VJERSKI DIJALOG KAO KLJUČNA SPONA POMIRENJA NA BALKANU

Zbornik radova / Naučna konferencija na temu: Vjerski mediji i međureligijski dijalog, održana u Novom Pazaru 12. 12. 2021. godine u povodu jubileja 25 godina Glas islama. – Novi Pazar : Media centar Islamske
zajednice u Srbiji, 2022. – ISBN 978-86-82480-00-6. – Str. 18-36; 2‑673.5(497); 316.647.5:2(497); 172.4(497); COBISS.SR-ID 73494793

MOTO

Osnov svake kulture je vjera. Suštinski osnov svake kulture je vjera. Metodološki osnov svake kulture je jezik. Dakle, vjera je ta, ili vjerovanje u širem smislu te riječi, koja definiše osnovne principe ljudskog ili čovjekovog svetonazora, odnosno temeljne principe ethosa – etičkog sistema svakog čovjeka koji, zapravo, predstavlja onaj tvrdi temelj kulture pojedinca i zajednice tog pojedinca.

akademik muftija Muamer Zukorlić                 Besjeda u Narodnoj skupštini Republike Srbije, 13. 9. 2021.

APSTRAKT

Balkan je dio svijeta na kome se od prapovijesti razvijala kultura i civilizacija. Temelji te kulture zasnivali su se na kultovima vjerovanja i vjerskog svjetonazora. U antičkom periodu, stare autohtone balkanske civilizacije – helenska, rimske, ilirska i druge – uz one koje su u poznijem periodu određeno vrijeme ili trajno naselile ovaj prostar – gotska, keltska, slavenska i druge – osnovu svog postojanja temeljile su na vjerskom poimanju, bez obzira na to što je isto proizilazilo iz različitih oblika politeizma. Prožimanjima različitih politeističkih dogmi, dolazilo je i do kreiranja novih vrijednosti koje su postajale prepoznatljiva učenja. Nakon prodora monoteističkih vjera, prvo kršćanstva svih triju oblika (katoličanstvo, pravoslavlje, heretička kršćanska učenja) zatim i islama, te na koncu u značajnijim oblicima i judaizma, oblikovana je konačna vjerska slika cjelokupnog Balkanskog poluotoka. Uslijed snažnog utjecaja tih vjerskih opredjeljenja kod različitih etniciteta, oblikovana je i kultura i duh naroda. U daljim procesima razvijana je i kultura dijeljenja istog životnog prostora unutar koje je neminovno dolazilo i do prožimanja, međusobnih uvažavanja i kreiranja običaja življenja koji su izrodili poseban ambijent jedinstvene pojavnosti u Evropi. Unutar takve ambijentalne cjeline, vremenom su se razvijale različite nijanse bližih odnosa određenih nacionalnih i vjerskih zajednica koje su prozivodile zajedničke kulturne vrijednosti, što je uvjetovano djelidbom istog životnog prostora, pa tako imamo više običajnih praksi i njihovih varijanata koje utemeljenje imaju u najmnaje dva a najviše četiri monoteistička vjerska učenja. Na oblike i intenzitet tih kulturalnih preplitanja vrlo često su utjecale i druge okolnosti, poput reljefa, klime, urbanih i ruralnih područja i drugih prirodnih i društvenih faktora kroz dijahroni i sinhroni presjek balkanske zbilje.

***

Vjerski dijalog je ključ cjelokupnih odnosa na Balkanu. To zaključujemo na osnovu spoznaje da je vjera starija i od naroda, i od države i od kulture. Ona je osnovica postojanja svih naroda na ovom poluotoku. Takvu spoznaju temeljimo na osnovu dokazljive teze da je vjera moć, moć upravljanja i pokretačka snaga pojedinaca i kolektiviteta. Između ostalog, to je i razlog zbog koga smo i mi, Bošnjaci u Sandžaku i Srbiji, kao i drugi muslimani pripadnici Islamske zajednice, imali problema u odnosu na ono što se je događalo 2007. i narednih godina.[i]

Moć vjere

Tvrdnja da je vjera starija od naroda, države i kulture proizilazi iz razumijevanja povijesti Balkana. Prostor Balkanskog poluotoka naseljen je od prahistorije. Svaku ljudsku naseobinu pratio je i određeni oblik vjerovanja, kao osnova cjelokupnog identiteta naroda na kojem je oblikovao cjelinu svog kulturnog obrasca.

