Author: jahja fehratović

SARAJEVO

Posted on by jahja fehratović

AKADEMIK MUFTIJA MUAMER ZUKORLIĆ – VIŠEDIMENZIONALNA LIČNOST NA RAZMEĐU CIVILIZACIJA, VREMENA I PROSTORA IV

Otisnuti se u svijet sam samcat, makar on bio i tri stotine kilometara daleko, pa čak iako je to glavni grad matične države o kome se mnogo maštalo, snivalo, žudjelo nije nimalo lahko i jednostavno.

Sreća pa je autor maturalnu ekskurziju iskoristio da prvi puta pređe još uvijek rovitu granicu. Sjeća se da je na prijelazu kod Priboja bilo nekog zadržavanja. Ljutiti policajci nisu bili voljni propustiti autobus vanrednog reda vožnje ni pod koju cijenu. Više od sahata su držali u neizvjesnosti putnike od kojih se većina prvi put sprema oko da doživi svoju Bosnu.

Onda je izišao razrednik Šačić. Kako je uspio ubjediti carinike da propuste autobus, to samo on zna. Maturanti su kasnije zbijali šale da mu je vjerovatno nešto „puhn’o“.

Dalji se put protezao uzvodno uz Drinu, pa preko ravne gore Romanije – odakle se strmogalavo počeo spuštati ponaniž, sve dok se nije pojavila rijeka Miljacka, kao puzavica, niz koju je put ravno vodio do Šehera i njegovog blještavila.

BUREGDŽINICA „BOSNA“

Prvo što su maturanti uradili nakon sedam napornih sahata vožnje jeste da se rastrče baščaršijskom kaldrmom u potrazi za nekom hranom dok su im iz stomaka svirale neharmonizirane simfonije različitih zvukova. Zalihe sendviča, grickalica i drugih đakonija odavno su se iscrpile.

Jedna oveća grupa onih koji nisu bili sigurni kuda bi, držala se zajedno. Miris hrane privukao ih je sokaku podno Čaršijske džamije gdje su se redale aščinice, ćevabdžinice, buregdžinice jedna za drugom kao na nekakvom sajmu.

Ušli su u jednu odakle su ih radnici selamili s najvećim osmjehom. Zvala se Bosna.

Na njihov upit sa čim imaju burek, radnice se nasmijaše. Burek je samo s mesom, a pita ima raznih, i zovu se sasvim drukčije, ne onako kako su oni navikli pita sa sirom, sa zeljem… već sirnica, zeljanica, krompiruša…

Druga zgoda bila je proporcija porcija. Maturanti su tražili burek, a radnici uz smiješak im odgovarali da ne mjere tako već da se uzima po mjeri, na grame. Kako procijenit koliko ti je grama dovoljno?

Jedni su se potcijenili, a drugi precijenili. Kako stiže koja porcija vidiš onog što se prevario u mjeri, oči mu se sužavaju, rastužnjuju, malehno mu onih 200-300 grama, a onda pred drugim tovar od 800 grama, kao stog sijena da si mu prinio. Našao se i on u čudu, neprijatno mu, što da radi s tolikom pitom.

Kad je krenulo to da jede – sva raja zastala u čudu i gleda. Njima pomalo neprijatno, ali nastavljaju da među prste proturaju parče po parče pite, dok pred njih ne ostaše samo prazne tacne. Tek tada neko primjeti da pored tanjira stoji i pribor, nož i viljuška. Čudo im, kod nas se pita jede rukama. Pogledaše po susjednim stolovima, svi gosti polahko nabadaju viljuškom komade pite i odsijecaju zalogaje noževima. Razumješe da je onaj muk bio na pola zbog njihovog slatkog jela a na pola zbog neupotrebe pribora. I sami se počeše smijuljiti.

Da zgoda bude još veća, kada ustaše da plate račun, gazda im reče da je završeno. Jedan od gostiju, vidjevši ih takve, vjerovatno, pomislio da su neka grupa izgladnjelih i jadnih mladića, odlučio da im plati račun. Uz osjećaj nekog stida, ali i smijeha, pokupiše se brže bolje na vrata i rasturiše čaršijom, bježeći jedan od drugog, jer su tako manje prepoznatljiviji kao Sandžaklije.

Mnogo docnije će autor saznati da je taj dobrotvor bio jedan od imama iz Švicarske, koji je prepoznao pazarske medresante, i vidjeviši sebe u njima prije mnogo godina, od meraka i radosti ih počastio.

A i danas, kada god kroči u Šeher, i spusti se na Čaršiju, autora neka toplina, miruh, i lezet vuku prema tom sokaku i toj Buregdžinici Bosna. Obavezno poruči dobranu pomliječenu porciju sirnice i zeljanice, i skoro svaki put bude u iskušenju da umjesto pribora, rukama uzme komade sirnice i zeljanice. Čini mu se da nikada nije slađe jeo nego tog prvog susreta sa Čaršijom.

UPIS

Dok su drugi uživali u maturalnoj ekskurziji, autor je tražio načine kako da dođe do Filozofskog fakulteta. Nije to baš jednostavno. Pojašnjavali su mu da s Čaršije uđe u tramvaj, i vozi se četiri stanice do Marindvora. Kada se pređe preko kolovoza, lahko će se snaći, jer se zgrada Filozofskog fakulteta nalazi između ogromne ruševne zgrade Parlamenta Bosne i Hercegovine i Zemaljskog muzeja. Sve je to jednostavno pojasnit, ali nekom ko prvi puta kroči na sarajevsku kaldrmu – ma kakvu kaldrmu prvi puta i tramvaja vidi, a nekmoli da se vozio njime – ni malo kolajli.

No, hvala Bogu, ako je on bio prvi puta tamo, imalo je onih koji su prije njega osjetili sarajevsku maju. Ahbab iz mektebskih i medresantskih dana, tek godinu dana stariji, već je neko vrijeme s porodicom živio u Sarajevu, studirajući Fakultet islamskih nauka. Tada, i još nekoliko puta, mu je bio od neprocjenjive pomoći, pogotovu jer je istog tog dana pored muke s pronalaskom fakulteta bivala muka i s predajom diplome u Ministarstvo obrazovanja na nostrifikaciju.

Prvi puta je u zgradu Filozofskog fakulteta kročio s dobrim pazarskm imamom, prof. Mirsadom Trnčićem, dok je njegova plemenita majka učinila da i u Sarajevu osjeti miruh ukusnih sandžačkih đakonija.

Uz predaju dokumenata za upis, priložio je i kopiju preporuke predsjednika Mešihata i muftije sandžačkog Muamer ef. Zukorlića, a prema svajetu roditelja svog prijatelja Mirsada ef- Trnčića, drugu kopiju je trebalo da na ruke ponese jednom velikom čovjeku, profesoru na Odsjeku historije, rođenom Sandžakliji, Pljevljaku, prof. dr. Enesu Pelidiji, o kome se čuo dobar glas, posebno da je na usluzi studentima i mladim ljudima koji su se tih poratnih godina iz Sandžaka kretali ka Sarajevu radi daljeg školovanja, nalaženja posla i bilo kog drugog povoda.

Našli su kabinet prof. Pelidije, pokucali i onako, po sandžački, pomalo sirovo, upali unutra i nazvali selam. Profesor ih je s osmjehom primio i neznajući ko su i šta traže. Kasnije se autor pomalo stidio tog isuviše slobodonog pristupa, vjeorvatno se zbog toga i nije docnije javljao prof. Pelidiji. No, uz srdačan prijem prof. Pelidija je s pažnjom iščitao preporuku i kazao da neće biti problema, da na Odsjeku za bosanski jezik, srpski i hrvatski jezik i Odsjeku za bošnjačku, srpsku i hrvatsku književnost imamo profesoricu Hasniju Muratagić-Tunu, kojoj će sugerirati da, ukoliko bude neophodno, intervenira jer su našem Sandžaku i Bošnjacima potrebni kadrovi ove vrste, posebno jer je tek predstojala borba za pravo na obrazovanje na bosanskome jeziku i u duhu bošnjačke kulture.

Autor ne zna da li je ili nije bila neophodna intervencija, ali se jasno sjeća radosti kada je nakon prijemnog ispita, na ulaznim vratima Fakulteta, ugledao svoje ime daleko iznad ostalih, (iako ovo liči na samohvaljenje koje mu ne priliči i kom nije sklon) na poziciji broj jedan. Nekako je u njemu proradio taj sandžački ponos, među stotinu i više onih koji su svoje obrazovanje stjecali na bosanskome jeziku, uglavnom na svjetovnim školama, u Bosni, našao se neko ko dolazi iz Novog Pazara, dijalekatskog područja, još iz Medrese, koja je u tom trenutku bila i jedina obrazovna institucija u Sandžaku gdje se bosanski jezik izučavao, posebno jer se radilo o svjetovnom fakultetu, a do tada su kolale informacije da s Gazi Isa-beg medresom može upisati samo islamski teološki fakultet u Bosni ili negdje u muslimanskom svijetu.

GODINE STUDIJA

U ovom dijelu teksta postoji opasnost da se autor otisne u sasvim drugom pravcu ukoliko bi detaljno govorio o godinama studija i boravku u Sarajevu, zato će preklopiti te strane knjige. Suviše šturo će reći da su to godine punog zrijenja i kvalitetnog uzdizanja koje su opečtaile njegov život u ličnom, akademskom i svakom drugom smislu. Bilo je tu i raznih kušnji, i lijepih trenutaka, i onih manje lijepih, traganja, lutanja, spoznaja, obmana, izdaja, pordaja, uspjeha, padova – svega onoga što znači sazrijevanje i odrastanje. Jedino još može spomenuti veliku istinu svog dugogidišnjegprijatelja, pisca Enesa Halilovića koji ga je pred polazak na studije došao ispratiti i dao mu veliki savjet: „Zapamti, brate, sve dok ne osjetiš glad, ne možeš postati čovjek. A bit će i takvih trenutaka, ali se ne predaji, samo uporno naprijed. Sve je relativno. Kao student u tuđem gradu, osjetit ćeš i jedno i drugo.“ Mnogo puta se uvjerio u istinitost tih riječi, i zaista osjetio i dobro i loše, a prije svega Božiju milost koja ga je nekako vodila kroz sav taj novi život, i znao je, kako jednom reče neko od profesora: „Kako god da bude, gdje god da se odlučite nakon Medrese, ipak vas ona drži da ne pokleknete, da ne srljate, da se ne predate izazovima. Možete doći da ivice, ali ne i pasti u provaliju“ Eto, i ovo je odviše kazanog, zato će autor, ipak, vratiti tekst na drugu stranu, na ono što je primarni cilj ovih kazivanja, na rahmetli akademika Muftiju Muamera Zukorlića i višedimenzionalnost njegove ličnosti, kojoj je godinama docnije svjedočio izbliza.

U toku tih pet sunčevih mijena izbivanja i povremenih, uglavnom ferijalnih, boravaka u rodnom gradu, autor je svjedočio golemim renesansnim procesima koji su se događali i u cijelosti izmijenili fizionomiju Novoga Pazara i Sandžaka, čiji pokretač je bio, upravo, rahmetli akademik muftija Muamer Zukorlić. Birajući šta od toga ovdje da posebno izdvoji, odlučio se za

VISOKOŠKOLSKE INSTITUCIJE – ISLAMSKA PEDAGOŠKA AKADEMIJA/FAKULTET ZA ISLAMSKE STUDIJE I UNIVERZITET U NOVOM PAZARU

Iste godine, kada je autor upisao Filozfski fakultet u Sarajevu, Mešihat islamske zajednice u Srbiji osnovao je prvu visokoškolsku instituciju u Sandžaku, Islamsku pedagošku akademiju. Ta institucija je u početku dijelom bila smještena u Upravnoj zgradi Mešihata i dijelom u Muškoj medresi, tek oslobađanjem Vakufa Islamske ustanove prebačena je na ovom blagoslovljenom parčetu zemlje gdje je vijekovima prije bila džamija utemeljivača Novog Pazara Gazi Isa-bega, mjesto na kome je, bila i prva obrazovna institucija na našim prostorima Sibjan-mekteb u kojoj su velikani našeg naroda Ahmed Vali, Ahmed Gurbi-baba i mnogi drugi stjecali prva znanja prije nego li su se otisnuli u svijet i zablistali na pozornici čovječanstva, ostavljajući vječan trag u duhovnosti, nauci, umjetnosti i kulturi savremene ljudske civilizacije.

A godinu dana docnije, dok je autor bio na drugoj godini studija, osnovan je Univerzitet u Novom Pazaru, i na njemu Odsjek za jezik i književnost. Više puta je autor bio u dilemi da li da zamrzne već započete sarajevske studije, pričeka godinu, i nastavi školovanje u svom gradu. Međutim, nije mu se gubila godina, pogotovu što je već stekao prilično ozbiljan status ne samo na fakultetu već i šire, pa čak i pojedinim književnim krugovima mlađe generacije sarajevskih i bosanskohercegovačkih pisaca.

I danas, kada bolje razmisli, misli da je donio dobru odluku. Međutim, ono o čemu je više puta govorio godinama docnije studentima i kolegama, jeste blagodat studiranja i stjecanja znanja u svom gradu, među svojim narodom, kod svoje kuće – to je nešto što nema cijene. I jedino mu bude žao generacija današnjih studenata koje nisu svjesne tih nimeta, i zagovara tezu da bi svako od njih trebao makar po jedan semestar provesti u nekom drugom gradu, da bi poimao blagodat u kojoj uživaju.

Reakcijom na Internacionlani, ubrzo je osnovan i Državni univerzitet u Novom Pazaru s ciljem da uguši ovaj prvi koji je utemeljen kao vakuf, zadužbina Islamske zajednice. Dakle, postojanje i jednog i drugog – bilo akcijom ili reakcijom – slobodno možemo zaključiti, djelo su rahmetli akademika muftije Muamera Zukorlića i njegovih saradnika, hrabre vizije i predanosti misiji humanizma, u skoro nemogućim uvijetima opstrukcija sa državnog i lokalnog nivoa, pokušaja obezvređivanja i obesmišljavanja, u doba tranzicije, iznevjerenih petoktobsrskih nadanja, duboke krize izazvane atentatom na premijera Đinđića, i tonjenja države u novu, kvazidemokratsku diktaturu, četništvo u svilenim rukavicama, i segregacije i medijske satanizacije. Sve je to, gledano iz perspektive sarajevskog studenta, izgledalo kao nestvarna bajka, a opet kada bi došao u svoj Novi Pazar, vidio bi zapravo da je to stvarnost koja se budna sanja. Grad koji do skora nije imao ni knjižare, od jednom, preko noći, postao je univerzitetski, duh akademskog života se počeo osjećati na svakom koraku. Mjesto odakle se otiskivalo u svijet, postalo je mjesto dolazaka mladih ljudi, kumulacije inteligencije, pameti i energije. Provincija iz koje su svi talentirani ljudi, posebno naučnici i umjetnici odlazili da bi se mogli baviti svojim pozivom, postalo je centar u koji se skupljala, bez obzira na koji način i na koji od spomenutih Univerziteta, elita iz cijeloga regiona, sa područja cijele bivše Jugoslavije, pa čak i svijeta. Da, Novi Pazar se, zahvaljujući, rahmetli akademiku muftiji Muameru Zukorliću, visoko izdigao na ljestvici univerzitetskih centara i više ništa nije ostalo isto.

POVREMENI I SPORADIČNI SUSRETI

Kao što rekoh, autor se tih godina otisnuo na drugu stranu, ne samo studijama već i interesiranjima, upustio se, pored akademskih i u književne vode, i na tom polju gradio kredibilitet, neki svoj put, ne toliko dalek ali ni suviše blizak onom koji je živio u rodnom gradu.

Kao i svaki drugi svijet, i taj ima neke svoje specifikume, dobre i loše strane, stvarne i umišljene veličine, puno nadanja i zabluda, stremljenja i očekivanja, bez mnogo osvrtanja na ono iza sebe, i s puno, baš puno ulaganja u neke nove vidike, mladalačka stremljenja, uspjehe i posrtanja, baš kao u Džojsovom romanu „Portret umjetnika u mladosti“. No, to će biti tema nekih drugih kazivanja.

U tom periodu, nije imao baš čestih susreta sa Profesorom. Procesi ubrzanog uzdizanja i izlivanja iz vjerskog ka društvenom djelovanju djelovali su impozantno. Bilo bi mu milo kada bi mu neko, s vremena na vrijeme, prenio da se u Medresi ili nekoj drugoj instituciji govori o nekim njegovim uspjesima, da ga se navodi kao primjer da medresant može uspjeti i u svjetovnom životu. Ali i po malo krivo, posebno zbog jedne situacije zbog koje je godinama bio u zabludi da mu je učinjena nepravda, iz današnje prespektive prilično stupidno i naivno s njegove strane zaključivanja.

No, bilo je i nekoliko direktnih susreta. Prvo, kad se u prvoj godini studija zanosio mišlju da paralelno upiše i Islamsku pedagošku akademiju, susret s prvim dekanom te ustanove, rahmetli akademikom muftijom Muamerom Zukorlićem inspiriran razgovorima s tadašnjim profesorom te visokoškolske ustanove s kojim je često putovao na relaciji Sarajevo-Novi Pazar, ili obratno, prof. dr. Safetom Bandžovićem. Sjeća se da je taj susret bio u današnjim prostorijama Centra za humanitarni rad „Hajrat“, u kojima je bio smješten dekanat. Srdačan i po prvi puta razgovor izdignut na ravnoj osnovi, s dozom akademskog uvažavanja na koje nije bio navikao. Dobio je priliku za vanredni studij i priznanje istovjetnih ispita, te podstrek da se upusti u taj poduhvat. I autor je izuzetno bio zagrijan, ali nije bilo sudbine, ipak ga je studij književnosti i jezika uzeo u cijelosti. Vjerovatno se zbog tog osjećao krivim, kao da je iznevjerio, pa je jedno vrijeme čak i prilikom dolazaka u rodni grad izbjegavao direktne susrete s Profesorom.

