadnicima jednog naroda.

Ova u osnovi plemenita ideja već neko vrijeme je prisutna u javnom diskurzu, i nailazi na oprečne rekacije. S jedne strane, u polemikama pa, čak, i opredjeljenju javljaju se oni koji je prihvataju i već se počinju osjećati Bosancima u nacionalnome smislu; s druge strane, prilično su glasni i oni koji smatraju da ista nema utemljenje usljed historijskih, kulturoloških, pa čak i geostrateških datosti i nanose štetu isključivo Bošnjacima, dovodeći ih u jednu novu polarizaciju, posebno u periodima sve nepovoljnije natalitetske situacije i demografske slike izazvane migracijama mladih i radno i reproduktivno sposobnih ljudi prema zemljama s značajnijim šansama za kreiranje budućnosti.

Naš pogled na ovo pitanje je drukčiji, možda zato što dolazi od pripadnika bošnjačkoga naroda izvan matice Bosne i Hercegovine, ali iz autohtonog bošnjačkog domovinskog prostora, što će reći s poludistance.  

  • Historijski, Bošnjaci su autohton evropski narod, domicilno naseljen na prostoru Balkana koji je u različitim povjesnim intervalima imao preoblike, kao i svi ostali balkanski i evropski narodi. Nastao iz ilirskih plemena s kojima su se miješali nadolazeći narodi na ovom od prapovjesti migraciono zanimljivom području, čemu u prilog govore etnogenetska istraživanja, imao je interakcije sa svim značajnjim evropskim narodima koji su u konačnici oblikovali njegov etnogenetski supstrat.
  • Kulturološki, Bošnjaci su svoj identitet izgrađivali prema istim modelima kao i ostali balkanski i evropski narodi, gdje stožerno mjesto pripada religiji iz koje se granaju ostale sastavnice kulturnog identiteta. Poput drugih ilirskih plemena, preci Bošnjaka su u prapovijesti bili pagani, imali razvijene kultove i božanstva. Nakon dodira sa kršćanstvom, doživljavaju prve polarizacije koje se odnose na konfesionalnu pripadnost; najveći dio ih postaje sljedbenicima arijanističkog učenja iz kog se, u koliziji s drugim sličnim heretičkim učenjima, razvija Zajednica bosanskih hristjana, dok i među njima ima onih koji se opredjeljuju za jedno od konvencionlanih hrišćanskih učenja – ortodoksno ili katoličko – što je dobrim dijelom uvjetovano vojnom i političkom nadmoći Zapadnog i Istočnog rimskog carstva koje se prelamalo preko povjesne Bosne. Dolaskom islama na ove prostore, pripadnici Zajednice bosanskih hristjana najvećim dijelom prelaze na islam, dok pripadnicima konvecionalnih crkava bivaju zagarantirana vjerska prava i isti dobrim dijelom ostaju privrženi njima, čime je najznačajniji dio vjerske komponente Bošnjaka kroz povjest obuhvaćen.
  • S obzirom da su se na Balkanu kulturalne diferencijacije događale skladno vjerskom opredjeljnju, kao i svi viešerligijski narodi, Bošnjaci su imali dva prstena kulturalnog identiteta, jedan koji se razvijao i čuvao unutar porodice i šire zajednice obuhvaćene istom vjerskom pripadnošću, i drugi koji je predstavljao prožimanje vjerskog, običajnog, kulturnog na nivou cijelog naroda, posebno njegovan u mješovitim sredinama, primarno urbanog karaktera.
  • Teritorijalno domicilni prostori življenja Bošnjaka, kao i ostalih balkanskih naroda, prostirali su se duž cijelog Balkanskoga poluotoka, s najznačajnijom koncentracijom u povjesnim granicama srednjovjekovne Bosne, od kojih su se do danas primarno zadržali Bosna i Hercegovina, matična država svih Bošnjaka, i Novopazarski sandžak, raznim vojnim i političkim događanjima izdvojen iz Bosne, i danas u granicama država Srbije i Crne Gore. Međutim, i izvan ova dva domicilna prostora, Bošnjaci autohtono žive i na svim teritorijalnim prostorima Balkana – u Makedoniji, na Kosovu, u Hrvatskoj, Sloveniji i Albaniji…
  • Uslijed migracionih procesa koji stoljeće ipo traju, Bošnjaci danas imaju značajne samosvjesne zajednice u Republici Turskoj, svim zemljama Evropskog kontinenta, pa i Americi i Australiji, dok isto tako postoje enklave u većini azijskih i afričkih zemalja koje su pripadale islamskome svijetu.
  • Državotvorno, Bošnjaci su, također, kao svi drevni narodi, doživjeli više upravnih uređenja. Počevši od stare Helade preko Rimskog imperija (Ilirska sclavnia, kao posebna provincija), do stvaranja Srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva, zatim njegove propasti i predefiniranja kao posebnog vilajeta unutar Osmalijskog carstva i docnijim prepuštanjem Austro-Ugarskom carstvu, pa preko tri Jugoslavije do onoga čemu svjedočimo nakon zadnje decenije XX stoljeća. U svim ovim uređenjima nakon Bosanskog kraljevstva životni prostor Bošnjaka se smanjivao, što je posljedica vojnih događanja i političkih odluka na koje sami Bošnjaci nisu imali prilike do kraja utjecati.
  • Polarizacije, počevši od druge polovice XIX stoljeća do danas, kada na prostoru Balkana izravnije počinje da prodire ideja o naciji nauštrb ideje o narodu, dodatno su doprinosile podjelama bošnjačkoga narodnoga korpusa. Od predaustrougarskog i u austrougarskom dobu bosanskohercegovački katolici se nacionalno počinju osjećati i opredjeljivati Hrvatima, a pravoslavci Srbima, čime starostavno ime naroda Bošnjaci ostaju njegovati uglavnom pripadnici ovog naroda muslimanske vjeroispovijesti. U austrougarskom i periodu prve Kraljevine Jugoslavije događa se druga polarizacija koja dobar dio bošnjačke inteligencije i prosvjećenijeg svijeta opredjeljuje da se u nacionalnome smislu osjećaju Srbima i Hrvatima muslimanske/muhamedanske vjere. Druga polovica XX stoljeća donosi nove vrijednosti i pojavnosti od kojih je za predmetno pitanje važno jugoslavenstvo i hibridni pokušaj pravljenja jugoslavenske nacije, uslijed čega se dobar dio Bošnjaka opredjeljivao Jugoslavenima. Nešto kasnije, ustavnim promjenama iz sedamdesetih godina XX vijeka, liberalizacija komunističkog režima donijela je priznavanje nacije Musliman za Bošnjake, što je oprečeno historijskim, kulturološkim i općedruštvenim datostima, jer je ta odrednica vezana za pripadnike islamske vjeroispovijesti kojih ima koliko i naroda i nacija u svijetu, a na samome prostoru Jugoslavije postojavale su više njih – Bošnjaci, Albanci, Turci, Romi…, mada su se sa odrednicom Musliman u nacionalnome smislu uglavnom identificirali Bošnjaci. Događanja devedestih godina, dovela su i do vraćanja drevnog imena naroda Bošnjaci, ali je prihvatanje te odluke na cijelome prostoru življenja Bošnjaka teklo različitom dinamikom, posebno na prostoru države Crne Gore, i proizvelo dodatne polarizacije. Na koncu, XXI vijek je označio definitivno prihvatanje ovog naziva kod enormne većine pripadnika bošnjačkoga naroda, čime je, nadali smo se, stavljen pečat na brojne polarizacije u rasponu od stoljeće ipo, koje su za posljedicu imale višestruko raslojavanje bošnjačkoga naroda. Međutim, najnovija tenedencija promoviranja ideje bosanstva prijeti da nastavi kontinuitet tih polarizacija i dodatnog usitnjavanja ionako umanjenog i razbijenog narodnonog i nacionalnog tkiva Bošnjaka.