Razvoj tog procesa možemo pratiti još od antičkog perioda kada su velike, drevne civilizacije, poput ilirske, helenske, rimske… kroz kultove vjerovanja, idolopoklonstva, paganstva, viševjerja, gradile piramidu vlasti preko koje su izgrađivale apsolutističku moć vladara u odnosu na cjelokupno stanovništvo, gdje su vlastodršci istodbno proglašavani za živa božanstva ili su, u najmanju ruku, uživali takav status među masama svojih podanika. Na tome se temeljila moć ukupnoga postojanja tog državnog aparata koji je izuzetno bio razgranat.[ii]

U onim trenucima, kada dolazi do mijene vjerskog a potom i kulturno-civilizacijskog koda, to jest prijelaza sa paganskog, idolopoklonističkog na monoteističko vjerovanje, javljaju se određene simbioze postojećih kultova sa novom dogmom gdje se događa njihova preinaka i prilagodba iznuđenim okolnostima, i taj kult, ta moć kulture vjerovanja ostaje trajno na ovim prostorima, i to kod svih naroda bez izuzetka, ma kom načinu monoteističkog vjerovanja danas pripadaju – jednom, drugom ili trećem obliku hrišćanstva (ortodoksni, katolički, heretički), islamu ili judaizmu.[iii]

Pretakanje paganskih kultova u monoteističke religije

Važniji momenti na kojima se jasno vidi put oblikovanja matrice kulturnog obrasca iz  religijskog od antičkog perioda do danas najslikovitije se ogledaju kroz tradiciju svetkovanja i praznika. Od paganskih obožavanja kultova, njihovih preinaka i utjecaja na kulturu življenja naroda Balkana ostali su i danas tragovi u skoro svim svjetonazorima. To se posebno jasno prepoznaje u hršćanstvu. Recimo, ranohrišćanski sveci dobrim dijelom predstavljaju simbiozu onoga što je već postojavalo u tradiciji balkanskih naroda i novog, u osnovi monoteističkog, vjerovanja koje je prodiralo sa Bliskog istoka:

“Хришћанство је, дакле, код Словена задржало и неке паганске особине које је црква прихватила и на неки начин ‘благословила’, јер је било много једноставније оденути древне ритуале у хришћанско рухо, него их сасвим искоренити. Тако народ бира поједине cвецe као своје заштитнике, као што је некада свако племе имало своје богове (…) У основи, хришћанској цркви је главни циљ био да уклони највеће богове, док су мање битна божанства и демони углавном остављани на миру. Зато су многи богови постали хришћански свеци (…) Црква, првенствено православна, правила је мудре компромисе, али не зато што је тако желела, већ зато што није имала ефикасније решење за ширење свог учења у одређеним историјским приликама и областима. Можемо, дакле, констатовати један велики, бар хиљадугодишњи континуитет у старој вери, који на неки начин траје и до данашњих дана.”[iv]  

U pravoslavnoj kulturi, naročito rasprostranjeno kod Srba, što je od skora i verificirano ulaskom ove svetkovine na listu Uneskove nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, vjersko-narodni običaj najvećeg ranga jeste kućna ili krsna slava,[v] koja, u suštini, predstavlja preinaku slavenskog paganskog kulta porodičnog božanstva, zaštitnika ognjišta i kućnoga praga, u formu kršćanskog svjetonazora, što mnogi etnolozi pojašnjavaju takozvanom narodnom vjerom Srba. Taj kult je doživio preinake u hrišćanstvu, izmiješao se sa ranohrišćanskim mučenicima koji su vremenom dobili status svetosti te kao takvi i dan-danas predstavljaju jednu od najznačajnijih svetkovina pravoslavnih Srba. [vi]

Kod katoličkih Hrvata su se, recimo, zadržale koledarske proslave, koje također korijene vuku iz paganskog predkršćanskog perioda. I ne samo kod Hrvata već i Bugara, djelimično i Makedonaca i drugih balkanskih naroda.[vii] A one su u suštini, prema tvrdnjama hrišćanskih teologa, etnologa, historičara i drugih autora, ostaci paganizma preoblikovani kroz ruho hrišćanskih dogmi. Ovom krugu čak pripadaju i svetkovanja Božića, Badnjeg dana, katoličkih i pravoslavnih Novih godina koje izvorno potječu od perzijskog božanstva Mitre ili, pak, rimskog Saturna.[viii]

Također, u sredinama koje su dominantno naseljavali Dobri Bošnjani, a onda i muslimani pretežno domicilni stanovnici, u kulturi pamćenja uvriježila su se određena vjerovanja povezana sa paganskohrišćanskom tradicijom, osobito kada je riječ o praznicima. To je najbolje vidljivo u narodnome računanju vremenskih razdobalja u okviru jedne kalendarske godine. Pa su tako do skora, što se i dan-danas može čuti kod starijih osoba, datume rođenja, ženidbe, udadbe, preseljenja na Ahiret ili neke druge životno važne događajnosti, računali prema takvim praznicima, poput Petrovdana, Đurđevdana, Savindana, Mitrovdana i slično.[ix] Za neke od takvih ekvivalenata pronalazili su vlastite inačnice poput Aliđuna/Ilindana, zamjene za staroslavensko vrhovno božanstvo Peruna Gromovnika, kako bi sebi opravdali uopće svetkovanje tuđeg blagdana.[x]