Na trećoj godini studija, bio je zamoljen od Udruženja studenata studentskog doma Nedžarići u kom je stanovao da pokuša dogovoriti dolazak muftije sandžačkog Muamera ef. Zukorlića na studentsku tribinu na kojoj je ovo vrijedno udurženje pozivalo kvalitetne predstavnike intelektualne i vjerske elite. Ni tu nije bilo sudbine. Autor je tada zatražio prijem kod rektora Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru, koji ga je primio veoma srdačno i obećao se odazvati ovoj inicijativi. Međutim, uslijedili su prilično burni događaji koji su onemogućili održanje te tribine.

Bilo je još nekoliko usputnih susreta, selama i pozdrava, ali bez namjenskih direktnih susreta. Jednostavno je dinamika življenja i interesiranja tih godina išla u drugim smjerovima. Profesor je predano radio na svojoj plemenitoj misiji akademskog i svekolikog uzdizanja svog naroda, a autor je na svoj način isto tako gradio sebi puteve ne misleći da će ostajati u zavičaju duže nego bude moralo. Tak je i kratko ostajanje u rodnom gradu tokom apsolventskog staža do diplomiranja, nakon jednosemestralnog studijskog boravka u Njemačkoj na Univerzitetu Martin-Luter, pored zapošljenja u Izdavačkoj kući Mešihata Islamske zajednice El-Kelimeh, iskoristio za odsluženje vojnog roka, pripremajući se da iskoristi neku ozbiljniju šansu za odlazak negdje drugdje.

I tako je bilo, vrlo brzo je dobio ponudu od svog profesora i prijatelja akademika Dževada Jahića da krene sa njim i prof. dr. Alenom Kalajdžijom u posebnu misiju Univerziteta u Sarajevu, osnivanja prve katedre bosnistike i Odsjeka za bosanski jezik izvan matične države, u Republici Turskoj, na Trakijskom univerzitetu akademske 2007. godine gdje, uz punu podršku korodinatora projekta osnivanja Odsjeka balkanskih jezika, prof. dr. Himija Ibra, dobija status oretmen gorevlisi, predavača i stalno zapošljenje u statusu jednog od utemeljivača Smjera za bosanski jezik. U cijelosti zagarntiranu međunarodnu akademsku karijeru, lagodan život, komfor i bezbroj mogućnosti za napredovanje i djelovanje u bilo kom smjeru.

Međutim, ta 2007. godina, ne ponovila se… ime joj se ne spomenulo, donijela je mnogo, mnogo muka, mnogo, mnogo zla, i u samom autoru prelomila… Džaba ti sve, džaba ti komfor, džaba ti akademski život, džaba ti tvoja misija učenja drugih bosanskome jeziku, ako tvoj narod, tvog grad, tvoja zajednica bude uništena… Bez nje kao kičme tvog Sandžaka, ni tvojih Bošnjaka u njemu, nema ni tebe, postat ćeš kao milioni tvojih sunaronika koji su više od stotinu godina muhadžerili i nestajali, utapali se u ovoj velikoj zemlji, pričat ćeš ti ili tvoji potmoci da si iz jedne države, jednog vilajeta i šehera, a nećeš se sjećati nikoga kao onaj plemenit hadžija što mirise prodaje pred Eski džamijom i priča nevjerovatnim ikavskim govorima svojih predaka, a ne zna, ne sjeća se odakle su oni baš… Zato, ako jesi to što za sebe tvrdiš da jesi, spremaj se i idi, idi tamo gdje se prsa u prsa tvoj narod bori za sebe, za tebe, za tvoje i svoje, idi makar budi podrška i logistika, makar bodri, makar bilo šta – ali budi čovjek, ostavi sve i idi, svom topraku, budi svoj na svome.

Tako se nekako i kuhalo, a opet i bilo mnogo stravičnije, nego li je autor ovdje pobrojao. To, ipak, ostavlja, za sljedeće kazivanje, o toj paklenoj 2007. godini, godini lomova, godini strahova, godini odluka i godini kada smo se predvajali na ljude i neljude, i godina u kojoj je njegov narod dobio svog neprikosnovenog lidera, vođu, svog Muftiju, a i Muftija svoju vojsku. Godine u kojoj se rodio pokret otpora i pobune, pokret bošnjačkoga ponosa, prkosa i uzdizanja, Pokret akademika muftije Muamera Zukorlića.

P.S. Uz fotografije dokumenta: Nekoliko mjeseci pred smrt, Profesor i autor su se u jednom od razgovora dotakli i vremena uzdizanja, i toga koliko je samo ljudi iz našeg naroda upisalo i završilo studije diljem svijeta zahvaljući potpori Mešihata Islamske zajednice u Srbiji i ličnoj preporuci akademika muftije Muamera Zukorlića u vremenu prije osnivanja IUNP-a i FIS-a. Došlo se do brojki od više stotina, i činjenice da skoro niko od tih ljudi nikada nije iskazao zahvalnost zbog toga. Istog dana, autor je u svojoj arhivi pronašao vlastitu preporuku i proslijedio je Profesoru.

SUČELJAVANJE S PROBLEMIMA ILI SAMOOBMANA?

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA – VII

Većina problema čovječanstva, naročito malehnih zajednica, počiva na pogrešnom poimanju događaja iz dalje i biže prošlosti.

Prilikom formiranja Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti – BANU, svjedočio sam jednom veoma neobičnom i, u tom trenutku, za mene surovom momentu. Prije nego li je održana promotivna tribina na Internacionalnome univerzitetu u Novome Pazari, u prostoriji koja se danas baš zbog tog znamenitog događaja koji se zbio u njoj i naziva Akademija, održana je Osnivačka skupština BANU, kojoj sam imao prilike, u svojstvu posmatrača, kao šef protokola, prisustvovati.

Po prvi puta se u jednoj relativno malehnoj prostoriji okupilo toliko umnih Bošnjaka koji su, opet, na neki svoj način bili institucije svak za sebe ponaosob, ali i tako klasificirani prema nekim njima znanim pravilima. U toku diskusije jedan od pozvanih na Osnivačku skupštinu umiješao se među govornike sa željom da nešto kaže. Tu njegovu nedovršenu rečenicu presjekao je rahmetli akademik Muhamed Filipović, govoreći mu: “Šuti.” Na što je ovaj opet pokušao: “Ali, ja mislim…” Filipović će još odsječnije: “Šuti.” Ovaj će opet: “Ali, ja imam pravo da mislim.” Filipović treći put autoritativno: “Ti ne znaš da misliš, zato i ne treba da iznosiš svoje mišljenje.” Nakon čega je isti odustao od daljeg pokušaja ubacivanja u diskusiju.

U tom trenutku je to djelovalo jako surovo i pomalo sam osuđivao akademika Filipovića, tvrdeći da, ipak, u jednom takvom društvu i takvom ambijentu nije umjesno na taj način nekog prekinuti dok pokušava iznijeti vlastiti stav po određenom pitanje ma koliko njihov privatni odnos bio dobar i postojavale relacije koje mu daju toliku slobodu. Međutim, iz današnje perspektive tvrdim da je akademik Filipović bio potpuno u pravu, jer kod važnih pitanja i prilikom ozbiljnih razgovora ne mogu baš donijeti velike koristi oni koji površno misle, nemaju duboku percepciju stvarnosti niti promišljaju o budućnosti već na osnovu subjektivnih osjećaja, stereotipa, nabrijanih emocija, trenutačnih koristi i vlastitih interesnih zona pokušavaju lično viđenje nametnuti drugima. Ovo je posebno opasno kada se radi o stvarima od općeg i javnog interesa i kada površna ocjena može nanijeti strašno veliku štetu.

Često razmišljam, šta li bi rahmetli akademik Filipović kazao kada bi mogao vidjeti ko sve i na koji način danas svoje lične sujete, stereotipe, površne i jednoobrazne analize servira kao javno mišljenje, posebno pokušavajući to predstaviti kao mišljenje i stav pokreta, zajednice, naroda ili, pak, političkog subjekta čiji je simpatizer ili aktivista, odnosno neka vrsta sitnijeg funkcionera, posebno ako bi ovo uradio u manifkhani koja se Facebookom zove. Koliko bi se samo njegov glas daleko čuo i da li bi ga iko i htio čuti. Ovim, naravno, odajem priznanje i onom uvaženom profesoru koji je ispoštovao akademikov autoritet na spomenutom skupu i zastao na treće upozorenje.

Ne znam kako bi on reagirao i koliko bi se njegov glas daleko čuo, ili koliko bi se uopće stav bilo kog autoriteta od znanja i jasnoće u ovo doba destrukcije poštivao danas. Ono u šta sam posve siguran jeste da ne bi ostao imun na izazove, kao što nikada ni nije, bez obzira na cijene koje je plaćao, već bi, sukladno svom logičkom promišljanju, pokušao promatrati problem na način na koji se jedino zdravorazumski i može rješavati. I to ne samo on veći svi autoriteti u pogledu misli, intelekta i težine iskazanog.

A problem bilo koje vrste iz društvene sfere rješiv je jedino ukoliko mu se priđe posve objektivno, zdravorazumski, realno, bez emocija, bez raskoraka između optimalnog i realnog, bez pokušaja samoobmane i bez toga da prema sebi, odnosno prema svojoj ulozi, bilo individualnoj bilo kolektivnoj, budemo pristrasni. To znači da se problem društvene prirode mora rješavati na hirurški precizan način, istovjetno  kao u medicini, kao kada vas ljekar suoči sa vašim najvećim strahovima, i saspe vam u lice da imate bolest tog i tog karaktera na toj i toj razini razvitka.

Ljekar se, kao što znamo, u procesu obrade i uspostave dijagnoze, na početku ne bavi posljedicama već uzrocima pojave određene bolesti. Iz tog razloga sprovodi temeljite i studiozne analize kako bi bio posve siguran da je riječ o određenoj bolesti, a još napredniji i referentni stručnjaci, pored preciznog utvrđivanja određene bolesti, teže utvrditi uzroke koji su doveli do oboljenja i koji pospješuju razvitak bolesti. Tek kada utvrde suštinu i dođu do uzroka, onda daju konkretnu dijagnoze sa obavezujućim tretmanima i terapijama liječenja. I tu oni svoju profesionalnu i ljudsku obavezu završavaju. Na pacijentu je da iskoristi njihov rad, znanje, isksustvo i trud, to jest da poštuje protokol o liječenju i na taj način pomogne prije svega sebi.

Međutim, u poremećenom sistemu vrijednosti, sve se radi naopačke. Umjesto da se traga za uzrocima bolesti, razmišlja se jedino o posljedicama tih uzroka. I još gore ne razmišlja se o tome kako su te posljedice katastrofalne za narod, zajednicu, sistem, orgnizaciju već se traže načini da se one opravdaju. To je isto kao kada ljekar da pacijentu ozbiljnu terapiju i zabrani mu određene navike ophođenja ili konzumiranja koje su dovele do oboljenja i koje pospješuju razvitak bolesti a on, umjesto da se strogo pridržava propisane terapije i otklanja loše navike, nastavlja po starom i, dok bolest napreduje, kuka nad sudbinom, ogovara i nipodaštava ljekare kako ništa ne znaju, kako su nesposobni, kako su nestručni, kako su korumpirani, kako su bezobrazni  etc. etc. Nije problem do njega, već do ljekara, do vremena, do ljudi koji ga okružuju, do Božije odredbe, estagfirullah, do svega i svačega i svakoga drugog osim njega samoga. Dok on tako leleče nad svijetom, bolest ga sve više uzima i slabi organizam, vodeći ga na put ka totalnoj destrukciji i samouništenju.

Sa druge strane, pametan pacijent koji zna što je dovelo do njegovog oboljenja, vrlo je odgovoran prema sebi i drugima i poštuje sve ono što mu je savjetovao ljekar. Iako je njegovo stanje u trenutku dijagnosticiranja bolesti bilo tri puta gore od onoga koji je neodgovoran i bezobrazan prema sebi, ipak uspjeva ili da se skroz izliječi ili makar da zaustavi napredovanje bolest. U jednom momentu, onaj koji je bio samoobmanut sa lakšim simptomima postaje mnogo teži pa vrlo često i neizlječiv slučaj, dok ovaj samodgovorni nastavlja disciplinom voditi kvalitetan život.

Ovako je i među ljudima. I zato danas sve više poštivam stav akademika Muhameda Filipovića koji je znao naizgled surovo zaustaviti onoga koji je krenuo loše, površno ili stupidno misliti o javnim interesima, pogotovu htijući to svoje nedoraslo mišljenje postaviti za opći stav jednog  sistema vrijednosti. I zato takve treba u korijenu zaustaviti, upozoriti, pokazati im na to da svojim neiskrenim, površnim, emotivno nabrijanim mišljenjima štete, štete sebi, štete ljudima oko sebe, štete zajednici, štete narodu, štete kako god okreneš – a onaj ko nanosi štetu naziva se štetočina.

Isto tako, ne treba se ni nervirati ukoliko takvi ne žele da čuju, kao što se i ljekar ne nervira ukoliko pacijent ne želi poslušati njegove upute, savjete, terapije i protokol liječenja bolesti. Njegovo je da mu iste ponudi, a do pacijenta je da prihvati ili odbije.

Na svakom od nas je da se samopronađemo kojoj od ovih dviju kategorija pripadamo.

prof. dr. Jahja fFehratović

PROFESOR

Posted on by jahja fehratović

AKADEMIK MUFTIJA MUAMER ZUKORLIĆ – VIŠEDIMENZIONALNA LIČNOST NA RAZMEĐU CIVILIZACIJA, VREMENA I PROSTORA III

Autor je davno spoznao da u životu susrećete tri vrste ljudi, od koji su dvije kategorije onih do kojih vam je stalo, sa kojima se zbližite, dijelite dobro i zlo, vežete se nekako uz njih i vjerujete da su i oni skopčani sa vama. Međutim, vremenom vam većina takvih ostave ili ožiljke ili plemenite pečate na život. I da, treća vrsta su oni koji vas uopće ne dotiču, imate korektnu, površnu komunikaciju, kolegijalan odnos, a ne i do te mjere produbljene odnose da biste se jedni u druge mogli pretjerano razočarati ili pozitivno iznenaditi.

Postoje ljudi koji jednostavno ostave pečat u vašem životu. Nisu to samo roditelji, bliski rođaci, familija, bude tu još mnogih drugih sa kojima vas sudbina poveže. Svakako da su najbliži tome oni koje vam nametnu kao autoritete kroz period odrastanja. u prvom redu učitelji, nastavnici, profesori, mentori. Međutim, i njih u toku školovanja biva dosta, i ne ostave baš svi jednak utjecaj, pogotovu koji ne blijedi već godinama postaje jači i upečatljiviji. Tako je bilo i u Medresi, mnogo novih profesora, nekih divnih ljudi, nekih malo manje, ali autoriteta – svega nekoliko.

Među đacima silina različitih karaktera, stislo se sa svih strana u tih petnaestak parova koji dijele drvene jednoobodne klupe. Golobradi mladići koji će za svega deceniju-dvije izrasti u ozbiljne ljude, otvorili receptore za hvatanje znanja, spoznaju života i polahko brode ka okeanima nauke. Da si tada pitao nekog šta li će izrasti od grupe junoša, vjerujem da ne bi mogao ni snivati da će tu nastajati nova elita bošnjačkoga naroda, hafize Kur’ana Časnog, odabranih zbirki hadisa, muftije, alimi, univerzitetski profesori, vjeroučitelji, biznismeni, uglednici i predvodnici naroda raštrkanog diljem dunjaluka.

Autor se dobro sjeća prozivki i predstavljanja prvog i jedinog časa Fikha kod profesora muftije Zukorlića, jer je već sljedeći nastavu iz tog predmeta preuzeo direktor Dudić. Sramežljivo se javljaju jedan po jedan, govore ime i prezime, grad i mjesto iz koga dolaze… Bio je to Sandžak u malom, nekako probrano đaka od Bijelog Polja, Rožaja, Priboja, Sjenice, Tutina, Novog Pazara pa sve do Prizrena, Gore i Župe. U toj generaciji nije, ali u onim prethodnim i docnijim bilo je i Plavljana, Gusinjana, Petnjičana, Beranaca, Prijepoljaca, Varošana, pa i Barana, Pećlija, Vitomirčana, Beograđana, Borana, Novosađana, Subotičaka, Šapčana – ma s vas cijelog dunjaluka. I danas svi ti ljudi predstavljaju, vjerksu, kulturnu, naučnu, obrazovnu i nacionalnu elitu bošnjačkog i muslimanskih naroda Balkana. Sve to izrodila je Medresa koje u tom periodu nije ni bilo kao pojavne zgrade, već svega par učionica, ali se o njoj sanjalo, sijalo sjeme koje eto danas, decenijama poslije, daje plodove.

I nisu se sanjale samo zidine već mnogo više od togavi na koje će se sva ta zdanja naslanjati, koji će ih nositi i iznova i iznova dograđivati. Da, ti stubovi su ustvari ljudi, kadrovi koje je trebalo proizvesti od tih prepadnutih mladića i djevojaka, nesvejsnih sebe, svojih talenata i potencijala, dometa i onoga u šta će izrasti. Sve je to u njima trebalo probuditi, naći žicu koja će da ih priključi na neki dio spojeva strujnog kola i pustiti da energija protiče kroz njih. Da, za takvo što potreban je majstor, maher, mentor – autoritet kome će vjerovati i kome će se prepustiti da ih vodi putevima osvojenja korisnih znanja, vještina i umijeća, za koga će biti sigurni da ih neće strmoglaviti u neki bezdan, ili prepustiti da ih nemirni valovi odnesu ka morskim strujama i slome o hridine, stijenje i grebene.

