KNJIGA U DOBA KORONE

Glas islama, septembar 2021., br. 313, str. 58-59.

Bremenita vremena, kakvo je ovo u kome danas živimo, uvijek su dovodila do pomijeranja poimanja vrijednosti i nivelisanja životnih prioriteta. U osjećaju ugroženosti, ljudi iskažu vlastitu prirodu i nutrinu bića koje je odjeveno potrebnim i suvišnim slojevima društveno uvjetovanih prikaza sopstvenog sebe, suoče se sa vlastitim utvarama. Taj proces nimalo nije lahak, i vrlo često prijeti da proizvede teške poremećaje uslijed egzistencijalnog straha, naročito u logocentričnim društvima kakvo je današnje koje počiva na iskustvima dvadesetog stoljeća prepunog negativnih događajnosti sa višeznačnim posljedicima po pojedinca i svijet u globalitetu.

Prema opsegu utjecaja na globalnom nivou, doba Covida koje preživljava naša generacija, može se promatrati u ravni sa velikim iskušenjima s kojima se čovječanstvo suočavalo u prošlosti, a u samomo dvadesetome vijeku takvih slučajevima je bilo nekoliko: Prvi svjetski rat, Doba velike depresije, Drugi svjetski rat, Hladni rat, te niz parcijalnih kriza koje su ugrožavale pojedine dijelove svijeta i ostavljale posljedice na određeni omeđeni geografski prostor i tek sporadično i u različitim intervalima utjecale na cjelinu savremene civilizacije.

Svaka od ovih stresnih situacija proizvodila je nove vrijednosti, rađala drukčije odnose spram pozicije čovjeka i njegovih prioriteta, izgradnje mehanizama mentalne zaštite, duhovne opskrbe i materijalnih sredstava i pomagala na putu sučeljenja sa problemom i ozdravljenja. Ta iskustva nam mogu pomoći i da jednostavnije prevaziđemo sve kušnje s kojima se suočavamo i koje nas tjeraju da regenerišemo načine življenja kako bi očuvali prirodu vlastitog bića.

U takvih tjeskobama ispunjenim strahom, izlaz se traži na sve načine, a do izražaja dolazi prosvijećenost i umiješnost konzumiranja spiritualnih metoda prevazilaženja straha. U tom procesu knjiga dobija na posebnom značaju, i to u dva smijera.

Prvi podrazumijeva uživljavanje u ono što je već nastalo, odagnavanje straha skretanjem misli na nešto što ima moć da zaposjedne um. Kod duhovno jakih osoba, to se postiže udubljivanjem u svete Knjige, u traganju za značenjima i tumačenjima uzvišenih smislova sakralnih tekstova. Kod ostalih, koji predstavljaju većinu čovječanstva, manjim dijelom to su traganja za naučnim istinama a u najvećim otiskivanje niz pučinu okeana raznih beletrističkih avantura. Za ove kategorije ljudi, u vremenu opakih izazova kakvo upravo proživljavamo, knjiga znači bijeg u slobodu, u beskrajne prostore višedimenzionalnih svjetova i mogućnost da iznova osjete slast kretanja kroz najrazličitija mjesta i vremena ljudske istinske i domaštane povijesti. Sjetimo se samo Bakačovog Dekamerona i odvažnosti firencijske mladosti da izbjegne pošast kuge tako što će se skloniti u karantin i pripovijedati vrhunske priče i na taj način steći sigurnosti izdižući se iznad surove realnosti i opasnosti koja neposredno pored njih odnosi na stotine života ne praveći razliku između starosne dobi, imovinskog stanja, staleške pripadnosti, zdrastvenih prilika ili bilo kakve druge diferencijalne odrednice. Upravo moć prijepovijedanja i umjetnost kazivanja uspijeva sačuvati ove mlade ljude skoro sigurne smrti, kao što u jednom drugačijem izazovu prijetnje smrću i princezu Šeherzadu u iscrpnoj hiljadunoćnoj borbi dovode do očuvanja života.