Šta su nedostaci i zbog čega je ova ideja pogubna po bošnjački narod?

Za današnje Bošnjake, kao i buduće generacije Bošnjaka, ideja o bosanstvu kao naciji je pogubna iz više razloga, od kojih ćemo problematizirati najznačajnije:

  • Pojam bosanstvo u najširoj mogućoj percepciji, u onom smislu kako su ga na našem teritoriju i govornom području instalirali Austro-Ugari kao ideju, omeđen je teritorijalnim granicama, i u svojem značenju obuhvaća stanovnike određenog teritorija, odnosno stanovnike Bosne i Hercegovine. U početku pojave ovog pojma čak se išlo i na polarizaciju koja je podrazumijevala Bosance i Hercegovce (to ćemo naći i u naslovima knjiga bošnjačkih intelektulaca s kraja XIX i početka XX stoljeća).
  • Prostor Evrope, naročito Balkana, historijski je određen kao mjesto susreta vjera, kultura, tradicija, običaja, i najvažnije miješanja različitih etniciteta. Kroz historiju, mijenjali su se oblici državnih uređenja, dok je životni prostor, u manjoj ili većoj mjeri, ostajao isti, jer su narodi odolijevali različitim pritiscima, pa čak i onim vojnim da odustanu od svog domicilnog životnog prostora. Sve je to dovelo da, nakon stoljeća i stoljeća, pokušaja nametanja različitih društvenih uređenja i pokušaja obezbjeđivanja etnički čistog životnog prostora, danas ni jedan balkanski narod nije uspio koncentrirati cijeli svoj korpus u jednoj državno-teritorijalnoj oblasti. To praktično znači da životni prostori unutar državnih granica Balkana nisu jednonarodni i jednonacionalni, da u svim državama, u većem ili manjem broju, žive pripadnici svih autohtonih naroda.
  •  Identitetska višepripadnost odlika je balkanskih naroda. Ona se ogleda u složenosti historijskih i kulturoloških datosti koje smo naprijed spominjali. Na najznačajnijoj razini ona se dijeli na nacionalnu i državnu pripadnost. Tako, recimo, postoje Bošnjaci iz Bosne i Hercegovine, ali i Bošnjaci iz Sandžaka, Republike Srbije, Crne Gore, Republike Hrvatske, Sjeverne Makedonije i drugih balkanskih zemalja. Isto kao što postoje Srbi, Crnogorci, Hrvati, Albanci i drugi čiji su autohtoni i domicilni životni prostori izvan njihovih matičnih država. Plastično kazano, postoje Bošnjaci iz Srbije i Srbi iz Bosne i Hercegovine, Crnogorci iz Srbije i Srbi iz Crne Gore, Albanci iz Sjeverne Makedonije i Makedonci iz Albanije, Hrvati iz Srbije i Srbi iz Hrvatske… Svi oni imaju svoj narodni, nacionalni i državnoteritorijalni identitet.
  • Ideja o bosanstvu kao narodnosnoj kategoriji to ne prepoznaje, što bi značilo da bi svi Bošnjaci izvan Bosne i Hercegovine njenim prihvatanjem ostali bez svog narodnog i nacionalnog idetentiteta, jer rođenjem i životom nisu predodređeni da budu stanovnici Bosne i Hercegovine, ali su predodređeni da budu pripadnici bošnjačkoga naroda. Prihvatanje ove ideje od strane pripadnika njihovog naroda u matičnoj državi Bosni i Hercegovini, značilo bi odricanje od svih njih i prepuštanje da se ili samoorganiziraju i pokušaju odbraniti vlastito pravo na postojanje ili utope u neki od drugih identiteta koji ih okružuju.
  • Pogubnost prihvatanje ove ideje nije usmjerena samo na Bošnjake izvan matice BiH, već na bošnjački narod u cjelini. Šta to znači? Ako uzmemo u obzir gore spominjanu činjenicu različtih državnih preuređenja Balkana i procesa koji su s njima uzročno-posljedično povezani, brojke nas surovo suočavaju sa realnošću i činjenicom da danas više od dvije trećine bošnjačkoga naroda živi izvan matične države Bosne i Hercegovine, kada saberemo sve životne prostore – bilo one autohotne na teritoriju Balkana bilo one koji su nastajali diljem svijeta usljed migracionih procesa od druge polovice XIX stoljeća do danas. To bi značilo da se odričemo apsolutne većine svog naroda i prepuštamo ga drugima, bez bozira što zagovornici ideje bosanstva daju mogućnost da se prema porijeklu može utvrditi pripadnost tako zamišljenoj naciji. To je, opet, vezano za teritorijalnu odrednicu danas percipiranu mnogo uže od onoga što je životni prostor generacija bošnjačkih iseljenika podrazumijevao.
  • Ovakva ideja ne samo da je pogubna za Bošnjake već je i zdravorazumski neprihvatljiva i apsurdna, naročito ako imamo tendencije ostalih balkanskih naroda koje podrazumijevaju dodatnu integraciju njihovog životnog prostora i, čak, otvoreno nasrtanje na bošnjački životni i identitetski prostor (što će biti tema nekog drugog teksta, s obzirom da zahtijeva detaljnu elaboraciji).
  • Bošnjaci bi kao narod prihvatanjem ideje bosanstva kao narodnog imenitelja odustali od sebe, a to znači i od svoje budućnosti, što u konačnici dovodi i do njihovog nestanka sa svjetske pozornice naroda.
  • Pojam bosanstvo, u najširem smsilu, može označavati posebnost identiteta građana Bosne i Hercegovine, zajednički imenitelj Bošnjaka, Srba, Hrvata i drugih koji žive u BiH i spona koja ih integrira u jedinstven izvanacionalni ili, slobodnije kazano, građanski korpus, ali bez ugrožavanja nacionalnog identiteta bilo koje komponente koji on obuhvaća, ne ugrožavajući kao narode ni Bošnjake, ni Hrvate ni Srbe jer su ovo narodne kategorije koje nadilaze teritorijalna ograničenja, i jedino kao takav može biti percipiran i prihvaćen.
  • Pojam bošnjaštvo je vezan za postojanje jednog autohtonog i domiclinog drevnog balkanskog naroda – Bošnjaka. On nadilazi teritorijalna omeđavanja, kao i svaki drugi narod, i obuhvaća sve one koji se po porijeklu, kulturi, tradiciji, običajima i osjećaju sa njime identificiraju.
  • Ova dva pojma nisu u suprotnosti niti mogu biti binarni parnjaci, to jest da jedan isključuje drugoga. Ali, se njihovo poimanje mora jasno naznačiti i definirati: BOŠNJAŠTVO – narododnosna odrednica, BOSANSTVO – teritorijalna odrednica. Svaki pokušaj drukčijeg interpretiranja poguban je i opasan, ne donosi ništa dobro i može proizvesti dalekosežne negativne posljedice.