A imalo je takvih među profesorima Medrese koji su te mlade, nevine i naivne duše usmjeravali sigurnim gazovima. Neki su među živima i autor ih, da ne bi ova priča otišla u nekom drugom pravcu, neće spominjati. Ali, obavezan je, osjeća potrebu da posvjedoči o onome koji je, zapravo, predvodio sve te procese, koje budan sanjao i vjerovao u te gneracije, krčio puteve, čuvao strahove i gradio, gradio, gradio objekte, institucije i na koncu ljude. Svom Profesoru, rahmetli akadmeiku muftiji Muameru Zukorliću.

I evo, dok sada piše, u susret godišnjici njegove smrti, nakon mnogo godina, mnogo zajedničkih projekata, nikada tog insana nije drukčije oslovio nego „Profesore“ i uvijek uz perisiranje, bez obzira na status njihove lične relacije. Niti je mogao niti je htio drukčije. Za njega je, uz sve ostalo, muftija Zukorlić, bio i ostao „Profesor“ u najtoplijem i najširem značenju te riječi. Nekoliko puta su o tome čak i razgovarali, i obojici im je godilo da na razini podizanja opće svijesti i kulture svog naroda, njegovanjem takvih postupaka utječu i na ljude iz svog okruženja.

A, o tome o kakvom se Profesoru radilo u tom periodu kada je Medresa bila jedina naša obrazovna institucija, auor će iznijeti nekoliko sjećanja.

***

Autor prvih udžbenika i skripti za učenike Medrese

U to vrijeme, uslijed ratnih dešavanja, Medresa Gazi Isa-beg kuburila je sa udžbenicima za skoro sve nastavne predmete. Uz svega nekoliko temeljnih udžbenika koje su i sami koristili dok su pohađali medrese, , profesori su uglavnom diktirali lekcije koje bi učenici zapisivali i, u vremenu korepeticije učili na pamet. Doduše, nisu samo profesori vjerksih predmeta diktirali, već i svjetovnih, neki što se nastavni plan i program razlikovao od programa svjetovnih škola, a neki da bi tako ispunili vrijeme trajanja časa. Prvi i dugo jedini udžbenici i skripte čiji su autori naši kadrovi, bili su iz predmeta Fikh za III i IV razred koje je napisao rahmetli muftija akademik Muamer Zukorlić. Čak, i kada je, nesebično taj predmet prepustio mlađim kadrovima, planovi i programi, skripte i udžbenici koje je pripremio, ostali su osnova za taj predmet. Pokušavajući da razgonetne kako danas, dvije ipo decenije, učenici Medrese pohađaju nastavu iz ovog predmeta, autor je zatražio pomoć od dr. Rešada Plojovića, kome je tada Muftija prepustio katedre fikha i tefsira kao prvom velikom azharskom pojačanju našoj Medresi i Islamskoj zajednici. Saznanje da se i danas nastava iz ovog predmeta u Medresi pohađa po Muftijinom planu i programu i nešto dopunjenjoj verziji njegovih udžebenika, ispunilo ga je posebnom radošću.

Autoritet znanja

Iako nije među privilegiranima da kod Profesora pohađa nastavu iz Fikha, autor je, ipak, dvije godine istinski bio njegov učenik. Medresa je u tom periodu bila jedina škola u kojoj su se, pored maternjeg bosanskoga, izučavala još tri strana jezika: arpaki, turski i engleski sva četiri razreda i velikim fondom časova.  S obzirom da je arapski jezik temeljni jezik islamskih znanosti, te da je većina svršenika Medrese posrredstvom Mešihata studie nastavljala u zemljama Arapskog svijeta, muftija Zukorlić je, pored predmeta Arapski jezik, za učenike viših razreda kreirao i predmet Konverzacija arapskoga jezika. To je u cijelosti bio njegov projekt iz želje da što kvalitetnije ovladamo ovim za nas buduće alime najvažnijim jezikom.

Nastavu je izvodio na savim neobičan način, interakcijom. Htjeli – ne htjeli morali ste propričati arapskim, bar donekle. Bili su to svojevrsni tečajevi na neočekivane teme, na koje uopće nismo navikli. Pisali smo, razgovarali o svadnevnom životu, ali i o književnosti, umjetnosti, filozfiji, kulturi. I to sve na arapskom, doduše ne baš svi, i ne baš jednako. Bilo je učenika koji su briljirali iz arapskog, a bilo je i onih koji su gledali kako da se nekako provuču, da zarade makar dvojku iz tog golemog predmeta. Da priznam, i autoru je iz tog predmeta Dvojka bila velika kao kuća.

 Međutim, imalo je nešto važnije od tih ocjena: prilika da Profesora pitate o svim onim meselama koje vam ostali predavači nisu znali pojasniti, ili su ostajali nedorečeni, odnosno dilemama koje ste imali. I to iz svih oblasti islamskih i svjetovnih nauka. A kao i svi učenici, svašta su pitali, nekada iz želje da zaista nešto nauče, a nekada tek da nešto pitaju kako bi vrijeme do kraja časa isteklo i Profesor se ne bi dosjetio da nekoga od njih pita za ocjenu. Čak, je i on to provalio, i često se posljednjih petnaestak minuta prije zvona znao našaliti riječima: „Pitajte da ne budete pitani!“

Koliko god pitanja bila bezazlena ili, pak, komplicirina, odgovori su bili jasni, precizni, direktni i nekako se urezivali u pamćenje. Sve ono što bi vas danima zbunjivalo i drugi nisu umjeli da vam pojasne, pa vas dodatno zbune – Profesor je znao u rečenici ili dvije da rabistri, da nakon toga ne ostane ni trunka sumnje niti mogućnosti za drugačijim shvaćanjem. E, to su ona prava znanja koja su činila suštinu bića svakog svršenika Medrese.

Pravednost

Ima li ijednog učenika da nije osjetio nepravdu, bilo da je to njegov subjektivni osjećaj bilo da mu je zaista nepravda učinjena namjerno ili nenamjerno od strane nekog manje senzibilnog profesora?  Mladi ljudi često i ne razumiju propise koji im se nameću, u prirodi im je da se bune i bore za svoja učenička prava bez obzira jesu li u pravu ili ne. Tako je bilo i u Medresi, ponekad se učeniku učini nepravednim što ga baš tog dana kada nije spreman neki profesor prozove da odgovara, a što onog drugog preskače jer mu je neki rod, komšija, zemljak ili samo draži; nekada da je zakinut za nešto drugo, ali uvijek, i uvijek je imalo na nešto i nekoga da se žali.

I žalili bi se, najviše razredniku na časovima odjeljenske zajednice profesoru Tešrifu Šačiću, a on bi u svojoj mudrosti gasio te vatre, smirivao i ublaživao nemire. Autor se sjeća jedne česte sentence kojom bi počinjao odgovor na ukazivanje skoro svake „nepravde“ od strane profesora ili uprave škole: „Koga je molit, nije ga ljutit – vodu što piješ nemoj mutit.“ Ne bi učenicima bilo baš pravo, ali bi je uvijek smijehom ispratili, ali i dalje im ne bi bilo pravo.

Autoru se čini da nije bilo profesora na kog neko od učenika nije imao pritužbu za pravednost pri ocjenjivanju, osim za Profesora. Čak, i oni koji bi dobili jedinicu kod njega, prihvatali su bez srdžbe i ljutnje, jer su znali da su pravedno ocijenjeni. I to je tako bilo – ko je znao za pet, bez obzira da li je spadao u grupu discipliniranih ili ne, dobijao je pet, a ko je znanjem zasluživao jedinicu, makar i bio najomiljeniji, najdiscipliraniji, pa čak rod ili rođeni brat, dobio bi jedinicu.

O takvom jednom događaju su i kolale priče po Medresi, a mnogo godina docnije na autorov upit Profesor mu je i sam ispričao, pa neka se ne ljuti njegov brat, koji je danas ugledni alim, što će je ovdje zabilježiti kao svjedočanstvo jedne nesvakidašnje istine i pravičnosti. Događaj se zbio nekoliko generacija prije autorovog prijema u Medresu, koju je pohađao i Profesorov mlađi brat. E, baš tog svog brata, koji se nije najbolje snašao pri odgovaranju ostavio je u avgustovski popravni rok. Vjerovatno misleći da će mu makar tada popustiti, nije se baš najbolje spremio. I kako je Profesor pripovijedao, vratišvi se kući, majka ga je pitala:

  • Položi li, sine?
  • Jok, obori me tvoj sin!
  • Nije, nego moj sin nije učio – odgovori mudra majka.

Da, rođenog brata nije htio bez znanja propustiti, a onda je nastavničko vijeće mimo njegove volje popravilo ocjenu i, hvala Bogu, takva lekcija nije ostala samo na njegovom mlađem bratu kojeg je lišila iluzija, pomogla mu da shvati ozbiljno nauku i završi ne samo Medresu već i fakultet islamskih znanosti u dalekom svijetu, te danas postane jedan od uglednih alima i misionara u bošnjačkoj dijaspori.

Da, ne bi neko pogrešno razumio, i sam autor, kako je naglasio, nije baš briljirao na Profesorovom predmetu, i da nije bilo jedne situacije o kojoj će docnije govoriti, vjerovatno bi prošao slično.

U tome je bila veličina Profesora Muftije Zukorlića, da Vas svojom pravičnošću uvjeri da ste sami sebi dali ocjenu koju zaslužujete.

***

Pored načelnih stavki koje je autor istakao o karakteru Profesora, koje mogu posvjedočiti još i stotine drugih medresanata, ovaj dio teksta ne bi bio potpun bez još nekoliko ličnih segmenata koji se tiču njihovog odnosa. Istom metodom, izvlačeći ih iz fragmenata sjećanja, autor je odlučio da ih ovdje epizodno poreda kako bi što više ukrotio ovaj tekst koji se već odviše rasplijenio i ozbiljno prijeti da ga zakuje narednih mjeseci za tastaturom u pokušajima da ispriča sve ono što svjedoči i što osjeća prema ovom insanu, jer mu se čini da tako iznova živi uz njega, kao da je opet tu da posavjetuje, razmijene ideje, pokrenu neke projekte ili jednostavno razgovaraju o nauci, društvenim događanjima ili, pak, životnim kušnjama i izazovima.

SOFTA

Prvih mjeseci školovanja, kada su se donekle svikli na medresantski život, autor je od profesora maternjeg jezika, kao već „afirmirani pjesnik“ s nekoliko strofa objavljenih u lokalnim listovima, dobio poziv da prisustvuje Inicijativnom odboru za formiranje redakcije lista učenika Softa. Koliko je samo to bilo golemo, učenički list!

Negdje sa ikindije, umjesto na čas geografije, autor se, skupa sa odabranim učenicima starijih razreda, penjao na sprat gdje se nalazila zbornica u kojoj se trebao održati sastanak. Na tom spratu Uprave, bilo su tek direktorova i sekretareva kancelarija i dvije sale za sastanke, od kojih se veća zvala Zbornica.

Dok su sjedili za velikim stolom, prvi puta uvaženi i ravni đacima starijih generacija, autor je pomalo rastao, postojao važan. Očekivao je da će im se pridružiti urednik Glasa islama, prof. Fehim Kajević, i možda još direktor i neko od profesora kod kojih već ima nastavu, i radovao se prilici da bude u njihovom društvu, u glavi razvijajući „velike“ ideje kojim će zablistati na predstojećem sastanku i steći autoritet među starijim kolegama.

I taman dok su se stariji učenici poluglasno natjecali u intelektulanim superiornostima, jedni drugima dokazujući da poznaju posao za koji su delegirani bolje od drugih, da su pravi pravcati maheri u novinarstvu, kolumnama i izradi intervjua – na vrata se pojavi cijela elita Mešihata Islamske zajednice, njih deseterica, na čelu sa muftijom Zukorlićem.

U Sali nasta mrtva tišina, koja potraja sve dok Muftija ne nazva selam i poče da im se obraća sa tolikim poštovanjem i uvažavanjem kakvo nisu do tada doživjeli. Pričao je sa njima kao sa sebi ravnim. Govorio je o važnosti osnivanja časopisa, misiji koju jedno glasilo učenika vjerske škole može imati za širenje islama. A onda, kao da se tim poslom bavi cijeloga života, detaljno o načinu formiranja redakcije i časopisa. Autor se sjeća termina „Ogledalo časopisa“, potrebe formiranja rubrika – haman cijele koncepcije i kostura časopisa. To znanje i iskustvo sa kojim je govorio proisteklo je iz formiranja časopisa Glas islama i pozicije glavnog urednika koju je prvu godinu od osnivanja ovog lista obnašao. Predložio je i da se Softa registrira kao podlistak Glasa islama. A onda je sve pozvao da daju ideje i sugestije kako da izgleda fizionomija časopisa, posebno naglašavajući da to treba da bude naš, đački časopis.

Zamisli, da mi damo pred Muftijom ideje!? Mi, učenici! Ne pred nekim drugim profesorom, već baš pred njim! Autor se ne sjeća da se iko javio. Razumijevši to, Profesor se osmjehnu, pozva svoju delegaciju da ih ostave sa Fehimom i omoguće da rade na časopisu.

I eto, autor je tada i naredne četiri godine bio ponosni član „Softe“, u njoj objavljivao prve ozbiljnije radove, i nikada ali baš nikada, ni on niti neko drugi, nije doživio cenzuru, iako se radilo o đačkom glasilu vjerske škole u kome su učenici, pored vjerskih, pisali o običnim temama, objavljivali poeziju, prozu, iskazivali prve nemire, možda ostavljali i po neku šifru svoje zaljubljenosti.

PROMJENA IMENA

Ove detalje malo ko zna, i vjerovatno će izazvati čuđenje savremenih čitalaca.

Rođen u poznom komunističkom periodu, cvjetanja bratstva i jedinstva, autora niko nije pitao kako će ime da mu daju.

Kada je malo odrastao, rekli su mu da je jedna komšinica poslije njegovog rođenja došla i izrazila želju da mu daju jedno ime koje nije iz muslimanske tradije, u tom dobu popularno, takozvano, međunarodno ime. Ovo da je bilo međunarodno nije bila istina, a tvrdnja da je popularno jest. U Novom Pazaru i drugim sandžačkim gradovima bilo je tih godina mnogo dječaka koji su obilježeni tim i drugim “međunarodnim“ imenima.

Odrastajući, autor je u knjizi odabranih muslimanskih imena uzaludno pokušavao da pronađe svoje ime. Imena njegove braće, pa i drugara – sva su bila u toj knjizi. Ali, njegovog nije bilo. Odrastajući u okrilju džamijskih harema i mekteba, to bi ga s vremena na vrijeme kopkalo, ali kao maloljetan nije mogao Bog zna šta učiniti.

E, onda je došla Medresa. U trećem razredu, na časovima Konverzacije, Profesor bi često kada bi prozvao autora da nešto odgovori, kazao: „Znaš li da se kao ti zvao jedan od poznatijih papa. Bio je izrazito markantna ličnost.“

Nije Profesor govorio da mu ime ne valja, da nije muslimansko, izrazito katoličko, već da se kao on, zvao jedan od poglavara rimokatoličke crkve. I to je govorio na tako prirodan način, bez pogrde, bez bilo kakvih pežorativnih namjera, da je u autoru ubacio crv sumnje koji je vremenom toliko narastao da je donio čvrstu odluku da se jednom za svagda oslobodi tog imena.

To nimalo nije lahko i jednostavno. Cijelog života se zoveš, i svi te tako zovu, i znaju – e sad trebaš svima jasno i glasno kazati: „Od danas nisam taj i taj, već ovaj i ovaj!“ Međutim, toliko su bile upečatljive Profesorove riječi, da je autor donio čvrstu odluku da to uradi.

Tih dana, na časovima Kiraeta učili su jednu suru gdje se spominjao jedna od Božijih poslanika – rekao je sebi: „Ovo ću!“

Na proljeće, baš danom svog rođena, sa navršenih osamnaest godina, odlučio je da sprovede svoju namjeru. Sa koliko su ga čuđenja samo gledali u odjelu SUP-a kada je pitao kako da to učini, čini mu se da im do tada niko nije došao sa sličnim zahtjevom. A onda je trebalo preko mjesec dana, i pribavljanja više od trideset dokumenata da bi se u stvarnosti i dogodilo, da mu u dokumentima umjesto onog „međunarodnog“ bude upisano ovo današnje ime.

Navikavanje okruženja na taj novitet, također nie bilo jednostavno. Ali, vremenom, pokrenulo je jedan novi trend – mnogi nosioci „međunarodnih imena“ odlučili su se na isti korak.

Godinama kasnije, autor je ovaj događaj spomenuo Profesoru i priznao da mu je bio sebeb da promijeni ime. Njemu je to bilo drago, i vrlo često bi i drugima, kada bi ih upoznaovao sa autorom, prepričavao taj događaj.

„OVO JE ŠTO SI PJESNIK, ALI NE GOVORI NIKOM“

Autor nije bio učenik generacije, ali je spadao među bolje đake. Doduše, više u društvenim naukama, jer se za rana odlučio da poslije Medrese upiše studije književnosti. Baš zato se negdje od trećeg razreda ohladio od nekih predmeta, posebno matematike i arapskog jezika.

Nesreća sa matematikom bila je što je još u osnovnoj školi znao da će upisati Medresu, a tada nije bilo matematike kao predmeta u njoj. Baš u njegovoj generaciji se uvodi, i to iz jednog posve plemenitog razloga.

Dešavanja devedesetih godina, nanijela su mnogo muke sandžačkim Bošnjacima. Na desetine hiljada ih je prebijeno, a oni koji su bili društveno aktivni, izdani od strane političara, ostavljeni su na milost i nemilost Miloševićevog režima. Jedan od najvećih tragičara tog doba bio je i rahmetli profesor Hajriz Kolašinac, koji je, nakon bjekstva i izdaje političkog rukovodstva, od strane Miloševićevog režima označen za „vojnog stratega“, uhapšen sa još dosta partijskih drugova i podvrgnut teškim mučenjima u kraljevačkom zatvoru.