Čak postoje paganski kultovi koji približnu vrijednost imaju kod svih balkanskih naroda bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. Takav je slučaj sa paganskim božanstvom koje pripada krugu ilirskih kultova a dobija svoju preinaku u ranohrišćanskom mučeniku Juraju,[xi] koje danas svi narodi Balkana na svoj način, u većem ili manjem obliku, poštivaju kao Jurjevo ili Đurđevdan.[xii]

Ili, u muslimanskom svijetu još rasprostranjeniji praznik proslave ravnodnevnice Nevruz-bajram, kojim se slavi početak proljeća i nove poljoprivredne godine, čiji korijeni sežu više od tri hiljade godina unazad i vežu se za zoratrizam, u čijem svetkovanju postoje mnogi paganski običaji koji se djelimčno prepliću i sa običajima prisutnim u kršćanskom načinu svetkovanja blagdana paganskog porijekla, poput farbanja jaja, zapaljivanja svijeće, skakanja preko vatre, prskanja vodicom i preskakanja tekuće vode, spravljenja specijalne gozbe i slično.[xiii]  Ovaj praznik je, bez obzira što su mu korijeni paganski, i danas zvanični ili poluzvanični državni praznik u dosta muslimanskih država, a Generalna skupština Ujedinjenih nacija (UN) ga je 2009. godine  proglasila praznikom mira i solidarnosti i uvrstila na listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa UNESCO-a.[xiv]

Iz svih ovih primjera jasno se vidi moć kulta, njegova snaga i uvriježenost kroz sve blakanske vjerske, kulturne i nacionalne identitete.

Kultura međureligijskog suživota

Nakon pojave monotističkih vjera na balakanskom prostoru, nešto ranije hrišćanstva, kasnije islama i docnije judaizma, dolazi do takozavne međureligijske kulture življenja u narodnim kulturama balkanskih naroda, a u duhu vjerskih svjetonazora. Ovaj oblik svetkovanja prelio se u novijoj historiji, pa čak i u savremenom trenutku. Tako su se, recimo, naročito u mješovitim većim urbanim sredinama, razvili običaji zajedničkih proslava vjerskih praznika bez obzira na to o kojoj religiji je riječ. Kao primjer toga možemo navesti Sarajevo, grad u čijem najstarijem i najužem  gradskom jezgru su džamije, katedrala, saborna crkva i sinagoga. Kod običnog građanstva se razvijala kutlura, kojoj su se čak katkada i zvanične vrjeske zajednice suprotstavljale, građana svih konfesija da skupa proslavljaju najvažnije vjerske praznike.  Tako Sarajlije bez obozira na vjeroispovijest učestvuju u Polnoćci, božićnoj misi, u i pred Katedralom; proslavi Bajrama, ramazanskih iftara i teravija u Begovoj ili nekoj drugoj džamiji,  Badnje večeri u Sabornoj crkvi i Pesaha u Sinagogi.

Da to nije kuriozitet novijeg doba, svjedoči i činjenica da kultura međureligijskog uvažavanja nije očuvana samo u narodnim vjerovanjima već i usmenoj literaturi, o čemu imamo jako puno primjera. Tako, recimo, u pjesmi Ljuba uskoka Rada, iz Vukove zbirke stoje stihovi kojima se na lijep način prikazuje slika glavne muslimanske kolektivne nedjeljne molitve, džume namaza, koja se obavlja u podne petkom, koju epski pjevač dočarava na sljedeći način:

Оно бјеше петак турски светац,

На скупу су Турци у џамију.

Из џамије кад су излазили,

Па им турски селам називаху,

Турци им помоћ прифатаху.[xv]

Odnosno, svetkovanje srpskih krsnih slava, među kojima najčešće svetoga Nikolu, kao u pjesmi Ženidba Ivana Srđevića:

Службу служи од Будима краљу,

Он служи Светога Николу,

У прољеће по Ђурђеву дану.[xvi]

Ili, pak, paganskih kultova, poput prethodno spominjanog perzijskog božanstva Mitre i njegove preinake u Mitrovdan:

Када бјеше о Митрову дану,

Те опаде са горе листина,

А на гору нападе китина,[xvii]