jahja fehratović,

Novi Pazar 4. 7. 2020.

 ©jahjafehratovic.com

SVIJEST I SAMOSVIJEST

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA

Opstanak jednog naroda ovisi od svijesti o samobitnosti i samoopstojnosti. Ta svijest se izgrađuje sistemski kroz institucije, nikako stihijski ili samozatajnim pregalaštvom posvećenih pojedinaca spremnih da opći i javni interes stave iznad pojedinačnog.

Ni jedan narod nije postao narodom prije nego li je uspostavio institucije koje se sistematično, prema njemu prilagodljivom i prihvatljivom metodičkom modelu, bave odgojem i izgradnjom svijesti u nekoliko pravaca: općeobrazovnom, vjerskom, kulturnom, nacionalnom i političkom. Iz ovih sastavnica izranjaju i plahte slagalice koja se modernom terminologijom naziva identitet.

Da bi se izgradio narodni iliti nacionlani identitet, neophodan je kontinuitet u odgoju generacija koje će se obrazovati spram u širem kontekstu utvrđenog obrasca u formalnim kolektivnim obrazovnim institucijama ili, pak, prema specijaliziranim individualnim tutorskim nadzorom stručnjaka koji se u zapadnom svijetu nazivaju mentorima, a u istočnom šejhovima; dok bi se oba termina na našem jeziku mogla razumjeti prema značenju pojma vodič, usmjeritelj, provoditelj.

Neovisno koji je od ova dva obrasca u pitanju, opet moraju biti usklađeni prema određenim unaprijed uspostavljenim kriterijima s ciljem stjecanja znanja i iskustava o određenim pojavnim i duhovnim stvarima.

Od najveće je važnosti za izgradnju i opstanak jednog naroda uspostava tih vrijednosnih kriterija koji moraju biti utvrđeni prema historijsko-kulturnim uvjetovanostima, tradiciji, običajima, načinu življenja, htijenjima i uzvišenim ciljevima prema kojima jedna zajednica mora težiti. Od toga ko i na koji način, sa kavim interesima i namjerama, kreira kriterije i liste prioriteta, zavisi i smjer u kome će neka skupina oblikovati svoj identitet.

Najsretnije su one zajednice koje među svojim članovima imaju dovoljno izraslih mislećih pojedinaca spremnih da sudjeluju u ovim procesima i tako same utvrde takve kriterije skladno naprijed pobrojanim elementima, jer će na taj način uspostaviti sisteme isključivo u interesu svog kolektiviteta. Takve zajednice vrlo brzo evoluiraju iz plemenskog, preko vjerskog, do nacionalnog pa čak i narodnog stadija i rade na vlastitom jedinstvu i državotvornoj svijesti koja na vrh ljestvice općih interesa promiče najskuplje vrijednosti koje se nikada ne mogu niti smiju pogaziti. Drugim riječima, uspostavlja limite, crvene linije koje ni jedan njihov predstavnik ne smije preći, posebno ukoliko je od kolektiviteta ovlašćen da zastupa njihove zajedničke općenarodne interese.

Na ovim mjerilima se i gradiraju društva unutar ljudske zajednice. Ona sa punom sviješću koja uspiju da uspostave samovjesne sisteme i naprave ih dovoljno snažnim da budu jači od bilo kog pojedinca i njegovog partikularnog interesa, dobijaju priliku da relativno brzo uđu u red sređenih i naprednih društava, neovisno o tome da li pojedinac koga su ovlastili da ih zastupa i predvodi samovoljno ili ograničen sistemskim mehanizmima promiče njihove opće interese unaprijed dogovorenom i iscrtanom mapom puta, sukladno etapi u kojoj se to društvo nalazi na ljestivici svoje uspješnosti.