Nakon izlaska na slobodu, od prof. Kolašinca su se svi iz nekog straha ograđivali, a vrijeme nije bilo nimalo lahko. Jedini koji mu je tada pomogao bio je muftija Zukorlić koji ga je pozvao da predaje u Medresi i tom prilikom u plan i program uvrstio Matematiku i Informatriku, te mu, radi što značajnije norme, dodijelio i predmet Odbrana i zaštita.

Profesor Kolašinac je bio divan čovjek, ali sa velikim traumama od svega onog što je prošao. Autor na žalost, nije uspio da nešto značajnije prodre u matematičke oblasti, već je vrijeme na časovima koristio da što više razgovara sa profesorom o društvenim temama, pa ponekad i o onom što je prošao, iako to ne bi izašlo na dobro.

Arapski jezik je bio druga priča. Prožimao se kroz sve vjerske predmete, pa je opet moralo koliko-toliko da se uđe u njegovu suštinu. Međutim, desilo se u drugom polugođu četvrtog razreda, da poslije, kako je autor mislio, zagarantirane trice, iz Konverzacije zalijepi jedinicu. I to k’o vrata! Svega nekoliko nedjelja prije mature!

S obzirom na ostale ocjene, računao je na odličan uspjeh, koji bi imao i sa dvojkom iz Konverzacije, koi bi ga oslobodio polaganja diplomskog ispita iz većine predmeta. Ali, ta jedinica… Da još bude crnje, bilo je puno učenika koji su trebali dobiti drugu ocjenu, pa da on dođe na red za odgovaranje. Čas po čas, hefta po hefta, svelo se to na još posljednji susret i zadnju mogućnost da se izvuče.

Te srijede, Profesora nigdje na vidiku. Čas je uveliko tekao i, dok su, ostale kolege, raspravljale o odijelima i kravatama za maturanstku akademiju, autor je snevoljeno čekao da se na platou Mešihata pojavi Profesor.

Skoro da je i izgubio svu nadu, odavno je već odzvonilo, donekle i pomiren sa sudbinom, spuštene glave kao noj, tužan i nesretan, džorio je na ulaznim vratima Medrese, kad ga Profesor pozva: „Pjesnik, nisam zaboravio. Trči u zbornicu i donesi dnevnik.“

Nekako je u dva-tri koraka preletio stepenice, od razrednog uzeo dnevnik, i strčao do Profesora. A on, zaključujući ocjenu, reče: „Ovo je što si pjesnik. Ali, ne govori nikom.“

I NA KRAJU, FAKULTET

Rekoh da se autor, na čuđenje mnogih koji su ga već vidjeli negdje u Arapskom svijetu, još ranije odlučio studirati književnost i jezik. Ne bi bila istina kada bi kazao da je i to na nagovor Profesora, ali jest i on, po malo, doprinio da prevagne književnost u odnosu na islamske nauke.

Na jednom od onih dijelova časa „Pitajte da ne bude pitani“, neko od učenika je upitao Profesora šta im predlaže, gdje da nastave studije. Govorio je o važnosti nastavka školovanja, mogućnostima, potencijalnim profilima. Autor nije siguran, i to je propustio priliku pitati dok je mogao da li je namjenski tako kazao ili ne, ali je po prvi puta govorio i o važnosti svjetovnih nauka, naglašavajući „Da bi nam (Islamskoj zajednici) trebalo i par profesora književnosti i novinara“. 

To je dodatno prelomilo autora koji je bio na klackalici da li da se te jeseni otisne u nepoznati arpaki svijet ili Sarajevo. U stvari, vjerovatno se već bio odlučio za Sarajevo, ali mu je, ipak, srce bilo mirnije.

Nakon položenog maturskog ispita i preuzimanja diplome, a prije nego li se prvi puta otisnuo ka šeher Sarajevu, još jednom se posavjetovao sa Profesorom. Bilo je to u ljetnjoj bašči „IHO kluba“, u atrijumu zgrade „Vakuf“, gdje je Profesor u svom kružoku često divanio i gdje bi se okupljali svi željni znanja i mudrosti.

Prišao mu je i rekao da želi da upiše studij književnosti u Sarajevu, te da moli za savjet. Profesor ne samo da je odobrio i ohrabrio ga u toj odluci, već je i dao nalog sekretaru Samiru Škrijelju da u njegovo ime pripremi preporuku za upis na fakultet.

I tako je i bilo. Naoružan diplomom „Gazi Isa-beg“ Medrese i preporukom predsjednika Mešihata, muftije sandžačkog Muamera Zukorlića, na samom početku XXI stoljeća otisnuo se u novi svijet, drukčiji od svega onog što je do tada vidio.

MEDRESA

Posted on by jahja fehratović

AKADEMIK MUFTIJA MUAMER ZUKORLIĆ – VIŠEDIMENZIONALNA LIČNOST NA RAZMEĐU CIVILIZACIJA, VREMENA I PROSTORA II

Medresa, eh Medresa…

Tog perioda života se autor sjeća sa najvećom toplinom, jer je to vrijeme izrastanja, kada se pogled razmagljuje i oči krupnjaju, a korak postaje čvršći i veći. Kada ideš sokakom, kao da ne tičeš zemlju, preskačeš bare i juriš nekud naprijed. A gdje? E pa sad, trebalo bi da osvajaš nove horizonte. Od djeteta postaješ dečkić, od dečkića momak i na pragu si da izrasteš u čovjeka. Zato valjda i toliki lomovi u svršenicima osmoljetke, koji i nisu do kraja svjesni odluka koje donose, pa im često porodica i prijatelji pomažu, ili odmažu, da donesu sudbonosne odluke. Imaš osjećaj kao da si glina i da bi svi da te izvajaju u onaj oblik koji im je blizak ili potreban. Jedni bi da postaneš ljekar, drugi inžinjer, treći pravnik, četvrti ekonomist, peti… kako je kome šta blisko i šta mu fali: zdravlje, životni prostor, pravda, novac… ili, pak, šta je trend i pomodarstvo. Slabo ko tangira afinitete, talente i želje samog tog „materijala“ koji postaje nalik glinenom golubu, stoji na na nekoj pristojnoj udaljenosti kao meta i čeka čije će zrno iz vazdušne puške da ga obori, da mu zapečati sudbinu. Pa, ako se zgodi da ga strijelja baš u srce i ono što mu je i samom milo, blago njemu. A ako tome što cilja drhte ruke ili je slabovid pa promaši cijelu metu, ili makar okrzne i vjetrovim fijkom obori tog nesretnog goluba, osta njemu muka: niti je kadar da se odupre i stane na noge niti sposoban da tako napola strčeći hoda kroz cijeli život.

Mnogo prije nego je autor završio osnovnu školu, znao je da će njegova dalja sudbina biti Medresa „Gazi Isa-beg“, i nije bilo te sile koja bi i da je htjela mogla da ga prelomi drukčije. Kao dijete mekteba, čeznuo je za tom školom, koju nije baš bilo lahko upisati. Primalo se jedno odjeljenje, a kandidata sa svih prostora Sandžaka, Srbije, Crne Gore, Kosova, Makedonije, mnogo djece važnih roditelja, mnogo autoriteta koji su imali svoje kandidate… Za kratko vrijeme postojanja, svega nekoliko godina, izrasla je u najeltiniju srednju školu u regionu, zahvaljujući prije ostalog dvojici neimara naše savremenosti: predsjedniku Mešihata Islamske zajednice Sandžaka muftiji Muameru Zukorliću i njegovom iskrenom prijatelju i saborcu direktoru prof. Mevludu Dudiću koji su, pored podizanja infrastrukture i izgradnje prvih zgrada Muške mederese u haremu Altun alem džamije i Ženske u haremu Bor džamije, mnogo napora ulagali u školovanje kadrova. Skoro svi svršenici Medrese su posredstvom Mešihata slati na prestižne islamske univerzitete u Egiptu, Libanu, Siriji, Turskoj, Jemenu, Maleziji, Kuvajtu i drugim zemljama islamskog svijeta, i otuda se vraćali puni znanja i želje da doprinesu duhovnoj obnovi svog naroda.

Postati softa, učenik medrese, i sanjati o odlasku u neku od tih dalekih zemalja u vremenu embarga, izoliranosti, zatvorenosti, terorizacije, straha, neimaštine i sveopćih pokušaja za migracijama bilo gdje izvan balkanskog grotla – postao je san mnogih momčića koji su odrastali u grču neizvjesnosti, zebnje, bijede i snalaženja. Prilika da ne samo postanete čovjek, već i mnogo više od toga.

Iz tog perioda, autor se sjeća nekoliko fragmenata, koji su prilično obilježili njegov život.

Prijemni ispit

Tog vrućeg junskog dana u Haremu Altun-alem džamije kao da se sjatio cijeli dunjaluk. More čovječuljaka, roditelja, rodbine, efendija došlo od svukuda i čeka.

Vidiš kako podrhtavaju, a prave se da im nije ništa dok čulje uši da budu pozvani pred komisijom. A komisija strašna. Bog ti dao, muftija Zukorlić, direktor Dudić i još nekoliko profesora.

Kako ko izađe, svi strče do njega i pitaju: „Kako bi? Šta bi? Šta pitaju? Kako pitaju? Šta traže?“ Milijardu nekakvih teškoih pitalica, a onja veselik pokušava da dođe do zraka. Najčešće ni sam ne zna kako je bilo, umro na nogama, spucala ga trema, nit je s ovog niti sa onog svijeta. Odgovara kratko i nepovezano. Nešto smrdljači i jedva čeka da mu se put otvori da može da sjedne negdje na džamoijskom trijemu. A ostali očiju punih suza, na ivici da vrisnu, prate mu leđa, već napola razoružani i spremni da polože olovke i traže neki drugi selamet.

Penjući se uz stepenice ka drugome spratu gdje ga ta strašna komisija zasijeda, autoru se krate noge. Kako koji stepenik preskoči, sve mu neki tegovi sputavaju korake. Najzad staje pred vrata, kuca i nekako naziva selam.

„Bujrum, momčino!“ – poziva ga direktor Dudić.

Bože Milosni, kako li to samo preživio. Nekako u behutu. Ne znam da li su ga uopće pitali šta od onog što je uobičajeno, jedino čega se autor sjeća jeste jedna po malo nemila situacija zbog koje mu se umalo svijet srušio, vjerovao je da će biti oboren.

Neko od članova komsije pitao je u kom mektebu išao, i kada je autor kazao, nije mu se svidjelo. Nešto je imao portiv tog efendije, šta li već. I nije više bilo važno ni što je autor tri puta sklopio hatmu, i što je pucao od želje d aupiše školu za koju se od kada zna za sebe spremao. Sve se nekako sručilo u trenu. Činilo mu se da to komisiju nije zanimalo.

Nastalo komeškanje među članovima komisije. Nekoliko trenutaka niko nije obraćao pažnju na snevoljenog kandidata koji je haman bio na ivici suza, već su članovi komisije međusobom razmjenjivali neke riječi koje do njega nisu ni dopirale.

Taman kad se pomirio sa sudbinom, i borio se da ne popuste očni mišići koje je grčevito stezao kako se niz obraze ne bi spustile brazde, na njega obrati pažnju predsjednik te strašne komisije, muftija Zukorlić. Osmjehnu mu se toplo i, okrenuvši se ostalima koje kao da zaledi pogledom reče: „Ne brini, bit će to dobro.“

Poslije nekoliko dana, mnogo pribraniji, svjestan da za njega niko nije mogao urgirati, a znajući da za druge jeste, i jedini adut koji je imao srušio se time što neko iz te strašne komisije ima antagonizam prema njegovom mektebskom efendiji, nije vjerovao da će biti uopće iznad crte. Prvo je tražio svoje ime od pozadi, krenuvši od devedeset i nekog broja na niže. Spuštao se na osamdeset, pa sedamdeset, šezdeset, pedeset, četrdeset, trideset… Tu je staja crta. Primalo se trideset učenika. Sada je već znao da je među sretnicima, ali nije baš vjerovao da će svoje ime pročitati tek u vrhu liste. Postale su mu jasne one Muftijine riječi. Da, zaista je sve ispalo dobro. Postao je ponosni SOFTA, učenik najprestižnije škole ne samo u svom gradu već i mnogo, mnogo šire.

I da, u ušima mu odzvanjaju one veažne riječi rahmetli akademika muftije Muamera Zukorlića upućene generaciji maturanata Medrese „Gazi Isa-beg“ 2021. na posljednjoj akademiji na kojoj je fizički prisutvao: „Život je preskup i prekratak da biste radili jeftine stvari. I da biste ga živjeli jeftino. I da biste živjeli da živite. I da biste jeli da radite i radili da jedete. I spavali da radite i jedete… Zato vam ne treba ni škola, ne treba vam ni knjiga, ne treba vam ni trud. To rade životinje bez jednog razreda škole. Naša, vaša misija je više od toga. I ako ste počešćeni da primite knjigu Kitab, Kur’an… u desnu ruku i da imate sunnet Poslanika, s.a.v.s., u drugu ruku – pa kako da ne uspijete!!“

AKADEMIK MUFTIJA MUAMER ZUKORLIĆ – VIŠEDIMENZIONALNA LIČNOST NA RAZMEĐU CIVILIZACIJA, VREMENA I PROSTORA (I)

Posted on by jahja fehratović

Zalazimo u posljednji mjesec najteže godine koja je zadesila bošnjački narod u XXI stoljeću, godine u kojoj je preselio njabolji među nama, naš, moj akademik muftija Muamer Zukorlić.
Dugo se kupilo, i večeras poče polahko da izlazi iz utrobe… Ne radi velikih riječi, ne radi bilo kakvih političkih i drugih poena, već iz ljudske potrebe i obaveze, iz unutarnjeg poriva, naslage svega onoga što smo prošli, na čemu smo radili, o čemu smo sanjali… Sve se to sklupčalo i sada, u završnici rada na jednom velikom zajedničkom projektu kome smo se skupa radovali posljednjih dana njegovog života, daleko od dnevne politike, svjetala i pozornica, počinje da se, samo od sebe, pretvara u riječi i izranja sjećanje, sjećanja, svjedočenje, svjedočenja… o onome ko je, šta je, kakav je bio taj čovjek, iz posve lične perspektive, ličnog poriva i doživljaja. Pa eto, otuda i potreba da, zbog svih sramnih i sramotnih riječi, objeda, potvora, niskih udaraca, pokušaja zloupotreba prethodnih jedanaest mjeseci, to svoje lično, po malo i intimno, podijelim sa vama, dragi prijatelji, ne radi sebe, ne treba mi to, svoje ime i prezime gradio sam i gradim ličnim radom i djelima, već radi sjećanja na jednog istinskog velikana, pouka i poruka svima nama. Bit će ovo jedno donekle i teško objelodanjivanje, ali iskonsko i istinito, zato unaprijed molim da se svako ko ne želi ne osvrće na njega, a posebno suzdrži primitivnih komentara, pogotovu uvreda na lik i djelo čovjeka koga sam volio i volim, i koji mi je bio mnogo više od prijatelja.

Akademik muftija Mumaer Zukorlić, pored svega ostalog što se o njemu ima kazati, predstavlja i jednu nesvakidašnju višedimenzionalnu ličnost čije je djelovanje obilježilo živote mnogih generacija , i čiji će lik i djelo postati inspiracija onima koji tek dolaze. Oni među nama koji su imali privilegiju da ga izbliza upoznaju, sa njim sarađuju, rastu, grade, sanjaju, zidaju i promiču civilizacijske, naučne, obrazovne, kulturne, nacionalne i političke vrijednosti u obavezi su da stječena znanja, iskustva i vještine prenesu i ostave u naslijeđe svima onima koji žude da svoj život ustreme prema načelima pravednosti i pravičnosti, postignu harmoniju u duhovnom i materijalnom, koji čeznu za puninom života i tragaju za smislovima i vrijednostima koje nadilaze ovozemnu ispraznost i ništavilo. Ovaj rad predstavlja tek skicu jednog drukčijeg pristupa liku i djelu ovog velikana našeg doba i skromni doprinos nastajanju literature o njegovom vizionarskom strategijskom kreiranju temelja jednog naroda na putu sveopćeg uzdizanja kroz prizmu njegovog učenika, saradnika, kolege, saborca i, nadasve, prijatelja, te stoga ni ne može biti do kraja oslobođen ličnih zapažanja i imati krajnju objektivnost i naučnu suzdržanost, ali će autor ipak nastojati, koliko god to bude moguće, zadržati takav pristup.