Sve nam ovo potvrđuje početnu hipotezu da su kulture koje su proizilazile iz vjere bile primarni element razvitka identiteta balkanskih naroda koji su u evoluciji od kulturnog ka nacionalnom, uz svu izmiješanost, formirali diferencijalne narodne identitete na osnovu dogmatskih razdioba. Taj proces se može pratiti i preko razvitka pisama, glagoljice i ćirilice, koja su u osnovi jedinstveni praslavenski i općeslavenski alfabeti, koji su se u odnosu na religijske razlike razvijali u tri različita grafijska oblika. Tako postoje tri varijante općeslavenske ćiriliće: obla, poluobla i uglasta ćirilica. Zato što su u bizantijskoj i pravoslavnoj arihtekturi obli geomotrijski oblici primarniji, kod pravosavnog sakralnog i profanog stanovništva razvijali su se obli oblici ćirilice, u katoličanstvu, uslijed uglaste geometrije, uglasti oblici ovog pisma, a na životnome prostoru Dobrih Bošnjana poluobli grafemi koji su, prema domovinskom prostoru Bošnjaka, dobili naziv bosančica.[xviii]

Dok se ta kultura religijskog suživota poštivala razvijao se i jedan specifičan identitet međusobnog poštovanja i uvažavanja drugog i drugačijeg na našim prostorima. U Novom Pazaru, kao i drugim multireligijskim sredinama, bio je izražen običaj da pravoslavac, kada se zatekne na ulici tokom učenja ezana zastane, i odsluša taj poziv na molitvu ma koliko žurio ili, pak, kada se sa zvonika začuje zvono koje oglašava jednu od hrišćanskih molitvi musliman prolaznik isto tako, bez obzira koliko i kuda žurio, zastane i s dužnim poštovanjem otprati poziv na hrišćansku molitvu. I ovo je samo jedan od konkretnih egzmeplara kulture suživota i međureligijskog poštovanja koje su narodi ovih prostora izgradili a koja proističe iz unutarnje vjere čovjekove.

Zloupotreba vjere

Takav način ophođenja trajao je sve do perioda u kome je vjera počela bivati zloupotrebljavana, naročito u dvadesetom stoljeću, odnosno od 1878. godine, i onome što je prethodilo događajima iz te godine kada je jedna druga velika sila težila napraviti preinaku geostrateškog položaja Balkana, a onda su se u tu političku borbu uključile i druge velike sile pokušajima formiranja novih naroda ili odjeljivanjem dijela jednog naroda i pripajanjem drugome, čemu je prethodila zloupotreba vjerskih osjećanja jednog naroda triju vjera u Bosni.

To se najviše odrazilo na Bosnu i Hercegovinu, gdje su, do te 1878. godine, u narodnosnome smislu svi bili Bošnjaci, bez obzira na vjersku pripadnost, ali se utjecajima i djelovanjem različtih velikih sila tog doba desila polarizacija i nacionalno odrođenje u kome su se pravoslavci prirodno identificirali sa pravoslavcima u Srbiji i odredili se u nacionalnom smislu Srbima, katolici sa Hrvatima, a Bošnjaci obezglavljeni doživljeli, također, nacionalne polarizacije unutar svog bića, pa su tako dijelom ostali čvrsti u namjeri da očuvaju narodno ime Bošnjaci, ali je bivalo i onih koji su se opredjeljivali da budu nacionalno Srbi ili Hrvati a vjerski muslimani, odnosno muhamedanske vjere, kakav je bio uobičajeni termin tog doba za njih skovan u zapadnoevropskoj orijentalistici.[xix] Ali, bez bozira, na primoravana ili dobrovoljna lutanja u nacionalnome smislu, nikada nisu gubili vjerski identitet, uvijek su ostajali muslimani, pripadnici islama, što nam govori o ulozi i snazi vjere u procesu izgradnje i očuvanja posebnosti jednoga naroda kojeg nikakvi spoljni utjecaji i poremećaji ne mogu otuđiti od svoje duhovne matrice.

 Tijekom skoro cijelog dvadesetog stoljeća, kada je dekretima i ustavima bilo zabranjeno biti Bošnjak,[xx] ono što se očuvalo kod pripadnika ovog naroda i što niko, bez bozira na mehanizme pritisaka, ucjena i tortura, nije mogao istrgnuti iz njihovoga bića i kulture življenja jeste vjera. Ta vjera je, kao što je crkva u Poljskoj za vrijeme komunizma očuvala Poljake, očuvala Bošnjake na ovim prostorima  u najtežim momentima po njihovu egzistenciju. Uslijed činjenice da taj narod, bez obzira na sve pokušaje, niko nije mogao u cijelosti niti asimilirati niti istrijebiti, 1974. godine dolazi do promjena Ustava Jugoslavije kojim se, iako ne voljom pripadnika bošnjačkog naroda, umjesto drevnog imena za ovaj narod priznaje nacija Musliman, što predstavlja pozitivan iskorak u odnosu na prethodno stanje potpune negacije.[xxi] 