Međutim, društva koja nemaju takve svijesti bivaju izložena dvjema opasnostima od kojih obje mogu biti fatalne po njih. Prva je da, u nedostatku svojih mislilaca, voljno ili nevoljno, prepuste drugima da im kreiraju vrijednosti na temelju kojih će izgrađivati vlastito društvo. To dovodi do toga da će „uvezeni, unamljeni,  nametnunuti“ tutori ili eksperimentirati njihovim sudbinama ili uspostaviti mjerila vrijednosti njihovog sistema prema vlastitim interesima (odnosno interesima njihovih nalagodavaca koji su ih poslali na taj „plemeniti“ zadatak) ili, pak, napraviti sistem koji će to društvo učiniti egzistencijalno zavisnim od drugog, odnosno postatiti farma čiji će resurse i proizvode koristiti drugi, to jest onaj ko je odaslao svoje kadrove u „milosrdnu misiju“ spasenja takvog društva.

Druga opasnost je da na čelu takvog društva koje još nije izgradilo vlastite samosvjesne i samoodržive sisteme dođu pojedinci koji bilo neznanjem, neiskustvom, neumješnošću bilo pokvarenošću povedu takvu zajednicu krivim putem, nedozvoljavajući joj da evoluira iz oblika mase ka narodu i naciji, jer takvo nesređeno stanje, ili bolje rečeno polusređeno stanje, odgovara njihovoj pohlepi za moći, vladanjem, posejdovanjem resursa, uspostavom vlastite imperije na uštrb kvaliteta i prava zajednice koju predvode. Najčešći mehanizmi vladanja tom neevoluiranom masom jesu populizam, manipulacija osjećajima, kreiranje ambijenta straha i neizvjesnosti, egzistencijalne nesigurnosti pojedinaca – što sve dovodi do stvaranja robovskom sistema kojim upravlja moćni pojedinac spreman da, radi vlastitih interesa, sprovodi destruktivne poteze po svoju zajednicu ili, u najgorem slučaju, trguje njome.

I jedno i drugo u konačnici dovodi do propasti te zajednice, gubitka slobode kao najuzvišenije vrijednosti, i nestanka sastavnica vjerskog, kuturnog, nacionalnog i narodnog identiteta bilo prihvatanjem vrijednosti dominantnijeg društva koje je učvrstilo svoj sistem na principima samosvijesti ili, pak, razbijanjem na amorfnu masu koja, prepuštena sama sebi, luta i polahko iščezava sa pozornice poznatih ljudskih zajednica, smještajući se među koricama historije bez šanse da preživi, pogotovu ne da učestvuje u kreiranju budućnosti.

jahja fehratović,

Novi Pazar 30. 6. 2020.

 ©jahjafehratovic.com

KNJIGA U DOBA KORONE

Posted on by jahja fehratović

Glas islama, septembar 2021., br. 313, str. 58-59.

Bremenita vremena, kakvo je ovo u kome danas živimo, uvijek su dovodila do pomijeranja poimanja vrijednosti i nivelisanja životnih prioriteta. U osjećaju ugroženosti, ljudi iskažu vlastitu prirodu i nutrinu bića koje je odjeveno potrebnim i suvišnim slojevima društveno uvjetovanih prikaza sopstvenog sebe, suoče se sa vlastitim utvarama. Taj proces nimalo nije lahak, i vrlo često prijeti da proizvede teške poremećaje uslijed egzistencijalnog straha, naročito u logocentričnim društvima kakvo je današnje koje počiva na iskustvima dvadesetog stoljeća prepunog negativnih događajnosti sa višeznačnim posljedicima po pojedinca i svijet u globalitetu.

Prema opsegu utjecaja na globalnom nivou, doba Covida koje preživljava naša generacija, može se promatrati u ravni sa velikim iskušenjima s kojima se čovječanstvo suočavalo u prošlosti, a u samomo dvadesetome vijeku takvih slučajevima je bilo nekoliko: Prvi svjetski rat, Doba velike depresije, Drugi svjetski rat, Hladni rat, te niz parcijalnih kriza koje su ugrožavale pojedine dijelove svijeta i ostavljale posljedice na određeni omeđeni geografski prostor i tek sporadično i u različitim intervalima utjecale na cjelinu savremene civilizacije.

Svaka od ovih stresnih situacija proizvodila je nove vrijednosti, rađala drukčije odnose spram pozicije čovjeka i njegovih prioriteta, izgradnje mehanizama mentalne zaštite, duhovne opskrbe i materijalnih sredstava i pomagala na putu sučeljenja sa problemom i ozdravljenja. Ta iskustva nam mogu pomoći i da jednostavnije prevaziđemo sve kušnje s kojima se suočavamo i koje nas tjeraju da regenerišemo načine življenja kako bi očuvali prirodu vlastitog bića.

U takvih tjeskobama ispunjenim strahom, izlaz se traži na sve načine, a do izražaja dolazi prosvijećenost i umiješnost konzumiranja spiritualnih metoda prevazilaženja straha. U tom procesu knjiga dobija na posebnom značaju, i to u dva smijera.