I. UPOZNAVANJE I PRVI SUSRETI

Prvi susret autora ovog teksta sa akademikom muftijom Muamerom Zukorlićem, koliko god to bivalo apsurdno, bio je još u ranom djetinjstvu, u višim razredima osnovne škole, kroz prisustvovanja hutbama u Altun alem džamiji petkom i predavanjima u Arap džamiji četvrtkom u ranim devedestim godinama dvadesetog vijeka. Dakle, u onom vremenu uspostave Mešihata Islamske zajednice, oformljivanja „Gazi Isa-beg“ medrese, odnosno buđenja islama i preporoda koji je svojim dolaskom u Novi Pazar donio rahmetli muftija Muamer Zukorlić. U tom periodu, kao uzoran mekteblija, autor je redovito prisustvovao vazovima i predavanjima koje je držao muftija Zukorlić, iako većinu onoga što je govorio nije ni razumijevao. Ali, energija, krcate džamije, prijemčiv interaktivan stil sa slušaocima, harizma, dosjetke i nadasve duhovnost kojom je zračio predavač – plijenila ga je, kao i većinu sugrađana koji su se tiskali jedni drugima u leđa kako bi prisustvali tim nesvakidašnjim predavanjima. Bila je to svojevrsna na našim prostorima neviđena vjersko-obrazovno-odgojna katedra koja je u predinternetskom dobu predstavljala revoluciju za širi sandžački prostor.
U tom periodu, dva su događaja ostavila dubok pečat na autora. Prvi se dogodio pred Arap džamijom poslije jednog od tih postakšamskih predavanja četvrtkom. S obzirom da je bio jako malehan, tek peti ili šesti razred osnovne škole, nije se uspijevao lahko nositi sa masom koja bi, po završetku predavanja, nahrupila na džamijska vrata, hitajući da tih preostalih pola sahata pred jaciju negdje u kahvečajnici popije kafu ili čaj i prodiskutuje o onome čemu je prisustvovala, najčešće prepričavajući neke od dosjetki koje je Muftija u toku vaza iznosio. Ne uspijevajući da se izbori sa masom, među posljednjima je izašao iz džamije i prilično nevješto vezivao pertle na patikama. U tom trenutku je, haman zadnji, iz džamije izišao lično Muftija, i sam krenuvši da veže pertle na cipelama u skoro jednom potezu. I odmah zatim, skoro ponizno, sa puno topline i osmjehom, nazvao je selam i pružio ruku djetetu od nekih jedanaest godina sa toliko uvažavanja i poštovanja kao da pred njim stoji neki ne njemu ravan nego mnogo značajniji i veći autoritet. To je u trenutku zaledilo dječaka, ali i u njemu usadilo ljubav koja više nikada, pa i trenucima usplahirenosti, nije mogla da zgasne.
Drugi događaj zbio se možda godinu, godinu ipo docnije kada je taj dječak bio pri kraju osmogodišnjeg školovanja, u poznu jesen. Kako je živio u prigradskom naselju iz koga se u centar grada dolazilo ili pješačeći nekih pola sahata ili gradskim prijevozom koji je tih teških restriktivnih godina nailazio mnogo rjeđe nego mu je red vožnje predviđao na sahat vremena; išlo se na lutriju: dođete na stajlište nekih desetak minuta prije voznog reda i čekate, nekada pet-deset minuta, a nekada i dva sahata, jer zna okasnit, zna poranit, a zna i uopće ne doći. Stajao je taj dječačić na stajalištu skoro sahat vremena i brojao rijetka auta koja su prolazila magistralom, jer goriva skoro i da nije bilo; ono do koga se dolazilo nabavljalo se kod dilera u plastičnim flašama ili balonima, kupovalo na litru, tako da su samo oni privilegirani, čak i među onima koji su imali automobile, mogli redovito voziti. Iz naselja se skoro niko koga je poznavao nije pojavljivao. Međutim, u jednom trenutku se, izlazeći iz krivine, pred njim zaustavio bijeli „Golf 2“, otvorio se prozor – i sa pozicije vozača začuo se prodoran glas „Selam alejk dečki, treba li prijevoz?“ Pred njim se ukazala ličnost muftije sandžačkog Muamera Zukorlića. Ni dan-danas autor ne zna šta je i kako je odgovorio – da li je nazvao selam, da li je nešto promrmljao, kako se uopće snašao… jedino se sjeća da je ušao u automobil na poziciju suvozača i shrvan tremom i milinom sve vrijeme te vožnje od desetak minuta nije uspio progovoriti ni riječ. Sjeća se samo da je Muftija govorio da se vraća iz Orlja, da nedjeljom obavezno ide s djecom kod roditelja, da ga je vidio na stajalištu i, prepoznavši ga iz džamije, stao da poveze. Autor ne zna ni da li se na kraju uspio zahvaliti, ali dobro se sjeća da je bio zaboravio kuda se uputio i odmah se sa platoa tadašnje zgrade Vakuf, u čijem je gornjem nivou bila smještena Medresa i kabinet Mešihata, dokle ga je Muftija dovezao, okrenuo i od uzbuđenja i miline brzim korakom vratio kući.
(prvi dio)

 ©jahjafehratovic.com

MIR NA BALKANU NEMA ALTERNATIVU, BEZ MIRA NEMA BUDUĆNOSTI

Posted on by jahja fehratović

*Obraćanje u Narodnoj skupštini Republike Srbije, Prva posebna sjednica, 14. 9. 2022. godine

Poštovani predsjedavajući, poštovani predsjedniče Republike Srbije sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici!

Jučerašnje naše zasijedanje i ova današnja rasprava predstavljaju nešto o čemu trebamo otvoreno i objektivno govoriti.

Ja sam se jučer, kao narodni poslanik bošnjačke nacionalnosti, nekoliko puta osjećao, ako hoćete iskreno, kao strano tijelo. Svi ovi ljudi koji su govorili, uglavnom su govorili o tome kao da u ovoj državi žive samo pripadnici srpskoga naroda. Jedini koji je pored Srba spominjao i ostale narode u ovoj državi jeste predsjednik Republike Aleksandar Vučić, i to treba ovdje kazati iskreno i biti zahvalan na tome.

Naravno, pitanje Kosova nije samo pitanje albanskoga i srpskoga naroda.

Spremajući se za ovu sjednicu, prethodnih dana sam boravio nekoliko puta u Mitrovici, želeći da vidim zaista kako žive ljudi tamo, s obzirom da je Mitrovica grad koji je jako blizu Novoga Pazara. Bio sam i u srpskom dijelu, bio sam i u albanskom dijelu. Ali, znate šta? Ta dva dijela spaja nešto što se zove: Bošnjačka mahala. Kada iz srpskog dijela hoćete preći u albanski dio, vi morate proći kroz Bošnjačku mahalu.

Hoću da kažem da, kako god u Srbiji žive i Srbi i pripadnici drugih naroda, i na Kosovu žive Albanci, Srbi, ali i Bošnjaci, i Romi, i Aškalije, i Egipćani, i Goranci, pa čak i jedan manji dio Turaka.

Kada pokušavamo govoriti o ovim stvarima, trebamo uzeti u obzir da je to prostor, kao što je prostor cijelog Balkana, multikulturalan, koji podrazumijeva život svih ljudi na tom prostoru.

Ono što mi je ostalo upamćeno, urezano, prilikom tih boravaka tamo jeste da sam vidio veliku želju za životom, veliku želju i kod pripadnika srpskog naroda i kod pripadnika albanskog naroda, a i kod pripadnika bošnjačkog naroda.

Također sam mnogo vremena tih dana proveo sa studentima bošnjačke nacionalnosti koji studiraju u Mitrovici, kojih ima više stotina i koji iz prve ruke osjećaju šta znači život u tom dijelu našeg prostora.

Dame i gospodo, ono što smo jučer čuli od predsjednika Republike Srbije predstavlja jedini način kako da izađemo iz ovih problema. Pitanje Kosova je veliki čvor, on se ne odnosi samo na prostor Kosova ili na prostor Srbije, on se odnosi na prostor cijelog Balkana. Jako me je obradovalo to što sam čuo da konkretnog, jednobraznog, jednorodnog rješenja nema.

Kada sam aplaudirao predsjedniku kada je spomenuo da neće slati u kovčezima niti djecu majkama albanske niti srpske nacionalnosti – bio sam usamljen u tome.

Ja pripadam generaciji koja je odrastala devedesetih, koja je pamtila sve ono što se događalo devedesetih, koja nosi traume iz tih devedesetih. Kroz moj grad Novi Pazar su tih devedesetih godina prolazile kolone i kolone izbjeglica sa Kosova. Kroz moj grad su tih godina prolazile hiljade i hiljade izbjeglica albanske nacionalnosti. Na moj grad je palo mnogo, zaista mnogo NATO bombi. To su traume koje pamti moja generacija.

U ime generacije moje dece, u ime generacije svih nas, ja tražim i zahtevam zaista od predsjednika i svih nadležnih, i ne samo od predsednika Republike Srbije, već svih koji utiču na ovo pitanje, da ne dozvole da naša djeca imaju one traume koje smo mi imali i koje su obilježile naša detinjstva.

Molim vas da učinite sve što možete da očuvate mir, da očuvate suživot, da očuvate ono što je važno za svakog građanina ove države, jer bez toga nema opstanka i nema budućnosti na ovim našim prostorima.

Nemamo se čemu nadati ukoliko ne očuvamo mir.

To nije pitanje jednog naroda, to nije pitanje dva naroda, to je pitanje svih naroda na Balkanu, to je pitanje svakog pojedinca. Na kraju, to je pitanje svakog čoveka na ovim našim prostorima. Hvala.

ALEKSANDAR VUČIĆ, predsjednik Republike Srbije:

Zahvalan sam, gospodine Fehratoviću, na rečima koje ste izgovorili, na onome što ste primetili. Tačno je da je mir najvažniji i kao što sam rekao i juče, daćemo sve od sebe da taj mir sačuvamo.
Tačno je da u Srbiji ne žive samo Srbi, žive i Mađari i Bošnjaci i Albanci i Romi i Slovaci i Rumuni i Rusini i Bugari i mnogi drugi, tako da, mi se time ponosimo. I zato moramo da govorimo i zato sam se trudio, nikada ne možete, jer ovo je i nacionalna tema, ne samo državna, zato izaziva toliko strasti kod nas Srba, zbog toga se ne ljutite, ali da, vodićemo računa kroz ovu politiku i o pripadnicima svih drugih naroda, razumevajući koliko je za njih značajno da sačuvamo mir i stabilnost.

ALEKSANDAR ORLIĆ, predsjedavajući:

Znači, jel replika bila Fehratović? Jeste.
Izvolite.

JAHJA FEHRATOVIĆ, narodni poslanik SPP

S obzirom da mi je isteklo vreme prije nego sam uspio sve kazati, ja se zahvaljujem i predsjedniku Aleksandru Vučiću što se obratio na moje izlaganje, i želim ovde samo kazati da razumijem da ovo jeste i nacionalno pitanje koje se prije svega odnosi i tiče srpskog naroda i albanskog naroda, ali prosto i mi, mali narodi ili manji narodi na ovim prostorima, smo dio tog pitanja.

Kako sam spominjao Mitrovicu, isto tako Bošnjaci žive i u Peći, u Vitomirici, i u prizrenskoj regiji. I znate kako? Mi se osećamo nekada kao da smo između čekića i nakovnja, a prije bih da se osjećamo kao most spajanja i da damo doprinos, u stvari da se ovo pitanje riješi na dobrobit svih naroda i svih građana ove države i cijelog ovog našeg prostora.

Ostao sam dužan kazati da će poslanici Stranke pravde i pomirenja svakako podržati ovaj izvještaj kao i svako nastojanje da se dođe do rješenja koje je u interesu svih nas. Znam, svjestan sam da kod ovih situacija nije dovoljno da sam jedna strana teži miru, da samo jedna strana teži rješenju, i to je nešto što je najveći problem i treba insistirati svakako od svih da isto tako imaju širinu, da isto tako uđu nekada u tuđe cipele, da razumiju pozicije i da, naravno, u interesu i svog naroda i drugih naroda teže onome što je najbolje za sve nas. Hvala vam.

VJERSKI DIJALOG KAO KLJUČNA SPONA POMIRENJA NA BALKANU

Posted on by jahja fehratović

Zbornik radova / Naučna konferencija na temu: Vjerski mediji i međureligijski dijalog, održana u Novom Pazaru 12. 12. 2021. godine u povodu jubileja 25 godina Glas islama. – Novi Pazar : Media centar Islamske
zajednice u Srbiji, 2022. – ISBN 978-86-82480-00-6. – Str. 18-36; 2‑673.5(497); 316.647.5:2(497); 172.4(497); COBISS.SR-ID 73494793

MOTO

Osnov svake kulture je vjera. Suštinski osnov svake kulture je vjera. Metodološki osnov svake kulture je jezik. Dakle, vjera je ta, ili vjerovanje u širem smislu te riječi, koja definiše osnovne principe ljudskog ili čovjekovog svetonazora, odnosno temeljne principe ethosa – etičkog sistema svakog čovjeka koji, zapravo, predstavlja onaj tvrdi temelj kulture pojedinca i zajednice tog pojedinca.

akademik muftija Muamer Zukorlić                 Besjeda u Narodnoj skupštini Republike Srbije, 13. 9. 2021.

APSTRAKT

Balkan je dio svijeta na kome se od prapovijesti razvijala kultura i civilizacija. Temelji te kulture zasnivali su se na kultovima vjerovanja i vjerskog svjetonazora. U antičkom periodu, stare autohtone balkanske civilizacije – helenska, rimske, ilirska i druge – uz one koje su u poznijem periodu određeno vrijeme ili trajno naselile ovaj prostar – gotska, keltska, slavenska i druge – osnovu svog postojanja temeljile su na vjerskom poimanju, bez obzira na to što je isto proizilazilo iz različitih oblika politeizma. Prožimanjima različitih politeističkih dogmi, dolazilo je i do kreiranja novih vrijednosti koje su postajale prepoznatljiva učenja. Nakon prodora monoteističkih vjera, prvo kršćanstva svih triju oblika (katoličanstvo, pravoslavlje, heretička kršćanska učenja) zatim i islama, te na koncu u značajnijim oblicima i judaizma, oblikovana je konačna vjerska slika cjelokupnog Balkanskog poluotoka. Uslijed snažnog utjecaja tih vjerskih opredjeljenja kod različitih etniciteta, oblikovana je i kultura i duh naroda. U daljim procesima razvijana je i kultura dijeljenja istog životnog prostora unutar koje je neminovno dolazilo i do prožimanja, međusobnih uvažavanja i kreiranja običaja življenja koji su izrodili poseban ambijent jedinstvene pojavnosti u Evropi. Unutar takve ambijentalne cjeline, vremenom su se razvijale različite nijanse bližih odnosa određenih nacionalnih i vjerskih zajednica koje su prozivodile zajedničke kulturne vrijednosti, što je uvjetovano djelidbom istog životnog prostora, pa tako imamo više običajnih praksi i njihovih varijanata koje utemeljenje imaju u najmnaje dva a najviše četiri monoteistička vjerska učenja. Na oblike i intenzitet tih kulturalnih preplitanja vrlo često su utjecale i druge okolnosti, poput reljefa, klime, urbanih i ruralnih područja i drugih prirodnih i društvenih faktora kroz dijahroni i sinhroni presjek balkanske zbilje.

***

Vjerski dijalog je ključ cjelokupnih odnosa na Balkanu. To zaključujemo na osnovu spoznaje da je vjera starija i od naroda, i od države i od kulture. Ona je osnovica postojanja svih naroda na ovom poluotoku. Takvu spoznaju temeljimo na osnovu dokazljive teze da je vjera moć, moć upravljanja i pokretačka snaga pojedinaca i kolektiviteta. Između ostalog, to je i razlog zbog koga smo i mi, Bošnjaci u Sandžaku i Srbiji, kao i drugi muslimani pripadnici Islamske zajednice, imali problema u odnosu na ono što se je događalo 2007. i narednih godina.[i]

Moć vjere

Tvrdnja da je vjera starija od naroda, države i kulture proizilazi iz razumijevanja povijesti Balkana. Prostor Balkanskog poluotoka naseljen je od prahistorije. Svaku ljudsku naseobinu pratio je i određeni oblik vjerovanja, kao osnova cjelokupnog identiteta naroda na kojem je oblikovao cjelinu svog kulturnog obrasca.