Izgradnja novog antičkog božanstva – Tito

Period nakon Drugog svjetskog rata, epoha komunizma, suprotstavlja se svim religijama i vjerskim tradicijama. Prema našem mišljenju, tu se javlja hijatus koji proizvodi zastoj u međureligijskom dijalogu i kulturi vjerskog suživota, jer je ateistički pristup jugoslavenskog oblika težio tome da ideološki proizvede novo božanstvo prema antičkom modelu. Josip Broz Tito je izgrađivan kao prototip antičkopaganskih i novocivilizacijskomonoteističkih božanstava s ciljem da zauzme poziciju jugoslavenskog, pa i prema mogućnostima i Balkanskog, boga svih naroda i narodnosti. To se jasno vidi ne samo iz odnosa svakodnevne ophodnje spram njegove ličnosti u jugoslavenskom društvu već i mnogo značajnije iz dogmatskih stavova iskazanih u pjesmama koje su nastajale njemu u čast. U tim tekstovima se lahko prepoznaju osnove vjerovanja i islama i hrišćanstva koje su inkorporirane u prigodne slavljeničke pjesme kojima se veliča tekovina revolucije, izgradnje socijalizma i obnove zemlje čija je središnja ličnost i kult bio sam Broz.

Od prvih ustaničkih dana, narodi Jugoslavije su oblikovali literarni lik svog vojnog, političkog i ideološkog predvodnika tako da svaka lirska, epska ili druga vrsta i usmene i pisane književnosti[xxii] crpi motive iz njegove ličnosti gradeći kult o idealnoj nadljudskoj osobi koja se katkada graniči sa paganskim božanstvima.

U više stotina pjesama, narodni pjevač sa preko pedeset sintagmi glorificira Titov lik gradeći na taj način “adekvatnu naprednu zamjenu za zastarjelu religiju”: ljubičice bijela, rosno cvijeće, jagodo iz rose, ružice rumena, ružico i smilje, stručak cvijeta bijela, cvijet mirisavi, ljubičica plava, iz gorice cvijeće, cvijeće ispod rose, najmilije cvijeće, jabuko od zlata, grudo zlata, zlato moje, dragi, bijela lica, sokole i vilo, sokole sivi, krilo sokolovo, zmaj krilati, bore naših strana, naše najmilije, naša mila dika, naš narodni sin, naše htijenje, naše čedo milo, oče mili, oče domovine, oče mira, oče sveti, roditelj pravi, mila diko, narodna nada, narodni heroj, narodni sin, snaga našeg roda, sve naše nadanje, naše desno krilo, naše najmilije, naše radovanje, naš jedini, trostruki heroj, legenda, genije, uzdanica, ogledalo sjajno, jači od čelika, sabljo britka, zastava crvena, voljeni komandante, vođo mili, vođo proletera, vođo brigada, vođo komunista, maršal, tvorac

O Titu se pjevalo na svim jezicima naroda i narodnosti Jugoslavije od početaka revolucije (jesen, 1941.) pa sve do kasnih osamdesetih godina dvadesetog vijeka, to jeste do sutona komunističkog režima i početaka destrukcije Jugoslavije. U svakoj prilici kada je trebalo motivirati narod i borce na neku akciju, korišćen je autoritet vrhovnog komandanta ili božanstva koje se slijepo slijedi i vjeruje.

 Tito je pokretačka snaga poziva na borbu protiv okupatora, zatim na obnovu porušene zemlje (Drug je Tito izdo naređenje / Svi u borbu za izgradnju zemlje), on preporučuje  osnivanje radnih zadruga (Drug je Tito poručio nama / da hrlimo radnim zadrugama),[xxiii] njegov autoritet se koristi kao moralna podrška borcima u kritičnim trenucima, on kuraži omladinske brigade (Telefonske žice bruje / drug nam Tito poručuje:/ –Omladino radi, radi, / svoju zemlju srcem gradi!),[xxiv] čak se opjevaju pojedine njegove državničke odluke a nisu rijetke ni pjesme u kojima narod upućuje poruku svom predvodniku, zaklinje mu se na vjernost, izvještava o rezultatima bitke/radne akcije, podstiče djelatnost, izražava podršku reformama, napada one koji su skrenuli sa „linije“, te kritizira vanjske i unutarnje neprijatelje.