Prvi podrazumijeva uživljavanje u ono što je već nastalo, odagnavanje straha skretanjem misli na nešto što ima moć da zaposjedne um. Kod duhovno jakih osoba, to se postiže udubljivanjem u svete Knjige, u traganju za značenjima i tumačenjima uzvišenih smislova sakralnih tekstova. Kod ostalih, koji predstavljaju većinu čovječanstva, manjim dijelom to su traganja za naučnim istinama a u najvećim otiskivanje niz pučinu okeana raznih beletrističkih avantura. Za ove kategorije ljudi, u vremenu opakih izazova kakvo upravo proživljavamo, knjiga znači bijeg u slobodu, u beskrajne prostore višedimenzionalnih svjetova i mogućnost da iznova osjete slast kretanja kroz najrazličitija mjesta i vremena ljudske istinske i domaštane povijesti. Sjetimo se samo Bakačovog Dekamerona i odvažnosti firencijske mladosti da izbjegne pošast kuge tako što će se skloniti u karantin i pripovijedati vrhunske priče i na taj način steći sigurnosti izdižući se iznad surove realnosti i opasnosti koja neposredno pored njih odnosi na stotine života ne praveći razliku između starosne dobi, imovinskog stanja, staleške pripadnosti, zdrastvenih prilika ili bilo kakve druge diferencijalne odrednice. Upravo moć prijepovijedanja i umjetnost kazivanja uspijeva sačuvati ove mlade ljude skoro sigurne smrti, kao što u jednom drugačijem izazovu prijetnje smrću i princezu Šeherzadu u iscrpnoj hiljadunoćnoj borbi dovode do očuvanja života.

Drugi smijer se naslanja na proizvodnji novih vrijednosti, naučnih otkrića, umjetničkih djela – svega onoga što podrazumijeva stvaralački proces uvjetovan kriznim vremenima. Tako je, recimo, savremena civilizacija, u konačnici, profitirala iz Hladnog rata jer se akumulirana energija velikih sila usmjerila na trku osvajanja svemira umjesto međusobnog razaranja. Zahvaljujući toj krizi dobili smo većinu naučnih saznanja o kosmosu koje danas imamo i koja se, uslijed tada utemeljenih istraživačkih projekata, iz dana u dan produbljuju i dovode do novih otkrića koja mijenjaju sliku svijeta. Naravno, za poduhvate ove vrste neophodna je svekolika institucionalna podrška i kolektivni rad koji nadilazi nacionalne okvire, uz udruživanje svih raspoloživih resursa na globalnome nivou. Također, i individualna intelektualna pregnuća donose različite oblike načina preživljavanja kriza, od onih najdirektnijih kakvi su, recimo, “Dnevnik Ane Frank”, jevrejske djevojčice osuđene na skrivanje tijekom Drugog svjetskog rata, i “Zlatin dnevnik” Zlate Filipović, djevojčice iz opsadnog Sarajeva devedesetih godina, pa sve do niza vrhunskih ostvarenja koji čine suplemente u zbiru kaleidoskopa velike kulture pamćenja čovječanstva.

Da bi ostali trajni memorijali opomene i poziva na oprez krizni periodi ostaju konstantne teme u umjetnosti, odakle se i protežu na sve ostale aspkete društvenih zbivanja i mijenjaju svijet, koji se trudi da na osnovu sagledavanja posljedica izvuče pouke iz grešaka koje su uzrocirale katastrofe. Ovdje dolazimo do funkcije umjetnosti koja dobija zadaću angažiranosti i svojim utjecajem širi ideje dobra nasuprot zla, korisnosti nasuprot štetnosti i služe kao upozorenje i trzaj čovječanstvu kada se god zaboravi u svojoj samodopadljivosti.

I ovo vrijeme korone nimalo se ne razlikuje od kriza koje je čovječanstvo već preživjelo i ljudska civilizacija nadživjela, samo što je, srazmjerno tehnološkom napretku, prijetnja složenija i izazovnija, a samim time i obaveza svakog pojedinca da se na svoj način izbori sa vlastitim strepnjama. Iskustvo nas uči da je to jedino moguće i individualno i kolektivno prevazići ukoliko se vratimo temeljnim vrijednostima na kojima se bazira naš odnos spram sebe i svijeta. U srži tih vrijednosti jesu knjiga i nauka, uzdizanje iznad prosječne uljuljkanosati i nemarnosti spram okruženja i procesa koji nas se svih podjednako tiču. Za prevazilaženje ove drame čovječanstva neophodni su svi gore spomenuti mehanizmi iscjeljenja, i da se sva pamet na planeti udruži kako bi što prije pronašla djelotvorne lijekove koji bi trajno eliminirali opasnost od ovog perfidnog virusa i da mi, obični smrtnici, jačamo vlastite mentalne kapacitete kroz duhovne i saznajne procese, ali i da kroz različite vidove kreacija proizvodimo trajnost pamćenja na posljedice nečastive korone, jer će zacijelo, ukoliko joj se ne ispriječimo kao i mnogim drugim pošastima prije nje i trajno je smjestimo u prostore sjećanja, ostati prijetnja i budućim generacijama. Ona mora čim prije postati prošlost, a da bi do toga došlo mi, kao objekti njenog djelovanja, moramo vratiti stvari u normalu, to jest refrešovati priroritete i ukloniti devijacije iz svog načina življenja, a to prije ostalog znači, vratiti njeno visočanstvo knjigu i nauku na poziciju koja im pripada – ne u ormare, ne na ukrasne police, već pred sebom i u sebi, na svaki način i u svakoj prilici, bez razlike radi li se o duhovnim, naučnim ili umjetničkim ostvarenjima.

Duhovna opskrba poktrijepljena primjenjivom naukom i relaksirana korisnom umjetnošću, dovodi do potpunog psihičkog imuniteta čovjeka, a to je u ovom dobu iščekivanja, slutnji i strepnji najvrjednije bogatstvo kojim se valja naoružati kako bi i dan poslije Korone dočekali spremni da se suočimo sa svim izazovima ruiniranog društva.

