ČARŠIJSKA KALDRMA I SELJAČKA PAMET

Glas islama 240, 20. mart 2013., str. 3

Pazar od Potoka do Karahodžića mosta kao Sarajevo od Ilidže do Kozje ćuprije

iše od etnoloških razlika zabrinjava činjenica da i danas u našem društvu postoji vidljiva crta između građana i seljaka, „ćaršijskih“ i „nećaršijskih“ ljudi, koja se iznova hrani palanačkim primitivizmom, vještački iskonstruisanim podjelama i suštinskim nedostatkom poimanja misije humanizma, pa ako hoćemo do kraja iskreno, islamskog stava da se ljudi dijele isključivo prema bogobojaznosti i čuvenog Poslanikovog a.s. govora na Arefatu da nema razlike između Arapa i nearapa, bogatih i siromašnih, crnih i bijelih, ovih ili onih…

Jedan od češćih prigovora uspješnim bošnjačkim ljudima u bilo kojoj branši, ako je dijete sa kaldrme, jeste da je lukav, prevrtljiv, mehak, elastičan i spreman na sve i svašta kako bi ostvario ličnu korist. A ako je sa sela – seljak, onda vele: bahat je, nekulturan, sirov, drzak, bez manira i prefinjenosti. Ako je Pazarac vele da je kvaran, ako je Tutinac zaostao je, ako je Sjeničak neotesan je, ako je Prijepoljac kažu da je flegmen, ako je Pribojac da je previše Bosanac, ako je Bjelopoljac da je prestravljen, ako je Pljevljak da je zaboravan, ako je Beranac da je premnogo ćamilovski Bihorac, ako je iz Plava i Gusinja da je albaniziran, ako je Rožajac da je kvaran. I tako u krug, a da ne govorimo o pripadnicima manjih etnosa o kojima bi se mogle navesti desetine raznih stereotipa, ili većih plemena iz kojih se uvijek našla po neka šuša da od nje krene ružan glas. I onda „ćaršijski ćovek“ i seljak. Dok su nekada te neobavezne odrednice služile za bezazleni humor i razvijanje muhabeta, danas se sve češće koriste radi uvrede, podjele ili grupisanja na osnovu istih, tako da smo prije neku godinu doživjeli da u Novom Pazaru, pored udruženja ribara, lovaca, golubara, šatkara i drugih …ara, s izloga jednog lokala na potezu od Vrha čaršije ka naselju Potok pročitamo naziv organizacije: Udruženje starih Pazaraca Novoga Pazara. Malo je apsurdno šta to udruženje predstavlja. Znali smo i viđali, recimo u Sarajevu, zavičajno Uruženje građana BiH porijeklom iz Sandžaka pri kojem su kasnije oformljivani klubovi svih gradova ponaosob; ili u Turskoj sandžačke, bosanske i bošnjačke derneke; odnosno po zapadno-evropskoj dijaspori bošnjačke, bosanske i sandžačke džemate i klubove, ali nikada nismo vidjeli da u jednom gradu postoji udruženje starih građana tog grada. To bi isto bilo kao da u Sarajevu postoji Udruženje starih Sarajlija, u Beogradu Beograđana, u Zagrebu Zagrepčana, u Parizu Parižana…

Iz ovog proizlazi da postoje staropazarci i novopazarci. Staropazarci bi bili članovi porodica koje u ovom gradu žive generacijama, a novopazarci pridošlice usljed seoskih, okružnih, državnih i regionalnih migracija. Neki ozbiljan etnolog bi o tome mogao napraviti pozamašnu studiju, koja je zaista nužna, obzirom da o ovoj problematici imamo samo radove rahmetli dr. Ejupa Mušovića, koji su dobrano podložni strogoj znanstvenoj kritici i reviziji. Međutim, više od etnoloških razlika zabrinjava činjenica da i danas u našem društvu postoji vidljiva crta između građana i seljaka, „ćaršijskih“ i „nećaršijskih“ ljudi, koja se iznova hrani palanačkim primitivizmom, vještački iskonstruisanim podjelama i suštinskim nedostatkom poimanja misije humanizma, pa ako hoćemo do kraja iskreno, islamskog stava da se ljudi dijele isključivo prema bogobojaznosti i čuvenog Poslanikovog a.s. govora na Arefatu da nema razlike između Arapa i nearapa, bogatih i siromašnih, crnih i bijelih, ovih ili onih… A čaršija to ne podnosi niti oprašta, savijena oko pupčane vrpce svog sokaka odbija svaku pojavu koja joj remeti višestoljetni red ispijanja kahve, pufkanja skupoga duhana, mašćenja zuba ćevapima i crnim lukom i odmjeravanja ove i one ženske pojave koja pokušava da se provuče između njihovih bijesnih kola što su zahvatila polovinu ulice i cijeli trotoar. I smeta joj, mršti se na svakog pregaoca koji ne troši dane u dumanskom ćejfu, kahvenisanju i fitnedžijskom minderlučenju, već koristi pamet da učini hajra sebi, porodici i zajednici. Kada tako neko zdravorazumski vispren poremeti njihov džabahljebaroški red, počnu ga prozivati, nadijevati mu svakakve pogrde: te seljačka fukara, te golofusković, te repa bez korijena i stotine grđih i lošijih objeda na njega bace.