Karakter kulta titoizma i pokušaja izgradnje novog antičkog božanstva najslikovitije se vidi iz nekoliko sljedećih stihova čije poruke korespondiraju sa osnovnim dogmatskim načelima monoteističkih vjera:

Druže Tito, ti si nam jedini;

Ti si tvorac nove istorije;

Tito nam je otac sveti;

Druže Tito, mi ti se kunemo

Da sa tvoga puta ne skrenemo;

Nijedno se kolo ne okrene

Koje ime Tita ne spomene;

Otuđenje i prekid vjerskog suživota jedan od uzroka zla devedesetih

Rigidni i nasilni stav spram religije doveo je do rastakanja i privremenog otuđenja vjerujućeg naroda različitih religija, naročito pripadnika klerskih staleža i nosilaca važnih funkcija u sustavi crkava i vjerskih zajednica koji su se borili kako za lični tako i za kolektivni opstanak i golu egzistenciju, što je proizvelo i rađanje nepovjerenja, generacijskog nepoznavanja i sporadičnih strahova jednih od drugih dodatno podgrijavanih ideološkom propagandom plasiranom kroz medijske i druge mehanizme komunističkog sistema moći.

Na takvim destruktivnim elementima, nastale su devedesete godine dvadesetog vijeka i raspad totalitarnog komunističkom sistema u kome je izrođeno više generacija pripadnika svih vjera i naroda na ovom prostoru i koje su, u većoj ili manjoj mjeri, dekontaminirane komunističkom ideologijom i kultom novog božanstva. Rezultat toga je i otuđenje svih balkanskih naroda jednih od drugih, što je u konačnici dovelo do jedne od najtužnijih, najružnijih i najstravičnijih dekada u povijesti balkanskih naroda.

Tvrdimo da bi se, da nije došlo do prekida u međuvjerskom dijalogu i šumova u kulturi vjerskog i međunacionalnog suživota, mnoge strahote, mnoga zla koja su se tada dogodila na Balkanu spriječila, jer ta moć i osnovna pokretačka snaga mira, tolerancije i zajedničkog života drugih i drugačijih jeste u vjeri, vjerskom odgoju i načinu življenja prožetog duhovnošću. Kada je ona oslabila, dogodili su se propuhi iz kojih se izrodilo zlo.

Vjerski dijalog kao mehanizam pomirenja naroda Balkana

Kada smo došli u poziciju da se iznova vjerski, kulturološki i nacionalno upoznajemo i prepoznajemo, počeli smo smirivati sve ono što su proizvele devedesete godine na Balkanu. U suštinskom smislu, nije to uradila ni vojska, nije to uradila ni politika, nije to uradio ni niko sa strane – tome su počeli doprinositi i doprinose međuvjerski dijalozi koji su osnova naše međukulture. Jedan od značajnijih takvih dijaloga dogodio se 2009. godine, kao prvi susret  muslimanskih i  hrišćanskih autoriteta i dužnosnika najrelevantnijih pozicija unutar hijerarhije crkava i vjerskih zajednica, između rahmetli akademika muftije Muamera Zukorlića, vladike Grigorija, rabina Isaka Asiela i kataločkog svećenika Andrije Kopilovića kroz debatu na jednoj od televizija sa nacionalnom frekvencijom.[xxv] Ta rasprava je počela topiti zaleđene odnose i približavati otuđene zajednice. Takvih dijaloga je u kasnijem periodu bivalo sve više, i mora ih biti sve više jer to jeste put približavanja jednih drugima i razvijanja međusobnih donosa koji doprinose i uvažavanju i poštivanju drugih i drugačijih od sebe čiji je konačni cilj pomirenje među narodima Balkana.

Suština potpunog vraćanja povjerenja i pomirenja među narodima Balkana jeste u tome da se vjerski prepoznamo, upoznamo i međusobno poštivamo bez toga da jedni nad drugima imamo bilo kakve nadmoći ili pretenzije, već da i jedni i drugi, na osnovu onih univerzalnih vrijednosti kojima nas naše vjere uče, gradimo zajednički život na Balkanu.

IZVORI I LITERATURA

Barnett, Mary: Bogovi i mitovi staroga svijeta, Pušević i Kršovnik, Rijeka 2000.

Belaj, Vitomir: Hod kroz godinu, Pokušaj rekonstrukcije prahrvatskoga mitskoga svjetonazora, 2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb 2007.

Blečić, Milorad R; Antologija autorske revolucionarne poezije: Kako je nastala jugoslovenska revolucionarna poezija, BIGZ, Beograd 1976.

Dizdar, Mak: Narodne pjesme o borbi i izgradnji, Narodna prosvjeta, Sarajevo 1958.,

Dragić, Marko: Sveti Juraj u tradicijskog baštini Hrvata, Croatika at Slavica ladertina, sv. 19, br. 1., Univerzitet u zadru, Zadar 2013., str. 269-313.

Duranović,  Elvir: Elementi staroslavenske tradicije u kulturi Bošnjaka, autorsko izdanje, Bugojno 2011.

Gajić, Nenad: Slovenska mitologija panteon bogova, demonologija, mitska mesta, magijski rituali, Laguna, III izdanje, Beograd, 2011.