KNJIŽEVNE VRIJEDNOSTI I MANJKAVOSTI – PROBLEM VALORIZACIJE

Posted on by jahja fehratović

Glas islama 294, januar 2019., BR. 294, strana 16

Nakon svih događajnosti i destrukcije koja je zahvatila skoro svaku poru intelektulanog pregnuća na našem podneblju, nedostatak valorizacije i manjak odvažnosti stručnjaka doveli su i do skoro cjelovitog obesmišljavanja književnih datosti, tako da se svako usuđuje pisati, ocjenjivati, suditi o literarnim dostignućima, pa makar i nemao o tome potrebnih znanja i čitalačkih iskustava kao neophodnog preduvjeta za cjelovito sagledavanje određenog književnog djela ili autora. Time se nanosi šteta ne samo osobi koja potpisuje te retke nekakve književne kritike, recenzije, prikaza, a nerijetko i studije jer dokazuje da o tome ništa ne zna, već i samome autoru i djelu podcjenjujući ili precjenjujući njegovo ostvarenje. U konačnici, takvi postupci proizvode disharmoniju u cjelini nekog književnog kanona i dovode do nesagledive štete, pogotovu danas u prisustvu velikog broja elektronskih medija koji ne provjeravajući prenose svaku vrstu teksta radi veće posjećenosti i sve manjeg broja posvećenih čitalaca. Ova pojava dolazi kao posljedica više fenomena koje ću pokušati predstaviti kroz primjere iz prakse.

Mladi ljudi slabo ili nikako ne čitaju

Upoznao sam popriličan broj mlađih autora, rođenih krajem prošlog i početkom novog milenija, od kojih su se neki već obznanili prvim knjigama poezije, proze, drame, eseja, čak i naučnih ogleda te nekih inovativnijih žanrova raznim prigodama. Donosili su svoje neobjavljene ili objavljenje rukopise. Nevjerovatno je koliko talenata ima u njima, koliko svježine i prefinjenog osjećaja, ali i manjkavosti koja se ne ogleda samo u nestrpljenju mladog pisca da se što prije obznani već i nedostatku poznavanja osnovnih književnih vrijednosti. Otvoreno ih pitate šta čitaju, šta su čitali, a oni vam odgovaraju da ne čitaju već samo pišu. Pitate zašto, a oni odgovaraju da o tome nisu promišljali, da čitalačku naviku nisu stekli čak ni kroz školu, da se sa obaveznom domaćom i školskom lektirom uglavnom upoznaju kroz skraćena izdanja ili prepričane sadržaje te da je to sasvim dovoljno da dobiju dobru ocjenu, a na samostalno čitanje ih niko nije uputio. Dakle, problem kreće od sistema i širokih je razmjera. Nažalost, svi mi sa Balkana, manje-više, nemamo izgrađenu kolektivnu svijest o važnosti čitanja. Ovdje ne mislim na pojedince već širu zajednicu. Imao sam prilike na brojnim putovanjima vidjeti kako obični ljudi u Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, Švicarskoj, Americi – bilo kojoj zemlji Zapada, pasionirano čitaju svugdje i u svakoj prilici. Vidiš putnika dok se vozi metroom kako ne skida pogled sa redova knjiga, taksistu dok čeka mušteriju kako isto tako s punom pažnjom pristupa djelu nekog klasika, prodavača u nekoj trgovini gdje grabi vrijeme između dolaska dviju mušterija, u parku, na odmorištu – na svakom mjestu i prilici ljudi čitaju, proučavaju, analiziraju, uče i primjenjuju u praksi. Kad se primakneš, vidiš da ti ljudi u većini slučajeva ne čitaju samo dnevnu štampu, što je kod nas bio običaj bar kod starijih generacija, a nažalost ni toga skoro da više nema, već literarna i naučna djela. I to obični ljudi, ne oni koji bi da nešto pišu i nude drugima, očekuju od drugih da ih čitaju i uvažavaju kao autore. Ta naša inferiornost u pogledu čitanja ogleda se, recimo, i u detalju da ćete skoro u svakom hotelu izvan Balkana, i na Zapadu i na Istoku, bez obzira sa koliko zvjezdica bio, u gostinskoj sobi pronaći svete Knjige – Bibliju ili Kur’an, a ponegdje i Stari zavjet, dok na Balkanu još uvijek nismo naišli na takvo što. Dakle, u kolektivnom smislu, nikada nismo bili disciplinirani i odgovorni čitaoci, a naročito ne sada u eri brzih informacija, elektronskih medija, društvenih mreža i hiperprodukcije svih mogućih oblika pisane riječi. Zato ti naši mladi ljudi zapadaju u niz problematičnih situacija, što može biti višestruko opasno: sami nemaju čitalačkog iskustva, njihova publika još manje i na taj način bivaju zatočenici vlastitih iluzija o sopstvenoj veličini.