Razvoj tog procesa možemo pratiti još od antičkog perioda kada su velike, drevne civilizacije, poput ilirske, helenske, rimske… kroz kultove vjerovanja, idolopoklonstva, paganstva, viševjerja, gradile piramidu vlasti preko koje su izgrađivale apsolutističku moć vladara u odnosu na cjelokupno stanovništvo, gdje su vlastodršci istodbno proglašavani za živa božanstva ili su, u najmanju ruku, uživali takav status među masama svojih podanika. Na tome se temeljila moć ukupnoga postojanja tog državnog aparata koji je izuzetno bio razgranat.[ii]

U onim trenucima, kada dolazi do mijene vjerskog a potom i kulturno-civilizacijskog koda, to jest prijelaza sa paganskog, idolopoklonističkog na monoteističko vjerovanje, javljaju se određene simbioze postojećih kultova sa novom dogmom gdje se događa njihova preinaka i prilagodba iznuđenim okolnostima, i taj kult, ta moć kulture vjerovanja ostaje trajno na ovim prostorima, i to kod svih naroda bez izuzetka, ma kom načinu monoteističkog vjerovanja danas pripadaju – jednom, drugom ili trećem obliku hrišćanstva (ortodoksni, katolički, heretički), islamu ili judaizmu.[iii]

Pretakanje paganskih kultova u monoteističke religije

Važniji momenti na kojima se jasno vidi put oblikovanja matrice kulturnog obrasca iz  religijskog od antičkog perioda do danas najslikovitije se ogledaju kroz tradiciju svetkovanja i praznika. Od paganskih obožavanja kultova, njihovih preinaka i utjecaja na kulturu življenja naroda Balkana ostali su i danas tragovi u skoro svim svjetonazorima. To se posebno jasno prepoznaje u hršćanstvu. Recimo, ranohrišćanski sveci dobrim dijelom predstavljaju simbiozu onoga što je već postojavalo u tradiciji balkanskih naroda i novog, u osnovi monoteističkog, vjerovanja koje je prodiralo sa Bliskog istoka:

“Хришћанство је, дакле, код Словена задржало и неке паганске особине које је црква прихватила и на неки начин ‘благословила’, јер је било много једноставније оденути древне ритуале у хришћанско рухо, него их сасвим искоренити. Тако народ бира поједине cвецe као своје заштитнике, као што је некада свако племе имало своје богове (…) У основи, хришћанској цркви је главни циљ био да уклони највеће богове, док су мање битна божанства и демони углавном остављани на миру. Зато су многи богови постали хришћански свеци (…) Црква, првенствено православна, правила је мудре компромисе, али не зато што је тако желела, већ зато што није имала ефикасније решење за ширење свог учења у одређеним историјским приликама и областима. Можемо, дакле, констатовати један велики, бар хиљадугодишњи континуитет у старој вери, који на неки начин траје и до данашњих дана.”[iv]  

U pravoslavnoj kulturi, naročito rasprostranjeno kod Srba, što je od skora i verificirano ulaskom ove svetkovine na listu Uneskove nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, vjersko-narodni običaj najvećeg ranga jeste kućna ili krsna slava,[v] koja, u suštini, predstavlja preinaku slavenskog paganskog kulta porodičnog božanstva, zaštitnika ognjišta i kućnoga praga, u formu kršćanskog svjetonazora, što mnogi etnolozi pojašnjavaju takozvanom narodnom vjerom Srba. Taj kult je doživio preinake u hrišćanstvu, izmiješao se sa ranohrišćanskim mučenicima koji su vremenom dobili status svetosti te kao takvi i dan-danas predstavljaju jednu od najznačajnijih svetkovina pravoslavnih Srba. [vi]

Kod katoličkih Hrvata su se, recimo, zadržale koledarske proslave, koje također korijene vuku iz paganskog predkršćanskog perioda. I ne samo kod Hrvata već i Bugara, djelimično i Makedonaca i drugih balkanskih naroda.[vii] A one su u suštini, prema tvrdnjama hrišćanskih teologa, etnologa, historičara i drugih autora, ostaci paganizma preoblikovani kroz ruho hrišćanskih dogmi. Ovom krugu čak pripadaju i svetkovanja Božića, Badnjeg dana, katoličkih i pravoslavnih Novih godina koje izvorno potječu od perzijskog božanstva Mitre ili, pak, rimskog Saturna.[viii]

Također, u sredinama koje su dominantno naseljavali Dobri Bošnjani, a onda i muslimani pretežno domicilni stanovnici, u kulturi pamćenja uvriježila su se određena vjerovanja povezana sa paganskohrišćanskom tradicijom, osobito kada je riječ o praznicima. To je najbolje vidljivo u narodnome računanju vremenskih razdobalja u okviru jedne kalendarske godine. Pa su tako do skora, što se i dan-danas može čuti kod starijih osoba, datume rođenja, ženidbe, udadbe, preseljenja na Ahiret ili neke druge životno važne događajnosti, računali prema takvim praznicima, poput Petrovdana, Đurđevdana, Savindana, Mitrovdana i slično.[ix] Za neke od takvih ekvivalenata pronalazili su vlastite inačnice poput Aliđuna/Ilindana, zamjene za staroslavensko vrhovno božanstvo Peruna Gromovnika, kako bi sebi opravdali uopće svetkovanje tuđeg blagdana.[x]

Čak postoje paganski kultovi koji približnu vrijednost imaju kod svih balkanskih naroda bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. Takav je slučaj sa paganskim božanstvom koje pripada krugu ilirskih kultova a dobija svoju preinaku u ranohrišćanskom mučeniku Juraju,[xi] koje danas svi narodi Balkana na svoj način, u većem ili manjem obliku, poštivaju kao Jurjevo ili Đurđevdan.[xii]

Ili, u muslimanskom svijetu još rasprostranjeniji praznik proslave ravnodnevnice Nevruz-bajram, kojim se slavi početak proljeća i nove poljoprivredne godine, čiji korijeni sežu više od tri hiljade godina unazad i vežu se za zoratrizam, u čijem svetkovanju postoje mnogi paganski običaji koji se djelimčno prepliću i sa običajima prisutnim u kršćanskom načinu svetkovanja blagdana paganskog porijekla, poput farbanja jaja, zapaljivanja svijeće, skakanja preko vatre, prskanja vodicom i preskakanja tekuće vode, spravljenja specijalne gozbe i slično.[xiii]  Ovaj praznik je, bez obzira što su mu korijeni paganski, i danas zvanični ili poluzvanični državni praznik u dosta muslimanskih država, a Generalna skupština Ujedinjenih nacija (UN) ga je 2009. godine  proglasila praznikom mira i solidarnosti i uvrstila na listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa UNESCO-a.[xiv]

Iz svih ovih primjera jasno se vidi moć kulta, njegova snaga i uvriježenost kroz sve blakanske vjerske, kulturne i nacionalne identitete.

Kultura međureligijskog suživota

Nakon pojave monotističkih vjera na balakanskom prostoru, nešto ranije hrišćanstva, kasnije islama i docnije judaizma, dolazi do takozavne međureligijske kulture življenja u narodnim kulturama balkanskih naroda, a u duhu vjerskih svjetonazora. Ovaj oblik svetkovanja prelio se u novijoj historiji, pa čak i u savremenom trenutku. Tako su se, recimo, naročito u mješovitim većim urbanim sredinama, razvili običaji zajedničkih proslava vjerskih praznika bez obzira na to o kojoj religiji je riječ. Kao primjer toga možemo navesti Sarajevo, grad u čijem najstarijem i najužem  gradskom jezgru su džamije, katedrala, saborna crkva i sinagoga. Kod običnog građanstva se razvijala kutlura, kojoj su se čak katkada i zvanične vrjeske zajednice suprotstavljale, građana svih konfesija da skupa proslavljaju najvažnije vjerske praznike.  Tako Sarajlije bez obozira na vjeroispovijest učestvuju u Polnoćci, božićnoj misi, u i pred Katedralom; proslavi Bajrama, ramazanskih iftara i teravija u Begovoj ili nekoj drugoj džamiji,  Badnje večeri u Sabornoj crkvi i Pesaha u Sinagogi.

Da to nije kuriozitet novijeg doba, svjedoči i činjenica da kultura međureligijskog uvažavanja nije očuvana samo u narodnim vjerovanjima već i usmenoj literaturi, o čemu imamo jako puno primjera. Tako, recimo, u pjesmi Ljuba uskoka Rada, iz Vukove zbirke stoje stihovi kojima se na lijep način prikazuje slika glavne muslimanske kolektivne nedjeljne molitve, džume namaza, koja se obavlja u podne petkom, koju epski pjevač dočarava na sljedeći način:

Оно бјеше петак турски светац,

На скупу су Турци у џамију.

Из џамије кад су излазили,

Па им турски селам називаху,

Турци им помоћ прифатаху.[xv]

Odnosno, svetkovanje srpskih krsnih slava, među kojima najčešće svetoga Nikolu, kao u pjesmi Ženidba Ivana Srđevića:

Службу служи од Будима краљу,

Он служи Светога Николу,

У прољеће по Ђурђеву дану.[xvi]

Ili, pak, paganskih kultova, poput prethodno spominjanog perzijskog božanstva Mitre i njegove preinake u Mitrovdan:

Када бјеше о Митрову дану,

Те опаде са горе листина,

А на гору нападе китина,[xvii]

Sve nam ovo potvrđuje početnu hipotezu da su kulture koje su proizilazile iz vjere bile primarni element razvitka identiteta balkanskih naroda koji su u evoluciji od kulturnog ka nacionalnom, uz svu izmiješanost, formirali diferencijalne narodne identitete na osnovu dogmatskih razdioba. Taj proces se može pratiti i preko razvitka pisama, glagoljice i ćirilice, koja su u osnovi jedinstveni praslavenski i općeslavenski alfabeti, koji su se u odnosu na religijske razlike razvijali u tri različita grafijska oblika. Tako postoje tri varijante općeslavenske ćiriliće: obla, poluobla i uglasta ćirilica. Zato što su u bizantijskoj i pravoslavnoj arihtekturi obli geomotrijski oblici primarniji, kod pravosavnog sakralnog i profanog stanovništva razvijali su se obli oblici ćirilice, u katoličanstvu, uslijed uglaste geometrije, uglasti oblici ovog pisma, a na životnome prostoru Dobrih Bošnjana poluobli grafemi koji su, prema domovinskom prostoru Bošnjaka, dobili naziv bosančica.[xviii]

Dok se ta kultura religijskog suživota poštivala razvijao se i jedan specifičan identitet međusobnog poštovanja i uvažavanja drugog i drugačijeg na našim prostorima. U Novom Pazaru, kao i drugim multireligijskim sredinama, bio je izražen običaj da pravoslavac, kada se zatekne na ulici tokom učenja ezana zastane, i odsluša taj poziv na molitvu ma koliko žurio ili, pak, kada se sa zvonika začuje zvono koje oglašava jednu od hrišćanskih molitvi musliman prolaznik isto tako, bez obzira koliko i kuda žurio, zastane i s dužnim poštovanjem otprati poziv na hrišćansku molitvu. I ovo je samo jedan od konkretnih egzmeplara kulture suživota i međureligijskog poštovanja koje su narodi ovih prostora izgradili a koja proističe iz unutarnje vjere čovjekove.

Zloupotreba vjere

Takav način ophođenja trajao je sve do perioda u kome je vjera počela bivati zloupotrebljavana, naročito u dvadesetom stoljeću, odnosno od 1878. godine, i onome što je prethodilo događajima iz te godine kada je jedna druga velika sila težila napraviti preinaku geostrateškog položaja Balkana, a onda su se u tu političku borbu uključile i druge velike sile pokušajima formiranja novih naroda ili odjeljivanjem dijela jednog naroda i pripajanjem drugome, čemu je prethodila zloupotreba vjerskih osjećanja jednog naroda triju vjera u Bosni.

To se najviše odrazilo na Bosnu i Hercegovinu, gdje su, do te 1878. godine, u narodnosnome smislu svi bili Bošnjaci, bez obzira na vjersku pripadnost, ali se utjecajima i djelovanjem različtih velikih sila tog doba desila polarizacija i nacionalno odrođenje u kome su se pravoslavci prirodno identificirali sa pravoslavcima u Srbiji i odredili se u nacionalnom smislu Srbima, katolici sa Hrvatima, a Bošnjaci obezglavljeni doživljeli, također, nacionalne polarizacije unutar svog bića, pa su tako dijelom ostali čvrsti u namjeri da očuvaju narodno ime Bošnjaci, ali je bivalo i onih koji su se opredjeljivali da budu nacionalno Srbi ili Hrvati a vjerski muslimani, odnosno muhamedanske vjere, kakav je bio uobičajeni termin tog doba za njih skovan u zapadnoevropskoj orijentalistici.[xix] Ali, bez bozira, na primoravana ili dobrovoljna lutanja u nacionalnome smislu, nikada nisu gubili vjerski identitet, uvijek su ostajali muslimani, pripadnici islama, što nam govori o ulozi i snazi vjere u procesu izgradnje i očuvanja posebnosti jednoga naroda kojeg nikakvi spoljni utjecaji i poremećaji ne mogu otuđiti od svoje duhovne matrice.

 Tijekom skoro cijelog dvadesetog stoljeća, kada je dekretima i ustavima bilo zabranjeno biti Bošnjak,[xx] ono što se očuvalo kod pripadnika ovog naroda i što niko, bez bozira na mehanizme pritisaka, ucjena i tortura, nije mogao istrgnuti iz njihovoga bića i kulture življenja jeste vjera. Ta vjera je, kao što je crkva u Poljskoj za vrijeme komunizma očuvala Poljake, očuvala Bošnjake na ovim prostorima  u najtežim momentima po njihovu egzistenciju. Uslijed činjenice da taj narod, bez obzira na sve pokušaje, niko nije mogao u cijelosti niti asimilirati niti istrijebiti, 1974. godine dolazi do promjena Ustava Jugoslavije kojim se, iako ne voljom pripadnika bošnjačkog naroda, umjesto drevnog imena za ovaj narod priznaje nacija Musliman, što predstavlja pozitivan iskorak u odnosu na prethodno stanje potpune negacije.[xxi] 

Izgradnja novog antičkog božanstva – Tito

Period nakon Drugog svjetskog rata, epoha komunizma, suprotstavlja se svim religijama i vjerskim tradicijama. Prema našem mišljenju, tu se javlja hijatus koji proizvodi zastoj u međureligijskom dijalogu i kulturi vjerskog suživota, jer je ateistički pristup jugoslavenskog oblika težio tome da ideološki proizvede novo božanstvo prema antičkom modelu. Josip Broz Tito je izgrađivan kao prototip antičkopaganskih i novocivilizacijskomonoteističkih božanstava s ciljem da zauzme poziciju jugoslavenskog, pa i prema mogućnostima i Balkanskog, boga svih naroda i narodnosti. To se jasno vidi ne samo iz odnosa svakodnevne ophodnje spram njegove ličnosti u jugoslavenskom društvu već i mnogo značajnije iz dogmatskih stavova iskazanih u pjesmama koje su nastajale njemu u čast. U tim tekstovima se lahko prepoznaju osnove vjerovanja i islama i hrišćanstva koje su inkorporirane u prigodne slavljeničke pjesme kojima se veliča tekovina revolucije, izgradnje socijalizma i obnove zemlje čija je središnja ličnost i kult bio sam Broz.

Od prvih ustaničkih dana, narodi Jugoslavije su oblikovali literarni lik svog vojnog, političkog i ideološkog predvodnika tako da svaka lirska, epska ili druga vrsta i usmene i pisane književnosti[xxii] crpi motive iz njegove ličnosti gradeći kult o idealnoj nadljudskoj osobi koja se katkada graniči sa paganskim božanstvima.

U više stotina pjesama, narodni pjevač sa preko pedeset sintagmi glorificira Titov lik gradeći na taj način “adekvatnu naprednu zamjenu za zastarjelu religiju”: ljubičice bijela, rosno cvijeće, jagodo iz rose, ružice rumena, ružico i smilje, stručak cvijeta bijela, cvijet mirisavi, ljubičica plava, iz gorice cvijeće, cvijeće ispod rose, najmilije cvijeće, jabuko od zlata, grudo zlata, zlato moje, dragi, bijela lica, sokole i vilo, sokole sivi, krilo sokolovo, zmaj krilati, bore naših strana, naše najmilije, naša mila dika, naš narodni sin, naše htijenje, naše čedo milo, oče mili, oče domovine, oče mira, oče sveti, roditelj pravi, mila diko, narodna nada, narodni heroj, narodni sin, snaga našeg roda, sve naše nadanje, naše desno krilo, naše najmilije, naše radovanje, naš jedini, trostruki heroj, legenda, genije, uzdanica, ogledalo sjajno, jači od čelika, sabljo britka, zastava crvena, voljeni komandante, vođo mili, vođo proletera, vođo brigada, vođo komunista, maršal, tvorac…

O Titu se pjevalo na svim jezicima naroda i narodnosti Jugoslavije od početaka revolucije (jesen, 1941.) pa sve do kasnih osamdesetih godina dvadesetog vijeka, to jeste do sutona komunističkog režima i početaka destrukcije Jugoslavije. U svakoj prilici kada je trebalo motivirati narod i borce na neku akciju, korišćen je autoritet vrhovnog komandanta ili božanstva koje se slijepo slijedi i vjeruje.

 Tito je pokretačka snaga poziva na borbu protiv okupatora, zatim na obnovu porušene zemlje (Drug je Tito izdo naređenje / Svi u borbu za izgradnju zemlje), on preporučuje  osnivanje radnih zadruga (Drug je Tito poručio nama / da hrlimo radnim zadrugama),[xxiii] njegov autoritet se koristi kao moralna podrška borcima u kritičnim trenucima, on kuraži omladinske brigade (Telefonske žice bruje / drug nam Tito poručuje:/ –Omladino radi, radi, / svoju zemlju srcem gradi!),[xxiv] čak se opjevaju pojedine njegove državničke odluke a nisu rijetke ni pjesme u kojima narod upućuje poruku svom predvodniku, zaklinje mu se na vjernost, izvještava o rezultatima bitke/radne akcije, podstiče djelatnost, izražava podršku reformama, napada one koji su skrenuli sa „linije“, te kritizira vanjske i unutarnje neprijatelje.

Karakter kulta titoizma i pokušaja izgradnje novog antičkog božanstva najslikovitije se vidi iz nekoliko sljedećih stihova čije poruke korespondiraju sa osnovnim dogmatskim načelima monoteističkih vjera:

Druže Tito, ti si nam jedini;

Ti si tvorac nove istorije;

Tito nam je otac sveti;

Druže Tito, mi ti se kunemo

Da sa tvoga puta ne skrenemo;

Nijedno se kolo ne okrene

Koje ime Tita ne spomene;

Otuđenje i prekid vjerskog suživota jedan od uzroka zla devedesetih

Rigidni i nasilni stav spram religije doveo je do rastakanja i privremenog otuđenja vjerujućeg naroda različitih religija, naročito pripadnika klerskih staleža i nosilaca važnih funkcija u sustavi crkava i vjerskih zajednica koji su se borili kako za lični tako i za kolektivni opstanak i golu egzistenciju, što je proizvelo i rađanje nepovjerenja, generacijskog nepoznavanja i sporadičnih strahova jednih od drugih dodatno podgrijavanih ideološkom propagandom plasiranom kroz medijske i druge mehanizme komunističkog sistema moći.

Na takvim destruktivnim elementima, nastale su devedesete godine dvadesetog vijeka i raspad totalitarnog komunističkom sistema u kome je izrođeno više generacija pripadnika svih vjera i naroda na ovom prostoru i koje su, u većoj ili manjoj mjeri, dekontaminirane komunističkom ideologijom i kultom novog božanstva. Rezultat toga je i otuđenje svih balkanskih naroda jednih od drugih, što je u konačnici dovelo do jedne od najtužnijih, najružnijih i najstravičnijih dekada u povijesti balkanskih naroda.

Tvrdimo da bi se, da nije došlo do prekida u međuvjerskom dijalogu i šumova u kulturi vjerskog i međunacionalnog suživota, mnoge strahote, mnoga zla koja su se tada dogodila na Balkanu spriječila, jer ta moć i osnovna pokretačka snaga mira, tolerancije i zajedničkog života drugih i drugačijih jeste u vjeri, vjerskom odgoju i načinu življenja prožetog duhovnošću. Kada je ona oslabila, dogodili su se propuhi iz kojih se izrodilo zlo.