U tome, kao po pravilu, prednjače oni koji baš i nemaju neko čaršijsko porijeklo, a svim silama se upinju da druge ubijede da jesu čaršijski ljudi, te preko noći umekšaju jezik i nekako zaborave brate i ono „č“ i „dž“ i meću „lj“ gdje im ga nikad mati nije izgovarala i svašta nešto čine kako bi ih ta čaršija uzela pod svoje. No, zaboravljaju da je ova pazarska čaršija sva došljačka, da sve sabereš nećeš naći, osim u porodičnim legendama, familije da je više od šest koljena stasavala u ovom kraju. To je zbog toga što se Novi Pazar nalazio na bedemu Osmanlijskog carstva i cvjetao trgovinom, ali je stalnim puškaranjima i ratovima, te docnijom propašću i čestim migracijama sva nekadašnja starosjedilačka elita ili ubijena ili otišla u muhadžirluk, a stanovništvo se nadomješćivalo iz okolnih gradova, južnog Sandžaka, stare Crne Gore, Hercegovine i Kosova. Iz tih razloga ovaj grad teško izgrađuje prefinjenu urbanu elitu kao što su, recimo, imala Pljevlja, već uvijek neki surogat skupljen s kolca i konopca na prijelazu između ruralnog i urbanog koji je izvještačio i ono malo dostojanstva duha koje je ovo vijekovima naseljeno mjesto trebalo gajiti bar iz pijeteta prema svom osnivaču silnom Gazi Isa-begu Ishakoviću. Zato tu uštavljenu pamet pomjeri iz mjesta svaka svježa krv usmjerena ka sveopćem progresu zajednice, najviše zbog straha da im ne obatali interesdžijski, niskošićardžijski i lažnopatriotski način života.

I tako je vijekovima. Ako ne možemo preciznije znati za prošla vremena, ono bar za dvadeseti i dvadeset prvi vijek imamo na stotine potvrda takvog stava čaršije spram ljudi koji su svojim progresivnim i reformatorskim djelovanjem unijeli promjene u našu sredinu. Recimo, pred ratove devedesetih godina reformu ovog društva pokušao je napraviti mladi i perspektivni islamolog rahmetli Faruk-ef. Demić. Oni koji se sjećaju tih vremena, sjetit će se svih smicalica koje su natjerale tog velikana da napusti službu u Arap džamiji u Novom Pazaru i pređe na mjesto za profesora Gazi Husrev-begove medrese, tadašnje najrespektabilnije islamske škole u bivšoj Jugoslaviji. Međutim, ona klica koju je on posijao pronikla je kasnije i, zahvaljujući predanosti iskrenih vjernika, donijela mnogo dobra muslimanima ne samo Novog Pazara i Sandžaka, već i cijelog Balkana, pa čak i ne samo muslimanima i Bošnjacima, već i svim ostalim Balkancima.

I sada, u ovom kovitlacu izmiješanosti, nazovi „ćaršijski“ i oni koji se upinju da budu „ćaršijski“ provode dane u besparici i dokonluku, ispijajući jednu kahvu dnevno, kaskanišu svakom ko svojom pameću i vještinom ne zna da se dovije radi ličnog interesa nego radi za opće dobro i bori se da stane u kraj lopovluku, kriminalu i kriminalcima svih boja, bez obzira na cijenu i lične posljedice čvrstog slijeđenja duhovno-moralnih i nacionalnih principa, kao i ideoloških postulata koji jedino mogu obezbijediti ambijent za normalan život zajednice, pa čak i tih čaršijskih gulanfera što ne vide dalje od Potoka do Karahodžića mosta. Taj scenarij rastakanja bošnjačkog duha Novoga Pazara sve nešto liči na onaj još uvijek aktuelni sarajevski truhlež koji pod Bosnom podrazumijeva samo potez od Ilidže do Kozje ćuprije. Čim prije shvatimo da dolazi iz iste kuhinje iz koje i vicevi o Muju i Fati, Hasu i Husu, Sandžakliji i Pazarcu, prekinemo tu stupidnu pojavu u našim bošnjačkim sredinama i uzmemo se u jedan saf, to ćemo imati manje ruševina za restauriranje kada jednom sami od sebe ili pod najezdom tuđina dođemo pameti.

Zato, nama trebaju i čaršijska kaldrma i seljačka pamet, ali pročišćeni od hlabavih i labilnih karaktera, kriminalnih i kriminogenih elemenata, lišeni ličnih sujeta i interesa, opredijeljeni za rad i neminovne žrtve na putu općeg dobra i sticanja Božjeg zadovoljstva i milosti.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s