Nedostatak recentne kritike

Drugi poseban problem, uzročno-posljedično povezan s prethodnim fenomenom, jeste nedostatak recentne kritike i prostora gdje bi se takva vrsta tekstova publicirala. Destrukcija društva devedesetih godina na prostoru bivše Jugoslavije dovela je da gubitka vrijednosnih mjerila i zatvaranja u nacionalne okvire, gdje je nekadašnji zajednički prostor izdijeljen pravolinijski na naše i njihove pisce, naša i njihova djela, naše i njihove lektire. Istina, trebalo je revidirati pojedine sadržaje, osobito u školskoj i domaćoj lektiri čiji je zadatak da sistemski izgrađuje čitalačku svijest i osjećaj za dobru knjigu kod mlade populacije, osobito jer je do pada komunizma i njegovih unutarnjih trvenja prisutnost književnosti drugih naroda bila u inferiornom položaju u odnosu na srpsku i hrvatsku literaturu, bilo onaj njen dio koji smatramo kulturnom baštinom bilo tekuće produkcije. Također je tačno da su postojali različiti vidovi cenzure u svrhu držanja političke linije, što je ograničavalo slobodu umjetničkog izraza, pogotovu u prvim decenijama postojanja SFR Jugoslavije, i nerijetko dovodilo do zabranjivanja štampanja rukopisa, povlačenja štampanih knjiga, procesuiranja autora, odvođenja na Goli otok ili u druge kazamate, te na koncu bijega inteligencije iz zemlje, koji bi se onda popularno nazivali disidentima. Međutim, postojanje bilo kakvih mjerila bolje je od nikakvih, jer bez obzira na ove i druge manjkavosti, ipak tada se nije mogao baš svako književno obznanjivati jer su kriteriji bivali estetski i književno-umjetnički izuzetno visoki, postojali su standardi koji su pravili razdjelnicu između kvalitetne i srednje i loše književnosti, kako u periodičnim publikacijama tako i kod izdavača koji su se upravo prema tome vrjednovali koliko su respektabilni i cijenjeni. Gubitak tog sistema prouzročio je haos, jer nijedna nacionalna književnost nije uspjela izgraditi vlastiti sistem valorizacije. Nasuprot tome, uparložile su se u uske nacionalne okvire, gdje se umjesto estetskog više cijenio okvir nacionalističkog, univerzalne teme zamijenile su nacional-romantičarski motivi i sve je to postalo uniformirano i sterilno, bez pečata individualne poetike autora. Jer, od devedesetih naovamo nikada više nismo naišli na općeprihvaćene odrednice prepoznatljivosti stila jednog autora, kao što smo, recimo, svi odreda, bez obzira na pripadnost određenoj nacionalnoj kulturi, govorili o selimovićevskom, andrićevskom, sijarićevskom ili krležijanskome stilu u literaturi i svakog od njih poštivali i uvažavali kao velikane pisane riječi. I upravo su ti i slični autori grandioznog djela bili mjera estetske kvalitete djela, jer su bili iskonski umjetnici, pa čak i onda kada im je djelo u manjem ili većem obimu odražavalo ideološke stavove koji nam nisu baš uvijek bili prihvatljivi. Književna kritika je to znala i smjela da prepozna, kritičari se nisu libili da kažu iskren stav o vrijednosti nekog djela, i kada valja i kada ne valja, i to ne samo u specijaliziranim naučnim i književnim časopisima, već i u dnevnim novinama koje su sve odreda imale ozbiljne književne redakcije i dodatke. Time se izgrađivao i čitalački ukus generacija, mladi usmjeravali na stvarne književne vrijednosti i sprječavalo da lahka i šund literatura dođe u središte interesiranja, držana je na čvrstoj distanci od stvarnih vrijednosti, tamo negdje na zapećku knjižničkih rafova ili na kioscima među zabavnicima i magazinima ukrštenih riječi. I mora se priznati da je u većini slučajeva ta književna kritika bila surovo objektivna, nepristrasna, neopterećena drugim do književno-estetskim mjerilima. Nažalost, toga više nemamo. Nauka o književnosti se odvojila od savremene književne produkcije, opravdavajući taj bijeg velikim sistemskim proučavanjima naslijeđa, čime je tekuća produkcija ostala da lebdi u zraku.

ČARŠIJSKA KALDRMA I SELJAČKA PAMET

Posted on by jahja fehratović

Glas islama 240, 20. mart 2013., str. 3

Pazar od Potoka do Karahodžića mosta kao Sarajevo od Ilidže do Kozje ćuprije

iše od etnoloških razlika zabrinjava činjenica da i danas u našem društvu postoji vidljiva crta između građana i seljaka, „ćaršijskih“ i „nećaršijskih“ ljudi, koja se iznova hrani palanačkim primitivizmom, vještački iskonstruisanim podjelama i suštinskim nedostatkom poimanja misije humanizma, pa ako hoćemo do kraja iskreno, islamskog stava da se ljudi dijele isključivo prema bogobojaznosti i čuvenog Poslanikovog a.s. govora na Arefatu da nema razlike između Arapa i nearapa, bogatih i siromašnih, crnih i bijelih, ovih ili onih…

Jedan od češćih prigovora uspješnim bošnjačkim ljudima u bilo kojoj branši, ako je dijete sa kaldrme, jeste da je lukav, prevrtljiv, mehak, elastičan i spreman na sve i svašta kako bi ostvario ličnu korist. A ako je sa sela – seljak, onda vele: bahat je, nekulturan, sirov, drzak, bez manira i prefinjenosti. Ako je Pazarac vele da je kvaran, ako je Tutinac zaostao je, ako je Sjeničak neotesan je, ako je Prijepoljac kažu da je flegmen, ako je Pribojac da je previše Bosanac, ako je Bjelopoljac da je prestravljen, ako je Pljevljak da je zaboravan, ako je Beranac da je premnogo ćamilovski Bihorac, ako je iz Plava i Gusinja da je albaniziran, ako je Rožajac da je kvaran. I tako u krug, a da ne govorimo o pripadnicima manjih etnosa o kojima bi se mogle navesti desetine raznih stereotipa, ili većih plemena iz kojih se uvijek našla po neka šuša da od nje krene ružan glas. I onda „ćaršijski ćovek“ i seljak. Dok su nekada te neobavezne odrednice služile za bezazleni humor i razvijanje muhabeta, danas se sve češće koriste radi uvrede, podjele ili grupisanja na osnovu istih, tako da smo prije neku godinu doživjeli da u Novom Pazaru, pored udruženja ribara, lovaca, golubara, šatkara i drugih …ara, s izloga jednog lokala na potezu od Vrha čaršije ka naselju Potok pročitamo naziv organizacije: Udruženje starih Pazaraca Novoga Pazara. Malo je apsurdno šta to udruženje predstavlja. Znali smo i viđali, recimo u Sarajevu, zavičajno Uruženje građana BiH porijeklom iz Sandžaka pri kojem su kasnije oformljivani klubovi svih gradova ponaosob; ili u Turskoj sandžačke, bosanske i bošnjačke derneke; odnosno po zapadno-evropskoj dijaspori bošnjačke, bosanske i sandžačke džemate i klubove, ali nikada nismo vidjeli da u jednom gradu postoji udruženje starih građana tog grada. To bi isto bilo kao da u Sarajevu postoji Udruženje starih Sarajlija, u Beogradu Beograđana, u Zagrebu Zagrepčana, u Parizu Parižana…