Juzbašić, Dževad: Politika I privreda u Bosni I Hercegvoini pod Austro-Ugarskom, ANU BiH, Sarajevo 2002.

Kalezić Đuričković, Sofija: Ostaci paganskih vjerovanja kod slovenskih naroda, Matica, br. 76, zima 2018, Matica crnogrska, Podgorica 2018., str. 497-512.

Karadžić, Vuk: Srpske narodne pjesme iz neobjavljenih rukopisa, knjiga 3, SANU, Beograd 1974

Rodić, Milivoj: Tito u narodnim pjesmama, Univerzal, Tuzla 1987.,

Selimović, Sead:Pitanje nacionalne posebnosti Bošnjaka u Jugoslaviji u periodu 1945-1974. godine, Opatija-Beograd, Sremska Kamenica, Zbornik radova: Suočavanje s prošlošću: Istorija Jugoslavije 1918-1991.

Sinani, Danijel: O proučavanju krsne slave u Srbiji, Etnološko-antropološke sveske, br. 19, Etnološko-antrpološko društvo Srbije, Beograd 2012., str. 175-192.

Truhelka, Ćiro: Bosančica, prinos bosanskoj paleografiji, Zemaljski muzej u Sarajevu, Zemaljska štamparija, Sarajevo 1889.

Zukorlić, Muamer: Drevna Bosna, Matica bošnjačka, Novi Pazar 2016. godine.

https://minikar.ru

https://www.aa.com.tr

https://www.bbc.com/

https://www.rts.rs


[i] 2007. godine, bošnjačke političke strutkure i nosioci izvršne vlasti, predsjednik SDA Sandžaka Sulejman Ugljanin i tadašnji premijer Republike Srbije Vojislav Koštunica, potpomognuti interesima pojedinih stranih sila, pokušali su puč i sproveli agresiju na Islamsku zajednicu u Srbiji, što je rezultiralo udarom ne njezino jednistvo i kreiranjem paravjerske tvorevine. Konačni cilj ove grupacije bio je otimanje imovine IZuS koja se, prema zakonu o restituciji, morala vratit crkvama i vjerskim zajednicama jer je nepravedno otuđena od strane komunističkog i prethodnih režima u Jugoslaviji.

[ii] Zukorlić, Muamer: Drevna Bosna, Matica bošnjačka, Novi Pazar 2016;  Barnett, Mary, Bogovi i mitovi staroga svijeta, Pušević i Kršovnik, Rijeka 2000.

[iii] Kalezić Đuričković, Sofija: Ostaci paganskih vjerovanja kod slovenskih naroda, Matica, br. 76, zima 2018, Matica crnogrska, Podgorica 2018., str. 497-512.

[iv] Gajić, Nenad: Slovenska mitologija panteon bogova, demonologija, mitska mesta, magijski rituali, Laguna, III izdanje, Beograd 2011., str. 26-27.

[v] Srpska slava upisana je Registar nematerijalnog kulturnog naslijeđa UNESCO-a 2014. godine. Detaljnije o tome:  https://www.rts.rs/page/magazine/sr/story/511/zanimljivosti/1763580/srpska-slava-na-uneskovoj-listi.htmlm posljednja posjeta 18. 1. 2022. godine u 21:34: 54 h.

[vi] Sinani, Danijel: O proučavanju krsne slave u Srbiji, Etnološko-antropološke sveske, br. 19, Etnološko-antrpološko društvo Srbije, Beograd 2012., str. 175-192.

[vii] Belaj, Vitomir: Hod kroz godinu, Pokušaj rekonstrukcije prahrvatskoga mitskoga svjetonazora, 2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb 2007.

[viii] Veiga, Edison: Religija i istorija: Kako je izgledao Božić pre Isusa – u čemu je tajna, BBC Brazil. Detaljnije; https://www.bbc.com/serbian/lat/svet-59782896 , posljednja posjeta: 18. 1. 2022. godine u 23:47: 26 h.

[ix] „Jurjevdan je za bosansko-hercegovačke muslimane do nedavno predstavljao kalendarski međaš. Kad bi planirali svoje poslove, govorili bi da je nešto dobro uraditi prije, a ne što poslije Jurjeva. Jurjevdan je datum s kojim su otpočinjale tzv., jurjevske dove koje su trajale sve do Aliđuna, drugog augusta.” – Duranović,  Elvir: Elementi staroslavenske tradicije u kulturi Bošnjaka, autorsko izdanje, Bugojno 2011., str. 127.

[x] Duranović,  Elvir: Elementi staroslavenske tradicije u kulturi Bošnjaka, autorsko izdanje, Bugojno 2011., str. 131-133.