Vjerski dijalog kao mehanizam pomirenja naroda Balkana

Kada smo došli u poziciju da se iznova vjerski, kulturološki i nacionalno upoznajemo i prepoznajemo, počeli smo smirivati sve ono što su proizvele devedesete godine na Balkanu. U suštinskom smislu, nije to uradila ni vojska, nije to uradila ni politika, nije to uradio ni niko sa strane – tome su počeli doprinositi i doprinose međuvjerski dijalozi koji su osnova naše međukulture. Jedan od značajnijih takvih dijaloga dogodio se 2009. godine, kao prvi susret  muslimanskih i  hrišćanskih autoriteta i dužnosnika najrelevantnijih pozicija unutar hijerarhije crkava i vjerskih zajednica, između rahmetli akademika muftije Muamera Zukorlića, vladike Grigorija, rabina Isaka Asiela i kataločkog svećenika Andrije Kopilovića kroz debatu na jednoj od televizija sa nacionalnom frekvencijom.[xxv] Ta rasprava je počela topiti zaleđene odnose i približavati otuđene zajednice. Takvih dijaloga je u kasnijem periodu bivalo sve više, i mora ih biti sve više jer to jeste put približavanja jednih drugima i razvijanja međusobnih donosa koji doprinose i uvažavanju i poštivanju drugih i drugačijih od sebe čiji je konačni cilj pomirenje među narodima Balkana.

Suština potpunog vraćanja povjerenja i pomirenja među narodima Balkana jeste u tome da se vjerski prepoznamo, upoznamo i međusobno poštivamo bez toga da jedni nad drugima imamo bilo kakve nadmoći ili pretenzije, već da i jedni i drugi, na osnovu onih univerzalnih vrijednosti kojima nas naše vjere uče, gradimo zajednički život na Balkanu.

IZVORI I LITERATURA

Barnett, Mary: Bogovi i mitovi staroga svijeta, Pušević i Kršovnik, Rijeka 2000.

Belaj, Vitomir: Hod kroz godinu, Pokušaj rekonstrukcije prahrvatskoga mitskoga svjetonazora, 2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb 2007.

Blečić, Milorad R; Antologija autorske revolucionarne poezije: Kako je nastala jugoslovenska revolucionarna poezija, BIGZ, Beograd 1976.

Dizdar, Mak: Narodne pjesme o borbi i izgradnji, Narodna prosvjeta, Sarajevo 1958.,

Dragić, Marko: Sveti Juraj u tradicijskog baštini Hrvata, Croatika at Slavica ladertina, sv. 19, br. 1., Univerzitet u zadru, Zadar 2013., str. 269-313.

Duranović,  Elvir: Elementi staroslavenske tradicije u kulturi Bošnjaka, autorsko izdanje, Bugojno 2011.

Gajić, Nenad: Slovenska mitologija – panteon bogova, demonologija, mitska mesta, magijski rituali, Laguna, III izdanje, Beograd, 2011.

Juzbašić, Dževad: Politika I privreda u Bosni I Hercegvoini pod Austro-Ugarskom, ANU BiH, Sarajevo 2002.

Kalezić Đuričković, Sofija: Ostaci paganskih vjerovanja kod slovenskih naroda, Matica, br. 76, zima 2018, Matica crnogrska, Podgorica 2018., str. 497-512.

Karadžić, Vuk: Srpske narodne pjesme iz neobjavljenih rukopisa, knjiga 3, SANU, Beograd 1974

Rodić, Milivoj: Tito u narodnim pjesmama, Univerzal, Tuzla 1987.,

Selimović, Sead:Pitanje nacionalne posebnosti Bošnjaka u Jugoslaviji u periodu 1945-1974. godine, Opatija-Beograd, Sremska Kamenica, Zbornik radova: Suočavanje s prošlošću: Istorija Jugoslavije 1918-1991.

Sinani, Danijel: O proučavanju krsne slave u Srbiji, Etnološko-antropološke sveske, br. 19, Etnološko-antrpološko društvo Srbije, Beograd 2012., str. 175-192.

Truhelka, Ćiro: Bosančica, prinos bosanskoj paleografiji, Zemaljski muzej u Sarajevu, Zemaljska štamparija, Sarajevo 1889.

Zukorlić, Muamer: Drevna Bosna, Matica bošnjačka, Novi Pazar 2016. godine.

https://minikar.ru

https://www.aa.com.tr

https://www.bbc.com/

https://www.rts.rs

[i] 2007. godine, bošnjačke političke strutkure i nosioci izvršne vlasti, predsjednik SDA Sandžaka Sulejman Ugljanin i tadašnji premijer Republike Srbije Vojislav Koštunica, potpomognuti interesima pojedinih stranih sila, pokušali su puč i sproveli agresiju na Islamsku zajednicu u Srbiji, što je rezultiralo udarom ne njezino jednistvo i kreiranjem paravjerske tvorevine. Konačni cilj ove grupacije bio je otimanje imovine IZuS koja se, prema zakonu o restituciji, morala vratit crkvama i vjerskim zajednicama jer je nepravedno otuđena od strane komunističkog i prethodnih režima u Jugoslaviji.

[ii] Zukorlić, Muamer: Drevna Bosna, Matica bošnjačka, Novi Pazar 2016;  Barnett, Mary, Bogovi i mitovi staroga svijeta, Pušević i Kršovnik, Rijeka 2000.

[iii] Kalezić Đuričković, Sofija: Ostaci paganskih vjerovanja kod slovenskih naroda, Matica, br. 76, zima 2018, Matica crnogrska, Podgorica 2018., str. 497-512.

[iv] Gajić, Nenad: Slovenska mitologija – panteon bogova, demonologija, mitska mesta, magijski rituali, Laguna, III izdanje, Beograd 2011., str. 26-27.

[v] Srpska slava upisana je Registar nematerijalnog kulturnog naslijeđa UNESCO-a 2014. godine. Detaljnije o tome:  https://www.rts.rs/page/magazine/sr/story/511/zanimljivosti/1763580/srpska-slava-na-uneskovoj-listi.htmlm posljednja posjeta 18. 1. 2022. godine u 21:34: 54 h.

[vi] Sinani, Danijel: O proučavanju krsne slave u Srbiji, Etnološko-antropološke sveske, br. 19, Etnološko-antrpološko društvo Srbije, Beograd 2012., str. 175-192.

[vii] Belaj, Vitomir: Hod kroz godinu, Pokušaj rekonstrukcije prahrvatskoga mitskoga svjetonazora, 2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb 2007.

[viii] Veiga, Edison: Religija i istorija: Kako je izgledao Božić pre Isusa – u čemu je tajna, BBC Brazil. Detaljnije; https://www.bbc.com/serbian/lat/svet-59782896 , posljednja posjeta: 18. 1. 2022. godine u 23:47: 26 h.

[ix] „Jurjevdan je za bosansko-hercegovačke muslimane do nedavno predstavljao kalendarski međaš. Kad bi planirali svoje poslove, govorili bi da je nešto dobro uraditi prije, a ne što poslije Jurjeva. Jurjevdan je datum s kojim su otpočinjale tzv., jurjevske dove koje su trajale sve do Aliđuna, drugog augusta.” – Duranović,  Elvir: Elementi staroslavenske tradicije u kulturi Bošnjaka, autorsko izdanje, Bugojno 2011., str. 127.

[x] Duranović,  Elvir: Elementi staroslavenske tradicije u kulturi Bošnjaka, autorsko izdanje, Bugojno 2011., str. 131-133.

[xi] “Sveti Juraj jedan je od najštovanijih svetaca u kršćanstvu. Njegov kult iznimno je raširen u hrvatskoj kulturnoj baštini. Uz svetoga Juru vežu se muslimanski ophodi, običaji i vjerovanja, i proricanja, primjerice, u Bosni i Hercegovini i Srbiji.” – Dragić, Marko: Sveti Juraj u tradicijskog baštini Hrvata, Croatika at Slavica ladertina, sv. 19, br. 1., Univerzitet u zadru, Zadar 2013., str. 269.

[xii] „Muslimani nekih sela na planinskim obroncima oko Sarajeva su od ‘pamtivjeka’ priređivali derneke na nemuslimanske svece, a bili su isključivo vezani za njihove težačke radove. Tako je dernek na Jurjevdan održavan u slavu toga što im je posijano žito dobro niklo. Na Jurjev su održavani stočni vašari, prodavali se janjci, a kupovale proljetne potrebštine (…) Pored zaštite stoke i obezbjeđivanja rodne godine Jurjevdanski obredi i magijski čini imali su još su dvije važne funkcije. To su: izbor bračnog druga i postizanje dobrog zdravlja.”  Duranović,  Elvir: Elementi staroslavenske tradicije u kulturi Bošnjaka, autorsko izdanje, Bugojno 2011., str. 128.

[xiii] https://minikar.ru/bs/ezoterika/kak-perevoditsya-navruz-novruz-bairam-istoriya-tradicii-i-obychai/, posljednja posjeta: 19. 1. 2022. godine u 16:32: 43 h.

[xiv]https://www.aa.com.tr/ba/svijet/u-mnogim-zemljama-danas-se-obilje%C5%BEava-nevruz-praznik-prolje%C4%87a/2183361

[xv] Karadžić, Vuk: Srpske narodne pjesme iz neobjavljenih rukopisa, knjiga 3, SANU, Beograd 1974., str. 654-655.

[xvi] Ibidem., str. 691.

[xvii] Ibidem., str. 424.

[xviii] Truhelka, Ćiro: Bosančica, prinos bosanskoj paleografiji, Zemaljski muzej u Sarajevu, Zemaljska štamparija, Sarajevo 1889.

[xix] Detaljno o tome: Juzbašić, Dževad: Politika i privreda u Bosni i Hercegovini pod Austro-Ugarskom, ANU BiH, Sarajevo 2002.

[xx] “Negiranje nacionalne posebnosti Bošnjaka bilo je vidljivo i prilikom donošenja prvog Ustava FNRJ. Naime, dok je tekla priprema za njegovu izradu granani su Ustavotvornoj skupštini davali različite prijedloge i sugestije u pogledu nekih ustavnih rješenja i formulacija, ali je, po mišljenju Milovana dilasa, tadašnjeg ministra za Konstituantu, bio ”karakterističan prijedlog jednog muslimana” (ne kaže da je to narodni poslanik Husein Ćišić iz Mostara). Husein Husaga Ćišića4 je zahtijevao da se Bošnjacima politički uvaži status nacije te da se ista obilježi šestom buktinjom u grbu savezne države. Tada predloženi grb države imao je u sredini pet buktinja. One su, prema objašnjenju tvorca grba, simbolizirale pet nacija koje žive u Jugoslaviji. Ćišićevi argumenti su odbijeni tvrdnjom da Bošnjaci nisu nacija, nego vjerska grupa, te da, kao takvi, ne mogu biti predstavljeni na simbolu koji simbolizira državu i narode” – Selimović, Sead:Pitanje nacionalne posebnosti Bošnjaka u Jugoslaviji u periodu 1945-1974. godine, Opatija-Beograd, Sremska Kamenica, Zbornik radova: Suočavanje s prošlošću: Istorija Jugoslavije 1918-1991.

[xxi] Ibidem.

[xxii] Vidjeti antologiju Blečić, Milorad R; Antologija autorske revolucionarne poezije: Kako je nastala jugoslovenska revolucionarna poezija, BIGZ, Beograd, 1976.

[xxiii] Dizdar, Mak: Narodne pjesme o borbi i izgradnji, Narodna prosvjeta, Sarajevo 1958., str. 196.

[xxiv] Rodić, Milivoj: Tito u narodnim pjesmama, Univerzal, Tuzla 1987., str. 164.

[xxv] Emisija „Javna tajna“ emiturana je 2009. godine na televiziji B92. Voditelj: Ivan Božić. Gosti: muftija sandžački Muamer Zukorlić, episkop zahumsko-hercegovački Grigorije, rabin Isak Asiel i kataločki svećenik Andrija kopilović. Povod emisiji je bio film „Stradanje Isusovo“ Mela Gibsona.

 ©jahjafehratovic.com

RIJEČ I SISTEM ODGOVORNOSTI

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA – VI

Među mjerilima vrijednosti veoma važnu poziciju ima način komuniciranja i ophođenja sa drugim ljudima. To se posebno odnosi na ljude koji duže odgovorne pozicije u nekom sistemu ili organizaciji. Od toga koliko je osoba na poziciji svjesna tog fenomena, zavisi kako i koliko će njegova riječ imati odjeka u široj javnosti i biti prihvaćena, uvažena ili, pak, odbačena kao ništavna i neistinita.

Odgovorne osobe vrlo često nisu svjesne ove zakonitosti, pa olahko izgovaraju prejake riječi koje, zbog njihovog utjecaja u društvu, imaju značajne reprekusije na javno mnijenje. Nesvjesni te činjenice, vrlo lahko ulaze u zamku kontradiktornosti pokušavajući sanirati posljedice prethodno izrečene tvrdnje ili konstatacije, naročito ako su bez prethodnog utvrđivanja činjenica i kulturološkog, civilizacijskog i vremenskog konteksta iskazali stav koji može biti različito tumačen, ili je, pak, sam po sebi netačan. Zato sebi nikada ne bi smjeli dozvoliti da iskažu misao koja sadrži stav po nekom važnom pitanju, ukoliko prethodno ne sagledaju sve činjenice, okolnosti i potencijalne posljedice takve tvrdnje ne samo po njih same već i sistem koji reprezentuju.

Tačnost

Osnovna mjera vrijednosti iskazanog stava jeste tačnost. S obzirom na složenost okolnosti predstavljanja i vođenja određenog sistema, ljudskih slabosti i težnji da napakoste drugima, odogovorna osoba za svaku informaciju koja do nje dođe mora utvrditi njenu istinitost. Najveći broj problema u međuljudskim odnosima upravo nastaje na bazi lažnih i iskrivljenih informacija kojima ljudi markiraju jedni druge. Društva koja se upuste u takav odnos, neminovno su osuđena na kržljanje i propadanje. To rađa mržnju koja, ukoliko se na vrijeme ne liječi, prijeti da preraste u neispravljivo zlo. Iz tih razloga, osobito osoba koja je prema stvarnom ili položajnom uticaju respektirana u društvu ili, pak, ima moći kreiranja javnog mnijenja i odlučivanja, posebno mora voditi računa da svaku informaciju koja do nje dođe, prije nego li je proširi, sprovede kroz sistem destiliranja i pročišćenja, to jest da istu propusti kroz mehanizme vrjednovanja utvrđujući joj izvor, ukoliko je moguće, i prateći je cijelim tokom nizvodno sve do ušća. Ako to uspije, vidjet će kako narasta poput izvorske vode koja se ulijeva u potok, iz potoka u rječicu, iz rječice u rijeku i iz rijeke u more. Ona sebe treba percipirati kao propust ili ventil koji propušta vodu u to more, koje predstavlja njegovu zonu odgovornosti, odnosno zajednicu čije interese zastupa, i za čiju je čistotu odgovoran. Ukoliko vidi da je neka voda od izvora ili, pak, negdje u toku svog narastanja, postala toksična, ne smije je prepustiti k sebi, niti dopustiti da se ulije u more, jer će kao takva otrovati sve što je vrijedno spomena. Sa druge strane, ukoliko ustvrdi da je ta voda cijelom svojom putanjom čista, propustivši je da se ulije u more – postići će veliki uspjeh i doprinijeti zdravoj egzistencijalnoj opstojnosti svoje zajednice.

Preciznost

Nije dovoljno da neko raspolaže tačnom informacijom da bi je odmah distribuirao u javni prostor. Različiti nivoi ljudi imaju različite razine percepcije i dobijenu informaciju sagledavaju iz svog ugla poimanja, u najširem luku gledajući koliko ta informacija može servisirati njihove ciljeve. Zato se vrlo često dogodi da oni loših namjera manipuliraju određenim iskazanim stavom, uzimajući dio njega, trgajući iz konteksta, izvlačeći sekvence koje odgovaraju njihovom stanju i htijenju, i proizvodeći sasvim suprotne dojmove u javnosti. Ovo je naročito rasprostranjeno među medijima kada žele napakostiti nekoj javnoj ličnosti, političaru, lideru neke zajednice ili pokreta. Ne moraju, čak, primarno ni biti zlonamjerni prema toj ličnosti ili sistemu koga predstavlja, dovoljno je da teže senzaciji, povećanju čitanosti, slušanosti ili gledanosti pa da nanesu veliku štetu pojedincu ili kolektivitetu koji je u fokusu njihovog interesiranja. S toga je jako važno već prihvaćenu informaciju koja je prošla kroz filtere istinitosti i na osnovu koje je formiran stav o određenom pitanju sročiti precizno, bez ostavljanja mogućnosti bilo kome da može zloupotrijebiti ili upotrijebiti njenu cjelinu ili segment u percipiranju i prenošenju onoga što je autor htio iskazati. To znači da se svaka misao mora prvo izbrusiti u glavi, dobro osmisliti i tek onda ispoljiti kako se ne bi ostavilo prostora za bilo koju manipulaciju. Naš narod je to tako lijepo i jednostavno kazao u gnomnskom iskazu: „Ispeci pa reci!“, jer je jednom izrečena ili napisana misao trajno razapeta strijela kojoj nema povratka.

Kontekstualnost

Pripadnik elite jednog naroda ili zajednice, mora posjedovati široku naobrazbu, koja će mu omogućiti da, prije nego li istinitu i preciznu misao izrekne, pripremi kontekst koji će odgovarati njenoj suštini. To znači da efekt neke važne poruke koja se saopćava i koja je suštinski važna zavisi od toga da li je izrečena u pravo vrijeme, na pravom mjestu i odgovarajućem ambijentu.