Iz ovog proizlazi da postoje staropazarci i novopazarci. Staropazarci bi bili članovi porodica koje u ovom gradu žive generacijama, a novopazarci pridošlice usljed seoskih, okružnih, državnih i regionalnih migracija. Neki ozbiljan etnolog bi o tome mogao napraviti pozamašnu studiju, koja je zaista nužna, obzirom da o ovoj problematici imamo samo radove rahmetli dr. Ejupa Mušovića, koji su dobrano podložni strogoj znanstvenoj kritici i reviziji. Međutim, više od etnoloških razlika zabrinjava činjenica da i danas u našem društvu postoji vidljiva crta između građana i seljaka, „ćaršijskih“ i „nećaršijskih“ ljudi, koja se iznova hrani palanačkim primitivizmom, vještački iskonstruisanim podjelama i suštinskim nedostatkom poimanja misije humanizma, pa ako hoćemo do kraja iskreno, islamskog stava da se ljudi dijele isključivo prema bogobojaznosti i čuvenog Poslanikovog a.s. govora na Arefatu da nema razlike između Arapa i nearapa, bogatih i siromašnih, crnih i bijelih, ovih ili onih… A čaršija to ne podnosi niti oprašta, savijena oko pupčane vrpce svog sokaka odbija svaku pojavu koja joj remeti višestoljetni red ispijanja kahve, pufkanja skupoga duhana, mašćenja zuba ćevapima i crnim lukom i odmjeravanja ove i one ženske pojave koja pokušava da se provuče između njihovih bijesnih kola što su zahvatila polovinu ulice i cijeli trotoar. I smeta joj, mršti se na svakog pregaoca koji ne troši dane u dumanskom ćejfu, kahvenisanju i fitnedžijskom minderlučenju, već koristi pamet da učini hajra sebi, porodici i zajednici. Kada tako neko zdravorazumski vispren poremeti njihov džabahljebaroški red, počnu ga prozivati, nadijevati mu svakakve pogrde: te seljačka fukara, te golofusković, te repa bez korijena i stotine grđih i lošijih objeda na njega bace.

U tome, kao po pravilu, prednjače oni koji baš i nemaju neko čaršijsko porijeklo, a svim silama se upinju da druge ubijede da jesu čaršijski ljudi, te preko noći umekšaju jezik i nekako zaborave brate i ono „č“ i „dž“ i meću „lj“ gdje im ga nikad mati nije izgovarala i svašta nešto čine kako bi ih ta čaršija uzela pod svoje. No, zaboravljaju da je ova pazarska čaršija sva došljačka, da sve sabereš nećeš naći, osim u porodičnim legendama, familije da je više od šest koljena stasavala u ovom kraju. To je zbog toga što se Novi Pazar nalazio na bedemu Osmanlijskog carstva i cvjetao trgovinom, ali je stalnim puškaranjima i ratovima, te docnijom propašću i čestim migracijama sva nekadašnja starosjedilačka elita ili ubijena ili otišla u muhadžirluk, a stanovništvo se nadomješćivalo iz okolnih gradova, južnog Sandžaka, stare Crne Gore, Hercegovine i Kosova. Iz tih razloga ovaj grad teško izgrađuje prefinjenu urbanu elitu kao što su, recimo, imala Pljevlja, već uvijek neki surogat skupljen s kolca i konopca na prijelazu između ruralnog i urbanog koji je izvještačio i ono malo dostojanstva duha koje je ovo vijekovima naseljeno mjesto trebalo gajiti bar iz pijeteta prema svom osnivaču silnom Gazi Isa-begu Ishakoviću. Zato tu uštavljenu pamet pomjeri iz mjesta svaka svježa krv usmjerena ka sveopćem progresu zajednice, najviše zbog straha da im ne obatali interesdžijski, niskošićardžijski i lažnopatriotski način života.

I tako je vijekovima. Ako ne možemo preciznije znati za prošla vremena, ono bar za dvadeseti i dvadeset prvi vijek imamo na stotine potvrda takvog stava čaršije spram ljudi koji su svojim progresivnim i reformatorskim djelovanjem unijeli promjene u našu sredinu. Recimo, pred ratove devedesetih godina reformu ovog društva pokušao je napraviti mladi i perspektivni islamolog rahmetli Faruk-ef. Demić. Oni koji se sjećaju tih vremena, sjetit će se svih smicalica koje su natjerale tog velikana da napusti službu u Arap džamiji u Novom Pazaru i pređe na mjesto za profesora Gazi Husrev-begove medrese, tadašnje najrespektabilnije islamske škole u bivšoj Jugoslaviji. Međutim, ona klica koju je on posijao pronikla je kasnije i, zahvaljujući predanosti iskrenih vjernika, donijela mnogo dobra muslimanima ne samo Novog Pazara i Sandžaka, već i cijelog Balkana, pa čak i ne samo muslimanima i Bošnjacima, već i svim ostalim Balkancima.

I sada, u ovom kovitlacu izmiješanosti, nazovi „ćaršijski“ i oni koji se upinju da budu „ćaršijski“ provode dane u besparici i dokonluku, ispijajući jednu kahvu dnevno, kaskanišu svakom ko svojom pameću i vještinom ne zna da se dovije radi ličnog interesa nego radi za opće dobro i bori se da stane u kraj lopovluku, kriminalu i kriminalcima svih boja, bez obzira na cijenu i lične posljedice čvrstog slijeđenja duhovno-moralnih i nacionalnih principa, kao i ideoloških postulata koji jedino mogu obezbijediti ambijent za normalan život zajednice, pa čak i tih čaršijskih gulanfera što ne vide dalje od Potoka do Karahodžića mosta. Taj scenarij rastakanja bošnjačkog duha Novoga Pazara sve nešto liči na onaj još uvijek aktuelni sarajevski truhlež koji pod Bosnom podrazumijeva samo potez od Ilidže do Kozje ćuprije. Čim prije shvatimo da dolazi iz iste kuhinje iz koje i vicevi o Muju i Fati, Hasu i Husu, Sandžakliji i Pazarcu, prekinemo tu stupidnu pojavu u našim bošnjačkim sredinama i uzmemo se u jedan saf, to ćemo imati manje ruševina za restauriranje kada jednom sami od sebe ili pod najezdom tuđina dođemo pameti.

Zato, nama trebaju i čaršijska kaldrma i seljačka pamet, ali pročišćeni od hlabavih i labilnih karaktera, kriminalnih i kriminogenih elemenata, lišeni ličnih sujeta i interesa, opredijeljeni za rad i neminovne žrtve na putu općeg dobra i sticanja Božjeg zadovoljstva i milosti.