[xi] “Sveti Juraj jedan je od najštovanijih svetaca u kršćanstvu. Njegov kult iznimno je raširen u hrvatskoj kulturnoj baštini. Uz svetoga Juru vežu se muslimanski ophodi, običaji i vjerovanja, i proricanja, primjerice, u Bosni i Hercegovini i Srbiji.” – Dragić, Marko: Sveti Juraj u tradicijskog baštini Hrvata, Croatika at Slavica ladertina, sv. 19, br. 1., Univerzitet u zadru, Zadar 2013., str. 269.

[xii] „Muslimani nekih sela na planinskim obroncima oko Sarajeva su od ‘pamtivjeka’ priređivali derneke na nemuslimanske svece, a bili su isključivo vezani za njihove težačke radove. Tako je dernek na Jurjevdan održavan u slavu toga što im je posijano žito dobro niklo. Na Jurjev su održavani stočni vašari, prodavali se janjci, a kupovale proljetne potrebštine (…) Pored zaštite stoke i obezbjeđivanja rodne godine Jurjevdanski obredi i magijski čini imali su još su dvije važne funkcije. To su: izbor bračnog druga i postizanje dobrog zdravlja.”  Duranović,  Elvir: Elementi staroslavenske tradicije u kulturi Bošnjaka, autorsko izdanje, Bugojno 2011., str. 128.

[xiii] https://minikar.ru/bs/ezoterika/kak-perevoditsya-navruz-novruz-bairam-istoriya-tradicii-i-obychai/, posljednja posjeta: 19. 1. 2022. godine u 16:32: 43 h.

[xiv]https://www.aa.com.tr/ba/svijet/u-mnogim-zemljama-danas-se-obilje%C5%BEava-nevruz-praznik-prolje%C4%87a/2183361

[xv] Karadžić, Vuk: Srpske narodne pjesme iz neobjavljenih rukopisa, knjiga 3, SANU, Beograd 1974., str. 654-655.

[xvi] Ibidem., str. 691.

[xvii] Ibidem., str. 424.

[xviii] Truhelka, Ćiro: Bosančica, prinos bosanskoj paleografiji, Zemaljski muzej u Sarajevu, Zemaljska štamparija, Sarajevo 1889.

[xix] Detaljno o tome: Juzbašić, Dževad: Politika i privreda u Bosni i Hercegovini pod Austro-Ugarskom, ANU BiH, Sarajevo 2002.

[xx] “Negiranje nacionalne posebnosti Bošnjaka bilo je vidljivo i prilikom donošenja prvog Ustava FNRJ. Naime, dok je tekla priprema za njegovu izradu granani su Ustavotvornoj skupštini davali različite prijedloge i sugestije u pogledu nekih ustavnih rješenja i formulacija, ali je, po mišljenju Milovana dilasa, tadašnjeg ministra za Konstituantu, bio ”karakterističan prijedlog jednog muslimana” (ne kaže da je to narodni poslanik Husein Ćišić iz Mostara). Husein Husaga Ćišića4 je zahtijevao da se Bošnjacima politički uvaži status nacije te da se ista obilježi šestom buktinjom u grbu savezne države. Tada predloženi grb države imao je u sredini pet buktinja. One su, prema objašnjenju tvorca grba, simbolizirale pet nacija koje žive u Jugoslaviji. Ćišićevi argumenti su odbijeni tvrdnjom da Bošnjaci nisu nacija, nego vjerska grupa, te da, kao takvi, ne mogu biti predstavljeni na simbolu koji simbolizira državu i narode” – Selimović, Sead:Pitanje nacionalne posebnosti Bošnjaka u Jugoslaviji u periodu 1945-1974. godine, Opatija-Beograd, Sremska Kamenica, Zbornik radova: Suočavanje s prošlošću: Istorija Jugoslavije 1918-1991.

[xxi] Ibidem.

[xxii] Vidjeti antologiju Blečić, Milorad R; Antologija autorske revolucionarne poezije: Kako je nastala jugoslovenska revolucionarna poezija, BIGZ, Beograd, 1976.

[xxiii] Dizdar, Mak: Narodne pjesme o borbi i izgradnji, Narodna prosvjeta, Sarajevo 1958., str. 196.

[xxiv] Rodić, Milivoj: Tito u narodnim pjesmama, Univerzal, Tuzla 1987., str. 164.

[xxv] Emisija „Javna tajna“ emiturana je 2009. godine na televiziji B92. Voditelj: Ivan Božić. Gosti: muftija sandžački Muamer Zukorlić, episkop zahumsko-hercegovački Grigorije, rabin Isak Asiel i kataločki svećenik Andrija kopilović. Povod emisiji je bio film „Stradanje Isusovo“ Mela Gibsona.

 ©jahjafehratovic.com

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s