Drugi smijer se naslanja na proizvodnji novih vrijednosti, naučnih otkrića, umjetničkih djela – svega onoga što podrazumijeva stvaralački proces uvjetovan kriznim vremenima. Tako je, recimo, savremena civilizacija, u konačnici, profitirala iz Hladnog rata jer se akumulirana energija velikih sila usmjerila na trku osvajanja svemira umjesto međusobnog razaranja. Zahvaljujući toj krizi dobili smo većinu naučnih saznanja o kosmosu koje danas imamo i koja se, uslijed tada utemeljenih istraživačkih projekata, iz dana u dan produbljuju i dovode do novih otkrića koja mijenjaju sliku svijeta. Naravno, za poduhvate ove vrste neophodna je svekolika institucionalna podrška i kolektivni rad koji nadilazi nacionalne okvire, uz udruživanje svih raspoloživih resursa na globalnome nivou. Također, i individualna intelektualna pregnuća donose različite oblike načina preživljavanja kriza, od onih najdirektnijih kakvi su, recimo, “Dnevnik Ane Frank”, jevrejske djevojčice osuđene na skrivanje tijekom Drugog svjetskog rata, i “Zlatin dnevnik” Zlate Filipović, djevojčice iz opsadnog Sarajeva devedesetih godina, pa sve do niza vrhunskih ostvarenja koji čine suplemente u zbiru kaleidoskopa velike kulture pamćenja čovječanstva.

Da bi ostali trajni memorijali opomene i poziva na oprez krizni periodi ostaju konstantne teme u umjetnosti, odakle se i protežu na sve ostale aspkete društvenih zbivanja i mijenjaju svijet, koji se trudi da na osnovu sagledavanja posljedica izvuče pouke iz grešaka koje su uzrocirale katastrofe. Ovdje dolazimo do funkcije umjetnosti koja dobija zadaću angažiranosti i svojim utjecajem širi ideje dobra nasuprot zla, korisnosti nasuprot štetnosti i služe kao upozorenje i trzaj čovječanstvu kada se god zaboravi u svojoj samodopadljivosti.

I ovo vrijeme korone nimalo se ne razlikuje od kriza koje je čovječanstvo već preživjelo i ljudska civilizacija nadživjela, samo što je, srazmjerno tehnološkom napretku, prijetnja složenija i izazovnija, a samim time i obaveza svakog pojedinca da se na svoj način izbori sa vlastitim strepnjama. Iskustvo nas uči da je to jedino moguće i individualno i kolektivno prevazići ukoliko se vratimo temeljnim vrijednostima na kojima se bazira naš odnos spram sebe i svijeta. U srži tih vrijednosti jesu knjiga i nauka, uzdizanje iznad prosječne uljuljkanosati i nemarnosti spram okruženja i procesa koji nas se svih podjednako tiču. Za prevazilaženje ove drame čovječanstva neophodni su svi gore spomenuti mehanizmi iscjeljenja, i da se sva pamet na planeti udruži kako bi što prije pronašla djelotvorne lijekove koji bi trajno eliminirali opasnost od ovog perfidnog virusa i da mi, obični smrtnici, jačamo vlastite mentalne kapacitete kroz duhovne i saznajne procese, ali i da kroz različite vidove kreacija proizvodimo trajnost pamćenja na posljedice nečastive korone, jer će zacijelo, ukoliko joj se ne ispriječimo kao i mnogim drugim pošastima prije nje i trajno je smjestimo u prostore sjećanja, ostati prijetnja i budućim generacijama. Ona mora čim prije postati prošlost, a da bi do toga došlo mi, kao objekti njenog djelovanja, moramo vratiti stvari u normalu, to jest refrešovati priroritete i ukloniti devijacije iz svog načina življenja, a to prije ostalog znači, vratiti njeno visočanstvo knjigu i nauku na poziciju koja im pripada – ne u ormare, ne na ukrasne police, već pred sebom i u sebi, na svaki način i u svakoj prilici, bez razlike radi li se o duhovnim, naučnim ili umjetničkim ostvarenjima.

Duhovna opskrba poktrijepljena primjenjivom naukom i relaksirana korisnom umjetnošću, dovodi do potpunog psihičkog imuniteta čovjeka, a to je u ovom dobu iščekivanja, slutnji i strepnji najvrjednije bogatstvo kojim se valja naoružati kako bi i dan poslije Korone dočekali spremni da se suočimo sa svim izazovima ruiniranog društva.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s