Recimo, ne možete u trenutku dok je cijela nacija okrenuta finalnoj utakmici u kojoj se bori nacionalni tim, govoriti o izumirujućoj vrsti ptica na vašem prostoru i upućivati apel da se ista zaštiti. Neće imati ko da vas čuje, jer su tog trenutka svi fokusirani na neizvjesnost rezultata i potencijalno osvajanje mundijala od strane državne reprezentacije. Ili, u trenutku kada se neko mjesto bori sa elementarnom nepogodom, uslijed požara ili poplava, govoriti o alarmantnoj situaciji po pitanju nataliteta u tom mjestu. Ili, pak, dok bukti rat svuda oko vas, vi akutelizirate najnoviju akademsku raspravu na temu da li je planeta zemlja okrugla ili pločasta. Koliko god bila važna, plemenita, revolucionarna, znantveno inspirativna i zanimljiva takva vaša ideja postaje besmislena, ćorak, promašaj – jer u tom trenutku nije u fokusu i prioritetima ljudi.

S druge strane, kada su u prilici da reprezentujete i branite interese svoje zajednice među neistomišljenicima, pored čvrstine stava, odgovorne osobe moraju procjenivati i način na koji će iskazati svoj i stav onih koje predstavljaju a koji je suprotan stavu onih s kojima razgovaraju i dogovaraju. Tada imaju dva puta, da jure jeftine populističke poene kod svojih navijača i ne urad suštinski ništa za one koji su ga deligirali na tu poziciju brutalnim saspisanjem u lice onoga što smatraju ispravnim ili, pak, da na primjeren način, dostojanstveno, odlučno i čvrsto, u pravom trenutku i na pravnom mjestu problematiziraju spornu materiju i nađu sagovornika s kojim će doći do suštinskih rješenja. Dakle, biraju da budu dopadljivi svojim simpatizerima, da iskažu populističku emociju koja nema za cilj rješavanje problema ili da idu manje popularnim ali putem koji će ih dovesti do učinkovitih rješenja za probleme njihove zajednice. Karijeristi obično biraju prvi put, jer je za ostvarenje njihovih ciljeva lakši i neobavezujući. Međutim, to dugoročno može proizvesti velike i često trajne štetne posljedice po zajednicu koju predstavljaju. Oni koji se vode suštinom, rade sasvim suprotno, iako svjesni žrtve koju zbog toga personalno mogu podnijeti. Zato su njihovi iskazi u tim prilikama kazani u javnom diskurzu izuzetno promišljeni, istiniti i precizni, obznanjeni biranim i reprezentativnim jezikom, adekvatnom bojom i jačinom glasa, bez potrebe da se nadgornjavaju ili nadvikuju sa sagovornicima, jer su svjesni da je snaga argumenta koji iznose nepobjediva baš zato što je iznijet istinito, tačno i odmjereno, onako kako prostor i vrijeme događanja nalažu.

Univerzalnost

Predstavnik jedne zajednice mora težiti elitizmu, naročito biti svjestan da je on istodobno odraz onih koji su ga deligirali i izabrali da ih po određenom pitanju i u za to specijaliziranim institucijima zastupa. Elitizam ne podrazumijeva samo stil odijevanja i manire iskazane u društvenim događajnostima, već primarno ono što osoba kaže ili zapiše, što kao takvo izađe iz njega. Koliko samo velkih ljudi znamo iz prošlosti, uglavnom prema njihovim knjigama, mislima ili, pak, društveno korisnim djelima a za koje uopće nemamo ili imamo vrlo malo podataka kako su se i na koji način odijevali ili kakve su manire imali u ophođenju. Naravno da je i taj segment itekako važan, ali je mnogo važnije postići elitizam u iskazu.

Mnogi vrlo često pod time podrazumijevaju govor ili pisanu riječ silovanu stručnim izrazima, stranom terminologijom i složenim teškim rečenicama u koje mogu prodrijeti uski intelektualni krugovi, što dovodi do hermetičke zatvorenosti njihovog govora ili teksta. Time se, u stvari, samo stiče dojam o intelektualnoj nedozrelosti ili, pak, nekom drugom kompleksu neostvarenosti. Ustvari, suština je sasvim drukčija: najostvareniji pripadnici elite, svjesni svog utemeljenja u oblasti ekpertize, nastoje što jednostavnijim jezikom prenijeti stječana znanja, iskustva i promišljanja koja su rezultat višegodišnjih sinteza. Tom jednostavnošću iskaza postižu dimenziju univerzalnosti i općeprihvaćenosti kod najširih društvenih slojeva, što je i konačni cilj njihovog djelovanja i misije.

Dakle, pored toga što iskaz mora biti tačan, precizan, primjeren kontekstu u kom se objelodanjuje podjednako je bitno i da bude izrečen na što jednostavniji način jer se time dostiže nivo univerzalnosti i općeprihvaćenosti, a to podrazumijeva i da bude podjedanko primjenjiv kako na maternjem govornom području njegovog autora tako i da u prijevodu na druge jezike i transportiranju u druge kulture zadrži snagu argumenta, ljepotu misli i puninu mudrosti.

Doziranje

Konačno, po našem sudu, posljednja velika karakteristika govora odgovornih pojedinaca koji svojim položajem i autoritetom mogu utjecati na kreiranja javnog mnijenja, a isto tako podjednako važna jeste potpuna svijest o tome kada neku informaciju do koje smo došli ili stav koji želimo iskazati treba plasirati u javni prostor. Nekada količina istine koja se razastre pred zajednicu, može dovesti do procesa koje se teško mogu kontrolirati i proizvesti kontraproduktivna dejstva. Zato je od izuzetne važnosti da moćna osoba ima interakciju sa vlastitom zajednicom, da osjeća svaki damar njihovog bića i kvalitetno procjenje kada i koliko će im saopćiti od informacija koje posjeduje.

Da bismo pojasnili ovaj postupak, poslužit ćemo se primjerom kada neko voljen iz porodice preseli na bolji svijet. Saopćavanje te informacije svima kojih se tiče izuzetno je težak proces. Ako se saopćava roditeljima da im je dijete preselilo na Bolji svijet nenadno, mora se voditi računa o tome kakvog su općeg zdravstvenog stanja. Ukoliko su, s obzirom da je riječ o starijim osobama, opterećeni nekom bolešću, valja pripremiti terapiju i, po potrebi ljekarsku ekipu, da se od količine boli i stresa saznanjem da je njihovo dijete umrlo ne dogodi dupla nesreća, da tu stresnu situaciju prebrode na najmanje bolan način. Zapravo je tako i sa informacijama ili stavovima od izuzetne ili prijelomne važnosti za zajednicu – da ista ne bi proizvela neželjena dejstva, mora se prethodno pripremiti teren, dozirati u onoj količini koliko je zajednica spremna da je apsorbira.

*** NOTA

Intencija ovog teksta nije da se bilo kome dijele lekcije. On je rezultat individualnih promišljanja i nagomilanog iskustva. Svaka od navedenih tvrdnji i iskazanih stavova su autorove postavke koje mogu i ne moraju biti prihvaćeni niti do kraja i jedino ispravni. Isto tako, autor je svjestan da punktiranim segmentima nisu iscrpljene sve dimenzije odgovornog odnosa spram izrečene misli, te ostavlja mogućnost da se na isti nadovežu svi oni koji promišljaju u sličnom smjeru. Ukoliko bi isprovocirao takvu korisnu raspravu, onda bi on i imao svoju svrhu i postigao najznačajniji uspjeh.

U Novom Pazaru, 6. 8. 2022. godine

dr. Jahja Fehratović

©jahjafehratovic.com

CRVENE LINIJE

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA – V

Postojanje i trajanje jednog kolektiviteta (skupine, zajednice, naroda) uvjetovano je postojanjem dogovora o zajedničkim vrijednostima koje cjelina tog kolektiviteta baštini kao osnovicu egzistencije. Jednostavnije kazano, moraju se izgraditi postulati u odnosu na koje taj kolektivitet uopće postoji.

Kada je u pitanju narod, to znači da njegovi pripadnici moraju baštiniti istu kulturu, tradiciju, porijeklo i, u najvećem broju slučajeva, vjersko opredjeljenje, mada u savremenim građanskim društvima ova kategorija može biti raširena na pripadnosti različitim religijama.

Drugim riječima, ukoliko jedan narod uspije da očuva temeljne vrijednosti svog postojanja, ima šansu da traje, pa makar se to odnosilo i na ovo vrijeme globalnih pojednostavljenja i tendencija brisanja tradicionalnih vrijednosti i drugih simbola prepoznatljivosti jednog etniciteta u odnosu na masu čovječanstva.

Historija je puna primjera izumiranja različitih društvenih sistema, civilizacija i sljedstveno tome naroda koji su ih izgrađivali. Znači, da bi jedan narod uspio da se očuva, pored svijesti o svojim temeljnim karakteristikama, mora imati i sisteme koji će mu omogućiti da očuva, unaprijedi i modelira, u skladu sa zahtjevima vremena i prostora, vlastiti identitet i kolektivitet.

Sretni narodi su uspjeli da to postignu mirnim putem i blagovremeno zaštite kroz postojanje vlastite države i mehanizama koje ona pruža. Nesretni, ali samosvjesni i uporni narodi su kroz razne izazove i militantne poduhvate, vrlo često na štetu drugih, izgrađivali mehanizme samozaštite i proširenja, kako u teritorijalnom tako i svakom drugom obliku. Najnesretniji narodi su bivali žrtve vlastitog nemara, nesvijesti i nedržavotvornosti, te služili kao plijen onima kojima je falila jedna ili više kategorija da bi izgradili sami sebe. Povijest Balkana je najbolji primjer smjene ovih kategorija narodnog i državotvornog odnosa.

Bošnjaci, kao središnji i autohtoni narod Balkana i jedan od svega dvaju evropskih naroda muslimanske pripadnosti, nažalost, najčešće su u prethodnim stoljećima bivali u kategoriji najnesretnijih naroda jer su još u Srednjem vijeku, gubitkom svog kraljevstva, izgubili vlastite mehanizme i sisteme zaštite, te postali plijen drugih koji su iz njihove raskošnosti nadopunjali osobne nedostatke. U ovakvim kulturno-historijskim procesima priznanje originalnosti neke posebnosti u odnosu na sve druge zavisi od toga da li ste unikatni, što znači jedinstveni. Ovo je jedan od ključnih uzroka pokušaja eliminiranja bošnjačke kulture, tradicije, duhovnosti, pa na koncu i uopće fizičkog postojanja u prethodnih nekoliko stoljeća.

Nisu Bošnjaci jedini narod koji je bivao i dalje jeste izložen takvim izazovima. Jedina je razlika što su drugi narodi ovo, zahvaljujući samosvijesti, na vrijeme prepoznavali i izgrađivali mehanizme odbrane i očuvanja vlastitog identiteta. To prije ostalog podrazumijeva ljestvicu tolerancije u odnosu na prohtjeve, zahtjeve i težnje drugih spram njih. Na toj ljestvici ključnu ulogu imaju crvene linije koje su obavezujuće za svakog pripadnika tog naroda, bez obzira kojom prirodom posla se bavi ili kakvu vrstu političkog opredjeljenja zagovara. Osnova je da oni koje taj narod ovlasti da u ime njega vodi kolektivne poslove budu svjesni postojanja tih linija i da se nikada u korelaciji sa drugima čak ni ne primiču istima, a kamoli da ih pređu.

U slučaju bošnjačkog naroda, nažalost, još uvijek nisu do kraja izgrađene te ljestvice niti određene sve crvene linije, jer prosto se malo ili skoro nimalo nije o ovome govorilo na najznačajnijim forumima, plenumima, saborima i drugim oblicima kolektivnog unutarbošnjačkog organiziranja. Kod drugih naroda crvene linije su mnogo ranije uspostavljene, te definirano ko ima pravo da ih u ime naroda uspostavlja. To su elite: duhovna, naučno-kulturna i politička. Drugim riječima, vjerska elita kroz instituciju vjerske zajednice, naučno-kulturna kroz najznačajnije akademske i kulturne institucije i politička kroz izabrane predstavnike naroda sa stvarnim legitimitetom koji su nosioci zakonodavne i izvršne vlasti.

S obzirom da Bošnjaci nemaju vlastite nacionalne države, imaju matičnu državu Bosnu i Hercegovinu, koja je građanskog uređenja, njima su preostale prve dvije kategorije elita koje su obavezne i privilegirane da definiraju i uspostave limite ispod kojih ne bi smio nijedan pripadnik bošnjačkog naroda ići u korelacijama sa drugim narodima, naročito po pitanjima nacionalnog identiteta.

Neke od crvenih linija su naslijeđene prethodnim iskustvima i kušnjama kroz koje je bošnjački narod prolazio, te su kao takve usađene u njegovu kolektivnu svijest i najčešće se, po prirodi svog postojanja, nametnule za vrijednosti koje se nikada i ni po koju cijenu ne smiju pogaziti, niti se njima smije trgovati ili ih upotrebljavati u partikularne svrhe i za lične interese. U prvom redu, očuvanje cjelovitosti matične države Bosne i Hercegovine i Sandžaka kao domovinskog prostora življenja Bošnjaka, vjere islama, maternjeg bosanskog jezika, posebnosti bošnjačke kulture i tradicije. Također, očuvanje jedinstvene Islamske zajednice kao stožera i jedinog u kontinuitetu preživjelog stuba bošnjačkog naroda.

Pored ovih linija, kontinuirano izgrađivanje kolektivne svijesti o genocidu, ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti na osnovu svih presuda Haškoga tribunala za ono što je počinjeno u Srebrenici i svim drugim dijelovima životnog prostora Bošnjaka, kao i ustrajavanje na procesuiranju svih preostalih slučajeva koji još uvijek nisu okončani.

Ovo je važno pitanje ne zbog današnjih generacija, koje su direktni ili indirektni svjedoci svega što se dešavalo devedesetih godina, već kao zalog budućim generacijama koje će tek na osnovu sjećanja moći da izgrade sliku o stravičnosti dešavanja i dehumanizaciji balkanskog prostora s kraja dvadesetog vijeka, kako ne bi sebi dozvolili da iznova prolaze kroz slična ili, ne daj Bože, gora iskušenja. Da bi se izgradila takva vrijednost, pored žrtava genocida i zločina, bile su potrebne dodatne žrtve preživjelih tih strahoba koji su u nemogućim uslovima dobili bitku za pravo na sjećanje i pamćenje i koje kao vrijednosti posebno moramo čuvati, brinuti se o njima i slaviti ih kao heroje našeg doba. Naročito takvu empatiju i senzibilnost moramo imati prema Majkama Srebrenice koje su najzaslužnije za sve ono što je Srebrenica postala danas u svijetu i čija se uloga i mišljenja moraju uvažavati prilikom donošenja bilo kakvog stava o Srebrenici i Bosni i Hercegovini.

dr. jahja fehratović

Glas islama broj 322 (jul 2022), rubrika: Naše viđenje

JEDAN POSVE LIČNI STAV

Posted on by jahja fehratović

PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA – IV

U administrativnim nadmudrivanjima, uvijek ali uvijek se mora voditi računa o običnom čovjeku, jer preko njegovih leđa pucaju prangije. Zato je važno potrošiti i posljednji atom snage u potrazi za rješenjem koje će imati minimum konsenzusa svih strana nego li posezati za onim koje se čini pravednijim, tim prije zato što u kompliciranim međunacionalnim odnosima svako ima svoju verziju istine, pa onda stoji moja istina nasuport tvoje istine, moja pravda nasuprot tvoje pravde, i na koncu moja sreća nasuport tvoje sreće – i onda moja nesreća nasuport tvoje nesreće, moje stradanje nasuport tvog stradanja…. A svi zaboravljamo…

Balkan je prostor ljubaznosti ali i napetosti, tolerancije ali i netrpeljivosti, radosti ali i srdžbe, ljabavi ali i mržnje, mira ali i rata. U svemu ovome je ključni konektor „I“. Zato je naša politika, politika koja traga za rješenjima koja su, ako ne skroz dobra, makar prihvatljiva i za Bošnjake, i za Srbe, i za Albance , i za Hrvate, ali i sve druge narode Balkana.

Nebo iznad nas koje je nedjeljivo osvjetljava zemlju pod nama. Da je Bog htio, On bi napravio graničnike koji bi izdijelili naše životne prostore i jasno nas omeđio u torove. Nasuprot tome, učinio je, iz Svoje svemoći, da nas isto sunce svojim zrakama napaja za život prevažnim mineralima i vitaminima, da nas isti vjetrovi šibaju po preplanulim i teškim balkanskim licima, da nas isti vazduh i ista voda (osim onih koje smo sami zagadili) održavaju u životu. Pa, koji je to smrtnik spreman na sebe preuzeti da svu tu Božiju pravdu prekraja i živote svojih sunarodnika žrtvuje radi nečeg nad čime nije nikakav gospodar!?

Zemlja balkanska, kao i svaka druga na svijetu, ima samo jednog gospodara: Boga milostivog. Tome nas uči historija. I svi oni silni narodi, sve one silne civilizacije koje danas po našim gudurama samo u tragovima nalazimo i iz njih učimo o tome kako je u svijetu, kao i u životu, sve promjenjivo, da svaka sila nađe velesilu, da svaki vilajet katkada dobije svoj namet – samo je pitanje kada, ko i koliko je spreman na svoja pleća natovariti belaja i suza majčinih, težih od najtežeg metala koje uporno nakapaju balkansku zemlju i zazivaju prokletstvo nad svakim silnikom koji se drzne da u rat pošalje njihove mladine i budno sanjane snove.

U pamet se, o Bošnjače, u pamet se o Srbine, u pamet se o Albanče, u pamet se o Crnogorče, u pamet se o Hrvatu!

dr. Jahja Fehratović, Beograd 1. 8. 2022. godine

* Zapis je inspiriran trenutnim senzibilnim političkim stanjima u Bosni i Hercegovini i na Kosovu preko kojih se opet prelama i cijeli naš balkanski životni prostor.